MARTINA VREMENA

Zabranjeno umnožavanje bez odobrenja autora.


                                




                                    MILAN SANTRAČ

                   MARTINA VREMENA

                                                I

Poslije nesporazuma i buna koje su  trajale i samo povremeno prekidane na prostorima Balkana, 1908. godine austrougarska vojska je ušla u Bosnu , carevina je proglasila aneksiju, trudeći se da proširi svoj uticaj što je moguće više prema istoku, ne sluteći da će se i njeno carstvo poput otomanskog raspasti za samo nekoliko godina. Aneksija nije spriječila previranja niti je riješila uzroke sukoba. Ti sukobi su se prelamali preko leđa naroda koji je po varošima i selima mnogo radio a bijedno živio . Naročito teško se živjelo u selima na posnoj bosanskoj zemlji koja je zahtijevala velikoga truda a slabo je rađala. Ako je narod morao teško raditi bar je želio da živi u miru. Zato su sa olakšanjem dočekivali svaki dogovor velikih sila i ako nisu donosili trajan mir ali su bar mogli predahnuli , posvetiti se svojim malim uspjesima i radovati se svakom dobrom glasu. Te, 1911. godine, pošto su okopnili i poslednji snijegovi, oni što se dugo zadržavaju po uvalama i jarugama, opirući se suncu i južnom vjetru, kad su se u zavjetrini pojavili prvi proljetni cvjetovi a trava na livadama ozelenila u maloj, skrmonj kući Luke Sovilja i njegove žene Darinke začuo se plač novorođenčeta. Kada se kolijevka zaljuljala u koći Sovilja izazvala je radost ne samo roditelja već i komšija, rođaka kao i svih žitelja sela Vranovine. Selo je povezano sa varoši Krnjeušom iz kojeg se upravljalo sa selima koja su ga okruživala. Osim Vranovine i Brestovca na jugu tu su sela, Lastve na istoku, zapadno je Zapoljak, Selište, Tarbučki Do i na sjeveru Risovac.

Krnjeuša je dobila ime po istoimenom izvoru vode a ko je i zašto tako nazvao izvor niko nije znao? Naselje je čaršijskog tipa, kuće su poredane u nizu od raskrsnice sa obe strane puta u četiri pravca sa školom, kasarom uz koji je ne velika apsana, dvije crkve; velika srpska pravoslavna i mala katolička koju su sagradili doseljeni katolici, većinom Hrvati. Nedaleko od raskrsnice je česma na kojoj se, dok se voda točila u kofe, razgovaralo i ašikovalo. U njemu se nalaze dućani, mehane i hanovi za putnike namjernike koji su kroz čaršiju morali proći , upute li se u bilo kom pravcu. Tu su svraćali trgovci da ručaju ili konače, kiridžije da odmore konje a svraćali su i oni putnici koji su sa sobom vazda, donosili novosti iz drugih krajeva. Ako bi neko bio toliko dokon i sjedio po vazdan u nekoj od mehana saznao bi za sve novosti koje su se događale od Krupe, Petrovca, Bihaća pa i dalje preko Sane i Une. Zato je varoš postala i opstala za vrijeme svih vladara još iz doba drevnog Rimskog carstva o čemu svjedoče razne kamene ploče sa jasnim natpisima koje su seljaci pronalazili u svojim njivama orući zemlju. Čaršiju su strpljivo i vrijedno gradili njeni stanovnici a rušili i palili razni osvajači. Mijenjala je gospodare a svi su znali koliko je ona važna zbog svog položaja pa su porušeno i spaljeno nakon osvajanja obnavljali. Razvila se u varoš gdje je smještena vlast, u kojoj su mehane, dućani, pekari i ostale zanatlije dobro radili i još bolje zarađivali. Ono što ljudi nisu mogli kupiti i platiti kad im je trebalo, uzimali su od dućandžija na veresiju uz interes koji su im zaračunavali. Oni su od seljaka otkupljivali žito i stoku, tako su svi izvlačili korist za sebe. Bilo je i onih koji su veresiju plaćali ljetinom , dućandžije i seljaci su je zajedno  procjenjivali i u skladu s tim su ugovarali pogodbu. Iznad čaršije se, sa zapadne strane, podiže brdo Bećinica obrasla hrastovinom koja, penjući se više, prelazi u bukovu šumu. Oko varoši su rasuti zaseoci Salati, Kačareva i Mrđina dolina , Zelnovac i najbliža Kula kome mještani dadoše ime zbog begove kule koja je tu postojala. Nestalo je bega i kule ali je ostalo ime za manju skupinu kuća od kojih se do čaršije dolazi preko ravnih oranica. Iznad Kule je kamenito uzvišenje Gradina na koju se nastavljalo selo Vranovina. U Krnjeuši nema vrzina i ševara jer njeni izvori , nakon kratkog toka, poniru, od njih ne nastaju potoci osim jednog čiji je izvir ispod Salati. On stvara potok dužine jednog kilometra sa obalom obraslom vrbama a blizu mjesta uviranja oduvijek je radila vodenica.

Vranovina je selo ispod šumovitog Željeznika, jednog od mnogobrojnih vrhova planine Grmeča. Selo je raspoređeno po zaseocima čije su kuće izvirivale iza visokih krošanja drveća koje su ljudi sadili kako bi se zaštitili od udara snažnih i hladnih vjetrova. Selo je prošarano uvalama, proplancima i njivama. Pašnjaci su se protezali iznad sela sve do stoljetne šume Željeznika. Zaseok od nekoliko kuća Sovilja uz koje su izgrađene pojate, staje i kolnice koje su ga, na oko, činile većim nego što jeste, smjestio se u blizini puta koji je u pravcu sjever-jug povezivao Bosansku Krupu i Bosanski Petrovac, dvije povelike čaršije. Dva centra u kojima su bili smješteni, za vrijeme otomanske vlasti age, begovi i kadije a kada su stigli Austrougari, ta mjesta su zaposjeli njihovi namjesnici pa su vlasti otkud upravljali ljudima i dobrima. Sela koja su popunjavala prostor na padinama ćudljive planine, Grmeča, između Bosanske Krupe , Bosanskog Petrovca i Bihaća su  pravoslavna. Samo je selo Bjelaj imalo nešto Muslimana koji se nisu htjeli povući u veće varoši kada je došlo do propasti otomanskog carstva. Nastavili su dijeliti sudbinu sa svojim komšijama, Srbima. Prelaskom vlasti u ruke Austrougara u Bosnu su se doseljavali katolici; Poljaci, Česi, Ugari, Hrvati, čak i Nijemci. Jedan dio njih se nastanio i u grmečkim selima.

Uzak i blatnjav put između Krupe i Petrovca , austrougarske vlasti su već u prvim godinama svoje uprave proširile, postavljena je kaldrma, nasut šoder i pijesak, krečnjak od koga je put bijel, vijugav kao zmija i vidljiv iz daleka. Na zaravni koja je jednim krajem dodirivala put nalazila se kuća u kojoj su živjeli Luka i Darinka kada su dobili treće, žensko dijete i dali joj ime Marta. Imali su još dva sina, Radu od pet i Stevana od tri godine. Skromnog imanja, trošne i male kuće sa nešto stoke oni su obrađiveli zemlju i od toga živjeli. Luka je često, da bi obezbijedio sve potrebno za svoju porodicu, radio kod drugih ljudi. Darinka je iz rane mladosti bila krhkog zdravlja. Srednjeg rasta, veoma svijetle puti i blage naravi, govorila je tiho i nije otvarala usta bez velike potrebe. Dosta posla oko djece , potreba i želja da pomaže Luki u poljskim poslovima su je iscrpljivali. Pomoć joj je pružala njena sestra Smilja koja je sa svojim mužem Urošem živjela u blizini. Nisu imali djece pa su svoju brigu poklanjali Darinkinoj porodici. Našla joj se pri ruci i tog proljeća kada je rodila Martu. Na ruke je dočekala novorođečke, prva je došla na babine i donijela darove. I popa je dovela u kuću da krsti curicu. Kad god je nešto trebalo, uvijek je bila uz njih. Ona je to poštovala, bila je zahvalna i uzvraćala je pomoć kad god je stizala. Luka je bio siguran zaštitnik svoje porodice. Svjestan njenog krhkog zdravlja, bez velike potrebe, nije joj dozvoljavao da radi teške poslove ali joj, uprkos tome, nije bilo lako. Od Martinog rođenja, tetka Smilja joj je govorila da će biti najljepša djevojka u cijelom kraju, da će se za njenu ruku otimati momci. Djeca su rasla , u kući se čuo njihov veseo žagor i smijeh. Naučeni na skromnost, malo im je trebalo za sreću. Dovoljno im je bilo da su zajedno, da ih zdravlje služi i da vlada mir. Svima je bilo jasno da Austrougari žele još više proširiti carstvo i da se neće zaustaviti na Drini koja je razdvajala Bosnu i Srbiju ali je i spajala jedan narod koji je živio zapadno i istočno od ove rijeke. Carevina je htjela više i za rat je našla povoda kada je hrabri Srbin , Gavrilo Princip, željan istinske slobode pucao u nadvojvodu Ferdinanda u Sarajevu. Carevina je objavila rat Srbiji.

Marta je tada imala malo više od tri godine. U sve ljude se uvukla zebnja i strah. Tek što su nekoliko godina živjeli u kakvom-takvom miru , ponovo se pokrenula ratna neman . Luka i Darinka su bili svjesni čega su se najviše plašili? Dobro su znali da će prije ili kasnije u mobilizaciji pozvati i Luku. Kako ići u rat protiv braće, mislio je Luka, znao je da to ne želi kao ni ostali Srbi koji žive u Bosni. Tražili su načina da izbjegnu mobilizaciju a to je značilo dezerterstvo, što se glavom plaćalo. Nekim mladićima koji još nisu bili oženjeni je pošlo za rukom da pređu Drinu i kao dobrovoljci se prijave u srpsku vojsku. Darinka je brinula za njega i pitala se šta će biti sa njom i njenom nejakom djecom ako ostanu bez njegove zaštite, ako ga mobilišu? Kako će ishraniti djecu, ko će uzorati a ko posijati i požnjati? Sebi je postavljala pitanja na koja nije mogla naći odgovore. Sestra je smirivala obećavajući da će ona biti uz njih i da će im pomoći ali je to malo pomagalo u Darinkinoj velikoj brizi.  Vrijeme je prolazilo a oni su živjeli u neprekidnom strahu. Znali su da su se velike bitke vođene na Drini, da je srpska vojska potukla moćnu carevinu na Ceru i Kolubari ali da se uprkos tome teško nosi sa moćnom armadom. Rat se proširio, gotovo cijela Evropa gori u plamenu. Za svakog, slučajnog prolaznika su mislili da je carski vojni pozivar. Mir i spokojstvo su nestali ne samo u kući Sovilja već u svim ostalim. Rat je duboko zagazio u drugu godinu .

Bio je ponedjeljak kada se u rano jutro ispred kuće začuo topot konjskih kopita vojnog pozivara. Vrata je otvorio Luka i izašao u avliju. Uredne i zategnute uniforme sa kapom navučenom na čelo , pozivar , četrdesetih godina , ne silazeći sa konja kome je zatezao uzde dok je on frktao otimajući se da krene je pitao:

”Je li ovo kuća Luke Sovilja”?

“Jeste, ja sam Luka”,

odgovorio je domaćin. Konjanik je hitro sjahao i poveo konja do tarabe oko koje je vezao uzde. Okrenuo se prema Luki , otvarajući kožnu vojničku torbu koja mu je bila prebačena preko ramena , rekao je:

”Donosim poziv za tebe, imaš vremena do četvrtka u podne da se javiš u bihaćki garnizon ”.

Iz torbe je izvadio poziv i knjigu u koju su mobilisani stavljali svoj potpis kao potvrdu da su primili poziv.

“Ja , gospodine ne umijem pisati” ,

reče Luka.

“Aaa, tako”,

odgovori vojnik i ponovo se maši za torbu iz koje izvadi malu kutiju sa

jastučetom natopljenim tintom.

“ Onda ćeš ovdje pritisnuti prstom”,

reče pokazujući na mjesto u knjizi. Luka je ćutke pokvasio prst na jastučetu i stavio otisak tamo gdje je pozivar pokazao. Gurnuo je poziv u Lukine ruke, brzo vratio knjigu u torbu a onda uzjahao. Bilo je jasno da se žuri, da ima još dosta poziva koje mora uručiti. Okrenuo je konja prema izlazu , udario ga petama svojih čizama i odlazeći doviknuo:

”Jesi li zapamtio, do četvrtka u podne” !

Odjurio je kao vjetar a Luka je ostao nepomično stojeći na sred avlije. Iz kuće je izašla Darinka i kad je vidjela muža sa zgužvanom hartijom u ruci i konjanika koji se već prilično udaljio, sve joj je bilo jasno.

“Luka”,

pozvala ga je i on se lagano okretao prema njoj. Ugledao je njeno očajno i skamenjeno lice. Nije znao šta da kaže? Želio je nešto reći, ohrabriti svoju odanu suprugu koja je u potpunosti posvećena njemu i njihovoj djeci. Osjećao je, ako bilo šta izusti da će iz nje provaliti sva gorčina, briga, strah, da će zaplakati. A plašio se njenih suza koje su mu uvijek padale teško i zbog kojih je osjećao da mu se razdiru grudi . Ovog puta bi to bilo još snažnije pa je pokušavao ostati sabran i miran. Odavno je shvatio da se ne plaši za sebe i ako mora otići na front sa koga su često stizale vijesti o stradanjima ljudi koji su ranije mobilisani . Plašio se za djecu , za Darinku. Šta će biti sa njima ako se njemu nešto desi, kako će se sama, krhkog zdravlja brinuti o djeci? Od svega što ih je plašilo i za šta nisu imali odgovore ona je najviše brinula za njega, da li će im se vratiti iz rata koji je proklinjala? Kada su im se pogledi sreli, savršeno su se razumjeli, riječi su bile suvišne. Prišao joj je i uzeo je za ruku, kratko su stajali bez riječi a onda su se oboje vratili u kuću, među svoju djecu. Darinka se nije mogla nositi sa nastalom situacijom , trebao joj je još neko, trebala joj je sestra da je ohrabri, da sa njom podijeli strah i brigu pa je sinu Radi rekla:

”Trči kod tetke Smilje i kaži joj da odmah dođe”.

Dječak je bez riječi poslušao majku i odjurio sokakom prema tetkinoj kući. Luka je razmišljao o tome kako će vrijeme do četvrtka proći veoma brzo i koji su poslovi najvažnije koje mora i može do tada obaviti. Želio je da uradi što je moguće više kako bi Darinki i djeci bilo lakše . Ubrzo je sa dječakom sigla Smilja. Sa vrata je upitala:

”Šta se desilo, što si me zvala”?

Prije nego je pokušala odgovoriti poslala je djecu da se igraju u avliju. Zaustila je da nešto kaže ali nije mogla, iz grla nije bilo glasa. Sestra joj je prišla i zagrlila je a ona se više nije mogla suzdržavati, plakala je i drhtala . Osjećala je da se guši. Onda je Luka rekao:

”Dolazio je vojni pozivar, pozvan sam u vojsku”.

Smiljino lice se u istom trenutku promijenilo, postalo je ozbilno i zabrinuto. Trudila se da utješi Darinku i ostavi utisak smirenosti mada je znala da ne uspijeva u tome. Pokušavala je pronaći utješne riječi, htjela je učiniti nešto što bi im pomoglo da nestane sva ova nevolja koja se sručila na njih. Nije joj polazilo za rukom i krupne , kao olovo teške suze su se otisle niz njeno lice. I nju je satirala gorčina i bespomoćnost. Prošaputala je jedva čujno:

”Dobro, sestro, sve će biti dobro, molićemo se za njega, vratiće se on”.

Onda je nastala tišina, mučna i duga, sve dok je Luka nije prekinuo. Pogledao je u Darinku rekavši:

”Šta da se radi, ne brinem ja za sebe već za djecu i tebe, kako ćeš sama sa djecom, oni su nejački?

“Uroš i ja sam tu i pomoći ćemo im u svemu”

dodala je Smilja. Darinka nije mogla reći ništa, ćutala je i gušila se u svojim suzama.

“Valja mi uraditi što više posla kako bi vama bilo lakše, prije mog odlaska. Mi smo ti Smiljo već veliki dužnici za svu pomoć koju nam svakodnevno pružaš a tek sada te molim da paziš na njih, čuvajte djecu”.

“Čuvaj ti sebe Luka a ja ću se starati o njma” ,

odgovorila je Smilja nakon čega je Luka otišao za poslom. Tih nekoliko dana je radio više nego ikad i razmišljao o svom odlasku. Na koji dio fronta će ga poslati, kako će se snaći, hoće li sa njim biti neko koga poznaje? Glas o još jednoj, novoj mobilizaciji se brzo širio selima. Ovog puta je pozvano više ljudi nego prethodnih. Bilo je jasno da je carevina imala velike gubitke i da je trebala popunjavati redove. Luka je dobio poruku od Marka Kerkeza čija je kuća na drugom kraju sela da je i on pozvan. Bio je njegov vršnjak i poznavao ga je dobro. Poručio mu je da će kad krene naići kraj njegove kuće pa će zajedno u Bihać. Pomislio je kako će im u društvu biti lakše, u nevolji je važno imati nekog na koga se može osloniti.

Darinka je tih nekoliko dana živila u bunilu. Plakala je ali se skrivala od djece da je ne vide. Luka je tješio i koristo svaku priliku da joj pokaže koje poslove i kada mora obaviti. Do sada je on vodio brigu o tome a od sada će morati ona. Djecu je okupljao oko sebe, htio je sa njima provesti što više vremena. Vrijeme je brzo prošlo i on je morao poći. Kako je do Bihaća dobrih pola dana hoda planirao je krenuti iz noći. Uraniće , sačekati Marka pa će se uputiti na taj neizvjesni put. Stevanu i Marti nisu ništa govorili ali je najstariji Rade znao gdje odlazi njihov otac. Rekli su mu da sa bratom i sestrom ne priča o tome i on je to poslušao. Kada je Darinka smjestila djecu na spavanje došli su Smilja i Uroš da se pozdrave. Razgovarali su o tome da li je spakovao sve što mu je potrebno? U njegovu torbu su dodavali još čarape, šal i rukavice, vodili su računa da nešto ne zaboravi. Luka ih je i ovog puta molio da se nađu pri ruci Darinki i djeci i uvjeravao ih da će se čuvati. Osim toga, o drugim stvarima nisu pričali. Nisu mogli, nije bilo vrijeme za druge razgovore. Pozdravio se s njima. Smilja je brzo izašla jer je htjela sakriti svoje suze a za njom i Uroš. Njih dvoje nisu išli spavati. I ako su bili umorni i izmučeni, satrveni brigom, nije im bilo do sna. Sjedili su jedno pored drugog a Luka je držao Darinkine ruke u svojima. Bio je uvjeren da će mu toplina njenih ruku nedostajati kao i pogled, njen tihi glas. Pokušavao je to sakriti od nje, znao je da će se njena patnja uvećati ako to primijeti. Ona je njemu govorila da se čuva a on njoj da pazi na djecu. Vrijeme je izmicalo brže nego što su oni želili. Čuli su Marka kako ga doziva. Već je stigao do njihove kuće. Darinki je najteže bilo kada je Luka ušao u sobu da poljubi djecu. Oni su spavali a on ih je pomilovao po glavi i poljubio. Osjećala je da joj bol kida grudi i da joj se svijest muti. Luka je otvorio vrata i ugledao Marka sa još jednim čovjekom. Bio je to Ante Jurjević iz Krnješe. I on je pozvan, Marka je sustigao uz put. Površno ga je poznavao jer je on bio jedan od onih hrvata, doseljenika. Darinka mu se uhvatila oko vrata a on se istrgao i brzo izašao. Žurio je da skrati njenu i svoju bol. Izgubio se sa svojim saputnicima u tami noći. Ona je još dugo ostala sklupčena i nijema kraj otvorenih vrata. Nije imala snage da se pokrene. Tek kad je čula da je mala Marta doziva, prenula se i otišla do nje.

Luka je iz Bihaća upućen na istočni front. Prolazili su dani i mjeseci. Darinka je očekivala pismo od njega. Samo da se javi, mislila je. Kad je prošlo devet mjeseci pismo je stiglo. Pisao je neki njegov drug sa kojim je u rovu dok mu je on diktirao. Tako su saznali da je njegova jedinica raspoređena na istočni front blizu Krakova, da je ispred njih rijeke Visla te da je Marko Kerkez sve vrijeme sa njim u istom rovu. Smilja je dolazila i pomagala joj u svemu. Sve je dijelila sa sestrom i njenom djecom. Uvjeravala je da će se rat ubrzo završiti i da će se Luka vratiti. Od kada je Luka otišao na front, veliku pomoć joj pruža sin Rade. Dječak je gazio jedanaestu godine , porastao je a težak život ga je učinio ozbiljnim. Ponašao se kao da je odrastao čovjek. Radio je svaki posao a majka ga je pošteđivala kad god je mogla, podmetala je svoja leđa umjesto njegovih. Pored tetke i on je hrabrio majku da manje brine . Te ratne godine nisu samo odnijele mnogo ljudi već su sve redom osiromašile. Teško se živjelo, vladala je nestašica i razne boleštine. Sa fronta su stizale loše vijesti o stradalima što je Darinki ledilo krv u žilama. Krhkog zdravlja počela je sve više pobolijevati. Gubila je snagu ali to nije htjela  priznati. Radila je kao da je zdrava , svi su na njoj primjećivali da je smršala i da je blijeda u licu. I sama je to vidjela, osjećala slabost ali ništa nije mogla učiniti. Morala je raditi i djeci obezbijediti što im je potrebno , nadala se da će joj se Luka vratiti a ona će stati ispred njega i reći mu:

“Eto,vidiš, trudila sam se , pazila sam na djecu i pružila im sve ”.

