Saturday, January 4, 2014

PRIČA O PAVLU I MARI













Piše Milan Santrač




"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija
PRIČA   O   PAVLU   I   MARI


U selima kakva su Risovac,Krnjeuša,Vranovina, Vođenica ili kojem drugom,poslije ratnih godina,slučajni prolaznik ili kakav radoznalac bi lako zaključio kako se u njima ništa nije dešavalo. Ali,tako je djelovalo samo na prvi pogled. Sela su razbacana u zaseoke po brdima i uvalama uz potoke i gajeve. Imala su dosta stanovnika,sve sami težaci i drvodjelci. Mnogo ruku,velika i snaga. Sve njive i livade,svaki pedalj posne grmečke zemlje bio je obrađen. Svako doba godine je zahtijevalo različite i tačno određene poslove. I sve su to vrijedne ruke težaka stizale pravovremeno da urade. Još u rano proljeće popravljane su i podizane ograde koje je tokom zime veliki snijeg satrao. Potom bi se zaparale prve brazde,sjetva pa kopanje i zagrtanje. Kad se ulazilo u ljeto,padali su prvi otkosi trave,onda sve više kosačkih moba,kupioca sijena,žetva i vršidba. Sve se radilo žurno da se otme od kakvog nevremena koja su donosili olujni vjetrovi sa velikim pljuskovima. U jesen se vadio krompir,brao kukuruz,tresla koja šljiva,ko je imao da bi se na početku zime potpalili prvi kaznjevi za rakiju. Šuma je sječena,izvlačila su se drva za ogrev,nešto i za prodaju ako pretekne.


Nisu ovi poslovi bili samo mjesta okupljanja i upiranja sirovom snagom već se na tim okupljanjima razgovaralo o svemu i svačemu,zadjevali su jedni druge,zbijale su se šale na tuđi račun a oni maštoviti su priče vezli i kitili čineći ih zanimljivijim za slušanje. Na sve strane,sa svih proplanaka,pašnjaka,plećina,njiva i livada se orila pjesma kopača ili kosača. Večeri su korištene za komišanja ili prela gdje su djevojke i žene prele vunu,štrikale i vezle. Na tim prelima su se zagledali momci i djevojke,rađale se ljubavi koje su donosile nesanice i jade bez kojih ova rabota ne može postojati. Skoro svi poslovi su se obavljali udruženim snagama. Pomagalo se sa i bez zvanja. To su bila vremena u kojima se mnogo radilo a sve proizvedeno je trošeno tokom duge i snježne zime. Gazdinsvo se mjerilo brojem stoke,zasijanih njiva,količinom žita i sušene slanine na tavanu. Malo po malo,slamka po slamka,zrno po zrno,sve se tokom zime izvlačilo pa su gazde i siromašni jedva čekali proljeće,da šuma prolista i ozelene pašnjaci kako bi stoku prehranili i umnožili. I svi su mislili da im je dovoljno toliko koliko su imali,nije im bilo potrebno i rijetko su kada poželjeli više. Kada su ljudi skromni i zadovoljni sa ono malo što imaju,tada su i veseli. Dok su sjedili za svojim soframa i objedovali,smijeh je zvonio u njihovim domovima. Sami su za sebe stvarali zabavu i iskreno se radovali sitnicama. Djeca su se ponašala slično kao i odrasli. Pomagala su u lakšim poslovima i čuvala stoku. Poštovao se svaki čovjek,domaći seljanin kao i onaj koga bi put nanio kroz sela. Svi su se radovali kada bi neki putnik. namjernik zatražio konak a naročito djeca. Posebnu radost za sve je činio neki Pavle koji je prodavao prdosije i Mara Vunarica kako smo je zvali. Ljude koji su prodavali razne drangulije prije rata su zvali galantarima i Pavle se još iz tog vremena bavio tim poslom sve dok im vlasti nisu zabranile. Neki od njih su se nastavili baviti takvom prodajom krišom a kada bi ih vlasti ulovile strogo su kažnjavani. 


