Piše Milan Santrač
"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija
ZEMLJE UŽIVANJA, ŽENA I ČISTIH KLOZETA
Mili Bože, šta smo se laži naslušali od naših gastarbajtera o svemu i svačemu. Samo ni jedan nije tako mnogo lagao kao Marinko Školnik. Tako smo ga zvali jer je bio loš đak i svaki razred ponavljao ali je uporno išao u školu dok nije prestario pa su ga zbog godina izbacili. Mali i zdepast, sitnih i nemirnih očiju, nije privlačio pažnju djevojaka iz svog okruženja. Radio je nekoliko godina u fabrici a onda se negdje izgubio. Nije se više pojavljivao u kafanama, ni na kakvim priredbama koje su se rijetko održavale u čaršiji ili na kojem drugom mjestu. Neko je pitao njegovog oca, šta se sa njim desilo, gdje je i on je ispričao da je otišao u Vojvodinu, imao je tamo neku familiju, našao je posao u šećerani i radi? Poslije godinu, dvije dana pojavio se u čarsiji i svakodnevno svraćao u kafane.
Pričao je kako je, za to vrijeme dok ga nije bilo, putovao po Evropi. Bio je u Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj. Obišao je Budimpeštu, Beč, Frankfurt, i još neke gradove. Nije stigao da ode do Švedske i Danske ali će to sigurno uskoro učiniti. Svuda je, kaže, radio po malo i mlatio velike pare. Ludo se provodio i sad mu je kod nas već bilo dosadno. Znali smo da laže ali smo ga slušali i puštali da priča. Tu priču o velikim parama i ludim provodima po evropskim gradovima je, vjerovatno, pokupio od nekog našeg probisvjeta koga je, ko zna gdje sreo? Taj je njemu pričao priču bez pokrića jer pare sigurno nije lako mlatio već je krao po samoposlugama da se prehrani a policija ga redovno hapsila sve dok ga nisu protjerali. Lagao je probisvjet njemu a onda je on lagao nama, ili nekom drugom koga uhvati u kafani dok je ispijao pivo. Laže, ali lijepo laže, rekao mi je jedne prilike moj drug. Kaže, pričao mu njegov otac da radi u Vojvodini u nekoj šećerani, nije taj vidio ni Sloveniju a kamoli Austriju i Njemačku.
Školnik nije obraćao pažnju na povremeni podsmijeh nekog od prisutnih već je nastavljao svoju priču o vatrenim i jedrim Mađaricama, dugonogim Švabicama koje, kaže, ne nose brushaltere, a često ni gaće, kako puše travu i spavaju sa nogama podignutim u vis. Same se nude, odvedu te u svoj stan u udoban krevet sa svilenom posteljinom. I o nesposobnim Švabama je pričao kako nisu u stanju da zadovolje žene, nemaju alat za to pa je za naše tamo pravi raj. Naši su u tome dobri, vole ih te strankinje, izginuše za njima. One malo starije i bogatije, za jednu noć provedenu sa nekim našim tipom daju na poklon auto, novog mercedesa. Slušamo ga mi otvorenih usta a jedan nas drug, da bi ga potsakao, da ne prekida priču, kaže:
"Jeb'o vas Bog, šta čekamo, što ne idemo i mi tamo"?
Pričao je Školnik takve priče cijelo to ljeto i onda je ponovo otišao u tu Evropu, hoću reći u tu Vojvodinu i svoju šećeranu jer je počinjala nova kampanja prerade šećerne repe. Vratio se u čaršiju nakon godinu dana sa gipsom na nozi i štakama. Srušili se na njega džakovi u magacinu, jedva ga izvukli ispod njih. Mislili su da je sav polomljen. Ponovo je izlazio po kafanama i pričao priče o zgodnim Švabicama i velikim parama.
Jedne noći sam se kasno vraćao sa puta i svratio u kafanu. Među malobrojnim gostima, za jednim stolom prepunim praznih flaša, stolnjaka natopljenog pivom i prepunom pepeljarom sjedio je pijan Školnik. Koliko me ugledao počeo je svoju priču. Njemačka i Švetska su zemlje za nas, burazeru. To su zemlje pune svega, života, žena, uživanja, skupih kola i mirišljavih klozeta. Pogledaj ovaj naš WC i pokaza rukom prema vratima, prljav je i smrdljiv, ne možeš u njega ući, osjeća se na kilometar a tamo mirišu čak i oni na stanici. Dobro, ponekad u tebe pilji neki ulickani manijak ali ti mu priđes, lupiš nekoliko šamara, skineš mu sa ruke zlatni sat i pošalješ ga u pizdu materinu. I to sam radio dok me kola nisu udarila na pješačkom prelazu, nisam bio dovoljno oprezan a tamo je veliki saobraćaj. Ćutao sam znajući da laže i za njegovu nesreću u šećerani sam znao. Nije mi bilo jasno, šta će mu sve te laži? Vidio sam da je slomljen, invalid, usamljen i pijanica a koliko juče, svojim pričama je raspaljivao mladićima avanturističku maštu. Platio sam mu piće i napustio zadimljenu i zagušljivu kafanu.
Poslije dosta godina nekim poslom sam putovao u Švedsku. U grad sam doputovao kasno noću i sa aerodroma se uputio taksijem. Taksisti sam rekao da me vozi u neki hostel a on me upitao, hotel ili hostel. Ponovio sam hostel, hoteli su u Švedskoj skupi. Da, potvrdio je on. Ovezao me pred jedan, kaže tamo često vozi svoje mušterije. Ušao sam unutra a na recepciji, nije bilo nikoga, čak je bio navučen neki paravan. Kako i Švedjani znaju biti neposlovni, pomislio sam. Da su Švabe takve uvjerio sam se još ranije. Nisu oni baš tako perfektni kako se pričalo kod nas.
Umoran, sjedoh na udobnu fotelju da sačekam kad će se neko pojaviti. Toliko je bila udobna da sam pomislio kako bih u njoj mogao dočekati jutro ako se niko ne pojavi. Skoro me počeo hvatati san kad sam začuo iza tog paravana neko dahtanje. Ustanem, primaknem uho i oslušnem, tada sam već bio siguran da je neko iza paravana. Nisam odolio radoznalosti i malo, skoro neprimjetno, sam pomjerio paravan. U omanjoj prostoriji je bio neki otoman, pored njega stolić na kome je svjetlila mala stolna lampa a na zidu polica sa uredno složenim, rezervnim čaršafima i ćebadima. Na otomanu su bili njih dvoje. Mladić je ležao na otomanu skoro potpuno go a ona sa zadignutom suknjom je plazala po njemu. Imala je svijetlu plavu kosu i duge noge. Igrala je po njemu a meni se učinilo da joj mladić nije pružao ono što je željela jer je on sve vrijeme nešto govorio dok je ona pokušavala da se, valjda, bolje namjesti. Bilo je jasno da nešto nije kako treba. I meni u sjećanje dođe Školnikova priča o napaljenim, dugonogim i zgodnim strankinjama i njihovim muškarcima kojima alat ne radi kako treba. Polako i tiho sam izašao i na ulicu i zaustavio taksi. Odvezao me na drugo mjesto da prespavam a ja sam razmisljao kako Školnikova priča i nije u svemu bila laž.
Milan Santrač