Htjela je pokazati svoju predanost i odgovornost prema porodici. Ako je on tamo, negdje izložen životnoj opasnosti njena zadaća je da  brine o svemu i da opravda vjeru koju je on imao u njoj. Ona ga nije smjela iznevjeriti. Zato je radiala uprkos , sve lošijem, zdravlju. Smjenjivala su se ljeta i duge hladne zime a rat je još uvijek trajao. Od Luke je stiglo još jedno pismo u kome se žalio da im je teško, da ih pored artiljerije satire velika studen i snijeg. Vojska je izmučena i nezadovoljna, mnogo ih se predalo a još više  zarobljeno. On se još dobro držao , još uvijek je sa njim Marko, od kada su krenuli od kuće nisu se razvajali. Pismo ih je, koliko brinulo toliko i hrabrilo. Znali su da je živ,  teško mu je ali je dobro što ima druga pored sebe, da se nađu jedan drugom u nevolji. Ponovo je prošlo nekoliko mjeseci kada je Darinka jednog dana vidjela poštara kako ide prema njihovim kućama. Vidjeli su ga i drugi pa se za čas na sokaku okupilo dosta naroda. Poštar ih je pozdravio i počeo dijeliti pisma, bilo ih je nekoliko. Zadnje je pružio Darinki i rekao:

“Ovo je za tebe, stiglo je od vojske”.

Strašan bol je osjetila u grudima, predosjećala je najgore. Svi su gledali u nju i nešto govorili ali ih ona nije čula. Vidjela je kako otvaraju usta ali nije čula glasove.  Drhtavom rukom je uzela pismo , pružila ga jednom komšiji i jedva čujnim glasom rekla:

“Pročitaj, molim te”.

Komšija se osjećao neprijatno, pretpostvio je šta piše u njemu i bilo mu je teško pročitati. Ipak,  neko je to morao učiniti. Rasparao je kovertu i izvadio hartiju. Pismo je bilo kratko, samo par redova. On ga je pogledao, progutao  pljuvačku i pročitao. Obavještenje vojne komande da je Luka Sovilj hrabro dao svoj život za svijetle ciljeve Austrougarske carevine. U tom času Darinka je otvorila usta, gušila se, htjela je da uzme vazduha ali nije mogla. Čuo se samo kratak krik i ona se sručila na zemlju, izgubila je svijest. Dvoje manjih djece su vrisnula u plač dok je najstariji Rade uhvatio majkinu ruku i gledao u ljude oko sebe. Pogledom je molio da joj pomognu i oni su je podigli. Komšinice su prigrlile Stevana i Martu i sklonile u stranu. Darinku su unijeli u kuću , tada je stigla Smilja i Uroš. Pokvasili su joj lice vodom i ona je otvorrila oči. Vidjevši sesru kako plače po drugi put je izgubila svijest. Ponovo su je prskali vodom, neko je dohvatio sirće i stavio pred lice. Povratila se , lice joj je bilo bijelo kao kreč. Ćutala je, nije mogla govoriti, potpuno je izgubila glas. Teško je disala. Kad se malo sabrala, djeca su se privila uz nju. Smilja je htjela nešto reći, ohrabriti sestru ali kako? Više ništa se nije moglo učiniti. Vijest ih je pokosila. Morali su se uspraviti, boriti sa svim nedaćama koje su se pred njih ispriječile. Smilja i Uroš se nisu odvajali od njih. Tješili su ih i pomagali im u svemu. Darinka dugo vremena nije mogla govoriti a onda joj se počeo vraćati glas. Često je mislila kako sve to ne bi podnijela da joj nije sestre i Uroša? Osjećala je neizmjernu zahvalnost prema njima. Poslije pet mjeseci su im rekli da se sa fronta vratio Marko. Ranjen je pa su ga liječili, onesposobljen je i pušten kući. Od tog dana prošla je samo jedna nedjelja kad je Marko  došao kod njih. Sjedio je u kolima a preko krila je imao prebačen biljac.  Pokušao je ustati u čemu mu je pomagao njegov sinovac, vidjeli su da nema jednu nogu. Na licu je imao ožiljak i bio je mršav. Ušli su u kuću a on im je ispričao da mu je to od topovske granate. Nogu mu je odnijela a imao je rana po cijelom tijelu. Desilo se to istog  dana kada je pao i Luka. Mnogo ih je stradalo , njega su prenijeli u bolnicu, nisu vjerovali da će preživjeti ali eto, sudbina je htjela da se izvuče. Pričao je kako su on i Luka jedan drugom pomagali, dijelili tanke obroke koje su dobivali, hrabrili jedan drugog.

Rat se nastavio sve do propasti dva carstva, Austrougarskog i Otomanskog što je ozvaničeno Versajskim sporazumom. Carstva koja su izazvala i započela rat su raspuštena. Od Austrougarskog su formirane nove države; Austrija, Mađarska. Poljska i Čehoslovačka. Otomansko carstvo je svedeno na njegovo jezgro, od svega je ostala Republika Turska. Kao zemlja pobjednica Srbija je proširila svoje granice. Stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Zemlji koja je ratovala na strani pobjednika, Kraljevini Srbiji su pripojeni Slovenija i rubni dijelovi propalog Austrougarskog carstva, Dalmacija i Slavonija koje su naseljavali Hrvati i Srbi i Bosna i Hercegovina. Konačno su se u granicama zajedničke države našli svi ljudi koji su govorili isti, srpski jezik, imali istu ili veoma srodnu kulturu, običaje i interese. Prestale su vjekovne prijetnje Otomanske imperije sa juga i istoka i stalni pritisak Austrougarskog carstva sa sjevera i zapada. Iz Bosne su se iselili Turci i pozamašan broj onih koji su pod silom prmili Islam. Narod je odahnuo i radovao se stvaranju nove, zajedničke države. Olakšanje su osjetili i stanovnici grmečkih sela. Darinka i njena djeca su platili preveliku cijenu u razračunavanju velikih sila koje su netragom isčezle.

Ona se i dalje borila za svoju djecu. Bila je bolesna a siromaštvo je uvijek visilo za vratom. Najstariji sin Rade je po završetku rata ušao u trinaestu godinu i sve je više radio. U svemu se trudio zamijeniti oca. Stevan i Marta su pomagali majci i bratu koliko su mogli. Marta je u glavnom čuvala stoku i pomagala u kućnim poslovima. Smilja je brinula za sestru, vidjela je kako propada i slutila da se njeno stanje neće dobro završiti. Te godine je zima bila posve jaka. Rano je pao prvi snijeg a studeni su bile velike. Razbolila se i legala u postelju iz koje se nije digla pa su djeca ostala sama , na brizi Smilji i njenom Urošu koji je , takođe, sve češće pobolijevao. Tetka je brinula o njima sledeće dvije godine kada je ostala bez Uroša. Kuća Darinkine i Lukine djece je sve više propadala a nije se imalo čime popravljati. Rade je razgovarao sa tetkom , rekao joj da u šumariju na Oštrelju primaju radnike. Stasao je za posao, prešao je petnaestu godinu. Pitao je:

“Šta ti misliš tetka, da se javim , ako me prime, radio bih? Ali ne znam

šta ću sa Stevanom i Martom”?

Tetka je kratko razmišljala i rekla:

“Idi Rade, samo ti idi a ja ću voditi računa o njima. Prevešću ih kod sebe, svakako sam sama, biće nam lakše skupa”?

Rade je otišao i počeo raditi na Oštrelju. Smilja je dvoje mlađe djece prevela kod sebe u kuću a nakon par godina otišao je i Stevan za poslom kod brata Rade . Sa tetkom je ostala Marta .

I ako mlada, bila je veoma razvijena i lijepa. U trinastoj godini izgledala je ljepše nego druge djevojke iz sela  koje su navršile sedamnaestu ili osamnaestu.  Tetka je učila i naučila svim poslovima koje je trebala znati. Umjela je da plete, prede, a često je sjedala za razboj. Naročito je umjela da veze. Smilja je s ponosom pokazivala njen vez drugim ženama. Ostala je sama sa Martom, ona joj je bila sve, neizmjerno je volila. Nije postojalo ništa što joj tetka ne bi pružila ako poželi ili oprostila ako pogriješi. Dobro su se razumjele, njihova uzajamna ljubav je bila garancija da će uvijek i bezuslovno štititi jedna drugu. Zajedno su spremale Martino ruho za udaju.

“Ako je sirota, neću dozvoliti da ostane bez djevojačke spreme. Ona to zaslužuje jer je vrijedna, pametna i poslušna”.

Govorila je Smilja i Boga molila, kad za to dođe vrijeme, da se za nju nađe dobar, čestit momak, prava prilika. U selu su svi znali koliko je tetka voli i da je spremna sve učiniti za nju. Bilo je i onih zavidnih, džaftara, što skoro nikad ništa ne rade već naslonjene na neku tarabu po vazdan nešto ćućure i nekog ogovaraju. Što je djevojka ljepša i vrijednija one joj nalaze više mana, a Martina ljepota je morala biti primijećena.

Kada je navršila četrnaestu godinu prvi put je otišla sa tetkom na crkveni sabor, za Petrovdan u Krnjeušu. Spremila se za taj izlazak kako valja. Obukla je sve novo, bluzu i suknju, sve ispeglano i veženo. Kao saliveno je stajalo na njenom vitkom i zanosnom tijelu. I cipele je za tu priliku naručila kod majstora u Petrovcu. Bile su skupe ali tetka nije žalila novac. Trudila se da joj pruži najbolje i najljepše. Kada su stigle pred crkvom je uz zvuke tamburice igralo kolo. Odmah su je svi primijetili, naročito momci, trudili su se stati blizu nje, uhvatiti njen pogled.

Od majke je nasledila svijetlo lice, umilan i mek glas. Kosa prirodno, valovita i crna kao da se noć u nju sakrila. Savršeno, pravilnih crta lica a oči krupne, kao nebo plave, tople i dubke sa dugim trepavicama. Pune žara, želje i radoznalosti da vide svu ljepotu koju mladalački život nosi. Usne su joj kao ružine latice, nježne i rumene a kada ih razvuče u osmijeh zablistaju biseno bijeli zubi. Na svojoj izveženoj bluzi je otkopčala gornje dugme pa su se ispod nje nazirale čvrste grudi, poput dva fildžana . Kada bi momcima na njih pao pogled od toga im se mutilo u glavi. Tankog struka, lakonoga , hitro je gazila, izgledalo je da ne staje na zemlju. Pored  ljepote kojoj su se svi divili nosila je u sebi neku tajanstvenost , magnetnu privlačnost i fatalnost. Takvu ljepotu Krajina nije vidjela. Plijenila je svojom dobrom i blagom naravi. Kao da težak život , siromaštvo i gubitak roditelja na nju nisu ostavili duboke  tragove. Nekom neviđenom energijom je sve to prevazišla, potisla iz sebe i na lice stavila osmijeh. U njoj nikad nije bilo zavidnosti, ljubomore ili pohlepe da po svaku cijenu dobije ono što želi. Za sve ljude je imala strpljenja i razumijevanja. Nije se ljutila čak ni onda kada su je ogovaraju ili joj nalaze mane. Uvijek spremna da oprosti i razumije, u svakom je tražila i potsticala samo dobro pa je, koliko zbog ljepote, toliko i zbog toga bila neodoljivo privlačna, poželjna i svakom društvu veoma draga. Momci koji su je vidjeli nisu je mogli izbrisati iz glave. U njima je palila vatrenu želju i žudnju koja se nikad nije gasila. Kad bi je jednom vidjeli želili su to ponovo, želili su napojiti svoje žedne oči njenom ljepotom. Budila je u njima snove, potsticala odlučnost da joj se približe i pokušaju osvojiti njeno srce.

                                               II

Iste godine, nekoliko mjeseci kasnije kada je rođena Marta u selu Risovcu rođena je curica kojoj su na krštenju dali ime Petra. Mnogo godina kasnije će se njihovi, sudbinom određeni, životni putevi preplitati.

Tamo gdje su se razgraničavala sela Krnjeuša i Risovac u visokim brdima sa kojih je pucao pogled na oba sela, prema sjeveru i jugu , ovisno na koju stranu se gleda, radost je ispunila kuću Trivuna i Vide Santrač. Bilo je vrijeme vršidbe. Vladale su velike vrućine vazduh je treperio. Od jarosti Sunca nije se moglo dugo boraviti napolju, ljudi su se sklanjali ispod krova ili u debelu hladovinu kakve lipe ili oraha. Na suncu su ostajali samo oni koji su, kao Trivun, imali važnog posla, nasađen vršaj ili još nepožnjeveno žito na njivi. Valjalo je sakupiti svako zrno i sačuvati za dugu i hladnu zimu. Radilo se teško i mnogo a malo se govorilo. Čulo se samo tupo udaranje konjskih kopita koje je domaćin, pucanjem kandžije, opominjao da , u vršaju, ne smiju stati. Nije štedio konje a ni sebe, stajao je na suncu često navijajući bremu sa vodom koju je , dok je pio, prosipao po grudima. Samo ponekad se čuo njegov glas kad je komandovao konjima i šuštanje slame kad su je rastresali i podizali vilama. Dizala se prašina koja se lijepila na , oznojeno lice i tijelo. Tako su radili danima plašeći se kakvog ljetnog pljuska. Zato nije bilo predaha, počinjalo se ujutro, čim sunce popije rosu i osuši arman pa sve dok , sa mrakom, ne stigne svježina i vlažnost. Noći su bile tople ali ih je razblaživao lagani vjetrić koji je duvao sa istoka donoseći miris i svježinu čamovine koju je pokupio prelazeći preko Bjelajskih Uvala i Trovare. Tada su svi osjećali olakšanje ne žureći na spavanje uprkos velikom umoru. Noći su bile punog mjeseca a nebo osuto zvijezdama. Jedino što je narušavalo ali nije kvarilo tišinu takvih noći bila je pjesma cvrčaka. Svi su ostajali da sjede ispred kuće u avliji da uživaju u noćnoj svježini tiho razgovarajući.

Vida nije radiala u vršidbi, bila je pred porodom i bavila se samo lakšim kućnim poslovima. Očekivali su prvo dijete i zbog toga su  prilično brinuli. Molili su Boga i nadali se da će sve proći dobro, onako kako treba. Kada su završili jedan vršaj i sakupljali žito Vida je pozvala Trivunovu strinu. Svi su znali da joj je bilo vrijeme. Trivunova strina i jedna komšinica su joj pomagale u porodu.  Nisu prekidali posao, domaćin je bio nervozan i nestrpljiv pa ga je posao smirivao. Svima su se lica ozarila kada se začuo dječiji plač a strina izašla na vrata i veselo uzviknula:

“Trivune, dobio si curicu”!

U njemu je konačno nestala nervoza uzrokovana neizvjesnšću. Odmah je zaustavio konje i poveo ih u hladovinu a onda se uputio do ambara da donese rakiju. Brzo se vratio sa flašom u ruci i sjeo ispred kuće. Komšije i rođaci su pristizali da čestitaju na dobitku a on se raspričao, točio rakiju i sve redom častio. Dijete je bilo napredno, raslo je u kući u kojoj se ni u čemu nije oskudjevalo. Petra je druge godine dobila brata Mlađu a kasnije i sestru Milicu.

Trivun je bio dobar i vrijedan domaćin. Imao je oštećeno jedno oko. Ošinula ga mladica još dok je bio dječak od čega je bilo nateklo i vid mu se na njemu počeo mutiti. Dovodili su babu Savčicu koja je umjela sastavljati razne meleme. Nema toga kome ona nije pomogla i koga nije izliječila, govorili su ali njemu nije koliko su se nadali. Splasnuo mu je otok i nestala modrica ali je maglovitost ostala. Nepunu godinu dana kasnije, više nije vidio na to oko. Dugo je zbog toga bio potišten ali je nekako prevazišao takvo stanje. Bila je to velika mana koja mu je mogla otežati ženidbu. Ipak, to se nije dogodilo, oženio se dobrom curom iz domaćinske kuće. Ponašao se strogo ali pravedno. Imao je mnogo zemlje i dosta stoke a ukućani su ga slušali , bili su sigurni da su sve njegove odluke ispravne i duboko promišljene. Danonoćno se radilo ali se u kuću unosilo mnogo žita, kukuruza i krompira. Svakog mrsa; loja, masti i masla je bilo toliko da su se novi kablići punili dok se stari još nisu ispraznili. Varenike je bilo kao vode a u ganjku se sušilo po nekoliko siraca , krave su se telile i ovce bliznile. Stoke je bilo za držanje i za prodaju. Da bi sve to postizao Trivun je preko cijele godine imao dvojicu ili trojicu najmenika. Kuća je imala svakog napretka . Za njegovo dobrostojeće domaćinstvo se znalo u nekoliko sela pa i dalje. Kad je počeo Veliki rat , austrougarske vojne vlasti su ga pozvale na mobilizaciju.  Utvrdili su da ne vidi na jedno oko i vratili ga kući a on je razmišljao o tome kako ga je njegova mana zaštitila, vjerovatno mu je spasila život. Da nije imao oštećeno oko, otišao bi na neki od frontova a mnogi se otud nisu vratili, možda ne bi ni on?

Vida je vodila računa o djeci a Trivun o svemu ostalom. U kući u kojoj je bilo izobilja nije joj bilo teško.  Nikad mu se nije uplitala u poslove i odluke a on joj nije mnogo o tome govorio. Dobro su se razumjeli. Tokom Velikog rata koji je sve ljude osiromašio i njihova kuća je to osjećala ali je, iz rata, izašla sa više stoke i punijeg ambara nego kod drugih. Kad je rat završio brzo su sve vratili na staro i uvećali imetak.

Petru su od malih nogu učili svim poslovima koje su obavljala ženska čeljad. Brzo je učila a istovremeno pokazivala želju da radi sa ocem. Njega je to činilo zadovoljnim i nije mu bilo teško da je podučava. Čim je malo porasla počeo je voditi sa sobom u šumu, išla je sa njim na pijacu kada je prodavao neko goveče, ovce ili svinje. Naučila je kako se važe na kantaru pa je pomagala Trivunu na pijaci dok je krčmio krompir ili kad su odlazili do vodenice da samelju žito. Podjednako se razumjela u ženske i muške poslove. Rano su kod nje prepoznali ozbiljnost i čvrst karakter pa su se sa uvažavanjem, kao da je odrasla , odnosili prema njoj. Roditelji su se s njom ponosili, naročito otac. U nju je imao neograničeno povjerenje, bio je siguran da će, šta god joj povjeri ili od nje zahtijeva, ona izvršiti. Još, dok je bila dijete spremali su joj djevojačku spremu , bogata kuća pa je i ruho spremano dugo i bogato. Trivun je za svoju Petru priželjkivao dobru priliku, bogatog prosca iz čestite kuće. Ona je izrasla u stasitu i visoku djevojku. Lijepa cura ali iz nje nije izvirao zanos i zavodljivost. Ponašala se smjerno, ozbiljno, ponekad je djelovala strogo. Smeđih očiju, pronicljivog pogleda i kose koju je plela u dvije pletenice. Čim se zacurila počela je nositi maramu koju je vezala nazad, ispod pletenica. Rado je oblačila džempere koje je sama isplela, duge i široke suknje a kada je odlazila , nekim poslom ili na crkveni sabor, do Krnjeuše ili Petrovca, oblačila je najljepše bluze ispod kojih su se naslućivale jake ženske mišice i bujne grudi. Sve je na njoj škripalo pa je zbog stasa i

lijepe odjeće skretala pažnju na sebe.

                                             III

Trivun je znao da na drugom kraju sela, onom koji mještani zovu Guskarica živi njegov imenjak, Trivo Ćulibrk zvani Amelica, dobar domaćin, gazda koji ima dva sina i dvije ćerke. Više puta je sebe uhvatio u razmišljanju kako bi njegov stariji sin, Dmitar bio prava prilika za njegovu Petru. Nikom nije o tome govorio ali su svi znali da će on pažljivo birati zeta. Poznavao je Amelicu dobro, imao sestru udanu na brdima nedaleko njegove kuće. On je svake godine dolazio kod nje za krsnu slavu ili da je obiđe, da vidi kako su, kako žive, treba li joj kakva pomoć? Odlazeći sestri prolazio je pored njegove kuće pa se nekoliko puta i svraćao. Kao dva dobra domaćina, tada su razgovarali o svemu i savečemu , izmjenjivali su iskustva i savjete. Sastajali su se više puta i na pijaci ili drumu a viđao je i njegove sinove.

Teško da je neko znao odakle Trivi Ćulibrku nadimak Amelica ali se znalo da su mu tako zvali oca i djeda. Njegova kuća se nalazila , među još nekolicinom , njegovih rođaka u ravnici sela. Od rubova te ravnice uzdigla su se brda sa bukovom i čamovom šumom koja je zaseok štitila od udara sjevernog vjetra. Kuća je imala visoko potkrivlje u kome su se nalazile dvije manje sobe i prozorima okrenutim istoku. Ispred kuće su bile dva velika oraha pod kojima je uvijek neko odmarao umorne kosti, neko od ukućana ili kakav putnik namjernik. Kuća je bila velika , imala je dva ulaza. Na onaj do puta se ulazilo u dućan koji je Amelica držao a vrata sa druge strane su vodila u povelik hodnik iz koga se ulazilo u kuhinju i sobe i na čijem su kraju bili široki drveni basamaci za sobe u potkrovlju. Po namještaju u kući, velikoj ukrašenoj furuni i mnogobrojnim detaljima se moglo naslućivati njegovo gazdinstvo. Iza kuće su bile pomoćne zgrade; štale, ambari , kukuruzane i prostorije za velike kace, nasloni i torovi za koze i ovce. Sve je to bilo ispunjeno raznim dobrima; stokom , sijenom , žitom , kukuruzom. U dućanu su se mogle naći razne stvari svakodnevno potrebne ljudima. Patos u dućanu je bio od debljih čamovih dasaka  premazanih uljem koje mu je davalo tamnu, skoro crnu boju. Na zidovima su visili razni lanci, sitniji alat, srpovi, motike, sjekire i konopci. U jednom uglu je smješteno metalno bure sa petrolejom za lampe na kojem je sa strane okačena posuda  kojom se petrolej mjerio. Dok su ga sipali u flaše, prosipali su ga po patosu od čega se već na ulazu osjećao njegov jak miris. To je ono što je ostvaljalo prvi i često najsnažniji utisak kada neko uđe u njegovu ili koju drugu magazu. Svega je bilo na prodaju; džakovi žita i kukuruza za one kojima je rod na njivama podbacio, u buradima rakija a u drvenim kutijama obični i konjski čavli. Na stelažama je bilo soli, šecera , kafe i duvana. Amelici i njegovoj porodici je dućan donosio značajan prihod što ga je, pored onoga što su radom ubirali sa zemlje, činilo većim gazdom. Domaćin je bio srednje visine, sitnih očiju sa nevelikim brkovima. Nosio je kačket i somotno, izlizano odijelo i opasan kožni crni ćemer. U ustima je, osim kad jede, držao cigaru i nije mu pravila smetnju, čak i kada je pričao. Od toga su mu zubi bili žuti, veoma tamni. Uživao je dok bi zamotavao novu cigaru. Iz ćemera je vadio srebrne boje, sjajnu kutiju sa duvanom a kad je otvori u njoj se nalazio i papir. Namjesio bi papir između prsta i laganim pokretima stavljao u njega duvan vodeći računa da ni malo ne prospe a onda vrati kutiju u ćemer i sa obe ruke veoma vješto vrtio cigaretu koja je dobivala vretenast oblik. Onda bi je prinio usima i jezikom pokvasio jednu ivicu papira i zalijepio je. Često je motao novu cigaretu dok mu je prethodna još bila u ustima. Imao je dobru narav, rijetko se ljutio, znao je da sluša sagovornika a kada bi se povela kakva žučna rasprava, sve je smirivao. Govorio je otvoreno ali ne previše glasno. Starinskog shvatanja, držao se nasleđenih običaja i pravila.