Pavle je bio tih i dobroćudan čovjek,vješt na riječima i poznavao je sve ljude od Krupe do Drvara a možda i dalje. Dolazio je svake godine ali nas je svojim dolaskom uvijek prijatno iznenađivao. Svi su znali da će doći ali nisu znali kada pa kada je kasnio mnogi su se pitali šta se sa njime desilo? Kako je svoje prdosije prodavao od kuće do kuće znao je koliko čeljadi ima u kojoj kući,koja djevojka je isprošena a koji momak se ženi,šta je kod domaćina rodilo a šta podbacilo u kojoj kući će se kolijevka zaljuljati. I sve ostalo je znao. Svi su ga u kuću rado primali mada o njemu ništa nisu znali,da li je imao ženu i djecu,gdje mu je kuća,živi li u selu ili gradu? Nisu znali ni to kako se preziva? Dovoljno im je bilo što su znali da je pošten u šta su se uvjerili svih proteklih godina tokom kojih je dolazio u naš kraj. Na glavi je nosio šešir i obavezno je imao mantil a ispod njega kratki kaput. Na pantalonama se uvijek poznavala pegla mada nikom nije bilo jasno kako mu je to uspjevalo kod tako dugog putovanja i noćivanja na raznim mjestima. Kada otkopča mantil ili kaput sa obe unutrašnje strane su visile razne stvarčice,ogledalca,ukosnice,češljevi,rumenilo za djevojačka lica,ruževi za usne,pištaljke i trubice za djecu,razne mašnice. Na širokom i od dugotrajne upotrebe,izlizanom kožnom remenu prebačenom preko ramena pa na drugu stranu ispod ruke,stajala je njegova kutija u kojoj je bilo svega i svačega. Sva djeca su maštala da jednog dana imaju takvu kutiju sa istim sadržajem. Kutija se otvarala kao kofer a na njenom poklopcu je bilo mnogo raznih djevojačkih ukrasa,broševa,ogrlica,naušnica,narukvica. Sve djevojke su čuvale,teško zarađeni,dinar da kod Pavla kupe nešto za sebe. Svi su znali da je on prošao selom jer su se djevojke ukrašavale sa onim što su kupile i mirisale su na ruže ili limun od toaletnog sapuna koje je on redovno donosio. 
Pavle je bio dobar trgovac,sve što je nudio je hvalio i svaku mušteriju je uvjeravao da joj je baš to potrebno. Imao je mjeru i nije pretjerano navaljivao ako se neka mušterija nećkala. Mi,djeca,skupljeni u ćošak iza peći rado smo slušali priče o događajima sa njegovih putovanja. 


Sličnu radost nam je pružala i Mara koja nije ništa prodavala niti je šta drugo prosila osim vune pa su je zbog toga prozvali Vunarica. Bila je krupna žena sa uvijek povezanom crnom maramom na glavi,velikim,štrikanim džemperom i crnom suknjom do gležnjeva i preko nje keceljom a na nogama duboke,muške cipele. Za nju se znalo da je negdje sa Banije,da ima kuću i da živi veoma siromašno sa sinom. Izbjegavala je da govori o sebi pa je ljudi nisu mnogo ni zapitkivali. Tiho je govorila i uvijek je konačila u našoj kući. Majka bi joj dala večeru i još nešto stavila u torbu,da joj se nađe za kasnije. Spavala je u kuhinji na sećiji. Sve ljude je poznavala kao i Pavle ali nikad nije prenosila kakav loš ali ni dobar glas kroz sela. Ponašala se kao da ništa nije čula ni vidjela.  Vunu je stavljala u džakove pa kada bi stigla na neku pijacu,u Krupi,Petrovcu ili Drvaru prodavala je a novac zamotavala u maramicu i čuvala u njedrima. Vunu je najčešće prodavala petrovačkim muslimankama koje su u to vrijeme tkale,na daleko čuvene,ćilime.  Svakako su kupovale vunu pa su joj tako činile uslugu zbog koje su one bile zadovoljne kao i Mara. 


Dolazilo je novo vrijeme i sve što je ljudima bilo potrebno moglo se kupiti u prodavnicama a vuna se sve manje koristila. Naša sela su prestali obilaziti Pavle i Mara ali su ostali u našim sjećanjima. Radovali smo im se kao najmilijim gostima a meni se i sad učini da hodajući nekim putevima po bijelom svijetu ponekad vidim i susretnem Pavla i Maru.


