Piše Milan Santrač
Sva
prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i
vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču
VOJNIČKO OTSUSTVO
Hladnikavo, vlažno i ljepljivo jutro uvlačilo se u moju sobu kroz prozor koji sam tek otvori. Skuvao sam kafu koja mi je potrebna da razbistrim um i saperem gorak ukus u ustima. Radnici koji su praznili kontejnere za smeće pravili su veliku buku dok su oko njih nestašno skakutali vrapci nadajući se da će se iz kontejnera rasuti mrvice bačenog hljeba koje su za njih bile jutarnji obrok. Nisam planirao neku posebnu aktivnos tog dana, mislio sam provešću ga na uobičajeni način. Izaći, prošetati do pijace ili nekog supermarketa, kupiti nekoliko stvari potrebnih u kuhinji a uz put sa znancima koji obično svakodnevno susrećem pretresti aktuelne događaje prethonog dana i večeri. Kad susretnem nekog od drugara, svratimo u gradsu kafanu, paviljon popijemo kafu uz koju ponekad provedemo i po nekoliko sati. Ovog jutra iznenadio me telefonski poziv. Moj školski drug koga nisam decenijama vidio a živi u Švedskoj došao je u grad, htio je da se vidimo i pozvao me da se nađemo poslije podne. Dogovorili smo da se nađemo kod pošte, našem starom mjestu sastajanja iz tinejdžerskih dana.
Našli smo se u dogovoreno vrijeme. Skoro da ga nisam prepoznao, mnogo se promijenio. Izgubio je kosu i nabacio dosta nepotrebnih kilograma. Razgovarali smo uglavom o vremenu naše mladosti. Krenuli smo niz ulicu a kako je dan bio kišovit predložio sam da uđemo u kafanu pored koje smo prolazili. U tu kafanu nikad nisam svraćao a mislim da je počela raditi prije nekoliko godina. Kasnije sam shvatio kako ni tad ne bih bio njen gost da se nisam susreo sa svojim drugom i da dan nije bio kišovit pa smo se morali negdje skloniti. Nisam ni slutio da ću na tom mjestu vidjeti nju, Dunju, sa kojom sam se nekad volio.
Čistila je stolove i sklanjala prazne čaše , radila je kao konobarica. Nije me primijetila, prepoznala, nije me ni očekivala da se tu pojavim, možda me više nije ni bilo u njenom sjećanju, ko će to znati? Kad je prišla našem stolu, da nas posluži, gledao sam je ali nisam ništa rekao. Uprkos godinama nije se mnogo promijenila, izgledala je lijepo a ja sam tog časa pomislio kako je ona bila prilika za mene, ljupka, mila, lijepog lica i zgodnog tijela. Sve me to potsjetilo na moje vojničko otsustvo, na dan koji smo proveli u njenom malom stanu u potkrovlju zgrade iznad prodavnice tekstila i knjižare. Našli smo se ispred šaltera u banci i brzo se dogovorili da dođem kod nje uveče tog dana.
Ona je tada radila kao službenica fabrike koje više nema, propala je kao i mnoge druge tokom promjena koje su se dešavale poslednjih decenija. Ona mlada, lijepa a ja vojnik željan ljubavi i ženskog milovanja.
Otsustvo koje sam koristio bilo je kratko, tek nekoliko nagradnih dana. Došao sam da obiđem majku da vidim šta joj je najpotrebnije za nadolazeću zimu i da joj to nekako obezbijedim. Vremena je bilo malo a želja da svuda stignem bilo mnogo. Sa društvom sam se zadržao i kad sam stigao kod Dunje bilo je prilično kasno.
Još pamtim njen zeleni kauč na koji sam sjeo. Ona je pošla u kupatilo i dobacila mi:
"Skini sa sebe tu uniformu, raskomori se, sad ću ja, hoću da te iznenadim," !