Žena mu se zvala Stoja , imala je nadimak Riđa. Svi su je tako zvali a mnogi nisu znali njeno kršteno ime. Niska, dežmekasta , nemirnih očiju i malih usana. Stalno zavrnutih rukava do laktova u glavnom je radiala  po kući i oko sitne stoke ili živine. Volila je više da priča pa se često uplitala u razgovor koji je njen muž vodio sa ljudima u vezi nekog posla. Njemu je to smetalo pa je prekorno presijecao pogledom nakon čega se ona povlačila. Rodila je četvero djece, dvije ćerke i dva sina. Sinovi su po svemu  ličili na oca a ćerke na majku. Sin Dmitar je bio najstariji a najmlađi je bio  Petar. Ćerke su se udale, otac ih je valjano spremio a sinovi su ostali sa roditeljima da gazduju i dijele imanje.

Dmitar se u svemu bolje i lakše snalazio od brata pa su se roditelji na njega više oslanjali. Rođen je u jesen 1909. godine i rastao pod velikom brigom svih ukućana, naročito majke i tetke, Ameličine sestre koja se do tada još nije udala a kada je ona napustila kuću on je već imao više od pet godina. Izrastao je u visokog momka, vrijednog i pametnog, radio je u dućanu i na zemlji. Za njega se znalo da je kicoš, volio se lijepo obući i imao je uvijek izglancane cipele. Gazdinski sin se u skladu s tim i ponašao. Rado je prihvatan u svako društvo a djevojke su ga ispod oka gledale. Rijetko koja nije poželila da se uda za njega. Kada je navršio osamnaestu dobio je poziv za vojsku, služio je artiljeriju i za vrijeme vojnog roka jednom je dolazio kući. Uniforma mu je lijepo stajala. Kada je prošao kroz selo sve su cure trčale na prozore da provire na njega. Bio je svjestan svog izgleda i kicoški se pravio važan. Roditelji su planirali da ga ožene čim se vrati iz vojske.

                                             IV

Poslije raspada dva moćna carstva, Otomanskog i Austrougarskog, pod kojima se teško živjelo, kada je stvorena Kraljevine S.H.S. narod je osjetio veliko olakšanje. Svi su bili ponosni na slavnu pobjedu srpske vojske i na svoju, novu, zajedničku državu koja je pokrenula i organizovala bolji i pravedniji život. Sada su regruti pozivani u svoju vojsku i svi su vjerovali da više nikad neće služiti tuđinu. Građeni su novi putevi, zidane nove škole. U to vrijeme su izgrađene i otvorene škole širom Krajine a jedna od njih je bila u Risovcu. Mjesto za gradnju je pažljivo izabrano. Raskrčeno je šiblje i sitno rastinje između stoljetnih bukovih stabala koja su se propinjala u nebo. Stabla su štitila školu od jesenjih i zimskih vjetrova a ljeti činila prijatnu hladovinu. Nedaleko se nalazila bašta u kojoj su učenici svakodnevno radili i učili. Zgrada je zidana od kamena za što su plaćeni zidari, Dalmatinci. Od njih nije bilo boljih majstora. U školu se ulazilo sa istočne strane sa nekoliko stepenica u širok hodnik . Lijevo od hodnika je velika učionica sa đačkom tablom, klupama i katedrom. U jednom ćošku je smještena gusana peć. Na kraju hodnika su basamaci kojima se izlazilo na gornji sprat gdje je stanovao učitelj sa porodicom. Stan je bio komotan . Basamaci su vodili do hodnika iz kojeg se ulazilo u kuhinju i jednu sobu a iz kuhinje su još dvoja vrata vodila u drugu sobu i ostavu. Ispod cijele zgrade je bio podrum u koji se ulazilo sa zadnje strane. Bila je ofarbana u bijelu boju a veliki prozori u tamno zelenu. Vanjski zidovi su ukrašeni uglačanim malterom oko prozora , vrata i na ćoškovima zgrade. Ostali dio zida je grublje malterisan i bio je malo tamniji od onog oko prozora. Krov je na lastavicama bio zasječen pa su ti detalji zgradi davali posebnu ljepotu. Jasno se vidjelo da su graditelji , pored praktičnosti, veoma vodili računa o ljepoti zgrade. Pored škole je, u isto vrijeme, sagrađena pomoćna zgrada u kojoj su stajale razne stvari potrebne učenicima i učitelju. Ova škola je postala važno mjeso za stanovnike Risovca i ostalih sela na kome će se ljudi, okupljati, zborovati, planirati, radovati pa i stradati.

U državi je uspostavljen red, otvorene žandarmeriske stanice u kojima nisu više službovali stranci koji nisu govorili srpski jezik već su na službu postavljeni domaći ljudi. Formirana su šumska radilišta.

U Krnjeuši su braća Karanovići otvorili pilanu i zapošljavali ljude iz okoline koji nisu imali dovoljno zemlje da bi od nje živjeli. Uspostavljene su prevozničke linije između većih varoši pa su ljudi sa sela lako odlazili do Petrovca, Krupe ili Bihaća radi nekog posla. Za djecu je uvedeno obavezno školovanje koje su mnogi seljaci, zakovani u kaldrmu zaostalosti, dočekali sa velikim otporom zbog čega su plaćali globe ali nisu popuštali. Smatrali su da je školovanje nepotrebno, posebno za žensku djecu. Kako je vrijeme od Velikog rata odmicalo većina ljudi je bila zadovoljna ali je bilo i nezadovoljnih. Žalili su se na razne obaveze koje je država propisala i na visinu poreza. Vidjeli su nepravdu koja ih je pogađala, bogati su uživali svako dobro a siromašnima je svašta nedostajalo. Narod se trudio da iz sjećanja potisne sve što se ružno dešavalo, sva stradanja i muke a prepuštao se običnim svakodnevnim događajima u kojima je koliko-toliko uživao. Uživanju su se ljudi prepuštali tokom jeseni i zime kada je bilo manje poslova.

Krajiške jeseni su lijepe, naročito na Grmeču kada se šume okite vatrenim bojama od svijetlo žute, kakava je bukovina do narandžastog i plameno crvenog javora. Sve te boje se prelijevaju i miješaju okupane suncem a oklinci i uvale obrasle drvećem spuštaju se duboko u sela, presijecajući njive i livade, donoseći tu ljepotu do svih zaseoka. U to vrijeme sunce izgubi onu snagu i žestinu kojom prži tokom ljeta , južni i istočni vjetrovi su mlaki i prijatni a kako vrijeme odmiče oni se pojačavaju skidajući list sa grana. To je vrijeme spremanja ogreva za nadolazeću zimu i komišanja na vedrim noćima okupanim u srebrnoj mjesečini. Pod zvjezdanim nebom  se obavljaju poslednji sezonski poslovi , zbijaju se šale, pričaju priče, ćućuri, šapuće i ašikuje. Onda noći postaju svježe, nekad i hladne. Završetkom poslednjih poslova, kada sve češće padaju kiše a magle se protežu preko visokih planinskih vijenaca ili se valjaju kotlinama i poljima , počinjala su seoska prela. Na sve strane se, već sa prvim mrakom, orila momačka pjesma dok su odlazili kod djevojaka . Cure i momci su se zagledali , tajno sastajali dogovarali i planirali zajednički život , nakon čega se išlo u prosidbe.

                                              V

Za Martu se interesovalo mnogo momaka i brzo se, okolnim selima pa i dalje, pronijela vijest o njenoj ljepoti već poslije prvog izlaska na crkveni sabor. I ako mlada imala je udvarača, na svaki prst po jednog, kako je govorila njena tetka Smilja. Opsjedali su je gdje god se pojavljivala, dok je radiala na njivi, čuvala ovce ili kad je odlazila do dućana. Kako je vrijeme prolazilo ona je postajala zrelija što je činilo još privlačnijom i poželjnijom. Na svemu se vidjela ta zrelost, iz nje je izbijala ženstvenost i postajalo je sve očiglednije da je došlo vrijeme kad i ona želi da se preda nekom muškarcu. Tetka je sve vrijeme čuvala i savjetovala. Iz kuće nije izlazila bez njenih riječi upozorenje . Često su uveče, dok bi sjedile i radile nešto u rukama, razgovarale a ona joj po ko zna koji put ponavljala:

“Marta, sunce tetkino, vodi računa šta radiš, sa kim razgovaraš ? Kad se susretneš sa nekim momkom i on ti počne govori slatke i umilne riječi kaži mu, ako ima ozbiljne namjere, neka dođe kući, da razgovaramo. Nemaju svi momci poštene namjere. Ti si lijepa, svi te žele i hoće a tetka će ti pomoći da izabereš pravog, onog koji će te čuvati, poštovati i paziti”.

“ I voliti, tetka, zaboravila si reći da ćemo izabrati onoga kojeg ću ja voliti a i on mene ”.

Nije tetka zaboravila da to kaže nego je namjerno prećutala mada je želila da je usreći najveća ljubav na svijetu. Važnije joj je bilo da nauči kako je bitno poštovanje i razumijevanje jer je trajnije i postojano a ljubav je često varljiva. Kako da joj objasni kad zna da u njoj kao u kotlu vri mladost, snaga i želja za ljubavlju, za radovanjem i srećnim životom. Od te silne želje i mladalačke snage ne bi mogla sve razumjeti, to bi je opterećivalo. Prošla je njene godine i dobro zna o čemu ona mašta i ne želi joj kvariti snove. Zna ona da su joj noći nemirne, da je želja za ljubavnom radošću noćima drži budnu, čula je kako se prevrće u krevetu, kako uzdiše , vidjela je kako ispod oka gleda mladiće kad joj se približe. Obrazi joj se zarumene, oči zažare, dah joj zastaje a srce ubrzano kuca. Tako mnogo je brinula za nju, htjela je sačuvati od razočarenja i zlonamjernih ljudi. Zato joj je često davala savjete sa strahom da ne pretjera, da je time ne udalji od sebe. Ali Martina dobra narav i ljubav prema njoj , nije dozvoljavala da se njihovo povjerenje i razumijevanje pokvari. Pitala je više puta koji joj se momak dopada, ima li neki koga bi izabrala? Odgovarala joj  je, kako joj se par njih dopalo i da je privlače ali ih malo poznaje,  još joj ni jedan nije sasvim zavrtio pamet. To je tetku smirivalo i uvjeravalo da će uz stečenu mudrost i njenu pomoć znati izabrati najbolju priliku i donijeti ispravnu odluku.

Prosaca je bilo sa svih strana, imala ih je više nego bilo koja gazdinska ćerka. Tetka se pobrinula i spremila ruho ali su svi znali da osim toga ne donosi drugi miraz. To nije sprečavalo prosce da zatraže njenu ruku. Većina njih su bili slatkoriječivi, obećavali su odanost, poštovanje i toplinu doma, neki i mnogo više. Odbijala ih je, više po tetkinom nagovoru nego sopstvenom odlukom. Koliko su joj prijale sve te igre oko prosidba , toliko je bila i zbunjena. Kako da se odluči, pitala se, kad joj ni jedan nije mrzak a ni pretjerano drag? Želja da osjeti taj novi život, da ima svog muškarca kome će pokloniti svoju čednost u čijim rukama će uživati je nekoliko puta dovela na ivicu kada je skoro pristala na ponudu a onda je neka nevidljiva sila spriječila. Nije znala koliko joj neki mladić treba biti drag da bi mu se obećala? Da je znala odgovor na ovo pitanje bilo bi joj lako jer bi joj osjećanja, treptaj srca, oči kada im se pogled sretne, rekli kako da postupi? Dilema u kojoj se nalazila kod svake nove ponude je u nju unosila nemir. Pitala je tetku ali i sebe, šta će biti ako je već pogriješila i odbila pravu priliku, hoće li biti nekom višom silom kažnjena zbog toga ili će se Božijom milosti pojaviti nova prilika? Zato je bila nesigurna u vlastite odluke pa je prihvatala tetkine.

A prosaca je bilo raznih , uglavnom mladi momci ali se među njima našao i uporni prosac Đuro iz sela Smoljane koji je došao iz Amerike sa namjerom da se oženi i da se sa ženom vrati u Pensilvaniju gdje je živio. Predstavljao se kao Džordž , tad je već imao između četrdeset i pedeset godina. Oni koji su ga dobro poznavali su govorili da je bliži pedesetoj ali on to nije priznavao. Proveo je u Americi petnaest godina, radio je u rudnicima Pensilvanije i kako je sam pričao zaradio dosta novca. Koliko je to bilo tačno, niko nije mogao znati ? Riješio je da nađe curu iz rodnog kraja. Govorio je da Amerikanke nisu dobre žene i domaćice. Kakvu je on želio mogao je pronaći samo u zavičaju. Nosio je neko svijetlo štofano odijelo sa uzdužnim prugama , šešir na glavi i veliku mašnu ispod vrata. Nije bio zanimljiv ni lijep već je bio smijšan zbog svog ponašanja. Pretvarao se da je zaboravio srpski jezik a engleski nije znao ali ono malo riječi koje je zapamtio bilo mu je dovoljno da se pravi važan. Dok je govorio, zamuckivao je i otezao, kao da se teško prisjećao riječi iz maternjeg jezika. Skoro u svaku rečenicu je ubacivao po neku englesku riječ prevrćući jezikom čemu su se svi smijali. Tražeći curu za sebe obilazio je sva sela i odlazio na sabore. Svuda je sa sobom vodio brata koji je ostao da živi u selu sa roditeljima. Dolazio je kod Marte nekoliko puta, pričao kako se živi u Americi:

“Tamo vumen ništa ne rade, samo u haus , samo kuking fud, neko meso, na priliku čiken. Tamo svaki dan pipl, što će reći narod može jesti čiken ako želi. Ja tebi obećavam da ćeš nosite bjutiful dres i šuz “.

Pošto marta i tetka nisu do kraja razumjele šta je govorio već su u njega blijedo i ispitivački glendale on je, kao bajagi, tražio pomoć od brata. Rukom se hvatao za košulju i podizao nogu pokazujući na cipele sve ponavljajući riječi dres i šuz. Onda je brat, kao razumio i rekao :

“ haljine i opanke” a on se iskolačio na njega podižući ton: “neee opanke , kako se to kaže naški”? Malo bi prevrtao očima i kao sjetio se pa izgovorio:

“cipele, đavo s njima”.

One su se često smijale njegovom pričma, ni jedna nije ozbiljno razmišljala o njemu. Onda je jednog dana u njihovu kuću svratio Nikola Đumić, seoska skitnica koji je imao familiju u Suvaji ali pored toga ništa nije htio da radi već je skitao po selima Krajine pa čak i Like. Poznavao je sve ljude i nije bilo kuće u koju nije svraćao da ruča, večera ili konači. Smilja se sjetila da ga pita, poznaje li Đuru iz Smoljane koji je došao iz Amerike da se oženi. Nije Nikola poznavao samo njega nego cijelu njegevu familiju. 

"Prije njegovog odlaska u Ameriku svi su ga u selu zvali Mulin, znaš da tako zovemo ovna bez rogova, pričao je Nikola. Kad je bio dječak čuvao je ovce a u stadu bio jedan stariji ovan koji se volio tući. Sjedeći pored drveta zadrimao je. San ga je hvatao a on se borio da ne zaspi, glava mu je padala a on je podizao. Klatio se tako dok ga ovan nije vidio kako se klimata , valjda je pomislio da ga izaziva na borbu pa se zatrčao i udario ga rogovima, svom snagom u glavu. On se onesvijestio od udarca. Sve su to vidjeli drugi čobani pa neke šaljivdžije među njima još priču nakitili kako se i ovan bio onesvijestio od njegove tvrde glave , tada su mu dali nadimak Mulin. Ljutio se kad čuje da ga neko tako naziva. Svi su mu se smijali zbog toga i zbijali šale na njegov račun. Još iz mladosti je volio čašicu i karte pa i sad umije da potegne".

Kako novac ljudima daje slobodu, razmišljala je Smilja.  Taj starac se usudio tražiti Martinu ruku . On je toliko stariji od nje da je već mogao imati ćerku njenih godina. Zar on misli da se novcem može sve kupiti, zar njemu da preda Martu, da uništi njenu mladost i sreću? Nikad to ne bi učinila, zato mu je poslednji put rekla:

” Đuro, tebi treba žena mojih godina, ostavi se Marte, nije ona za tebe a ni ostale cure njenih godina”.

Nije se osjećao prijatno kada je to čuo, izašao je iz kuće i više nije dolazio.

Za Martu je želila najbolje, želila je momka koji će joj biti ravan po stasu, dobroti i poštenju. Takva sreća im se osmjehnula.

Prvi put je susrela Božu Plećaša u Vrtoču na crkvenom saboru za Svetog Iliju. Sa tetkom je od kuće pošla malo ranije kako bi se tokom pješačenja uz put odmarale i sklanjale u hladovinu kakvog drveta sa ilindanskog Sunca koje je nemilosrdno pržilo.

“Upekla je Božija zvijezda, pa ćemo polako s noge na nogu i preko polja, poljem je put kraći i biće nam lakše nego drumom”, rekla je tetka.

Marta je obukla bluzu koju je najviše volila i najljepšu suknju a na noge je obula opanke. Tetka je spremila torbu, ponijela je ručak i vodu i Martine cipele. Kad dođu blizu sabora i crkve, prezuće se a opanke će staviti u torbu. Na sve je tetka mislila. Išle su polako, odmarale u hladovini više puta a kada su stigle već se silni narod okupio. Sve je ključalo, što od velike vrućine, što od naroda koji se kretao na sve strane kao pčele kad se roje. Prodavalo se sve i svašta, trgovci i mehandžije su glasno vičući skretali pažnju na vruće pečenje i hladno piće, dozivali su mušterije. Djeca su jurila za roditeljima vukući ih za ruke da im kupe slatkiše ili hladnu bozu. Kolo je igralo ispred crkve a igračima se niz lice slijevao znoj ali nisu prestajali igrati. U kolo su se hvatali jedni do drugih oni što se begledišu, koristili su priliku da jedni druge dodirnu da osjete damare koji su govorili više od riječi. Bilo je i preticanja, kad je neku lijepu curu zagledalo nekoliko momaka, preticali su jedan drugog da se uhvate u kolo do nje. Sabor je bio prilika da ljudi predahnu od napornih poslova, da se vide sa rodbinom i prijateljima, da se izrazgovaraju. Zato im velika žega avgustovskog Sunca nije smetala. Već sutra će ponovo na svoje njive da ženju ko nije požeo, da nastave vršidbu ili koji drugi posao.

Marta je sa tetkom ulazila u crkvu, gledala šta se prodaje, razgovarale su sa nekim ženama koje je tetka poznavala. Kad bi neku od njih susrele počinjale su da hvale njenu ljepotu.

“Nije moja Marta samo lijepa nego je pametna i vrijedna“,

govorila je tetka.

“Njene ruke su zlatne, nema onog što ona ne umije uraditi. Sav ovaj vez na bluzi i jeleku je ona uradila. Za nju se respituju najbolji momci, gazdinski sinovi”,

Nastavljala je dajući im do znanja da će pažljivo birati priliku za nju. Znala je Smilja da njihove riječi nisu uvijek iskrene, da su tu kako bi ispitale da li se već nekom obećala? Imaju i one ćerke za udaju pa mjere i procjenjuju mogu li se nositi sa Martom?

Stajale su pored kola koje je igralo kad je Marta vidjela Božu. Preko kola su im se pogledi sreli i ona se osjećala kao nikad ranije. Sve je u njoj zaigralo mada nije znala zašto? Nesvjesno je stegla tetkinu ruku a ona je pogledala i upitala:

”Šta se desilo”?

Marta je ćuteći pokazala glavom u njegovom pravcu. Smilja je podigla pogled i vidjela kako Božo gleda baš u njenu ljubimicu. Visinom iznad svojih drugova sa kojima je stajao, crne kose začešljane preko glave sa obrvama kao ječmeni klas skoro su mu bile sastavljene a imao je dotjerane brkove. Zaista je momak lijep, pomislila je Smilja ali ništa nije rekla. Gledali su se kratko vrijeme i onda se on negdje izgubio u masi naroda. Marta se okretala na sve strane, željela ga je vidjeti bar još jednom, htjela se uvjeriti da li je gledao nju ili neku drugu djevojku , možda joj se samo učinilo da ga ona zanima? Već je izgubila nadu da će ga ponovo vidjeti kad im je on prišao iza leđa. Obratio se, više tetki nego Marti, glasom zrelog muškarca:

”Mogu li ja najljepšoj curi na saboru pokloniti ovo slatko srce”,

očekujući dozvolu od Smilje za svoju namjeru? U ruci je držao licitarsko srce koje je na sebi imalo pored ostalih ukrasa i ogledalce. Smilja ga je ispitivački i strogo pogledala a Marta je malo pognula glavu, lice joj je planulo od uzbuđenja za jedan minut više nego od vreline Sunca za cijeli dan. Ispod oka ga je gledala i u sebi molila Boga za tetkinu dozvolu da da joj se obrati. Smilja ga je ovog puta dobra pogledala, onako ispitivački od glave do pete pokušavajući da prozre njegove namjere. On se malo žacnuo kad je vidio njen pogled ali nije rekao ništa, čekao je tetkino dopuštenje da Marti pruži ukrašeni kolač.