       Milan Santrač    




ŠTA SE DEŠAVA U ZEMLJI SRBIJI ?






ШТА  СЕ  ДЕШАВА  У  ЗЕМЉИ  

СРБИЈИ





1. Још увек није осуђен нити један министар у Србији, мора бити да последњих 20 година раде све поштено, то се и види према стандарду грађана Србије?!

2. Још увек није ухапшена нити осуђена нити једна особа за велеиздају, шпијунажу, мора бити да смо изузетно стабилна држава са веома јаком обавештајном и контраобавештајном службом, јаком војском, територијалним интегритетом???!!!
 
3. У Београду као и у већим градовима нема хапшења  наркодилера или су веома ријетка- мора бити да се дрога не продају у Србији!!!???
 

4. Сваки дан се у неким дневним новинама износе бројне оптужбе на рачун тајкуна и политичара, а скоро да нико није ухапшен, осуђен, да је враћен опљачкани новц држави, тј. грађанима, тако већ скоро 30 година...мора бити да те новине служе за неке друге послове, нпр. уцјењивање!!!
 

5. Сваке вечери небом изнад Београда и целе Србије, крстаре десетине војних и цивилних авиона истовремено - како то да се ниједна служба у Војци не бави овим питањем? Пољопривредници у селима Шумадије се жале на брујања авиона и засипање имања беличасим нитима металних својстава. Једини логичан одговор је да просипају биохемијске отрове са циљем да десеткују становништво Србије, отрују земљу, ваздух и воду. На онкологији у Београду су редови за зрачење оболелих од канцера. Предвиђена је куповина апарата за зрачење у вредности од 30 милиона евра (од Рокфелерове компаније). Шта се то дешава у контроли лета, Војсци Србије, ко је и од стране кога плаћен да заташкава овај геноцид који траје већ барем 5 година, сада све већим интезитетом? Зашто је небо Србије широм отворено за овакав геноцид и да ли су све институције у Србији мртве, јер су на кључним позицијама страни плаћеници и масони који не желе добро Србији, већ све раде по страним налозима као и последњих 20 година.
 

6. Који је однос у министарствима Срба у односу на припаднике других народа и који је број страних плаћеника и масона, који су ту запослени?
 

7. Када ће масонска и сва друга тајна друштва бити забрањена јер су завереничка и противдржавна???
 

8. Које су националности људи који су на водећим местима у ВБА, ВОА, БИА, МУП? Зашто је војска Србије смањена на десети део војно обучених припадника ОВК? Зашто су бивши министар и његови заменици распродали наоружање ВС страним фирмама, а то оружје је највећим делом завршило управо на КиМ?
 

9. Да ли је Тадићевим и Драшковићевим потписима споразума са Кондолизом Рајс 2006. и 2008. Србија званично капитулирала и препустила небрањен народ експериментима НАТО?
 

10. Зашто је по налогу потпредседника УСА Бајдена, Тадић са својим агентима у МУП, Иринејем и осталим убаченим агентима-епископима у СПЦ и у Б92, 2010. организовао лажну аферу и хајку на епископа Артемија, пребијање и протеривање 150 монаха са КиМ и тиме уништио СПЦ на КиМ? Ко су били батинаши у цивилу и лажни монаси који су доведени у манастире? Какви су уџбеници из којих уче наша деца, са искривљеним историјским подацима, да ли књига из веронауке учи Православље или јеврејску и римокатоличку религију?
Зашто се не ради на ослобођењу невино затвореног епископа у Македонији?
 

11. Ко је у СПЦ допустио да се у потпуности састружу и скидају фреске у манастирима и црквама широм Србије, зашто на богословији предају римокатолички агенти? Зашто се код Ниша подиже римокатолички а не православни крст?
 