Prije ulaska u kupatilo rekla je još nekoliko rečenica na koje nisam obraćao pažnju. Obećavala je divan provod i toplu ljubav punu nježnog milovanja. Dok se ona tuširala ja sam se baš raskomotio i legao na kauč. Bio sam mnogo umoran a mene je sve više opijao miris šampona od kajsije koji je dolazio iz kupatila. Po njenom glasu sam vidio i osjećao kako se trudila da uljepša iznenadnu posjetu vojnika na odsustvu. U meni je trajala borba umora , potrebe za snom i želje za malo nježnosti sa Dunjom.
Nisam uspjevao da se oduprem snu koji me vukao u svoje tople, duboke hodnike kao ptica koja se podigne visoko pa leti sve niže na dolje.
"Vojniče moj", čuo sa njen glas koji je odnekud dopirao, kao kroz neku gustu maglu.
"Vojniče moj snažni, pomiluj me", čuo sam kako mi govori i spavao u isto vrijeme.
Ona se pripila uz mene, onako naga, topla i nježna. Njeno tijelo mirisalo je na mladost i šampon od kajsije i bilo je željno ljubavne igre koju moj umor i san nisu dozvoljavali. Spavali smo do zore. Ona je ustala veoma rano i zakočila budilnik da ne zvoni. Poljubila me u obraz i počela da se sprema za posao. Kroz san sam čuo kako kuva kafu i taj miris ispuni cijeli stan. Okrenuo sam se na drugu stranu željan još malo sna.
Nisam čuo kada je izašla i zatvorila vrata. Ustao sam i vidio na stolici pored kreveta šolju sa kafom i kutijom cigareta a pored toga je stajala ceduljica na kojoj je pisalo: "Vojniče moj, voli te tvoja Dunja".
Otišao sam sa otsustva tužan i postiđen što se sve tako dogodilo te noći sa Dunjom. Poslije služenja vojske moj životni brod je pun goriva krenuo na dugi put i od tada do ovog dana nisam je vidio.
Pozdravio sam se sa drugom i on je otišao, žurio je na aerodrom , ostao sam da sjedim za stolom a ta, Dunja koja me voljela čistila je stolove i sklanjala prazne čaše u jednoj običnoj kafani. Onda sam je vidio kako je uključila radio, krenula je Edit Pijaf sa onom njenom pjesmom za sva vremena, "Ne, ništa ne žalim ja" ali te riječi nisu važile za mene, zaista sam imao razloga da žalim za propuštenom ljubavi one noći vojničkog otsustva.
"Jeste li završili sa kafom", upitala me spremna da pospremi sto. Čuo sam onaj isti glas kao one noći kad sam bio na otsustvu.
"Jesam, popio sam kafu", rekao sam i htio dodati: "i to davno, prije mnogo godina, zar se ne sjećaš Dunja"? Ipak, nisam to izustio, izvadio sam i zapalio cigaretu gledajući to, još uvijek lijepo i drago lice. Odlazila je noseći poslužavnik sa čašama i šoljama a ja sam gledao za njom dok mi je u ušima odzvanjalo: "Vojniče moj, voli te tvoja Dunja"!
Napustio sam kafanu i uz sjetan osjećaj išao prema kući mokrim trotoarom , bezuspješno pokušavajući da izbrojim mjesece i godine od mog i Dunjinog zadnjeg susreta.
Piše Milan Santrač
LAŽNO SPUŠTANJE NA MJESEC
Kada je Bart Sibrel zaustavio Oldrina i zatražio da se nad Biblijom zakune da je bio na Mjesecu: Evo kako je prošao samo zato što je tražio istinu.
Mnogo ljudi širom svijeta ne vjeruju da su 20. juna 1969.godine ljudi sletjeli na Mjesec. Jedan od njih je i Bart Sibrel, novinar koji se bavi ovom temom kao i sa raznim drugim prevarama koje se javnosti predstavljaju kao revolucionarna naučna i istraživačka dostignuća.
Sibrel i njegovi istomišljenici ističu da je taj događaj velika prevara, podržana od strane masona, režirana i snimljen u nekom studiju.
Sve to je urađeno kako bi vlada stekla moć i popularnost.