“Znaš li ti mladiću da cura ne smije primati nikakvog dara od nepoznatog momka. Šta mi znamo ko si ti i kakve su ti namjere”, zauzela je Smilja zaštitnički stav iskusne žene?

“Dobro, deee, pa ovo je samo licitarsko srce koje sam kupio i želim ga pokloniti, zaista najljepšoj curi na saboru. Namjere su mi iskrene, tražim curu za sebe”.

Marta je ćutala, znala je da joj tetka neće smetati ako je momak iskren i da će je sačuvati ako nema dobre namjere.

“ Ja sam Božo, malo je zastao pa opet produžio, Plećaš iz Bjelaja. Na ovom saboru ima mongo ljudi koji me poznaju, ako želite možete provjeriti”.

Sada je već zvučao kao da se zbog nečeg opravdava:

“ Čuo sam za tebe još ranije, kada sam te danas vidio raspitao sam se kod nekih ljudi koji vas poznaju, kako se zoveš, odakle ste i oni su mi rekli. Zoveš se Marta, jel’ tako, obratio joj se a ona je potvrdno klimnula glavom? Pričali mi moji drugovi za nju, ponovo se vratio razgovoru sa tetkom, namjeravao sam doći do vaše kuće, želio bih ozbiljno razgovarati. Raspitajte se za mene, svi će vam reći ko sam i kakav sam”?

Sada je i Smilja bila popustljivija i rekla Marti:

“ Dobro, uzmi slobodno taj kolač” i Marta je uzela kolač koji joj je momak pružio. “A ti Božo, kad kažeš da su ti ozbljne namjere, izvoli doći našoj kući , momci su uvijek dolazili kod djevojaka, zašto ne bi sada? Znaš li gdje nam je kuća“, pitala ga je i prije nego je to izgovorila on je potvrđivao da zna i da joj je ona tetka. Smilja se blago nasmiješila, bilo joj je drago što se raspitivao za Martu, to joj je govorilo da je momak sa ozbiljnim namjerama.

Marti se Božo dopao na prvi pogled. Sad, kad je stajao pored nje vidjela je koliko je visok, bio je viši od svih njenih dosadašnjih udvarača. Kad bi joj uputio pogled u njegovim crnim očima je vidjela neku dobrotu. U sebi je nosio nešto što do sada nije prepoznala kod drugih momaka, osjećala je da posjeduje neku zrelost zbog koje bi se pored njega osjećala sigurnom. Nikad joj se prije, dok je razgovarala sa nekim momkom, nisu ovako znojile ruke, nikad nije osjećala ovakvo uzbuđenje od koga su joj noge podrhtavale. Pokušavala je to sakriti ali nije bila sigurna koliko joj to uspijeva i da li je on to primijetio? Ako je prikrila drhtaje i znojenje ruku, znala je da joj lice gori i da su to vidjeli on i tetka.

Božo se uvjerio da su priče o njenoj ljepoti istinite. Sve mu se dopalo; njen stas, predivne oči, čaroban osmjeh i čedna sramežljivost. Dugo je momkovao, tražio je baš takvu djevojku, kakva je Marta. Znao je da je ona mlada a on je napunio trideset drugu. Plašio se da njoj ili tetki to ne zasmeta , to bi se moglo ispriječiti među njima. Ako sve ostalo bude kako se nada i priželjkuje, ako se on njoj dopadne ozbiljno je riješen da se ženi.

Razgovor među njima nije trajao dugo , na kraju je Božo rekao:

“Šta kaže Marta, dozvoljava li ona da dođem, volio bih to čuti iz njenih usta”?

Da je nije zadržavala njena sramežljivost rekla bi mu da dođe još iste večeri. Skrivajući svoje uzbuđenje i zadovoljstvo , tiho je rekla:

“Možeš, zašto ne bi dozvoljavala”?

Dok je to govorila gledala je malo u stranu, plašila se da ne primijeti njenu želju da ga ponovo vidi što prije. Nije želila da pokvari dobar utisak i suzdržanos.

“Doći ću uskoro, možete se nadati u subotu predveče”.

“ U redu”, potvrdile su i on je otišao.

Poslije razgovora nisu se dugo zadržale na saboru, krenule su kući. Kad su se malo udaljile od naroda sjele su da se Marta prezuje pa su nastavile put. Sunce je klonulo ka zapadu pa je vrelina splasnula ali je još ostalo dosta vremena do mraka. Ljetni dani su dugi , ranije će stići kući, na vrijeme spremiti konak. Smilja je jedva dočekala da ostanu same, da je pita, šta misli, sviđa li joj se momak? Marta je bila raspoložena, na njoj nije bilo traga umora od teškog i vrelog ilindanskog dana. Osjećala je potrebu i želju da priča o Boži, da ponavlja njegovo ime, da razmišlja o njemu.

“ Marta, sunce tetkino, reci šta ti misliš, jeli ti se dopao momak”?

“ Jeste, teto da samo znaš koliko, ni jedan mi se do sad nije ovliko sviđao”.

Htjela je ispričati sve o svojim ustreptalim osjećanjima ali joj se riječi učiniše nedovoljnim, riječima nije mogla objasniti osjećanja. Rekla je da su joj se dlanovi znojili i noge podrhtavale ali više od toga nije umjela. Smilji je to bilo dovoljno da shvati kako je njena ljubimica srela momka zbog koga će biti spremna učiniti sve.

“ Momak je zaista lijep, izgledao je pristojan , lijepo vaspitan. Neće ti tetka braniti da on dolazi, da se viđate ali moram se raspitati o njemu, koga ima, kakvi su to ljudi ”? Poznajem jednu ženu, ona je iz Bjelaja, udana je u Vođenicu pa ću otići do nje, ona ih sigurno poznaje ”?

“ Dobro , teto ti se raspitaj ali pusti neka on dolazi, dobar je on vidjećeš”?

Smilja se nasmijala i dodala:

“ Vidim ja da je on tebi zavrio pamet “.

Kada su stigle kući Marta je licitarsko srce koje joj je poklonio Božo okačila pored ogledala. Željela je da ga vidi svakog časa. Te noći nije oka sklopila, prevrtala se po krevetu, uzdisala a kroz glavu su joj prolazile slike susreta na saboru i naročito njegov pogled. Činilo joj se da je on u njenoj sobi, da sjedi u uglu sobe i gleda u nju. Mogla bi da se zakune da mu je čula glas ispod otvorenog prozora. Ustajala je sva mokra od znoja, stajala na prozoru i gledala u tamu. Slušala je kako se sa svih strana oglašavaju cvrčci kao da razgovaraju i čula je neku noćnu pticu. Činilo joj se dok pjeva da izgovara njegevo ime. Nije mogla sebi objasniti šta joj se dešava, zašto mora misliti o njemu, zašto se nikad ranije nije ovako osjećala i ako su joj momci dolazili? Pokušavala je da zaspi ali nije uspjevala. Kako da zaspi kada je do subote samo par dana , kad će on doći? Razigrala se u njoj mašta o skorom susretu. Već je osjećala na sebi njegov pogled a kada je zamislila kako joj je ruke stavio oko vrata polako ih pomjerajući prema grudima, skočila bi iz kreveta, nije mogla ostati mirna, morala se pokrenuti. Tetka je čula, ustala je da provjeri da li je dobra, jeli sve u redu? Nije je pitala zašto ne spava, već je sjela pored nje na krevet, prigrlila i rekla:

“ Eh, dijete moje”.

Poljubila je u kosu i dugo su sjedile ćuteći. Osjećala je Smilja kako joj srce snažno kuca i čula njene česte uzdahe. Znala je kakve nemire donosi ljubav u mladosti, kakve nesanice, uzbuđenja a ne rijetko i patnju. Tog trenutka nije joj ni pokušala govoriti o tome, davati savjete, unaprijed je znala da ih ne bi čula,  zaljubljena je i potrebna joj je samo ljubav a ona je često slijepa.

Već drugog dana Smilja se spremila da ide u Vođenicu. Marta je znala zašto ide i šta želi saznati? Razumjela je tetkinu brigu ali je bila sigurna da Božu želi vidjeti ponovo. Prebirala je po sebi tražeći razor zbog kojeg bi joj se mogla kvariti naslućivana sreća? U sebi nije mogla naći razloga za to. A da li će njemu, možda, nešto zasmetati , o tome nije smjela razmišljati ? Tetka se zadržala cijelo poslijepodne u Vođenici a ona je nestrpljivo čekala njen povratak i nadala se dobrom glasu. Više puta je izlazila do puta da joj pođe u susret i ponovo se vraćala u kuću. Pospremala je nešto po kuhinji kad se Smilja pojavila na vratima. Čim je ugledala na licu joj je pročitala da vijesti nisu loše , ipak, htjela je to čuti od nje.

“ Pričaj, teto, šta si čula, poznaje li ga ta žena”?

“Poznaje, sve ih iz kuće poznaje, ona im je dalja familija”.

“I, šta kaže, kakav je, kakvi su njegovi, koga ima “?

Tetka se nasmješila a ona je radosno rekla:

“Znači, da su vijesti dobre”.

“Dobar je, živi sa roditeljima i jednom sestrom a starija sestra se udala. Žive pristojno, nisu neke gazde ali im ništa ne fali. Imaju lijepo imanje i zidanu kuću blizu crkve. Imao je prilika da se oženi ali je nešto čekao, možda baš tebe? Samo je, zastala je malo u govoru pa nastavila, dosta stariji od tebe, ta žena mi je rekla da je prešao tridesetu, smeta li ti to”, upitala je?

“Ne smeta”, odgovorila je Marta bez razmišljanja. Tog trenutka je shvatila šta je Božu razlikovalo od drugih momaka koji su je želili za sebe. Njegova zrelost koju su mu davale njegove godine. Baš to je bezuspješno tražila u drugima. Drugi su imali dosta osobina koje su joj se dopadale ali je nešto kočilo da se za nekog odluči, nešto im je nedostajalo. Mlada je i nije znala šta, osim fizičke privlačnosti, želi kod muškarca? Ali sada joj je posve jasno, to je ta zrelost, ozbiljnost i sigurnost.

“I ja mislim da je bolje što je stariji od tebe, nastavila je Smilja, mlađi muškarci su nestalni, ljubomorni i često ne razumiju ženu. Bolje je ovako. Moram ti, dijete, i ovo reći, on ima oca kome ni jedna cura za koju se on interesovao nije valjala. Ko zna šta će za tebe reći? Ali, ne brini, pričaćemo sa njim pa ćemo čuti šta on kaže”.

Sada im je bilo jasno da je momak ozbiljan i dobar a šta će se kasnije događati, vidjeće. Marti se činilo da se vrijeme sporo vuče kao puž i ako su je od subote dijelila samo dva dana. Čistila je po kući, brisala, namještala na krevete prekrivače pa ih mijenjala, drugi su joj se činili ljepšim, vodila je računa o svakoj sitnici. Tetka se šalila , govorila je da nikad nije bila toliko vrijedna. U subotu je ustala rano, htjela je da ispred sebe ima dovoljno vremena za sve, da provjeri da li je sve na svome mjestu, da popravi ako nešto nije u redu. Trebala je ranije, nego obično, da namiri stoku, nahrani živinu, donese vodu, spremi konak kako bi bila slobodna da se malo dotjera, da isčešlja kosu i izabere šta će obući. Miješala joj se nervozna i uzbuđenje, htjela bi da ostavi dobar utisak i pitala se hoće li uspjeti. Kada su joj ranije dolazili momci, vodila je računa o svemu ali na sitnice nije ovoliko obraćala pažnju i nije bila ovako uznemirena. Na vrijeme je završila sve planirane obaveze , ušla u sobu da se dotjera. Češljala je dugo svoju valovitu kosu, oblačila je na sebe bluze i suknje, haljine i nije se mogla odlučiti koju će izabrati. Izlazila je iz sobe, okretala se ispred tetke, pitala je za savjete.

“Kaži mi teto, šta da obučem, sve mislim pogriješiću”.

“Obuci onu plavi haljinu, lijepo ti stoji i slaže se sa tim tvojim očima”.

Obukla je tu haljinu, obula cipele i izašla pred tetku a ona je oduševljeno rekla:

“Bože moj, al’ si lijepa, nema tog momka kojem se ne bi svidjela”.

Konačno je i ona bila zadovoljna i spremna za susret za koji se nada da će joj donijeti sreću. Sjedile su u kući a ona je više puta gledala kroz prozor ali tako da je neko spolja ne primijeti. Tetka joj je govorila da nije dobro pokazati nestrpljivost, učiniti ili reći nešto za šta bi momak mogao misliti da mu se sama nudi. Zato je bila obazriva. I ako je sve u njoj igralo od uzbuđenja trudila se da to ne pokazuje.

Sunce je zašlo i vrućina je uminula. Kako se veče približavalo postajalo je sve prijatnije. Šta ako se on ne pojavi, ako ne dođe, u trenutku je pomislila Marta i istog časa je prekinula tu misao. Nije smjela sebi dozvoliti da je osvoje sumnje , biće sve u redu , osjećala je to i tetka je u isto uvjeravala. Dok se borila sa svojim mislima čula je kako neko razgovara u njihovoj avliji. Smilja je ustala i otvorila vrata , vidjela je Božu sa još jednim mladićem kako otvara kapiju.

“Smije li se ući“, sa osmjehom na licu je upitao?

“Smije, kako neće smjeti, samo naprijed“, odgovorila je.

U nekoliko koraka mladići su se našli ispred vrata i pozdravljali se s njom. Božo je tada rekao:

“Ovo je moj drug Janko , dogovorili smo se da pođemo zajedno. On ima sestru udanu u Brestovcu, dugo se nisu vidjeli pa je pošao da je obiđe i lakše je u društvu putovati”.

“Neka vas, samo izvolite u kuću” , uzvratila je domaćica” i pokazala rukom da uđu.

Ušli su u kuću i Smilja im je ponudila da sjednu za sto. Marta se sklonila u sobu, tako joj je tetka savjetovala. Spontano je počeo razgovor između mladića i domaćice, žene sa svekolikim iskustvom . Ona je njih pitala, jesu li se umorili, da li im je bilo teško pješačiti po suncu, jesu li poželi žito i završili vršidbu ili ih taj posao tek očekuje? Mladići su smjerno odgovarali istovremeno se interesujući kako domaćica živi sama sa Martom, ko im pomaže oko teških poslova, koliko drže stoke? Smilja je bila slobodna u razgovoru, znala je koga ima ispred sebe pa joj je to pružalo samopouzdanje. Ustala je i dohvatila flašu rakije. Sigurno će vam prijati čašica domaće poslije tolikog puta i već je sipala rakiju . Stavila je ispred njih pa je napunila čašicu i sebi rekavši:

“Ja rijetko kad popijem rakiju ali kako smo nas dvije same, kad nam gost uđe u kuću, valja se. Ko će drugi, mora domaćica da gostima pravi društvo”?

Momci su se nasmijali i uzeli rakiju. Kad su je popili obojica su rekli da je dobra a onda je Smilja dodala:

“Kafu vam neću ja kuvati, u kući je cura pa će ona to uraditi”. Pozvala je Martu iz sobe , ona je izašla i nazvala im dobar dan.

“Ti si Božo već upoznao moju Martu a ovo je njegov drug“, rekla je tetka i nastavila. “ Skuvaj kafu i posluži momke”.

Marta je bila uzbuđena ali se trudila to prikriti. Iz ruke joj je kliznuo vildžan, umalo ga nije razbila. Osjećala je njihove pogled na sebi i ako im je bila okrenuta leđima. Kad Smilja nije gledala u mladiće oni su klimali zadovoljno glavom a Janko je šapatom rekao Boži:

“Lijepa je , ljepša ne može biti”.

Božo se zadovoljno smješkao i mislio kako je sudbina odredila da se ranije nije oženio. Ona je mlada i trebalo je da sačekam baš nju. Pored ljepote, umije sve da radi i biće dobra supruga. Marta je služila kafu i dok je sipala u fildžane sasvim mu se približila tako da je osjetio miris njene tijela koji ga je opijao. Gledao je u nju netremice a Smilja je već vidjela da se među njima rađala ljubav. Pomislila je kako su skladan par , da pristaju jedno uz drugo. Popili su kafu pa su razgovarali o svemu i svačemu skoro sat vremena kada je Janko riješio da ide kod sestre. Do njene kuće nije daleko, malo više od jednog kolometara. Sa Božom se dogovorio da će svratiti kad krene pa će se skupa vratili kući.

Čim su Janka ispratili tetka je rekla Marti i Boži:

“Ostaviću vas same, treba vam vremena da razgovarate ali prije toga bih htjela nastaviti onaj razgovor koji smo počeli na saboru.

Vi ćete sami odlučiti po svojim osjećanjima da li želite biti zajedno ali se moramo u svemu razumjeti. Ne očekujem da vi sada kažete šta osjećate i mislite, trebate se bolje upoznati . Božo, ako se tebi moja Marta sviđa i ocijeniš da ti odgovara želim ti reći kava je ona, koliko vrijedi i šta ima. Isto želim čuti šta ti misliš i planiraš. Moja Marta je mlada ostala siroče, ima dva starija brata, oni ne žive ovdje , otišli su da rade na Oštrelj. Ja sam je pazila i vaspitala, ne bih želila da joj se dogodi nešto loše”.

“Razumijem ja vas i slažem se da trebamo o svemu iskreno razgovarati, reče Božo i nastavi. Meni se Marta sviđa, kome nebi ovakva ljepotica a svakako trebamo vremena da se bolje upoznamo i , ako Bog da, zbližimo? Ne znam da li ste se raspitivale o meni, sam ću vam reći sve što želite i trebate znati. Živim sa roditeljima i mlađom sestrom, starija se udala prije neku godinu. Kuća nam nije loša, zidana od kamena a zemlja kao i kod drugih, važno je da je imamo dovoljno. Ništa se ne rasipa a živi se pristojno. Sve ostalo što želite znati, slobodno pitajte”?

Smilja je bila zadovoljna što je njegova priča potvrdila onu koju je čula u Vođenici, znala je da je govorio iskreno.

“Osim djevojačke spreme na kojoj bi joj pozavidjele gazdinske kćeri, Marta nema drugog miraza. Ona je naučena da radi sve poslove koje cura treba znati , oko stoke u njivi, sve radi”. Mi smo čule da se tvome ocu ni jedna djevojka za koju si se interesovao nije sviđala. Svakoj je nalazio mane, da li je to tačno i šta nam možeš reći o tome”?

“Sve je tačno što ste čule , nisu mu se sviđale ali sam ja sada riješen da ne slušam njegovo mišljenje. Znam da je to nezgodno ali hoću da budem iskren prema vama”.

Božo se interesovao za sve u vezi Martinog života, postavljao je pitanja a one su otvoreno pričale o svemu. I njih je zanimalo sve o njemu pa je razgovor potrajao. Razgovarali su razložno, tiho i svako se trudio da zapamti, što je moguće više, od izrečenog. Svakako su se osjećali prijatno pa ih razgovor nije zamarao uprkos njegovoj dužini.

Smilja je bila zadovoljna pa se riješila povući i ostaviti Martu i Božu same, treba im vremena da ispitaju svoja osjećanja, da se zbliže.

Ostali su sami, najprije su se ćuteći gledali a onda je Božo rekao:

“Dođi, prinesi tu stolicu, sjedni uz mene”.

Ona je ustala, prinijela stolicu i sjela, tik uz njega. On joj je uzeo ruke u svoje. Ovo je bilo prvi put da je dodirnuo i osjetila je veliku prijatnost. Prijala joj je toplina njegovih snažnih ruku i tog časa je pomislila kako ima osjećaj da ga poznaje dugo, da su je njegove ruke štitile i ranije. Dlanovi su joj bili vlažni a sa pogledom nije znala kuda ga usmjeriti. Želila ga je gledati, upoznati i zapamtiti svaku njegove liniju na licu ali je čedna sramežljivost sprečavala u tome. Nije smjela gledati u stranu, plašila se da ne pomisli kako joj nije prijatno pored njega. Zato je sjedila polusagnute glave ali ga je sve vrijeme gledala ispod oka. On je to primijetio i ruku stavio ispod njene brade, lagano joj je podigao glavu i pogledao je ravno u oči a one su sijale kao nikad prije. U njima se sakrilo plavetnilo neba, ogledala se njena mladost i žudnja za ljubavlju, za radosti. Sada je još jače osjetio miris njenog tijela od koga je poželio da je uzme u zagrljaj, da je upije u sebe kao što Sunce upija rosu, tiho i neprimjetno. Njegova namjera i osjećanja koja su već postala vidljiva nisu mu dozvoljavali da pokvari utisak dobro vaspitanog i ozbiljnog momka. Poštovao je tetkino povjerenje , ona ga je sa uvažavanjem ugostila u kući pa je suzdržavao svoje strasti.

Marta je osjećala da joj neka čudna struja prolazi uz leđa, vraća se i uspinje kroz cijelo tijelo. Osjetila je drhtanje i nije znala kako da se ponaša. Možda je uspijevala umiriti ruke ali ubrzano udaranje srca nije sigurno.

Nije je pitao da li joj se sviđa, želio je to osjetiti kroz dodir i pogled. Momkovao je dugo i kroz to vrijeme je naučio da cijeni da li je djevojci drag ?  Sve je iz nje progovaralo željom da mu se preda.

Riješio je da provjeri šta ona misli o njihovoj razlici u godinama pa je dirktno upitao:

“Marta, dosta sam stariji sam od tebe, volio bih od tebe čuti šta misliš, hoće li ti to smetati ako pristineš biti mojom djevojkom”?

Malo je ćutala, izgledalo je kao da razmišlja šta će odgovoriti ali je u stvari mislila kako je to može pitati, baš to je kod njega cijenila, bila je zadovoljna što je tako zreo i muževan? Prenula se iz tog razmišljanja i rekla:

“Ne, neće mi smetati, baš mi to prija”.

Tada su i Boži zasijale oči , zadovoljno se osmijehnuo i nastavio:

“Znači, pristaješ mi biti djevojka i ako Bog da, za neko vrijeme žena”?