12. Да ли и даље на факултету за безбедност предају хрватски професори по књизи према којој су Срби начинили геноцид над ОВК? Зашто се у САНУ примају Хрватски квазиисторичари и њима даје право да пишу књиге за историју за основну школу? Зашто деца у Србији у школама уче да су Албанци староседеоци на балкану, а Срби досељеници, зашто деца уче хрватско-ватиканску фалсификовану историју?
 

13. Зашто је Србија прогласила санкције према Белорусији, Сирији и Ирану - да ли је власт у Србији потпуно јудеомасонска - израелскоамеричка?
 

14. Зашто се не хапсе масони који су покрали стотине милиона евра на изградњи најскупљег моста преко Аде?
 

15. Шта је са 150 потпуно срушених манастира и цркви на КиМ? Зашто није тужен НАТО јер је допустио паљење кућа, цркви и манастира, постоје снимци где се види да нису хтели да реагују? Колико је лоше стање у ком се налазе Срби на КиМ? Да ли је Србија заштитила Србе на КиМ? Да ли је тужен НАТО и ОВК за геноцид? За убијања, силовања, злостављања, протеривања, паљење и пљачку имовине, рушење верских и историјских објеката? Знамо да је Владика Артемије тужио НАТО и да су га због тога УСА, Тадић и Иринеј склонили, зашто држава сада ћути, ако су председник, премијер и министри Срби?
 

16. Зашто није тужен НАТО за штету од HAARP и кемтрејлса у Србији, а јавно су доступне мапе на којима је Србија означена као земља где се ради исушивање, штете су у милијардама евра, пољопривреда уништена, реке су пресушиле, рибе угинуле?
 

17. Зашто је на месту министра пољопривреде масон Кнежевић, који сходно припадности овом тајном друштву које слави луцифера и служи се обманом, заверама и преварама, ради по налозима страних компанија, тј.страних земаља? Зна се да је барем још 6 министара у масонерији!
 

18. Зашто се не похапсе сви страни шпијуни, масонске ложе се јавно хвале преко веб страница и новина да имају браћу масоне у свим гарнизонима Војске Србије, у МУП, међу лекарима, а чак 50 масона је запослено на кључним позицијама у министарствима. Зашто се стало у рашчишћавању тајних организација у Србији након смрти великог мајстора Тапија?
 

19. Ко је угасио камере у згради владе када је убијен Ђинђић? Зашто није рађена реконструкција атентата? Зашто су као заштићени сведоци пуштени сви кључни криминалци, чак и Багзи који је учествовао у првом покушају убиства? Ко су Монктон и Чеда Јовановић, где је ЦИА и МИ6 у убиству Ђинђића? Која је улога Бухе и Сурчинског клана?
Да ли су прави организатори убиства Ђинђића у редовима масонских ложа домаћих и страних? Да ли су Масони све изрежирали како би потпуно ослабили Србију, хапсећи све јаке националистичке личности, како би се хрватски и масонски политичари поставили на чело Србије и потпуно је разорили, финансијски, војно, кроз образовање и здравство?
 

20. Зашто се не поштује закон по коме се кажњава вишегодишњом затворском казном и милионском казном увоз генетски модификованог семена и хране (ГМО), када су анализе на 36 узорка показале да су 33 засада у Војводини ГМО? Зашто се не ухапси бивши министар Петровић, затим Драгин и наравно она министарка Дулић (Хрватица, брат био у зенгама), јер су још 2006 прихватили Кодекс Алиментариус како пише на званичној страници министарства за пољопривреду, који подразумева да 7 од 12 смртоносних канцерогених отрова буду враћени на списак дозвољених у људској исхрани, а подразумева и промет ГМО хране, а то је директно супрото нашем закону о ГМО.
 

21. Ко је Динкић? Зашто кабинет министарке Грубешић (Г17 илити УРС) за евроинтеграције Србије сачињавају само Хрвати? Шапер је јевреј? Коен и Ђилас такође? Тадић је Хрват, Дулић и Пајтић такође? Чанак такође! Јовановић и Драшковић раде за Израел?

Да ли Србијом управљају два клана: јудеомасонски (израелско-британско-амерички)и усташковтикански (германски)?