S druge strane, Baz Oldrin , jedan od članova posade Apolo 11, tvrdio je da je s Nilom Armstrongom hodao po Mjesecu, dok se treći član, Majkl Kolins nalazio u kapsuli koja je kružila oko Mjeseca. 2002. godine baš zbog ovakvih priča, Oldrin je čak i udario Sibrela, što su zabilježile i kamere.
Kada je Sibrel sačekao Oldrina ispred hotela na Beverli Hilsu 2002. godine i zatražio od njega da se zakune nad Biblijom da je cijeli događaj istina Oldrin, koji je tada imao 72 godine udario je Sibrela pesnicom u lice.
Sibrel ga je tom prilikom nazvao lažljivcem, a Oldrin koji je u to vrijeme zbog svoji tvrdnji stalno bio napadan sa svih strana, jednostavno mu je odgovorio udarcem.
Baz Oldrin je javno priznao da je mason 33. stepena škotskog reda.
Kliknite na link i pogledajte kako je izgledao taj incident (snimak traje 55 sekundi)
https://www.youtube.com/watch?time_continue=2&v=CF_OeMkSAmg
Piše Milan Santrač
Sva
prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i
vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču
BARBARA
Dok sam išao gradom osjetih da mi se grudi pune sladunjavim i bogatim mirisima koji su dolazili sa obe strane ulice iz mnogobrojnih restorana i kafana a pogled bistrio gledajući ljepotu mladosti koja je šetala dugim trotoarima voljenog grada. Koliko juče, tamo u tuđini, osjećao sam se kao brod nasukan u nepoznatom moru i tužan što sam daleko od svog izvora gdje sam želio baciti sidro, da uzdahom i nostalgijom zagrlim mjesto gdje sam prvi put ugledao ljupko i toplo Sunce. U meni je nabujala nada da će se moje duhovno srce napuniti divnim uspomenama iz mladosti koje sam ljubomorno čuvao lutajući po bjelosvjetskim sokacima koji , osim sivila, ništa drugo nisu nudili mojim radoznalim očima.
Vjerovao sam da ću nekog, dobro znanog, sresti ali nisam ni slutio da će to biti moja školska drugarica, simpatija, Marija. Nismo se vidjeli više od četrrdeset godina. Na njenom tijelu i licu su se vidjele minule godine ali je ljepota ostala ista. Susret je bio srdačan, kako si, gdje živiš, čime se baviš.... praštala su pitanja sa obe strane kako bi u jednom dahu saznali što više? Nisam propustio priliku da je pitam:
"Marija, bila si moja sipatija, znala si to, kako to da se nas dvoje nikad nismo skontali"?
"Eee..bre Mitre, pa nisi mi se nikad ni udvarao".
"Nisam se udvarao ni Sari pa mi je ona jednom sama prišla".
"E, Mitre, nisam ti ja Sara" , reče to nekako sa gorčinom i ja shvatih da Marija nema lijepo mišljenje o Sari. Zasmetalo mi je to ali sam izdržao ubod njene žaoke. Dogovorili smo novi susret i ona je otišla. Nisam se mogao oteti utisku da je bacila sjenku na naš susret svojom rečenicom upućenom na Sarinu adresu. Ne bi trebala tako misliti i govoriti o Sari, bila je divna djevojka, vjerujem da je ostala takva. Nije valjda učinila grijeh ako mi je prva prišla.
Davno je bilo ali se dobro sjećam kako se to dogodilo. Da budem iskren, Sari nisam poklanjao pažnju, više mi se sviđala Marija. I nije samo meni, svi moji drugovi bili su zaljubljeni u nju ali je ona bila za sve nas nekako nedokučiva, na nas je gledala sa neke visine. Sa drugovima sam se našao na igranci.Tada se muzika slušala sa gramofona, to veče neko je puštao Serđu Endriga, bila je to pjesma -kud plovi ovaj brod-, muzika za tango. Sara je stajala sa strane sa drugaricom i ja tada primjetim kako ona uporno gleda u mene i smješka mi se. Dok sam razmišljao o tome, trebam li i na koji način odgovoriti na njenu pažnju, našla se pored mene i upitala me:
" Zašto ti ne igraš"?