Marta nije ništa rekla samo je u znak odobravanja klimnula glavom. Onda je nastao tajac, kao da su sami sebe zatekli ovom situacijom, sjedili su i upijali jedno drugom poglede. On je jednom svojom rukom i dalje držao njene a drugom je zagrlio. Osjetila je ono o čemu je sanjarila ovih dana od kada ga je upoznala ali je taj osjećaj bio jači, dublji i neobjašnjivo sladak. Više nije mogla prikrivati da joj je cijelo tijelo zadrhtalo, imala je potrebu da je svojim rukama stegne čvrsto, da je nikad ne pusti. Stavila je glavu na njegove grudi dok je on milovao po kosi. Podigla je glavu , htjela ga je pogledati u lice da pokuša prepoznati osjeća li se i on toliko prijatno koliko ona? Kada je to učinila on je lagano poljubio njene usne. Tu je stao, teško je odolijevao svojim osjećanjima i želji da nastavi ali su ga povjerenje prema tetki i pristojnost opominjali, zato je stao. Znao je i osjećao da mu se ona predaje, za sve ostalo će biti vremena. Ona je prvi put osjetila dodir muških usana na svojim. Mogla je to sebi dozvoliti ranije, imala je prilike ali nije želila. Sada je to učinila spontano i sa neizmjernim zadovoljstvom. Marta bi mu dozvolila da je on nastavio, njena osjećanja i požuda su je nadvladali i ako je znala da to ne bi bilo u redu. Prvi put su ostali sami a toliko se osjećanja izlijevalo iz njih. Bila mu je zahvalna što je kontrolisao stanje u kome su se našli i time zaštitio svoje ali i njeno suzdržano i pristojno ponašanje. Ostali su još neko vrijeme zagrljeni, privijeni jedno uz drugo. Ponoć je već bila minula. Začuo se lavež pasa, čuli su se sa jednog , pa sve redom, do drugog kraja sokaka. Neko je prolazio sokakom pa ih je uznemirio. Ne dugo zatim zaškripala je kapija a onda je neko pokucao na vrata. Bio je to Janko, krenuo je kući i svratio je, tako su se dogovorili. Kada je Janko pokucao na vrata tetka je čula, ustala iz kreveta i izašla iz sobe. Tako je planirala, da uljudno isprate momke , kako su ih i dočekale. Kratko su izmijenili nekoliko rečenica, pozdravili se i krenuli. Božo je na odlasku rekao da će doći ponovo za dva-tri dana.

Poslije njihovog odlaska, Smilja je pitala Martu:

“Šta kažeš, šta ti se čini, jeste li se malo više upoznali, zbližili”?

Ona je bila opijena zadovoljstvom što je sve bilo kako valja ali više zbog toga što je osjećala ljubav, osjećala je da voli. Nije znala šta prvo da kaže tetki, sve bi joj ispričala ali to nije umjela.

“Teto, ja nikad nisam osjećala ovo što je sada u meni, srećna sam, on je baš onakav kakvog sam priželjkivala. Nije samo lijep i snažan nego je ozbiljan i muževan a rekao mi je da sam mu draga ovakva kakva sam”.

Okretala se na sredini sobe raširenih ruku kao da je htjela prigrliti što viša sreće koju je u njihovu kuću unio taj mladić. Tetka je zadovoljno gledala i mislila na njenu majku. Istovremeno se osjećala tužno i prijatno, žao joj je što je nema da je vidi, i ona bi sada bila srećna zbog svoje ćerke. Suze su joj okvasile lice kada je Marta pogledala u nju i upitala:

“Teto, šta ti je, zašto plačeš”?

Smilja je šmrcajuci odgovorila:

“Plačem zbog tebe, mila moja, zato što vidim da si ti srećna”.

Prišla je i zagrlila tetku a onda su se zajedno počele smijati. Zadovoljne su pošle u postelju. Marta je unaprijed znala da od spavanja neće biti ništa, ovolika količina uzbuđenja u njoj sprečavala joj je san i ako je ponoć minula još prije dva sata. Legla je na krevet raširenih ruku ne skidajući haljinu sa sebe i počela se prisjećati svakog trenutka provedenog sa Božom. Zapamtila je svaku crtu na njegovom licu, svaku pokret, sjajan i topao pogled. Ostala je tako dok se nisu oglasili prvi pijetlovi. Ustala je sa kreveta i presvukla se a zatim pošla za poslom. Izašla je ispred kuće, Smilja je još spavala. Noć je uzmicala pred zorom koja je najavljivala još jedan topao avgustovski dan. Vazduh je mirisao na pokošenu travu, rosu i na njenu ljubav. Sve je bilo mirno a ispod Sunca , sa istoka gdje je zora pokazivala svoje rumenilo duvao je lagani povjetarac i donosio svježinu umivajući joj, još uvijek, zažarene obraze. Ništa se nije čulo osim pjesme ptica i , sada već, češćeg oglašavanja pijetlova u selu. Otišla je do staje, pomuzla kravu, nahranila živinu i sa bremom u ruci se uputila do izvora sa koga su donosili vodu. Korak joj je bio lak, uvijek je tako gazila ali ovog jutra je to činila još lakše. Na njoj se nije primjećivao umor, i ako cijele noći nije oka sklopila. Donijela je hladnu vodu i stavila u kuhinju. Tada je tetka ustala i vidjela da je ona već obavila dosta posla, baš tog trenutka staviljala je vareniku da se kuva.

“Da li si ti uopšte spavala”, upitala je” ne očekujući odgovor jer ga je unaprijed znala? Ona se nasmiješila , uzela džezvu da skuva kafu i odgovorila:

“Nisam, tetka, nisam mogla zaspati, mislila sam o Boži”, duboko je uzdahnula i nastavila sa poslom.

Božo je po dolasku kući riješio da razgovara sa roditeljima. Rekao im je da je upoznao djevojku kakvu je oduvijek priželjkivao i da se namjerava oženiti. Uslijedila su razna pitanja na koja je on strpljivo i detaljno odgovarao. Kako je pretpostavljao, otac je imao primjedbe. Božo ništa nije skrivao, rekao je da je djevojka od njega dosta mlađa, da je ostala siroče još dok je bila dijete, kako nema drugog miraza osim zavidnog djevojačkog ruha. Baš na sve to je njegov otac Uglješa imao primjedbe.

“Zar si toliko čekao sa ženidbom pa da nam u kuću dovodiš sirotinju koja nema ništa osim gole duše? Ona je za tebe previše mlada, nađi curu koja će biti dobra za našu kuću.”

Pokušavao je ocu objasniti da je zavolio Martu i da mu je to najvažnije, da će njih dvoje zajedno kućiti kuću i donositi napredak. Otac ništa nije uvažavao a majka se nije izjašnjavala ali je on znao da ne dijeli očevo mišljenje. Skrušeno se pokoravala njegovom mišljenju, nije se smjela izjašnjavati i protiviti onome što je on govorio. Tek, kada bi ostala sama sa sinom, hrabrila ga je i podržavala. Majka je željela sreću za svoga sina i znala je da će tako biti samo ako oženi djevojku koju voli. Za Uglješin težak karakter znali su svi u selu pa i šire. Bio je koristoljubiv i mislio je kako iz svega treba izvući neku korist. Na osjećanja nije polagao nikakvu pažnju, često se Božina majka pitala, kako su je njeni mogli udati za takvog čovjeka?

Izrodila je djecu s njim, radila teško, za ništa se u kući nije pitala ili o čemu odlučivala, baš zbog teške naravi svoga muža. Bio je prijek i podizao je glas kada je pokušavala nešto reći, uticati na njegove, često pogrešne, odluke.
Božo je ponovo otišao do Marte kako je i obećao a nakon toga su njegovi odlasci bili sve češći. Pri svakoj posjeti je osjećao radost kao i ona. Oboje su jedva je čekala da prođe vrijeme između njegovih posjeta. Zbližavali su se sve više i Božo je odlučio zaprositi Martu . Kada je ona to ispričala tetki, već sledećeg dolaska Smilja mu je rekla:

“To što si odlučio da zaprosiš moju Martu a vidim da i ona pristaje, zaslužuje da vam tetka čestita i poželi svaku sreću “.

Sipala je rakiju u čašice i popili su je za budući zajednički život. Ipak, Smilju je nešto brinulo pa je nastavila:

“Šta kaže tvoj otac, jesi li mu rekao šta ste odlučili”?

On je duboko uzdahnuo, na njemu se vidjelo da ga to pritska i steže, ne dozvoljava mu da sa Martom planira zajednički život. Prozborio je a u glasu mu se osjećala briga ali i odlučnost:

“ Tetka, rekao sam mu da ću oženiti Martu uprkos njegovom protivljenju. Svakoj je nalazio mane ako budem gledao na njegove primjedbe nikad se neću oženiti. Za mene je Marta dobra, najbolja i ništa nam se neće ispriječiti na putu pa ni njegovo protivljenje. Volio bih da se on ne ponaša tako ali šta ću kad je takav? Kada se oženim popustiće, neće imati kud a ja ću je štititi, ništa joj neće nedostajati. Nas dvoje smo razgovarali o tome i složili se da jedno drugom budemo bezuslovna podrška“.

“A kad će prosidba , kada ste planirali”?

“Htjeli smo sada razgovarati sa tobom, kada bi to svima odgovaralo a mi želimo da to bude uskoro”?

Dogovorili su dan prosidbe i ostale detalje. Sve je obavljeno po redu i običaju a protiv volje Božinog oca. Kada je Marta isprošena, riješili su da svadba bude dvije nedjelje prije Svetog Luke. Svi poljski poslovi će do tada biti završeni a jesen je, svakako, vrijeme svadbi. Uslijedile su pripreme u obe kuće. Pripremalo se sve, planariani su svi detalji. Valjalo je poštovati dogovor i običaje. Martino ruho je već odavno spremljeno ali je ona to sa tetkom više puta pregledala i provjeravala da ne bi nešto nedostajalo. Sve je peglala i ponovo složila. Kada je spremala ruho nije znala koji će momak obući, njenom rukom, vežene košulje a sada je na njih posebno obraćala pažnju. Jedva je čekala kada će ih vidjeti na Boži. Spremili su se i njegovi. Posebno se radovala njegova majka, bila je srećna što Uglješa ovog puta nije uspio svojim primjedbama spriječiti sina da izabere baš onu koju je zavolio. Kad je prvi put vidjela na prosidbi bila očarana Martinom ljepotom, pažnjom i toplinom koju je vidjela i osjetila u njoj. Osjećala je njenu dobrotu i bila uvjerena da će se ona složiti sa svima u novom domu.

Nekoliko dana pred svadbu u Božinoj kući su ispraznili najveću sobu i još jednu manju te u njih postavili stolove  za goste. Postavili su još stolova ispred kuće u avliji pa ako bude lijepo vrijeme na dan svadbe, sjediće napolju. Točili su rakiju iz buradi u flaše, ražnjevi su škripali. Miris pečenja se širio na sve strane, žene su mjesile kolače.

A kod Martine kuće već je sve bilo spremno. Rade i Stevan će doći da isprate sestru. Pozvala je svoje drugarice, one će okititi svatove. Tetka je sve , po ko zna koji put, kontrolisala i pitala je za svaku sitnicu, htjela je da sve prođe u najboljem redu.

Dan svadbe je osvanuo vedar čemu su se svi radovali. U vremenu između Gospojine i Svetog Luke gremečka sela su često okupane suncem. Duvaju južni vjetrotrovi noseći i vitlajući suvi list. Oni kojima je šljiva rodila potpaljuju prve kaznjeve i poteče prva rakija. Počinje vrijeme svadbi.

Božini svatovi su se počeli okupljati još prije zore, čulo se zveckanje konjske orme i praporaca , škripanje kola. Svi su se za ovu priliku opremali najbolje što su mogli. Na sebe su obukli najljepša odijela, konje su očetkali, kola podmazali i sve na njima pritegli. Po djevojku će sa devet zaprega a u povratku će ih biti više jer će im se pridružiti još troja kola sa Martinom rodbinom. Svi su pomalo nervozni, užurbani, svi imaju nešto da pitaju , dozivaju se. I konji su nervozni, drže ih u mjestu sa zategnutim uzdama a oni udaraju i kopaju kopitama. Među svatovima od rane zore kruže ploske sa rakijom, nazdravlja se i već ih je piće dobro ugrijalo. Sunce se još nije pojavilo iza planinskog vijenca kada je domaćin rekao da se kreće. Išli su jedni za drugima laganim kasom, začula se pjesma.

Kad su stigli pred Martinu kuću dočekala ih je Smilja sa Radom i Stevanom. Ušli su u kuću, nazdravljalo se i pilo za srećan budući zajednički život mladenaca. Kum i djever su tražili da izvedu mladu a Martini su otezali da to učine, nadigravali su se u okvirima običaja, tek da stvore što zabavniju atmosferu.

Martu je izveo mlađi brat Stevan i predao je djeveru i kumu. Oglasile su se puške i objavile da su svatovi dobili mladu. Kad je predavao u očima su mu zasijale suze. Koliko juče je bila djevojčica sa kikicama i trčkarala je po avliji a sad se, evo udaje. Na sebi je imala prekrasnu veženu nošnju, dugu suknju ispod koljena koju je uz struk pritezala kanica sa raznobojnim perlama , bijelu bluzu i jelek crvene boje sa žutim vezom a u kosi crven cvijet. Obula je lijepe crne cipele sa osrednjom potpeticom i kaišom koji se kopčao sa vanjske strane . U rukama je držala buket cvijeća koji su joj spremile drugrice. Izgledala je čarobno, ljepša udavača nije viđena u čitavom kraju. Njene drugarice su kitile svatove. Za djevera i kuma je spremila po dva-tri peškira a za mladoženju duplo više, one sa najsitnijim vezom. Okićeni su svatovi i harmonikaš koji je za ovu priliku došao iz Drvara, potom su i konjima na oglave vezali peškire. U kući se mezilo i pilo, pjevalo i glasno pričalo. Smilja je našla trenutak vremena da izađe iz sve te gužve neprimijećena, da se skloni, sama u sobu kako bi se Bogu zahvalila i pomolila što je uspjela odgojiti svoju ljubimicu i udati je za čestitog i poštenog momka. Htjela je ostati sama da poručiti svojoj sestri da je Marta srećna. Pola sela se okupilo ispred kuće, došli su da vide svatove i da mladi požele sreću u novom domu.

Kola sa djevojačkim ruhom su već spremljena i priključiće se svatovskoj koloni. Sunce je već prilično odskočilo i svatovi su krenuli. Ponovo su zagrmile puške i kubure, a pjesma se zaorila iz grla stasitih krajišnika. Pilo se i pjevalo duž cijelog puta. Marta ranije nije bila u Bjelaju. Selo joj se dopalo pogotovo onaj dio gdje se nalazio njen novi dom. Do kuća, koje su se smjestile na malom uzvišenju , dolazi se preko polja u njihovoj blizini je, ne velika, crkva. Iza kuća, okruženih šljivarima i visokim jasenjem je velika šuma. Uzvišenje se prema jugoistoku spušta u ravnicu gdje se iza nekoliko šumskih oklinaka koji ne zalaze duboko u polje, spaja sa prostranim Medenim Poljem. Iza sela, prema jugu propinje se Osječenica, visoka planina toliko strma , iz pravca sela, da se, bez velike potrebe, uz njene vrleti teško neko usuđivao penjati. Selo je pitomo i osim njihovog zaseoka ima ih još nekoliko. Kako su se svatovi približavali uz put su izlazili ljudi da ih pozdrave.

Kad su stigli na kapiji ispred kuće ih je sačekala Božina majka, brća od ujaka i još dosta bliže familije. Ozarena lica, majka je rekla:

“Dobra došla kćeri moja, ti si mi kao ćerka, osjećam da ćemo se dobra slagati”.

“Bolje vas našla, majko, poštovaću sve vas, vi ste sada moja porodica”.

Naučila je tetka svemu, umjela je poštovati i znala je to pokazati.

Po želji svoga srca i običaju, majka je poljubila snaju i sina , pružila joj sito sa dvije-tri šake žita koje je ona bacila po svatovima a sito preko krova da im zemlja bude rodna i kuća napredna. Poljubila je dovratak ulaznih vrata i ušla u svoju novu kuću. Tetka je srećna gledala sa strane. Koliko je bila zadovoljna zbog Martine sreće toliko je patila jer više neće biti pod istim krovom. Ipak, više puta je rekla i sestri je dala riječ da će na nju paziti čitavog života. I sada je bila odlučna , držaće se svoje riječi . Uglješa se držao suzdržano što nikoga nije iznenadilo, znali su da sa snajom nije zadovoljan , tako bi se ponašao da je Božo i neku drugu izabrao. Služeno je sve što je spremljeno, jelo se, pilo, veselilo. Kad je prošlo podne iz Bjelaja i okolnih sela se počeo sakupljati narod, dolazili su na pir . Od vajkada je takav običaj u Krajini. Ljudi dolaze da domaćinu ukažu poštovanje, uvećaju veselje i da se zabave. Sve je potsjećalo na crkveni sabor. Kolo je igralo, pjesma je odjekivala selom i razlijegala se niz polje.

Sunce je naginjalo zapadu, sredinom poslije podneva, neko od mladića je uzviknuo iz sveg glasa tako da su ga svi mogli čuti:

“Vrijeme je za trku” !

Na svakom piru su momci odmjeravali snage, trudili se svojom vještinom, snagom i čojstvom pokazati pred djevojkama. Zato su organizovane trke za peškir . Mlada bi za tu priliku iz svog ruha izabala vezen peškir a mladoženja bi odredio dužinu staze za trčanje i peškir postavio na cilj. Marta je izdvojila dva, veoma lijepa. Trčaće na livadi ispod kuće a Božo im je postavio cilj na dvjesta metara. Momci su se spremali za trku, jedni su stezali kaiševe na opancima, drugi su izuvali cipele i riješili trčati u čarapama, treći su cijenili da će im biti najbolje ako budu bosi. Svako od njih je imao nekog da ga podržava, davali su im savjete i upozoravali na onoga koji je već na nekom piru odnio pobjedu. Oko njih su se okupile djevojke, zavodljivo se smješkale momcima navijajući za onoga koji im se sviđao. Pred trku su svi nervozni i željni pobjede, onaj koji odnese peškir biće miljenik djevojaka. Stigao je kum sa tandžarom u ruci da označi početak trke i upozori takmičare kako ne smije biti guranja, saplitanja ili povlačenja rivala tokom trke. Koliko je važno stići prvi na cilj, jednako važno je to postići pošteno, čojstvom. Svi su znali pravila, stali su na polaznu liniju i kum je opalio iz tandžare. Trka je krenula. Mladost i snaga su ih nosili ali još više želja da se dokažu pred djevojkama, da se pokažu pred tolikim narodom. Na cilju je stajao Božo kako bi proglasio pobjednika. Oni koji su posmatrali trku bodrili su ih povicima a djevojke su to činile dostojansveno, ćuteći, stisnutih pesnica. Sa malom prednosti peškir je odnio Dragiša Ćurguz iz Vođenice. Pobjednik se radovao dok su se ostali trudili svojim navijačima objasniti šta ih je zasmetalo, gdje su pogriješili te im je pobjeda izmakla. O ovoj trci će se pričati do novog pira i nove trke a možda i duže.

Svi su se vratili zabavi, kolu koje nije prestajalo igrati. Približavalo se veče, među svatovima je bilo i onih koji su potegli malo više. A kada je pao prvi mrak narod sa pira se polako razilazio kućama. Ostali su samo svatovi a i oni će se razići kada mladenci pođu spavati, ostaće samo najbliža familija , kum i posebno uvaženi gosti. Soba za mladence je spremljena još prije nekoliko dana. Nije velika ali je lijepo opremljena trudom i pažnjom Božine sestre. Namještena je jednim ormanom, manjim stolom sa dvije stolice na kome je stajala vaza sa buketom žutih ruža, na drugoj strani je lijepo namješten krevet. U ćošku iza vrata bila je mala furuna za hladne zimske dane .

Kada se već zagazilo duboko u noć mladenci su odlučili poći u svoju sobu. Saopštili su to svatovima, poželjeli im laku noć i krenuli. Oboje su čitavog dana razmišljali i s nestrpljenjem očekivali trenutku kada će ostati sami. Prvi je u sobu ušao Božo. Marta je malo zastala na vratima, htjela je vidjeti kako je soba namještena. Dopala joj se na prvi pogled, ušla je i zatvorila vrata. Božo je, ne skidajući se, sjeo na krevet i rekao joj:

“Dođi, sjedni pored mene”.

Ona je bez riječi prišla i sjela. Uzeo je njene ruke u svoje, podigao ih lagano i poljubio. Ona je pokušala razmišljati o tome kako je noćima dok je ležala na krevetu u svojoj sobi, maštala o ovum trenutku. Misli su joj bile nepovezane, prekidala su je osjećanja i uzbuđenje koje je obuzelo čivavo njeno tijelo. On joj je zavukao ruku ispod kose od čega joj je neka struja prošla uz tielo. Privukao je njeno lice svome i počeo da je ljubi, ona mu je uzvraćala. Ustao je ne puštajući njene ruke iz svojih. I ona je ustala, stajali su jedno naspram drugog. Božo je skinuo svoju košulju, njenu ruku je stavio na svoje grudi. Sve više je osjećala želju da mu se preda. On je lagano skinuo sa nje jelek i počeo joj otkopčavati bluzu. Kad joj je rukom prešao preko njenih grudi njeno srce je udaralo jako. Ponovio je to a ona je osjećala da joj stomak drhti, bilo je to vidljivo. On je ljubio , milovao. Skinuo je sa nje bluzu, onda je otkopčao kanicu i suknju koja je kliznula niz njeno predivno tijelo. Već sledećeg tarantula na njoj nije ostalo ništa osim svjetlosti plamička svijeće koja je stajala na stolu i njegovih ruku. Njenoj sreći i uzbuđenju nije bilo kraja. Lagano je spusio na krevet, u sobi se širio miris ljubavi , ona mu se potpuno predala dušom i tijelom. Kasnije su ležali jedno pored drugog, stavila je glavu na njegove grudi dok joj je milovao kosu. Razmišljala je kako je sa njim u oblacima bila i zvijezde dotakla. Njena mladost i umiljatost su nagrađene ljuvavlju na čemu je zahvaljivala Bogu.