3

PRIČA IZ MINHENSKOG HOTELA














Piše Milan Santrač



 "zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija



                           PRIČA  IZ  MINHENSKOG  HOTELA

Za ove priče krive su moje noćne nesanice. Kada se koliko-toliko smiri ovaj ogromni grad a ja ostanem da sjedim u dnevnoj sobi, povremeno bacajući pogled kroz prozor u magličastu svjetlost koja se proteže veoma daleko, čini se do beskraja,dođe mi da stresem sa sebe ove moje priče baš kao pahulje snijega sa kaputa kada sa ulice uđem u neku prostoriju.

 
Ne davno, poslom sam se našao u jednoj zemlji koja je manje zapadno od ovog vjetrovitog američkog grada ali, svejedno, pripada zapadnom dijelu hemisfere. Našao sam se u ekipi koja je sastavljena sa više strana, što bi se reklo s koca i konopca, da bi svako od nas obavio svoj dio posla koji je kasnije činio cjelinu. U vrijeme obavljanja svojih dužnosti bili smo smješteni u hotelu srednje kategorije koji je svoje male apartmane iznajmljivao kompanijama čiji su se zaposlenici često smjenjivali. Jedni su odlazili, drugi su dolazili nakon pet ili petnaes dana, ovisno o poslovima koje su obavljali. Apartmane su činile jedna veća soba, čajna kuhinja sa manjim predulazom i prilično velikim kupatilom. Zbog potreba kompanija u sobe su dodavani kreveti tako da nas je u mom apartmanu bilo četvorica.

 
Kada sam stigao sa aerodroma i prijavio se na recepciju, bilo je kasno poslijepodne. Dali su mi ključ i uputili me na drugi sprat gdje je bio moj apartman. Krenuo sam da raspakujem svoj mali kofer. Planirano je da ću za pet dana završiti svoje obaveze pa mi je prtljag bio prilagođen dužini boravka. Prolazeći kroz hodnik susreo sam jednu sobaricu koja je tu radila. Onako uz put sam je upitao gdje je moj apartman. Kada je progovorila, prepoznao sam da je naše gore list. Bila je prilično zbunjene jer me nije dobro razumjela pa sam joj riješio olakšati sporazumjevanje. Obratio sam joj se na srpskom jeziku i njoj se lice istog časa ozarilo. Razvukla je usne u širok i srdačan osmijeh. Često se dešavaju slične situacije na mojim putovanjima. Zemljake susretnem tamo gdje ih najmanje očekujem. Tako je bilo i ovog puta. Kao što to radi većina kada susretne nekog iz svoje zemlje, pitala me odakle dolazim? Kad sam joj odgovorio da dolazim iz Čikaga, usledila su nova pitanja. Činilo joj se da me od nekud poznaje. Malo se zamislila i onda, vidno uzbuđena, rekla da sam pljunuti, onaj, Narator Milan čije priče voli da čita na internetu i dodala:

"I on živi u Americi, rekla je, poznaješ li ga, da li si čitao njegove priče"?

 "Jesam, pročitao sam ponešto ali ga ne poznajem", odgovorio sam otključavajući vrata  apartmana. Ne znam zašto, u trenutku, odlučih da se malo našalim pa rekoh:

"Ja sam ljepši i pametniji od tog tvog Naratora Milana". 


Ušao sam u apartman a vrata su ostala poluotvorena tako da sam čuo kako ona nekom, koga očigledno dobro poznaje, glasno govori:

"Među ovim novim ima jedan naš, stigao je iz Čikaga, mnogo liči na onog naratora čije priče  zajedno čitamo. Kaže da ga ne poznaje ali da je ljepši  i pametniji od njega". 


"Jest, moj klinac je pametniji, laže, ko ga jebe", čuo se muški glas iz dubine hodnika. 


Gotovo glasno sam se nasmijao na njegov komentar i počeo raspakivati kofer.