Slegao sam ramenima a ona me dohvatila za ruku , zbunjen pošao za njom kao hipnotisan do podijumu za ples.Dok smo plesali neki stariji parovi su nam tiho dobacivale, pokušavali su izvesti neku duhovitu šalu na račun naše mladosti. Jedan visoki momak mi je mangupski rekao:
"Stegni je mladiću a poslije je vodi negdje u mrak".
"Imaju oni vremena za to, još su veoma mladi", dodala je njegova partnerka.
Nije mi se dopalo njihovo dobacivanje ali sam poslušao savjet. Čvrsto sam je stegao uz sebe i tad osjetih njene čvrste grudi kako me dodiruju a kada je naslonila glavu na moje grudi opijao me miris njene kose i dlanovi mi se oznojili. Nakon nekoliko igara otišli smo u jednu malu, mračnu ulicu i naslonjeni na zid zgrade ljubili se dugo. Poslije toga smo se sve češće viđali, izlazili pored rijeke, sjedili na staroj klupi u parku na kojoj se ljubilo mnogo parova prije a vjerovatno i poslije nas. Iz bašta sam za nju krao zumbule i lale a jednom smo se ljubili uz neku staru tarabu dok nije pukla, nastao je prasak, psi zalajali a mi, smijući se, pobjegli niz ulicu.
Volila je poeziju, čitao sam joj Žaka Prevera, naročito je voljela njegovu -Barbaru- i govorila mi:
" Mitre, ja sam tvoja Barbara" !
Često mi je trčala u susret raširenih ruku, nekad pokisla ali uvijek nasmijana, blistava, ustreptala i bacala mi se u zagrljaj. Pitao sam se, ima li još takvih djevojaka, takvih Barbara koje raširenih ruku trče u zagrljaj, ili su ove današnje postale obične , možda više ne mare za to? Davno smo se razišli, svako je otišao svojim putem. Da li bih danas poznao Saru, koliko se promijenila, da li bi Sara poznala mene?
Barbara
Sećaš li se Barbara,
padala je kiša neprestana
nad Brestom toga dana,
a ti si išla nasmejana,
pokisla, ustreptala, blistava,
pod krupnim kapima kiše..
Seti se, Barbara,
sretoh te u ulici Sijam,
smejala si se – i ja sam ti se osmehnuo,
sećaš li se, Barbara?
Nisam te poznavao,
a nisi ni ti mene
sećaš li se,
seti se ipak toga dana
i ne zaboravi ga.
Jedan čovek što stajao je pod strehom zaklonjen,
zovnuo te, Barbara
i ti si potrčala njemu po kiši,
pokisla, ustreptala, blistava
i bacila mu se u zagrljaj.
Sećaš se toga, Barbara,
i ne ljuti se što ti kažem ti.
Prošle su godine, decenije i evo me ponovo u mom gradu , među starim prijateljima. Sjedimo jedno veče u kući moga druga, ložimo vatru u kraljici peći jer je zahladilo, pijemo čaj i razgovaramo. Pretresamo čaršijske inrige i ja tako saznadoh da je naša lijepa, za nas nedostupna i neosvojiva ljepotica, odlična učenica, Marija još u to vrijeme imala ljubavnika i to oženjenog čovjeka. Skoro da nisam mogao povjerovati, bilo mi je teško prihvatiti takvu istinu jer se njen divni lik tako duboko urezao u mojim sjećanjima pa je tu sliku bilo teško promijeniti. A onda sam se sjetio kako je moja majka znala reći: "ispod mire trista vire". I baš ona nije lijepo mislila o Sari a meni od te noći Marija nije više bila mila, draga i nedokučiva.
Mali su naši gradovi, naše čaršije, ništa ne može da se sakrije. Uvijek sve izađe na vidjelo u nekoj noći dok društvo plete i pretresa priče, dok sjedi uz neku furunu koja bukti i grije tijela. A meni još uvijek dušu grije sjećanje na moju Barbaru, njeno ustreptalo tijelo, blistavo lice i raširene ruke spremne za zagrljaj.