                                            VI

Petru je zapazio i Dmitar. Vidjeli su se nekoliko puta i on se raspitivao o njoj. Poslije duge snježne zime , čim je noga bila prosta, sestra Trive Amelice se uputila da obiđe brata i njegevu porodicu . U kući je zatekla i Dmitra. On je prije nekoliko mjeseci izašao iz vojske, razmišljao je o ženidbi a njegovi su to svakako podržavali. Razgovaralo se o svemu a onda ga je ona pitala, da li je već zagledao curu koju bi isprosio? Rekao je da nije na šta je ona spomenula kako u njenom komšiluku ima cura, taman prilika za njega. Iz gazdinske je kuće, na dobrom je glasu djevojka. Hvalila je Petru na sva usta, nije ništa dodavala, govorila je istinu. Za nju su birali priliku. Cura je bez mane a Dmitar je takvu tražio. Predložila je da dođe kod nje u posjetu a ona će Petru pozvati kod sebe pa će biti prilike da razgovaraju.

Planirala je da Petri ništa ne govori, kad on dođe pozvaće je, naći će neki izgovor za to . Kad je prošlo petnaestak dana Dmitar je po dogovoru došao kod tetke. Nije se stigao ni odmoriti od pješačenja a ona je poslala svoju stariju ćerku po Petru.

“Kaži Petri da dođe odmah kod mene, treba nešto da mi pomogne, da nešto uradimo na razboju”.

Nedugo zatim stigla je Petra. Malo je bila iznenađena kad je vidjela momka u kući ali nije ništa rekla. Ušla je i pozdravila se s njima. I ako je Dmitra vidjela više puta nikad se nisu ovako suočili i upoznali. Oboma je prijalo ovakvo iznenađenje samo što su to prikrivali. Petra je sjela a domaćica je tada već služla kafu i u šali rekla:

“Nisam te zvala da mi pomažeš oko posla na razboja već da popijemo kafu. Znala sam da ne bi došla samo zbog kafe, zato sam tražila pomoć u poslu. Onda je slučajno svratio Dmitar, znaš da je on moj bratić , popićemo kafu zajedno, u drušvu je slađa”.

Petri je bilo sumnjivo to što je Dmitar baš tada naišao slučajno. Svakako se osjećala prijatno u njegovom prisustvu pa nije postavljala nikakva pitanja. Malo zatim, domaćica je našla izgovor da obavi neki posao u vajatu , izašla je iz kuhinje te su Petra i Dmitar ostali sami . Razgovor je započeo Dmitar. Pričali su o tome kako su se, ne često, viđali ranije. On joj je rekao da je ona privlačila na sebe njegovu pažnju lijepim izgledom i dobrim ponašanjem. Pokazala je i ona interesovanje za njega. Rekao joj je da je skoro izašao iz vojske , kako na imanju i u dućanu imaju mongo posla. Pažljivo je slušala svaku njegevu riječ a kad je nešto pitala ili odgovarala, činila je to kratko i jasno. Ostavljala je na njega utisak osobe koja dobra mjeri šta će i koliko reći? Na njoj nije primjećivao onu djevojačku sramežljivost koju obično pokazuju kad se  nađu pred momkom, gledala ga je pravo u oči i djelovala pomalo strogo. Nisu dugo ostali sami, domaćica se vratila i pridružila im se u razgovoru. Petra je ostala još kratko i otišla. Oboje su znali da se kod prvog susreta djevojke i momka ne treba zadržavati i da ne treba previše govoriti. Vaspitani su na sličan način i znali su se valjano ponašati. Čim je ona izašla tetka ga je upitala:

“Šta kažeš Dmitre, jesi li se uvjerio da sam ti rekla cijelu istinu o njoj? Lijepa je , vrijedna, sve zna da radi čak i muške poslove a iz čestite je kuće“.

Dmitar je odgovorio odlučno:

“Jesi, sve što si mi o njoj pričala je u redu, djevojka je stvorena za mene”.

“Smijem li joj reći kako ti se sviđa i da imaš ozbiljne namjere s njom, naravno, ako to i ona bude htjela”, upitala je bratića ?

“Smiješ, slobodno , još malo kroz razgovor probaj saznati šta ona misli o meni”, zamolio je tetku?

“Hoću , svakako a ti ponovo naiđi za neko vrijeme pa ćeš je ponovo vidjeti”.

Dmitar se vratio kući zadovoljan. Putem je prebirao po glavi šta je čuo od Petre, šta joj je rekao, kave su utiske ostavili. Nije imao primjedbe mada do kraja nije razumio njen odlučan stav prema svemu, mlada je a djelovala je kao da ima veliko životno iskustvo, nema u noj one djevojačke nesigurnosti, radoznalosti i vatre. Privukla ga je njena fizička spremnost, snaga. Potisnuo je iz misli ono što nije do kraja razumio. On joj može odgovoriti na njenu privlačnost, pun je snage i želje da je ima pored sebe i za sebe. Kod kuće nije mnogo govorio o njoj, rekao je da je vidio, razgovarao i vidjeće šta će dalje biti?

Petri se momak dopadao ali to nikako, čak ni jednom riječi nije pokazala. Ona je na sve to gledala kao na kakav posao. Njena osjećanja su bila kontrolisana, odmjerena, djelovala su potisnuto ili su zakasnila. Pokazala je interesovanja koliko je potrebno da zagolica maštu mladića, da ga zavede , da pokaže kako je zrela da pored sebe ima muškarca ali u svemu tome je bila odmjerena. Dmitrova tetka je razgovarala više puta s njom i svaki put joj je rekla da joj se dopao i da će mu posvetiti malo vremena ako  ponovo dođe ali nikad nije rekla kako želi da ga vidi, kako mašta o njemu. Kada se bolje upoznaju i više zbliže pojačaće se osjećanja i uzajamna želja, mislila je tetka. Dmitar je dolazio , sada već bez izgovora kako obilazi tetku, išao je da vidi Petru jer mu je svakim novim susretom postajala draža. I ona je bila otvorenija, katkad razigranija i zavodljivija ali nikad koliko je on želio i trebao. To mu je smetalo ali je prećutno prelazio preko toga, računao je da joj treba više vremena da se potpuno opusti, da se preda uživanju i životnim radostima. Trivun je bio posve zadovoljan što se u njegovu ćerku zagledao mladić kojeg je želio za zeta. Nije o tome govorio, čekao je da mu Petra nešto kaže ili da Ćulibrci najave prosidbu.

Te 1929. godine Uskrs je padao na dan 22. aprila po starom, pravoslavnom kalendaru ili po novom 5. maja, uoči Đurđevdana. Tri uzastopna dana je crveno slovo a na Uskrsni ponedjeljak se održava veliki vašar u Krupi, možda i najznačajniji za sve Krajišnike. Tada se praznuje i odmara od svakoga posla pa je prilika otići na vašar, prodati ono što je preteklo iz zime, žito, krompir, pasulj. Mehandžije traže jaganjce, nakupci krupnu stoku a u varošima narodu svega treba. Prilika je da se prodaje i kupuje. Za krupski vašar se zna nadaleko i na njega dolaze ljudi čak iz Dalmacije i Like. Ko god je planirao nešto prodati ili kupiti za to je imao najbolju priliku baš na tom vašaru. Silna svjetina se salije sa svih strana, trguje se, troši, koristi prilika za kakvu zabavu jer se nakon praznika valja vratiti teškim i svakodnevnim poslovima. Na vašar će krenuti Trivun sa svojom Petrom i tamo će susresti svoga imenjaka Amelicu i sina mu Dmitra. Za taj dan nisu planirali susret ali su ga priželjkivali. Trivun je prodavao jaganjce a Amelica žito i nešto krompira. Na vašar treba stići rano pa na put valja krenuti prije zore. Treba prodati što je planirano ujutro kad je kupaca najviše a i cijene su tada povoljnije. Ostatak dana će provesti u razgovoru sa prijateljima i rođacima koji se rijetko viđaju. Bašte i mehane su povazdan pune, čeka se mjesto da se sjedne, popije piće, pojedu ćevapi, praseće ili jagnjeće pečenje. U cijeloj varoši sve vri kao u kotlu. Galama je na sve strane a iza svakog žbuna uz Unu sjede manje ili veće družine i teferiče. Kraj vode je najprijatnije, mehandžije su i tamo postavili tezge pa toče piće i krčme pečenje. Cijela krupa miriše na pečeno meso i kafu.

Amelica je bio pri kraju prodaje krompira, žito je na komad prodao Osmanu mlinaru sa kojim se godinama poznaje. Kada je pored njega naišao Trivun ostalo mu je još nešto krompira. Petra je ostala da pazi na konje i kola a on je pošao kupiti neki sitni alat koji mu je trebao. Poznavali se se dobro ali se dugo nisu vidjeli. Svaki se zabavio oko svoga posla pa nisu imali vremena odlaziti do čaršije gdje su se obično susretali. Pozdravili su se srdačno dok je Dmitar presipao poslednje varićake krompira u džakove mušterije. Konačno su i oni završili pazar .

Kratko su razgovarali i Amelica je predložio da sjednu ispred kakve mehane i popiju piće, ručaju. Trivun je sa zadovoljstvom prihvatio dogovor. Rekao je, brzo će se vratiti, čim kupi potrebni alat. Vratio se nakon nepunog sata a onda su spremali kola, uprezali konje. Dogovorili su se da se zaustave ispred mehane na izlazu iz varoši prema Pučeniku, tamo je manja gužva a svakako im je uz put. Konjima su stavili zobnice sa žitom , vezali ih i sad su na miru mogli ručati. Sjedili su uz rakiju i pečenje, razgovarali o poslovima koje su ostavili iza sebe i onima koji ih očekuju. Nisu se imali na što požaliti osim na mongo posla ali su znali da bez rada nema berićeta. Petra i Dmitar su malo govorili, nisu se mongo miješali u razgovor dva dobra domaćina, čekali su kada će se o njima progovoriti. Prvi je to učinio Amelica:

“Za ovako ozbiljan i važan razgovor trebao sam doći kod tebe, u tvoju kuću ali eto, nekako se namjestilo da se danas vidimo i neću propustiti priliku da te pitam što sam naumio? Reci ti meni imenjače, šta ti misliš o ovoj našoj djeci? Moj Dmitar se zagledao u tvoju Petru, u zadnje vrijeme sve češće odlazi na brda, kaže da obilazi tetku a ja znam da ide vidjeti Petru. Ja njemu ne branim da sebi bira curu a već sam mu rekao, da od nje bolju neće naći“.

Trivun nije žurio nešto reći , pretvarao se da razmišlja, nije htio pokazati svoje zadovoljstvo. Izvadio je iz džepa kesu sa duvanom i papirom i ponudio imenjaka. Vješto i brzo su zamotali cigare dok je kresao šibicu, rekaoje:

“Ako su se njih dvoje zagledali i ako oni imaju planove,  ja mojoj Petri ne branim da uradi po svojoj volji. Neka nam sami kažu šta misle”?

Dmitar je primijetio kako je Petra pocrvenila u licu, ni on a ni ona nisu danas očekivali ovakav razgovor, desio se slučajno pa su zatečeni, nisu znali kako i šta da kažu? Amelica se obratio sinu:

“Šta veliš, da planiramo prosidbu”?

Pogledao je u Petru, htio je sa njenog lica, iz očiju pročitati šta ona misli? Odlazio je kod nje više puta ali joj prosidbu nije spominjao, nije znao kako će reagovati, plašio se njene suzdržanosti ? Ni ovog puta nije našao odgovor na njenom licu i pogledu . Tiho je odgovorio:

“Ako Petra pristaje, ja bih da planiramo”.

Tog časa odluka je bila u njenom srcu ili glavi, šta ono odluči , tako će biti? Niko to nije mogao znati, ona o tome nije ranije razgovarala čak ni sa majkom, sada je trebala prelomiti, po savjesti ili srcu. Nije se zbunila , rekla je:

“Pristajem i ja”.

Dmitru se ozarilo lice, razvukao ga je u osmijeh i ona mu je uzvratila. Dva imenjaka su se zadovoljno pogledala i gotovo u isti glas rekli:

“ Da popijemo za to, za sreću naše djece” !

Malo zatim su se raspričali , popili su nekoliko pića, htjeli su još nazdravljati ali su ih Petra i Dmitar opominjali da je put pred njima da će biti prilike da se iskapi koja čašica više. Vratili su se svojim kućama zadovoljni. O uspješnom pazaru koji su obavili toga dana nisu mislili, važnije im je bilo to što su se dogovorili sa Petrom i Dmitrom o prosidbi koja ih je činila srećnim.

Dmitar je često odlazio kod cure a isprosili su je nedjelju dana poslije Petrovdana. Sa svadbom nisu žurili, gazde su trebale više vremena da sve pripreme.

Prošlo je ljeto i stigla jesen, žurilo se sa poslovima prije zime. Trivunovo a naročito Ameličino domaćinstvo imalo je više posla i obaveza nego ranijih godina. Valjalo je spremiti svadbu što je za njih imalo dodatnu važnost, od njih se očekivalo da svadba bude velika, darovi bogati, da pir bude kao nigdje do tada, da se čuje kakav miraz donosi mlada i kakvo je dobra dočekuje u novom domu. Složili su se da svadba bude u nedjelju prije Svetog Nikole. Do tada ći biti završeni svi poslovi a vrememena za organizovanje svadbe ima dovoljno. Petrino ruho je zaista bilo bogato. Žene koje su joj pomagale oko spremanja su govorila da ga ima za tri udavače. Otac joj je, čim su se dogovorili kad će biti prosidba, naručio kod najboljeg majstora nove ormane, krevete i još nekog sitnijeg namještaja. Imala je svoj razboj što je malo koja djevojka nosila u mladoženjinu kuću. Biljce je tkala sama i to sve kićene a ćilime su naručivali kod petrovačkih muslimanki koje su širom Bosne bile čuvene po svom umjeću. Amelica je tokom ljeta doveo majstore pa su proširili i dovršili ranije započetu manju kuću pored one velike. Planirao je za mladence, da se ne tiskaju sa ostalima. Sve je bilo novo i okrečeno, mlada je imala mjesto gdje će smjestiti svoju spremu.

Zima je bila snježna i jaka. Nekoliko dana pred svadbu napadao je veliki snijeg, danima je duvao sjeverac i pravio smetove a onda je snijeg prestao padati. Dmitar je dan pred svadbu sa svojim konjima a u pomoć mu je stigao i kum , razgažavao snijeg i prtio. Konji su ga prsima grtali koliko je bio veliki. Zima ih nije spriječila u pripremama i sve je bilo spremno kako su planirali.  Vrijeme se, nad Grmečom, smirilo, stezao je jak mraz. Na širokom prostoru ravnica, uvala i plećina ispresijecanim potocima što se u rano proljeće ili u jesen izlijevaju iz svojih korita praveći jezera u najnižim dijelovima koja za samo nekoliko dana nestaju, između dvije Grede, sa sjevero-istoka Risova i sa jugo-zapada Mačija koje se licem u lice gledaju od kada je Bog stvorio zemlju i nebo, proteglo se selo Risovac, najduže i najšire u ovum kraju. Kad prestane padati snijeg, sa neba nestanu tamni oblaci, tad su noći nad grmečkim selima pune modre vedreine. Nebo se ospe zvijezdama i mjesec koji će se pojaviti iza planinskih vijenaca ocrtavajući njihove oštre ivice, obećava da će cijelu kotlinu okupati u srebrnoj mjesečini. Tada su najveće studeni od kojih se po gajevima i najnbližim dijelovima šume čuje prasak drveća koje puca. Iz takve noći izranjaju jednako hladna, sunčana jutra. Takvo jutro je osvanulo na dan Dmitrove i Petrine svadbe. Po nepreglednoj snježnoj bjelini su se presijavali ledeni kristali. Na toj prirodnoj savršenosti svoje tragove je tokom noći ostavio neki šumski stanovnik po čijem tragu nije teško ustanoviti radi li se o zecu, lisici ili možda, vuku. Sada su i svatovske saone u koje su upregnuti dobro uhranjeni kanji iz čijih su nozdrva izbijali bijeli tragovi magle, po toj bjelini pisale svoj trag, vijugav kao zmija. Kad sunce malo odskoči  studen malo umine ali samo do večeri kada će ponovo osvojiti prostor.

Kod Petrinih su ih dočekali kako valja, poštovani su zahtjevi domaćina i svi običaji. Ispratile su je drgarice, komšije, rođaci i prijatelji. Dani su u ovo doba godine kratki a vrijeme zimi brzo mijenja ćud pa se nisu zadržavali. Kad su stigli do Guskarice pred kućom je već igralo kolo. Okupilo se mongo naroda, većinom mladih, i još uvijek su pristizali. Veselilo se i pilo, u kuću se unosila djevojačka sptrema, namještaj i ostalo. Domaćin je bio darežljiv, ko god je došao na pir bio je počašćen a pilo se koliko je ko mogao. I za peškir se trčalo uprkos velikom snijegu. Momci su se borili , koliko sa rivalima, toliko i sa snijegom. Pirdžije su na sve strane raznijeli glas kako je mlada donijela bogat miraz. Pored, ruha koje su dovezli u pet zaprega, pedeset dukata, novca i veliki komad zemlje koji joj je otac kupio i nekoliko dana pred njenu udaju u sudu prepisao. Amelica je već imao punu kuću , dočekao je snaju sa svakim dobrom, darovao ih je novcem, pričalo se o velikoj svoti a na kraju im je poklonio kuću u Krupi koju je za njih kupio i u kojoj je planirao otvoriti još jedan dućan. Kuća nije bila velika i potpuno završena ali je bila u centru varoši i svakim danom joj je rasla cijena. Ovaj dar je prijatno iznenadio mladence i njegovog prijatelja Trivuna. Znali su da će darovi biti bogati ali se nisu nadali da će biti ovoliko vrijedni.

Kada su se mladenci povukli u svoju novu kuću i napokon ostali sami, osjećali su se opuštenije ali ne onoliko koliko je Dmitar želio. Petra je izgledala privlačno , zavodljivo dok je sjedeći na stolici ispred ogledala rasletala kosu. Prišao joj je iza leđa i stavio ruke oko njenog vrata. U njemu je raslo uzbuđenje, osjećao je toplinu njenog tijela. Ustala je i okrenula se prema njemu rekavši:

“Dozvoli mi da se spremim za postelju”.

Sklonio je ruke sa njenih ramena , ona je sa sebe skidala odjeću polako vodeći računa kako je stavlja na stolicu pored ogledala. I on je skidao košulju trudeći se da ne pokaže svoje nezadovoljstvo što je ona i ovog časa o kojem je toliko maštao i nadao se velikoj ljubavnoj radosti, ostala tako suzdržana. Vjerovao je da će, u trenutku, kad postanu supružnici, kad između njih ne budu stajala nikakva običajna pravila ponašanja i obziri koji su važni, više drugima nego njima, ona pokazati svoju želju za njim, kada će biti oslobođena svih stega i vatreno mu se predati. To se nije desilo. Legli su u postelju i ona mu je uzvraćala ljubav, predala mu se bez velikog žara i strasti koja mu je trebala. Sve je oko njih izgledalo savršeno ali je Dmitar ostao nezadovoljan.

                                             VII

Poslije svadbe, Marta i Božo su istinski i iskreno uživali u ljubavi i zajedničkoj sreći. Većinu poslova su obavljali zajedno, nasmijani su odlazili na njive da rade i jednako se vraćali sa njih. Ona je poštovala i odmijenjivala svekrvu u mnogim poslovima, skinula je sa nje teret zbog čega su obe bile zadovoljne. Božo je posmatrao kako vješto i lako radi po kući, okreće se kao vreteno. A noći su im bile čarobne. Marta je uživala u ljubavi sa suprugom, probudio je u njoj strasti za koje nije znala da postoje, predavala mu se sa radošću i on je osjećao kako uživa u tome. Njena ženstvenost, požuda , ljubavna strast i njegova ništa manja ljubav i zrelost su djelovali savršeno, harmonično. Oni su osjećali sreću koju su svi oko njih vidjeli, bilo je nemoguće ne primijetiti je. Stari, namćor , mrcinjaš , kako su ga u selu zbog rđave naravi zvali, Uglješa je uvijek nešto prigovarao. Nije bio zadovoljan poslom koji su njih dvoje obavljali ali je više i češće prigovarao Marti. Božo je štitio od njegovih pogrda a ona je prelazila preko njih. Svojom dobrotom mu je opraštala i bila joj je važnija sreća sa svojim suprugom od njegovih zamjeranja. Tetka je redovno obilazila . Od početka je znala za Uglješino nezadovoljstvo i tešku narav pa se plašila toga. Ko zna koliko puta joj je ponovila da se čuva, da se ne zamjeri svekru i da joj kaže ako ima neki problem? Ostala je spremna i odlučna da zaštiti svoju ljubimicu. Svekrva je bila radosna što joj je sin u kuću doveo čeljade kakva je Marta. Cijela kuća joj je pjevala. Uživala je gledajući sretnog sina i često šapatom ili kad su same pitala Martu, da li ima nešto novo, jedva je čekala unuče. Ponašala se kao vječiti stražar spremnija nego ikad da se suprostavi starom namćoru ako njihovoj djeci svojim neopravdanim nezadovoljstvom ugrozi sreću. Nakon par mjeseci, Marta je jedne noći rekla Boži:

“Mislim da će nas uskoro u ovoj kući biti više, trudna sam”.

Neizmjerno se obradovao, ljubio je po licu, kosi, tijelu a onda skočio iz kreveta, htio je radost prodijeliti sa majkom. Teško ga je smirila i ubijedila da sačekaju jutro kada će joj reći. Majka ih je oboje izljubila, Božo je dohvatio rakiju , sipao ocu i sebi, nazdravljao je za naslednika koga očekuju. Popio je Uglješa rakiju , svi su se nadali da će ga dolazak unuka malo omekšati. Svekrva više nije dozvoljavala Marti da radi teže poslove, da nosi vodu ili da je zahvata iz bunara. Nije joj dozvoljavala da muze krave ili da čisti staje. Obavljala je poslove po kući, kuvala je, namještala sobe i čistila. Kad je javila tetki kako ima novost da joj saopšti ona je već sutra dan bila kod nje.

“Pričaj, rekla je, šta se desilo, da nije neki problem sa svekrom”?

“Nije, teto, vijest je lijepa da ne može biti ljepša”.

Smilji je tada bilo jasno da će u kuću stići prinova i bila je sterna zbog toga. Poljubila je Martu i odmah počela sa savjetima kako se mora paziti, govorila je šta ne smije raditi i da će joj ona pomoći pripremiti sve potrebno za novorođenče. Sjećala se kako je i nju prihvatila na ruke kada je rođena, kako je ona prvi put okupala a sad će dočekati i njeno dijete. Marta se i sama pripremala , slušala svekrvine i tetkine savjete, šta i kako treba obaviti do poroda a Smilja je kupovala , šila i sve slagala u orman da joj ponese kad krene na babine. Božo je naručio kolijevku kod majstora i kako je trudnoća odmicala nije joj dozvoljavao da radi ni lakše poslove. Bila je zadovoljna zbog toga i više puta se hvalila tetki kako je dobar i pažljiv prema njoj.