Apartman smo dijelila nas četvorica. Kako sam stigao prvi, izabrao sam krevet do prozora. Uskoro su stigli i ostali, četrdesetogodišnji Nijemac, približno istih godina Moldavac i nešto stariji Arapin iz Tunisa. Onako za sebe pomislih kako Tunižaninu odgovara ime Crni Arapin zbog njegove tamne puti. Krupan čovjek, ošišan veoma kratko tako da se čini kao da, uopšte, nema kosu. Radoznalo je započinjao razgovor na njegovom teško razumljivom engleskom jeziku. Svašta je zapitkivao ali i pričao o sebi. Imao je ženu poljakinju koja je bila loša supruga, želila je da ima mnogo novca a nije volila raditi. Sa njom ima sina koji je, kaže, nasledio njene osobine i često ga zove telefonom tražeći novac. Sada ima neku Švabicu sa kojom živi nevjenčano i kaže da je mu je ona dobra. Hvalio se kako govori francuski jer je Tunis bio njihova kolonija.  Sa sobom je nosio neku knjigu pisanu arapskim pismom . Pokazivao mi je knjigu a ja sam se pitao, kome je trebalo da izmisli tako složeno i, za učenje, teško pismo? Zar nije bilo lakše izmisliti pismo kakvo je naše pa da ga cijeli svijet razumije? Kad legne spavati Crni Arapin je stenjao i brehtao kao stara lokomotiva a prdio je kao konj. Ta njegova pojedinačna, često i rafalna paljba bila je uvijek jednako snažna. Zbog toga se moj izbor kreveta do prozora pokazao dobrim i stalno sam ga držao otvorenog pazeći da ga neko ne zatvori i ako su noći bile hladne.

 
Sa Moldavcem sam se sporazumjevao na, mom slabom, ruskom jeziku. On je govorio samo ruski jer se taj jezik govori u njegovoj zemlji. Malo sam znao o Moldaviji, pokušavao sam nešto saznati o toj maloj zemlji dobroćudnih pravoslavnih ljudi. Na mnoga moja pitanja nisam dobio odgovore, da li nije znao ili želio odgovoriti na njih, Bog će ga znati? Arapin mu se nije dopadao, samo je prevrtao očima na njegove priče i ako nije razumio o čemu je pričao. Tako je pokazivao nezadovoljstvo što sa njime dijeli apartman. Sličan odnos imao je i prema Nijemcu sa kojim smo najmanje kontaktirali jer on nije pokazivao želju za više komunikacije. Po licu je imao neke ožiljke, ko zna od čega? Stalno je brinuo o tome šta će da jede i bio je nezadovoljan ponuđenim menijem, mada je hrana bila sasvim dobra. Mrmljao je sebi u bradu pa nije bilo jasno da li tako želi sakriti ili pokazati svoje neopravdano nezadovoljstvo? Prvi je završio svoj dio posla i otišao a poslije njega i Moldavac. Švabo se spakovao i otišao izgovarajući nešto nalik na pozdrav ali bez okretanja. Sa Moldavcem sam se srdačno pozdravio. Poželjeli smo sreću i uspijeh jedan drugom.

Po završetku posla sam otišao iz apartmana. Pozdravio sam se sa Arapinom i poželio mu svaki uspjeh. Odlazeći iz hotela, ponovo sam susreo sobaricu, zemljakinju koja je vrtila glavom sa nevjericom, da li je samo potsjećam na onog Naratora Milana koga je, ne zna kako, pronašla na internetu? Zbunjivala je prevelika sličnost. Dok smo se nas dvoje pozdravljali rekao sam joj da pozdravi i onog zemljaka koji me pri dolasku opsovao, zbog čega joj je bilo neprijatno jer nije znala da sam čuo njegov komentar. 

"Reci mu da ga je pozdravio onaj Narator čije priče voli da čita". 

Gledala je u mene i kratko komentarisala: 
"Trebalo je da znam da si ti zaista Narator Milan jer tolika sličnos dva čovjeka nije moguća". 

Nasmješio sam se na njen komentar i izašao iz hotela. Kao i mnogo puta ranije, razmišljao sam, da nije bilo rata i raspada Juge ja nikad ne bih postao naturalizovani Amerikanac niti bi bio član neke bjelosvjetske ekipe već bih negdje u svojoj čaršiji provodio vrijeme sa starim prijateljima. Ali, niko od nas ne zna šta mu donosi vrijeme i kojim putevima će morati proći?