Piše Milan Santrač
KAKO JE NIKOLA TESLA PUTOVAO KROZ VRIJEME
Nikola Tesla je bio opsjednut putovanjem kroz vrijeme. On je radio na vremeplovu a koliko je postigao u tome, nije poznato. Ostalo je zabilježeno da je uskim krugovima prijateljstva znao reći: "Mogao sam vidjeti prošlost, sadašnjost i budućnost, sve u isto vrijeme".
Ideja da su ljudi u mogućnosti putovati kroz vrijeme je pobuđivala maštu miliona ljudi širom svijeta. Ako se osvrnemo na istoriju, naći ćemo brojne tekstove koji se mogu protumačiti kao dokaz putovanja kroz vrijeme.
Kada je Albert Einstein, sa kojim se Tesla nije slagao u nekim naučnim tvrdnjama, objavio svoju teoriju pobudio je veliko zanimanje u naučnoj zajednici, otvarajući vrata za mnoga pitanja kao što su: "Putovanje kroz vrijeme, da li je moguće"?
Knjiga koja je prisutna na svim mjestima naše planete, Biblija, na žaliost nije i najčitanija. Zato mnogo ljudi ne zna šta sve u njoj piše a oni koji znaju tumače na razne načine. Jedno je sigurno , ona krije mnoge tajne i objašnjenja. U njoj se nalazi dokaz o putovanju kroz vrijeme, kako tvrdi švajcarski istraživač i pisac Erick von Däniken a kao dokaz navodi sledeći pasus.
"U Bibliji, prorok Jeremija je sjedio zajedno sa nekoliko svojih prijatelja, a tu je bio neki dječak. Njegovo ime je bilo Abimelek. Jeremija je rekao Abimeleku: "Idi izvan Jerusalima, tamo postoji neko brdo i naberi smokve za nas". Dječak je otišao i brao je svježe smokve. Odjednom, Abimelek osjeti jak vjetar i čuje neku buku u vazduhu te osjeti nemoć i pade u nesvijest. Nakon nekog vremena, on se probudio i vidio da je gotovo pao mrak. Ustao je i vratio se nazad u grad koji je bio pun čudnih vojnika. Ništa nije izgledalo isto kao u jutru kad je otišao brati smokve. Iznenađen on kaže: "Što se ovdje događa? Gdje su Jeremija i svi ostali" a starac koji se tu našao kaže: "To je bilo prije 62 godine". Da li je Denikenova tvrdnja tačna još ne znamo ali niko ne može dokazati i da nije.
U 1895.godini Tesla je je objavio šokantno otkriće sugerišući da vrijeme i prostor mogu biti pod uticajem magnetskog polja.
Do nekih saznanja iz ove oblasti se došlo iz Teslinog eksperimentisanja sa radijskim frekvencijama, zajedno sa prenosom snage kroz Zemljinu atmosferu. Otkriće koje je mnogo godina kasnije moglo dovesti do vojnog - Filadelfiskog eksperimenta- zajedno sa svim ostalim eksperimentima sa putovanjem kroz vrijeme. Međutim, dugo vremena prije nego su vojni tajni programi provedeni u stvarnost, Tesla je već napravio neka otkrića koja su fascinantna u odnosu na prirodu vremena i mogućnosti putovanja kroz vrijeme, o čemu je pisala Disclose.tv. koja se bavi naučnim radovima kao i fenomenima koja nauka nije u mogućnosti objasniti.
Eksperimenti Nikole Tesle sa visokonaponskom električnom energijom i sa magnetskim poljem dovelo da je do otkrića da se vrijeme i prostor mogu deformisati i stvoriti prolaz koji može dovesti do nekog drugog vremena. Uz to otkriće, Tesla je potom otkrio, kroz svoja lična iskustva, da putovanje kroz vrijeme praćeno sa nekim stvarnim opasnostima.
Nekom prilikom, Tesla je rekao da ga je pogodilo 3,5 miliona volti struje.