U maju mjesecu 1929. godine Marta je na svijet donijela muško dijete. Radosti nije bilo kraja, Božo se ponosio sinom, majka je od sreće plakala i Uglješa se radovao. Cijelu  nedjelju dana je svraćao sve ljude koji su prolazili putem i častio ih za unuka. Marta je uživala što je svoga Božu darovala muškim djetetom. Prema čedu je osjećala neizmjernu ljubav, sada su ona i Božo bili još više povezani. Ta veza joj je izgledala neraskidiva, činila je jačom i odlučnijom, za njih bi učinila baš sve. Gledala je kako im dijete napreduje , kako je Božo zadovoljan , dječija i Božina sreća je bila i njena. Ljubav prema djetetu je uvećala i onu prema suprugu. Prije ga je mongo volila a sada se uvjerila da ga voli još više. Na krštenju su djetetu dali ime Đuro, rođen je nekoliko dana po Đurđevdanu pa su mu po njemu dali ime.

“Neka bude hrabar i poštovan kao svetitelj po kome mu ime dajemo”,

govorio je kum na krštenju u crkvi. Dijete je napredovalo, darovano velikom pažnjom i brigom. Dolazile su žene na babine ali ni jedna nije pretekla tetku Smilju. Pored ponuda kakve se nose ženama u babine; pečenog mesa, štrudle i raznovrsnih sitnih kolača, kafe, kocke šecera, suvih šljiva i krušaka, malinovog soka, za nju je tetka išla čak do Bihaća da kupi pomorandže, donijela je i preobuku za dijete. Sve to nije mogla spakovati u nekoliko torba pa je molila komšiju koji je dovezao kolima. Marti je kupila bluzu, suknju i svilenu maramu.

“Teto, nisi se trebala toliko trošiti, imamo mi svega, spremili smo sve što je potrebno”.

“Neka ste, vala, spremila je i tetka, kome ću ako neću vama? Ne žalim ja da za vas potrošim. A vidim da si se u trudnoći malo ugojila pa sam ti suknju i bluzu izabrala za broj veće. Ne znam hoće li ti se svidjeti ?

“Hoće, teto, ti si oduvijek znala šta ja volim, hvala ti na svemu”, uzvraćala je Marta.

Teka je dijete uzimala u naručje, nosila ga po sobi, pričala mu i tepala. Kad god im je ona dolazila u kuću je unosila radost i dobro raspoloženje. Božo se radovao njenim posjetama koliko i Marta. Od kada se rodio Đuro u kući im je veselije nego ikad. Vrijeme je brzo prolazilo jer im je svaki trenutak bio ispunjen brigom o djetetu a posla im nije manjkalo. Marta je i dalje uživala u neizmjernoj ljubavi prema Boži. Od kada je rodila postala je zrelija, zavodljivija , strasno mu je pružala ljubav u postelji i rado dijelila svaki trenutak s njim kada bi radili ili se odmarali. Tek što je Đuro prohodao, Božo je nekim poslom otišao u Petrovac. Kada se vratio kući, dok su sjedili za večerom, ispričao je kako je u Petrovcu susreo Iliju Kesića iz Medenog Polja. Ilija je stariji od njega više od pet godina dugo se nisu vidjeli. On je radio u Francuskoj, pričao mu je da se tamo oženio, žena mu je francuskinja . Došao je da obiđe roditelje i ostalu familiju a ona nije želila poći s njim. Razgovarali su o svemu i svačemu, Božu je sve interesovalo o toj velikoj zemlji. Pitao ga je šta on tamo radi ? Ilija je razgovorljiv čovjek i o svemu je govorio, radio je u šumi a zarađivao je dosta.

“Gdje god odeš moraš raditi, nigdje nije lako, tamo mongo više zaradiš nego ovdje u našoj zemlji. Kad dobro zarađuješ možeš sebi i porodici priuštiti svega dosta i više nego što ti treba pa si sretniji i svi oko tebe“.

Božo ga je slušao i upijao svaku njegevu riječ. Poznavao je Iliju, nije on čovjek koji bi se hvalio ili nešto lagao , sve što je od njega čuo bilo mu je primamljivo. Poželio je da on zarađuje više, da svome sinu priušti ono što sada ne može, da svoju Martu odjene u svilu i kadifu da je, onako lijepu, učini još ljepšom. Onda je razmišljao kako je tuđina teška, pričali su mu neki pečalbari iz sela, težak je život bez svojih, čovjek nigdje nije tako siguran kao na svom ognjištu. Ta misao ga je odbijala da ne razmišlja o onome što je čuo potom ga je neka nevidljiva sila opet vraćala da razmišlja o tome. Uvukla se u njega misao o svijetu koji nije vidio pa ga iznutra kopka i ne daje mu mira. Pokušavao se osloboditi tog razmišljanja, sam sebi je govorio da se sa njegovom, Martinom i srećom malog Đure ništa ne može mjeriti pa ni primamljiva zarada u stranoj zemlji. Kada je rekao da mu je Ilija ponudio pomoć u koliko želi otići u Francusku, Marta je bila zatečena. Osjetila je da joj kosti zebu od straha na pomisao da bi se on upustio u takvu pustolovinu. Imali su dovoljno svega, uživali su u svom nejakom djetetu , voljeli su se i šta im je više trebalo? Kada su ostali sami u svojoj sobi ona mu je rekla da o takvoj mogućnosti ne želi slušati ni razmišljati. Nadala se da on o tome više neće govoriti.

Možda Božo o odlasku u Francusku ne bi više razmišljao da ga svakodnevno na to nije potsjećao njegov otac. Sam je sebi postavljao pitanje zašto mu otac o tome govori svaki dan, da li se stari Uglješa polakomio na novac koji bi tamo mogao zaraditi, o kojem svi pričaju ? Čuo je da Vekići prodaju dio gaja i veliki komad najbolje zemlje a novac za to bi u Francuskoj mogao zaraditi za par mjeseci. Takvu priliku treba iskoristiti kad je Ilija već ponudio pomoć.
Marta nije volila što mu otac tako svakog dana govori ali za to nije imala riješenja, sa svekrom se nije nikad raspravljala. On nije uvažavao njeno mišljenje ni o drugim stvarima, ili je grubo ućutkivao ili se pravio da je ne čuje. Zato je ona bila primorana izbjegavati razgovore s njim. Tako se odnosio i prema njenoj svekrvi. Bilo joj je žao što je grub prema ženi, koja mu je djecu izrodila, vjerno ga služila i bila uvijek uz njega ali joj nije mogla pomoći. Božo je u početku odbijao slušati njegove priče a kasnije se sve manje opirao. Postajalo je sve jasnije da ga želja za odlaskom u bijeli svijet sve više obuzima. Razgovarala je s njim više puta, pokušala ga ubjediti da im je već sada dovoljno dobro, da će vremenom steći još više, da daljina česo ljude razdvoji zauvjek. Sve je slušao ali zov za nepoznatim, radoznalost i primamljiva zarada su mu bili neodoljivi. Obećavao je da će otići samo na godinu ili dvije, ne više, zaradiće novac i vratiće se da ga uživaju zajedno.

Prvi put od kada su se uzeli nešto se ispriječilo između njih, prvi put se nisu tokom dana osmjehivali jedno drugom, prvi put nisu čavrljali već su govorili samo ono što su morali. Kada su pošli u postelju ćutali su, ona prvi put nije uživala u dodiru njegove ruke, strah od pomisli da će joj postelja bez njega biti prazna i hladna zaustavila je sva njena čula. Kad bi samo mogla izbrisati sve to što se dešavalo poslednjih dana, kako bi se radovala i uživala u njegovom naručju? Pretvarala se da je jača nego što jeste a kada je ostala sama nije mogla zaustaviti suze. Poručila je tetki da dođe što prije i ona je stigla. Čim je ugledala na licu joj je prepoznala da ima problem i da je na velikoj muci . Kad je zagrlila tetku počela je plakati. Smilja je teško umirila i upitala šta se dešava? Sve joj je ispričala a ona je rekla:

“Ništa to ne valja, zar sad da rastura sreću, kakvi novci, ima ih koliko vam treba, sigurno ga stari namćor, Uglješa nagovara da ide“?

Od suza nije mogla govoriti, samo je potvrdno klimala glavom.

“Znala sam, a šta kaže svekrva”?

“I ona plače kao ja, skriva se od starog da je ne vidi jer viče na nju i prijeti”?

“Šta će žena, cijelog života služi i trpi tog nezadovoljnika i namćora”.

Smilja je razgovarala sa zetom, ukazivala mu da nema potrebe odlaziti za zaradom u stranu zemlju, kako će Marti biti teško sa nejakim djetetom, kako će bez njegove pomići ostati nezaštićena od prigovora svekra koji je nije prihvatio od prvog dana. Svi pokušaji ubjeđivanja nisu pomogli, nisu ga spriječili da se otisne na put sa Ilijom. Marta je danima plakala, mnogo joj je nedostajao, njeno dobra srce je tražilo opravdanje za njegovu odluku ali nije uspjevalo. Na polasku je poljubio Đuru, ona ga je čvrsto zagrlila, plakala je, cijelo joj je tijelo drhtalo a u grudima je nešto steglo od čega je gubila vazduh. Ispratila ga je dobrih pola kilometra od kuće i dugo gledala za njim, sve dok nije zašao iza brijega koji joj je zaklanjao vidik.

Dani su lagano prolazili , otkako je otišao svekar je sve više bivao grub prema njoj. Prigovarao je za sve, ničim nije bio zadovoljan i ako je ona predano radila. Govorio je kako nije vrijedna hljeba koji pojede , kako u kuću nije unijela ništa osim gole duše i malo svojih prnja. Svakim danom joj je bilo teže. Sve češće je pozivala tetku a onda je stari ugursuz počeo i njoj prigovarati da prečesto dolazi, i ona mu je smetala. Nisu znale pronaći riješenje za stanje u kojem se našla sa nejakim djetetom. Mislile su samo o tome kada će se Božo vratiti i razriješiti probleme, kada će u kući ponovo zavladati smijeh i radost. Prošlo je nekoliko mjeseci a od njega nije stiglo ni jedno pismo pa su se brinuli da mu se nešto nije dogodilo. Poslije toliko isčekivanja se javio, pismo je naslovio na njeno ime , bilo je kratko ali su saznali da je dobro, da radi u šumi sa Ilijom koji mu u svemu mongo pomaže. Ima ih više koji rade s njim, većinom su stranci a stanuju u nekim barakama. Pitao je kako je mali Đuro, kako je ona ali nije bilo ni jedne riječi kojom bi je ohrabrio da izdrži vrijeme dok se on ne vrati, kojima bi joj pokazao svoju ljubav, bar malu pažnju i nježnost. Čitala je pismo nebrojeno puta pokušavajući da kroz njega osjeti makar trun one sreće koju su imali i u kojoj su uživali. Odgovorila mu je brzo. Pisala mu je o Đuri o svojoj ljubavi prema njemu o tome koliko im nedostaje. Prećutala je kako je svekar često grdi, prigovara i viče, kako ničim nije zadovoljan, nije ga htjela opterećivati i otežavati mu stanje u tuđini. Hrabrila je samu sebe i govorila kako mora i može sve izdržati do njegovog povratka. Iskreno se nadala i vjerovala da će se vratiti kad prođe godina i da će ponovo sve biti po starom.

U dugim noćima kada uspava sina, sjedila je u svojoj sobi i prebirala po sjećanjima. Koliko su noći zagrljeni proveli baš u toj sobi. Nekad joj se činilo da osjeća njegove ruke na svom tijelu, njegove usne na svojima. Uživala je ležeći pored njega sa glavom na njegovim grudima dok joj je ruku provlačio kroz kosu. Sjećala se svake nježne riječi koje joj je upućivao. Ponekad , tako uronjena u misli čula ga je kako govori, kako je doziva. Toliko puta ga je sanjala, prekidala san i ustajala iz postelje nakon čega je satima sjedila pored prozora ili ispred furune. Nekad su joj noći u toj sobi bili praznici a sad je osjećala kao mračnu i hladnu pećinu.

Tokom cijele godine je pisao nekoliko puta, ona mu je odgovarala i dodatno pisala ali on na to nije reagovao. Željna razgovora snjim pokušavala ih je nadomjestiti pismima. Kada je minula godina javio je, doći će da ih obiđe. Da nas obiđe, mislila je Marta, to je značilo da još ne planira povratak. Đuro je tada već napuno dvije godine i veselo je trčkarao za majkom dok je ona radila. Od kako je najavio dolazak svakodnevno je zamišljala susret s njim , kako će se njih dvoje osjećati, strahovala je da se u njemu nešto nije promijenilo?

Kada je stigao, zatekao je pored bunara. Ugledavši ga ispravila se i tako, bez glasa stajala. Htjela je nešto reći ali nije znala šta? Riječi su stale u grlu, uzbuđenje ih je preteklo. Onda je naglo krenula prema njemu. Spustio je pored sebe dvije torbe koje je nosio a ona mu se bacila u zagrljaj. Čvrsto ga je stegla , glavom naslonjenom na njegove grudi kad je do njih dotrčao Đuro, dozivajući majku. Ona se okrenula , uzela ga u naručje a on joj se čvrsto uhvatio oko vrata tražeći kod majke sigurnost pred nepoznatim čovjekom. Tiho je progovorila:

“Ovo je tvoj tata”.

Dijete se još čvršće privilo uz nju kad je Božo pružio ruku i pomilovao ga po kosi a zatim ih oboje čvrsto privukao rukama i poljubio.

Kako god je zamišljala njihov susret ni jednom joj to nije ličilo na ovaj kakav je stvarno bio. Oboje su bili zatečeni, zbunjeni. Izostalo je ushićenje koje je zamišljala, izliv osjećanja, neizmjerno pokazivanje ljubavi. Svega je bilo ali manje i drugačije od onoga o čemu je sanjala. Nakon prvih utisaka suzdržanosti oboje su se vremenom opuštali i prepuštali jedno drugom.

Majka je bila presrećna dolaskom sina, sve vrijeme je gledala u njega, služila ga donoseći mu njegova omiljena jela i neprekidno mu postavljala pitanja kako mu je u tuđini, da li mu je teško na poslu, da nije gladan?

Uglješa se radovao ali je njegovo interesovanje bilo vezano najviše za posao. Kako se radi, sa kime, koliko se zaradi i koliko se uštedi? Božo je na sva pitanja odgovarao ali nije širio priču. Sticao se utisak da je malo šta novog i zanimljivog vidio u Francuskoj. Osim poklona koje su činile dječja preobuka i par bluza za Martu i majku, košulje za oca drugo ništa nije donio. Martu nije interesovalo da li je imao ušteđenog novca, važno joj je da je stigao da je pored nje i djeteta.

Ponovo je sa radošću ulazila u njihovu sobu , izgledala joj je topla i prijatna. Dok je mali Đuro spavao oni su sjedili pored njega i gledali ga. Majka ga je ušuškavala da mu bude toplo a Božo ga je milovao po kosi pazeći da ga ne probudi. Ona je ponovo osjećala žeđ za Božinim dodirima, razgorila se u njoj ljubavna vatra, želila je da ostane zauvijek u njegovom zagrljaju. Izazovna, zavodljiva i vatrena, Marta je žena koja je uživala i pružala uživanje svom suprugu. Znala je poštovati supruga kad su sami ili kad je neko prisutan, u razgovoru je učestvovala taman, koliko je potrebno sve vrijeme zaljubljeno bacajući pogled na njega. Sve što im je kvarilo užitak bila je pomisao na to da on planira ponovo otići. Snagom svoje volje je potiskivala tu misao i svim čulima uživala u trenucima sa njim. Sve je ponovo mirisalo i odisalo na radost.

Tih dana su im u kuću dolazili prijatelji i komšija da se pozdrave sa Božom. Marta je poručila tetki da dođe i ona je ubrzo stigla. Iskoristila je priliku da zetu ispriča sve ono što je njena ljubimica prećutala. Rekla mu je kako se Uglješa sve grublje odnosi prema njoj i da bi bilo najbolje kada on više ne bi odlazio od kuće. Objašnjavala mu je koliko je Marti i malom Đuri teško bez njega, da je od novca važnija sreća porodice. Strpljivo je slušao tetkine savjete ali nije dao obećanje da će je poslušati. Svi su imali osjećaj da im nije sve ispričao o svom pečalbarskom životu, kao da je nešto skrivao od njih. Rekao je da se mora vratiti ali nije objašnjavao zašto? Nešto malo novca je donio ali sve to nije bilo vrijedno vremena provedenog u tuđini bez svojih najbližih. Koliko god je Marta ponovo uživala sa suprugom, toliko je strahovala od ponovnog rastanka. Sve bi učinila da ostane da se više nikad ne razdvoje. Jedne noći je klečala ispred njega i na koljenima ga molila da više ne odlazi. Moleći ga upotrijebila je sve riječi koje je znala, potsjećala ga na obostranu sreću , pričala mu koliko je Đuro tužan bez njega i da mu želi roditi još djece te da ih mogu učiniti srećnim samo ako su zajedno. Više nije znala šta da učini, kako da ga privoli da ne ide, ostao je pri svojoj odluci.

I ovog puta ga je ispratila sa suzama, gledala je za njim dok je odlazio i osjećala se kao da joj se grudi kidaju. U njoj se miješala ljubav i srdžba, bila je ostavljena, usamljena, osim malog Đure, niko joj nije pružao utjehu. Nije pronalazila nikakvo objašnjenje za njegovu odluku. Božu je neizmjerno volila a sad je zbog njega po prvi put osjećala i mržnju. Mrzila je stanje u kojem su se našli, mrzila je svoju nemoć da nešto promijeni i sebe zato što ga toliko voli. Počela je da mrzi onaj dio njega koji nije razumjela, koji je u sebi zaključao i nije joj dozvolio da ga vidi, mrzila je njegovu odluku, mrzila je dane bez njega, noći gluve i hladne i jutra pusta, nevesela. Sve to što je mrzila nanosilo joj je bol, postajala je slabija i ranjivija. Toliko se kratko zadržao kod kuće da je ostala željna razgovora, nije mu stigla reći da je, vjerovatno, ponovo trudna. Nije bila sigurna, mislila je da će ostati bar još malo, htjela mu je reći kada bude sasvim sigurna.

Za nju su nastajali teški dani. Nije je satirala samo njena patnja zbog samoće i tuge što je onaj za koga bi sve učinila ostavio i otišao u bijeli svijet već joj je muke zadavao svekar. Odkako je Božo otišao postao je mongo više ljut i nezadovoljan , grub bez želje da razgovara osim kad nešto naređuje. Vikao je na nju i svekrvu a one su se ćuteći sklanjale ispred njega. Njima je bilo teško jer su obavljale najveći dio poslova. Nije znala da li su joj teži dani ili noći. Rijetka i kratka pisma su stizala od Bože. Kad je sasvim bila sigurna za trudnoću rekla je svekrvi. Bilo joj je drago kad je čula tako prijatnu vijest ali se još više brinula za nju. Trebala joj je pomoći, skloniti je od teških poslova ali Uglješa za to nema razumjevanja. Njemu nisu ništa govorile sve dok nije sam primijetio. Tada je počeo sa najgrubljim uvredama prema njoj. Ona mu na sve njegove izgovorene riječi nije odgovarala, ćutala je i radila a kada bi ostala sama gušila se u suzama. Kako joj je postajalo sve teže zbog svekrovih napada tako je sve više bila ljuta na Božu, da nije otišao i ostavio je samu sa djetetom, sve njene patnje ne bi bilo. Patila je zbog svoje nemoći i pitala se zašto joj nije dozvolio da ga sasvim upozna, zašto je dio njega ostao skriven , plašila se da ga ne zamrzi sve u njemu? Pisala je Boži o problemima sa Uglješom ali mu nije rekla cijelu istinu, nije mu rekla da joj je postalo nepodnošljivo. Tetka Smilja je redovno obilazila, donosila joj je što bi uštedila, znala je šta joj sve treba u trudnoći . Govorila joj je da će je odvesti kod sebe ako se stanje sa svekrom ne smiri. Kad je poslednji put dolazila posvadila se sa Uglješom jer je optuživao da dijete koje nosi nije Božino. Prijetio je da će pisati sinu o tome. Smilja mu je tada rekla:

“Ti si loš čovjek, kukavelj od čovjeka, Martu napadaš i vrijeđaš bez razloga, cijelo selo zna kakav si namćor, niko ti nije dobar“.

Marta je odlučila izdržati sve napade i dočekati svog supruga. Hrabrila je samu sebe, dobro joj je došla tetkina pomoć a svekrva je činila koliko je mogla. Uglješa je poslao sinu pismo u kojem ga je uvjeravao kako dijete koje očekuju nije njegovo. Niko nije znao da mu je pisao dok nije stigao odgovor od Bože. Jasno mu je napisao da ne vjeruje u njegovu priču. Marti je poručio da ne brine, da on u nju ima povjerenje, siguran je da je on otac djetetu i da ga ničim neće odvajati od Đure. To joj je pomoglo da se osjeća bolje i davalo snagu da se bori za svoju porodicu. Božine riječi upućene ocu ništa nisu promijenile, nastavio je sa optužbama i vrijeđanjima, sada još više i žešće. Uprkos tome sve je izdržala i rodila djevojčicu, ona joj je donijela radost i otjerala tugu koja je nije napuštala od Božinog odlaska. Dala joj je ime Milka. Ponovo je tetka stigla sa poklonima, ostala je kod nje cijelu nedjelju kako bi joj pomogla tih prvih dana poslije poroda. Starom ugursuzu, kako je Smilja sve češće zvala Uglješu, to nije bilo milo ali one nisu na to obraćale pažnju, okrenute brizi za dijete nisu slušale njegove prigovore.