Prva iskustva koja je Tesla imao sa putovanjem kroz vrijeme su se dogodila u martu 1895. Novinar New York Heralda napisao je da je pronašao Teslu kako sjedi u restoranu nakon što ga je upravo pogodilo sa 3,5 miliona volti električne energije.
Novinar je napisao kako je Tesla rekao da mu je on ugodno društvo zbog činjenice da je upravo za malo stradao. Ispričao mu je, dok je radio eksperiment u vazduh je skočila varnica prečnika 1 metar i pogodila ga u rame.
Da nije bilo njegovog pomoćnika koji je isključio napajanja, ne bi preživio. Dodao je, dok je bio u kontaktu sa rezonancijom elektromagnetnog naboja, da je izašao iz svog svemirskog i vremenskog okvira.
Tesla je rekao da je bio u mogućnosti vidjeti prošlost, sadašnjost i budućnost u isto vrijeme. On je priznao da je bio paralizovann u elektromagnetnom polju, i nije bio u mogućnosti sebi pomoći. Srećom, njegov pomoćnik je bio pored njega i isključio je napajanje prije nego što je učinjeno žestoko i trajno oštećenje.
Mnogo godina kasnije, 1943.godine, isto se dogodilo u -Filadelfiskom eksperimentu- koji je radila američka mornarica. Tada su prisutni mornari stradali jer su ostali duže vremena izvan reference prostora. Eksperiment se završio katastrofom ali i sa saznanjem da su brod Eldridge i njegova pratnja u vremenu eksperimetisanja postali nevidljivi.
Zbog tajnosti eksperimenta mornarica je javnosti saopštila laž kako se takav eksperiment nikad nije dogodio a tvrdnje da je, tokom eksperimentisanja, brod postao nevidljiv nisu u skladu sa zakonima fizike.
Jasno je da bez srpskog genija tada nisu mogli iskoristiti sva njegova otkrića a pouzdano se zna da je Tesla bio praćen od strane FBI službe i da su od te službe njegovi nacrti i naučni radovi pokradeni iz hotela u kojem je živio.
Piše Milan Santrač
Sva
prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i
vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču
P O P A R A
Povremeno odlazim u crkvu na Palmer Square (Palmer skveru) i slušam propovjed prote Đure, kršnog Kordunaša koji je u ovoj zemlji i ovom gradu zaglavio prije skoro pedeset godina. Proto je dobar sveštenik i dobar čovjek. Svakom, ko mu se obratio za neku pomoć, našao se pri ruci a pomoć je, svakako, trebala ljudima koji su dolazili tražeći svoju šansu da zarade i da se okuće. U svemu ga prati i pruža podršku protinica Ana. Pripada trećoj generaciji doseljenih Srba koja je rođena u Pensilvaniji gdje je rođen i njen otac. Radio je u rudnicima dok je njena majka kuvala i prala radnička odijela rudarima koji su živjeli usamljeničkim životima a stigli su sa brdovitog Balkana. U crkvi je uvijek toplo i udobno , osim kad je neki praznik , na službi nikad nema mnogo ljudi. Uglavnom su to stari, penzionisani radnici čikaških čeličana koje su prije nekoliko decenija zatvorene. Izboranih lica stečenih teškim radom oko vrelog i hladnog čelika izgledali su kao sjenke koje hodaju i traže malo odmora, razgovora i druženja sa zemljacima koji dođu u crkvu.
Među njima se često nađe i David Cvjetić koji je u ovu zemlju doputovao u društvu, baš, sa protom Đurom. Prota mu je popunjavao papire i pomagao oko svega i svačega. David je bio kao vezana vreća, nije znao jezik niti šta ga može snaći ali je imao samo jedan cilj, da postane bogat. Niko nije znao kako je, bez znanja jezika, uspio položiti vozački ispit a prije dolaska u svom selu, bio je samo kočijaš. Vozio je kamion a kasnije za sebe kupio nekoliko i zaposlio neke, novopridošle Hercegovce.
Ispred umornih penzionera u crkvi je redovno stajala Vidosava Dakić kojoj se ostvario američki san. Ova vremešna, neškolovana žena nikad nije naučila engleski jezik ali je uprkos logici uspjela da kupi zgradu sa tridesetak stanova. Zgrada se nalazi nedaleko od jezera i vrijedna je nekoliko miliona dolara. Oni koji je dobro poznaju pričaju da je dugo radila u nekom restoranu, bila je dobra kuvarica. Ustajala je rano i kasno lijegala a neko je nagovorio da teško zarađeni i ušteđeni novac uloži u pravu stvar. Samo njih dvoje su primjeri, takozvanih, uspješnih Srba. Svi ostali su prosječni ili su nisko na poslovnoj ljestvici. Teško je znati zašto je to tako? Možda su se plašili uspjeha, možda su shvatili da bi im poslovni uspjeh uzimao previše onih lijepih životnih sitnica koje su važnije od kamiona, zgrada i novca.
Izašao sam iz crkve i pogledao prema nebu, da vidim hoće li padati kiša. Vrh crkve, iznad ogoljelih grana drveća, zabadao se u oblake. Osjetio sam da hladnoća prodire do koske i mjesečinu zakiva na pločnik Palmer Square. Čak su i ulična svjetla djelovala hladno i sumorno. Sve jače je duvalo a ja sam žurio kući kako bih uz vruć čaj proveo veče. Kad sam stigao čuo se vjetar kako zavija iza uglova i tup udarac neke grane koja je pala na krov i vjerovatno uplašila vrapce koji su se skrivali ispod streha. Čaj od nane koji sam skuvao, ugrijao me pa se udobno smjestih u fotelju. Napadoše me misli i sjećanja pa se rvem sa njima , kao da su postala stvarna , teško ih razlikujem od jave. Učini mi se da čujem majku kako me doziva. Glas joj je nekako spor, pomalo tužan , kao da je pri kraju snage od teškog posla. Uvijek sam osjećao spokoj od njene lagane, tihe i trome priče.
Potpuno sam se predao sjećanju , vidim je kako uzima petrolejku lampu, lagano skida cilidar i pažljivo u njega uvlači krpu kojom sa njega čisti čađ nastalu prethodne noći. Provjerava koliko ima petroleja pa dohvati flašu i dosipa a onda onim malim točkićem izvlači stijen na potrebnu dužinu. Kresne šibicu, zapali fitilj i opet pažljivo vraća cilidar a lampa toplom i blagom svjetlošću obasjava kuhinju.
Poslije toga uzima pladanj i odlazi u špajz da donese sira. Na šporetu je šerpa u kojoj je voda već provrela. Majka u nju dodaje sir, i priprema stari hljeb za poparu. Vatra pucketa, svremena na vrijeme kroz otvor na vratima izleti poneka varnica pa se izgubi prije nego što padne na pod. Dok ona čisti češljeve bijelog luka koji svojim mirisom ispunjava prostoriju, mačak se javlja na vratima. Stiže na vrijeme da i on dobije svoj dio popare. Majka mu otvara vrata i on podignutog repa, skoro svečano, ulazi u kuću kao da je važan gost.
Kako je divno uzmicanje jeseni i lagana najava hladne , surove zime u selu koja će ogoliti drveće i natjerati ljude da stave kape i obuku tople kapute sa velikim dugmadima u dva reda. Dok majka miješa poparu kuhinja miriše na sir i bijeli luk a meni se čini da taj miris i sad osjećam. Ponekad sjedim u polutami svoje sobe, kroz prozor posmatram smjenu godišnjih doba i zamišljam tu divnu, toplu i dragu sliku iz prošlosti. Majka, popara, mačak, na zidu ikona našeg sveca zaštitnika.
Ta sjećanja, te proste stvari uvijek mi ulivaju novu snagu, ispunjavaju me zadovoljstvom koje nije lako razumjeti. Te slike su uvijek tu kad poželim, da me podsjete da sam nekad bio bezgranično sretan a da to nisam znao.