Sada je za Martu bilo više posla i više brige. Staranje o djeci i sav posao koji je ležao na njenim leđima nisu joj davali predaha. Djeci je pružala koliko je mogla, od sebe je odvajala i sklanjala za njih jer je Božo za sve vrijeme poslao samo dva puta nešto malo novaca za koje je kupila dječiju preobuku. Da joj tetka nije pomagala i donosila nije znala kako bi ih podizala. Mislila je o Božinom povratku i brojala dane, s nestrpljenjem ga je očekivala. Kada je dobila njegovo pismo mislila je da javlja kada stže i sve je u njoj treperilo od uzbuđenja. Umjesto radosti pismo je pokosilo njene nade. Pisao je da ne može doći. Nije se potrudio da objasni zašto, šta ga je spriječilo? Nije mogla vjerovati u ono šta joj je pročitala. Imala je bezbroj pitanja i ni jedan odgovor. Razočarenje i srdžba koju je dugo nosila u sebi poslije njegovog odlaska, koju je nekako potisla iz sebe, vratila se u jednom trenutku. Ovo je bilo previše čak i za njeno dobro srce. Nikad mu neće oprostiti zašto se nije pridržavao obećanja? On, koga je jedino volila je izdao. Počela je ponovo da osjeća mržnju prema svemu što joj se dešava, sada još više i jače je mrzila u njemu izdaju. Znao je, rekla mu je to nebrojeno puta da ga voli, da jedino njemu pripada, da njen život ima smisao samo kada su njih dvoje zajedno sa djecom. Sve mu to nije dovoljno, pitala se da li mu je još nešto mogla ponuditi, možda zbog nečeg nije bio zadovoljan? Ništa više nije imala da mu pruži, dala mu je sve, sebe cijelu, dušom i tijelom, rodila mu djecu a on je bez razloga i potrebe sve njih ostavio i otišao u tuđinu. Kako čovjek može biti proklet i pored sreće koju su imali krenuo je tražiti nešto drugo, možda veće, bolje? A to nije mogao naći nigdje. Niko ga nikad ne može voliti kao ona, razumjeti i podržavati. Kako je sve to zabolilo, ponizio je njena nesebična osjećanja, pogazio njenu ljubav. Da li je našao drugu, ako jeste, šta mu ona može pružiti više od nje? Sigurna je u sebe, svjesna svoje ljepote, zanosnog tijela i osjećanja koja je u sebi za njega čuvala, ni jedna druga mu to ne može pružiti. Ipak, on se udaljio od nje, postao je stranac, sin ga nije prepoznao a ćerku nije ni vidio. Osjećala je mučninu od svega, gorčina joj je mutila razum. Svekrvi je rekla šta je napisao u pismu a ona je samo ćutala. Ništa nije mogla reći, želila je sina vidjeti pored svoje djece i žene, ali nema priliku da mu to kaže. Kada je uspavala djecu sjedila je na krevetu u svojoj sobi i plakala. Pokušala se sabrati, razmisliti i donijeti najbolju odluku. Ali kavu odluku, šta učiniti, tek kad je sebi postavila takva pitanja shvatila je kako se nalazi u bezizlaznoj situaciji? Sa dvoje djece, bez novca nije nigdje pristala. U kući joj je postalo neizdrživo, do sada je izdržala jer je imala nadu da će se Božo vratiti a sad je i nju izgubila . Kako će sad obezbijediti djeci, bar ono najnužnije? Sve više je padala u očaj. Radila je po kući često nesvjesna šta radi. Postala je slaba, nije se mogla nositi sa problemima koji su je snašli, ne njenom krivicom. Sve što je želila bilo je da voli, pruža ljubav i da joj bude uzvraćena, želila je sreću sa Božom uz djecu. Ništa joj više nije bilo važno, novac , lijepe haljine ili šta drugo. Mjesecima je osjećala slabost, nije se mirila sa samoćom. Pisala mu je pisma, molila ga da se vrati ali ga nije uspjela nagovoriti. Noći su joj bile teže od dana jer su joj poslovi odvlačili pažnju . Kad dođe vrijeme da ide u postelju osjećala je hladnoću i prazninu. Prolazili su joj mjeseci u očaju.

Onda je nešto prepuklo u njoj, kao da se probudila iz nekog ružnog sna. Imala je svoju djecu koju je pazila, za njih je radila, morala je biti jaka da bi i oni bili jaki. Kada bi razmišljala o Boži trudila se da takve misli potisne, da ih prekine. One su je oslabile i neće im više to dozvoliti. Ako je on mogao pogaziti svu njenu ljubav i pažnju, zašto da toliko misli o njemu? Počela je na sebe gledati sa više pouzdanja, znala je da je mlada, tek joj je dvadeset tri godine. Pisma od njega nisu bila česta, daljina i vrijeme su činili svoje. Ponekad joj se činilo da je zaboravila crte na njegovom licu, pitala se da li bi sada prepoznala njegov glas ili korak. Uvrede i napadi svekra su joj davali novu snagu, rađali u njoj bunt, kao i ranije nije mu odgovarala ali ga nije ni slušala. Valjda je to bio način odbrane. Djeca su rasla, kad je Milka navršila godinu Đuro je imao tri. Božo se i dalje nije vraćao. Ona je gorila od želje za ljubavlju. Sazrela je kao žena, u njoj je ključala strast koju nije imala sa kime podijeliti. Koliko puta se probudila noću mokra od znoja, njeno tijelo je vapilo za milovanjem. Potsjećalo je to na one noći kada je u svojoj sobi kod tetke maštala o Božinim rukama na svom tijelu, kada nije mogla spavati već je sjedila pored prozora prepuštajući se svojim sanjarenjima. Sada je tjerala od sebe pomisao na njega. On je izdao i više nije sigurna da bi s njim uživala kao ranije. Sve češće je osjećala odbojnost. Šapatom je sebi govorila kako niko ne može biti tako stran i dalek kao neko koga je volila. Zaista joj je bio stran, sva osjećanja koja su bila među njima blijedila su i nestajala. Borila se sa tim , nije znala kuda je to može odvesti. Prošla je još jedna godina a on se nije vraćao. Sada je rijetko pisao pa je ta veza postajala sve slabija.

Dan je bio sunčan i topao, dok je radila nešto u kuhinji držala je orvorena vrata, tako je pazila na djecu koja su se igrala u dvorištu. Nije primijetila kada je neko prišao vratima i lagano pokucao. Okrenula se i vidjela šumara. Ranije ga nije viđala, čula je kad je komšija u razgovoru sa njenim svekrom rekao da je nedavno stigao novi šumar. Visok muškarac , tridesetih godina imao je na sebi uniformu koja mu je lijepo stajala. Plave kose i smeđih očiju, uredno obrijan i sa kožnom torbom preko ramena. Malo se zbunila, iznenadio je svojom pojavom , nije znala šta da kaže? On je rekao:

“Dobar dan, tražim Uglješu Plećaša, jeli ovo njegova kuća”?

Tražio je domaćina jer mu je trebao doznačiti stabla koja će sjeći za ogrijev. Susreli su se negdje u selu i dogovorili da tog dana obave doznaku.

“Jeste, ali on nije kod kuće”, odgovorila je.

Uglješa je radio u polju, posao se odužio pa se još nije stigao vratiti kući.

“Onda ću morati svratiti drugi put”, rekao je šumar ali je još uvijek stajao. Ostao je nekoliko trenutaka ispred vrata, kao da je očekivao da mu Marta kaže još nešto. Ona je djelovala zbunjeno, nije ga ponudila da uđe u kuću, sigurno je pomislio kako sam se neuljudno ponijela, mislila je. On se nasmiješio i rekao:

“Žurim, svratiću drugi dan”.

Okrenuo se i otišao. Nije znala zašto ali je uhvatila sebe kako razmišlja o njemu? Primijetila je kako je gledao, mjerio je od glave do pete a i osmjeh koji joj je uputio na odlasku bio je zavodljiv. Lijep i zgodan muškarac, priznala je sebi i istog časa pokušala prekinuti takva razmišljanja. Ona ima supruga, djecu a takve žene ne bi smjele sebi dozvoliti da im drugi muškarac privlači pažnju. Vaspitana je da poštuje supruga, da bude odana i vjerna. Uspjela je da sa sebe strese takve misli i da se preda poslu. Kad je uspavala djecu i legala u krevet ponovo se sjetila šumara. Vraćao joj se pred oči njegov lik . Nije ga tjerala iz misli, upamtila ga je kao da su razgovarali mongo puta, zbog toga je osjećala prijatnos mada je znala da joj je to zabranjeno. U početku nije bila svjesna koliko je sitnica uočila na njemu, kako mu lijepo stoji uniforma , izgledala je na njemu kao salivena, ima topao pogled, bijele zube i svijetlu put. Maštanje je sve više hvatalo , dok nije utonula u san. A ujutro kad se probudila i bacila pogled prema Milki i Đuri koji su još spavali, najprije je pomislila na šumara. Sama sebi nije mogla objasniti šta se dešava, ni ime mu ne zna a već više puta joj njegov lik izlazi pred oči. Odlučila je da to potisne iz svijest i okrene se svojim obavezama.

Šumar se zvao Jandrija i prije mjesec dana je raspoređen u nove reone od Bjelaja preko Medenog Polja do Revenika . Stanovao je u lugarnici, nije bio oženjen i niko ga u ovum kraju nije poznavao. Stanovnicima je važno kakvi su šumari, da li su strogi koliko brzo se odluče da pišu globu ako se neko od njih usudi, tu i tamo, oboriti koje stablo u državnoj šumi. Svoje gajeve su čuvali a povremeno prelazili i sjekli tamo gdje je zabranjeno. Potrudiće se oni da ga upoznaju, obići će ga, ponuditi mu kakvu pomoć, ispitati kakav je, ako je tvrd da ga sitnim uslugama smekšaju? Jandrija je poznavao ćud seljaka i nije bio strog, samo oni to još nisu znali. I on je razmišljao o Marti. Nije mogao zaboraviti njene plave oči, bila je neodoljivo privlačna. Službujući po raznim selima susreo je monge žene ali ni jedna nije bila tako lijepa i zgodna kao ona.Već sutradan je poželo da je ponovo vidi ali se suzdržavao, tek je stupio na službu i morao je ostaviti dobar utisak odmjerenog čovjeka. Učiniće to za neki dan, svakako je imao razlog da ode do njene kuće. Sve to vrijeme ona mu nije izlazila iz glave. Prijalo mu je prebirati po sjećanju na prvi susret.

Za nedjelju dana je ponovo svratio do  kuće Plećaša, ovog puta je zatekao Uglješu koji ga je ponudio da uđe u kuću. Sjedili su i razgovarali, Marta ih je poslužila rakijom i kafom. Sve vrijeme je ispod oka gledao u nju pazeći da Uglješa ne primijeti. Teško je svoju pažnju zadržavao na razgovoru sa domaćinom, važnije mu je bilo da upije svaki njen pokret ili pogled. Kada ih je poslužila izašla je za poslom a kad se ponovo vratila u kuću oni su već otišli u šumu . Plašila se da će ih ponovo zateći jer se teško opirala nekoj sili koja je vukla da pogleda u njega. Nije smjela sebi dozvoliti takvu slobodu, šta bi rekao njen svekar da to primijeti? Osjetila je olakšanje kada je vidjela da nisu u kući. Ako je tada uspjevala izbjeći njegove poglede kasnije, kada je bila sama, nije usjevala potisnuti njegov lik iz svoje glave. Sada je razmišljala o njemu bez straha od grijeha. Dok se sjećala njegovog pogleda i glasa koji joj je još uvijek odzvanjao u ušima, osjećala je neku toplinu i pomišljala na nježnosti s njim. Malo zatim je sebe kritikovala što upada u takva sanjarenja. Prošlo je dugo vremena od kada je sa Božom osjećala ljubavnu slast pa je u njoj svakim danom rasla želja i potreba za takvim nježnostima. Sa Božom je bila tako davno da se svega već slabo sjeća. Njeno tijelo i duša su vapili za muškarcem koji će je razumjeti i voliti, kome bi se predala. Sve teže se borila sa takvim željama i razmišljanjima. Sama nije znala odgovor, da li bi odolila iskušenju kada bi se našla sama sa Jandrijom. Znala je da postoji granica do koje žena odolijeva a nakon toga se predaje strastima. Ona je morala odoliti takvom iskušenju zbog Bože, njemu se predala za sva vremena. Ali kako, on je otišao, sve manje se javlja, u sjećanjima je izblijedio svaki trenutak proveden s njim. Mislila je da nikad neće pomisliti na drugog muškarca i on je to znao ali mu je malo značilo, zato je ostavio i otišao. Razapeta između potrebe, čežnje, strasti i odgovornosi, želje da sačuva obraz i čast patila je a nije mogla sebi pomoći. Sada je išla ka iskušenju ne znajući šta će se dogoditi?

Šumara je sve više mamila njena blizina, nalazio je razloge da naiđe pored njene kuće, da je vidi, čuje njen glas, ukrade koji osmjeh. On nije bio vezan za nikog , bio je slobodan , u sebi nije suzbijao želju da zavede Martu, da joj pruži zadovoljstvo i da od nje dobije ljubav. Potsticao je u sebi takva razmišljanja, to ga je hrabrilo da bude uporan . Kod svakog novog susreta se trudio o njoj saznati nešto više, znao je za njenog muža koji već nekoliko godina nije dolazio. Pričali su mu ljudi da se svekar prema njoj ponaša rđavo i sve to mu je pokazivalo da ona nije srećna. Nakon par mjeseci su se već dobra poznavali. Ona mu se sviđala toliko da bi rado s njom proveo život a njoj je bivalo sve ugodnije provoditi vrijeme s njim. Strpljivo je čekao priliku da budu sami, da s njom razgovara, otvoreno i slobodano. Takvi susreti se teško mogu isplanirati, dešavaju se spontano.

Martina ljepota i fatalna privlačnost su mamile pažnju muškraca od kako se prvi put pokazala na crkvenom saboru, isto se dešavalo sa šumarom. Naišao je tog poslijepodneva pored njene kuće, djeca su se igrala u avliji, drugog nikog nije vidio, Uglješa je sa ženom bio u polju. Prošao je pored kuće u pravcu pojate. Kroz poluotvorena vrata je vidio Martu kako stavlja sijeno u krošnju. Prišao je pojati i ne jako glasno joj nazvao dobar dan. Ne čekajući da odgovori ušao je unutra. Želio je razgovarati s njom a sada nije znao kako da počne, njena blizina je izazivala preveliko uzbuđenje u njemu, zato je stajao zbunjen. I ona je bila zatečena, događalo joj se ono što je htjela izbjeći, plašila se iskušenja. Toliko puta je zamišljala da je s njim i kako je on voli a sad kad se to događa ne zna šta će sa sobom? Ćutala je i on joj je prišao, provukao je ruku ispod njene kose i pomilovao po vratu. Već tog tarantula je shvatila da neće odoliti iskušenju, nije se opirala a on je prigrlio drugom rukom i poljubio. Uzvraćala mu je, on je bio sve strasniji a ona vatrenija. Predala mu se i uživala u njegovim rukama. Ponovo se osjetila voljenom ženom. Nije ni pomislila da je pogrešno to što se desilo, bila je zadovoljna. Ležali su na sijenu , on joj je šaputao nježnosti. Uživala je u tom trenutku i nije je bilo briga šta će se kasnije dešavati.

Njihovi tajni susreti su se nastavili, ispunjavali su jedno drugo zadovoljstvom i strašću. Njoj je to bilo dovoljno, nije imala nikakav plan da ga zadrži za sebe ali joj se nije dalo govoriti o tome. Jednom je zavolila i poželila da se uda, u njoj se nije ponovo stvorila taka želja. On joj je sve češće govorio da je želi zauvijek za sebe. Govorio je da ima ozbiljne namjere s njom i ako ona to od njega nije zahtijevala ni očekivala. Sa voljom mu se predavala svaki put, uživala je u tome i to joj je pomagalo da izdrži težak rad i svekrove napade. Poslije nekoliko mjeseci, Jandrija joj je rekao da je dobio permještaj, morao je ići na novu dužnost. Kad se snađe na novom poslu doći će po nju pa ako želi živjeće zajedno. Tu vijest je primila mirno, znala je kad ode da se više neće vratiti. Bilo joj je žao što će nestati trenuci zadovoljstva ali je to spremno dočekala, jednom se to moralo dogoditi. Već je preživila jedno ostavljanje čovjeka koga je jedino volila i to je očvrslo, tog tarantula nije pokazivala osjećanja . Uživala je sa Jandrijom , bio joj je drag ali to nije bilo ni blizu onome kako je volila Božu. Osjećala je da je svu ljubav potrošila na njega. Volila ga je dušom, svim svojim bićem a sa Jandrijom je uživala , nije ga pustila u srce. Njeno tijelo je trebalo uživanje ali ljubav je ostala kod Bože. Volila ga je i mrzila u isto vrijeme zato što je izdao i ostavio. Zbog toga joj je bilo krivo ali ništa nije mogla promijeniti. Šumar je ubrzo otišao, ponovo je bila sama sa svojom djecom i onim u stomaku za koje Jandriji nije rekla. Poručila je tetki da dođe. Ispričala joj je cijelu istinu o svemu. Tetkino jedino pitanje je bilo, skim se to desilo? Odgovorila joj je i kroz plač dodala:

“Pogriješila sam teto, nisam odolila iskušenju, počinila sam grijeh, kriva sam i trebam da ispaštam. Sigurno me sada i ti osuđuješ, jesi li ljuta na mene“?

“Nisam ljuta, kako ću se na tebe ljutiti, ti si mi najvažnija, nemoj da brineš, kod mene uvijek imaš mjesto. Da te Božo nije ostavio, sve bi drugačije bilo? Nemoj da plačeš, čuvaj se, moraš se paziti zbog Milke i Đure i tog što nosiš pod srcem“.

Znala je da će zbog toga trpiti uvrede, psovke, prijetnje ali je bila odlučna da sve to podnese. Kada se na njoj već stomak počeo primjećivati, rekla je svekrvi. Ona je ćutala, nije je osuđivala, samo joj je jednom rekla da razumje njene postupke.

Trudnoću je kasnije vidio i Uglješa, vikao je na nju toliko glasno da su se komšije okupile i saznale o čemu se radi. Zahtijevao je od nje da istog dana napusti kuću ali je svekrva stala na njenu stranu. Rekla je, neka to ona i Božo riješe imeđu sebe. Već sutra dan je napisao pismo sinu, dočekao je priliku da iskali svoje nezadovoljstvo i bijes. Ćutala je i radila očekujući Božin odgovor. Poslednji put kada joj je svekar izgovorio najružnije psovke i pokušao izbaciti iz kuće ona mu je odgovorila da želi čuti šta će joj muž napisati. Zamahnuo je rukom da je udari ali ga je zastavila njena svekrva, skočila je sa stolice kao divlja mačka , uhvatila mu ruku i rekla:

“Nećeš je bogami ni taknuti dok je mene, pipneš li je sjekirom ću ti glavu rascopati. Ako sam ja osuđena da cijelog života trpim tvoje udarce i ćutim ona nije”.

Iznenadila ga je odlučnost kojom je nasupila, vidio je u njoj snagu koju do tada nije pokazivala, nije znao šta da joj kaže, djelovao je uplašeno? Poslije toga više nisu razgovarali. On je svima pričao kako je snaja obrukala njegovu kuću. Pokušavao je saznati ko je otac djeteta? Ona je ćutala a drugi nisu ništa znali i mogli reći. Pismo od Bože je stiglo brže nego kad im je ranije pisao, bilo je kratko i jasno. Napisao joj je da pokupi svoje prnje i da izađe iz kuće. Nije se ljutila, samo je bolilo to što joj nije dao priliku da mu pokuša objasniti, da mu kaže kako to nije samo njen grijeh već i njegov, možda više njegov jer je on prvi izdao njihovu ljubav i sreću. Da je nije napustio, sve se to nebi dešavalo. Nakon par dana tetka je došla po nju. Sa zavežljajom, dvoje nejake djece i trudna napustila je kuću. Ponovo se našla tamo odakle su je sa svatovima ispratili. Tetkinu kuću su ispunili dječiji razgovori i nestašluci.

Uglješi njegova zloba i pakost nisu donijeli ništa dobro. Ćerke je već ranije udao, Martu su sa djecom istjerali iz kuće, Božo se nije vraćao iz Francuske. Od kuće pune smijeha i radosti koju su stvarali Marta i njena djeca, ostalo je dvoje ubogih staraca da se zlopate na zemlji koja je vapila za više snage nego što su je njih dvoje imali.

Marti je bilo teško ali se bar oslobodila svekrovih psovki i uvreda. U tetkinoj kući je osjetila onaj davnašnji mir kada je sjedila u svojoj sobi i uživala u večerima punim mirisa jorgovana koji je cvjetao pod njenim prozorom. Mješala su joj se osjećanja gorčine zbog svega što joj se događalo i užitka zbog mira koji je našla pod krovom svoje tetke. Sve to je protkala i učinila ljepšim svojim sjećanjima na sretnije dane kad joj je Božo dolazio. Još uvijek ga je volila.

Ona i tetka su radile i snalazile se kako su mogle. Nadničila je kod ljudi po selu kako bi djeci obezbijedila najpotrebnije stvari. Često je po cileli dan, od Sunca do Mjeseca kopala za zdjelu brašna. Morala se nositi sa teretom raspuštenice i boriti se sa nasrtljivim muškarcima koji su joj se nudili dok je kod njih nadničila. Htjeli su je za sebe, da uživaju u njenom tijelu dajući obećanja a kada je to odbijala oni su je kažnjavali uvredama. Ne rijetko su , vraćajući se polupijani iz krčme, svraćali i lupali na njena vrata u gluvo doba noći. Toliko je puta tetka vikala na njih, ponekad je u pomoć pozivala prve komšije.

Nije im bilo lako ali se nisu žalile. Djeci su pružale što su više mogle, ono što su imale su djelile a kad im je nešto nedostajalo, trpile su. Primicao se Sveti Sava 1935. Godine kada je rodila svoje treće dijete i dala mu ime Živko. Tetka ga je nosila u naručju i govorila:

“ Neka nam je zdrav i veseo Živko”.

Već od rođenja je vidjela da po svemu liči na oca samo je oči imao plave kao njene. Uz sestru i brata je rastao i napredovao ali je to za nju i tetku bila još jedna velika obaveza. Moralo se više raditi a vremena su bila teška. Oskudjevalo se u svemu , pomoći nije bilo od nikoga. Nikad ranije ih nije snašlo takvo siromaštvo. Koliko puta je rekla da nije gladna, da ne može večerati samo da bi za djecu sačuvala. Išla je na počinak gladna, ustajala i radila po cijeli dan. Vidjela je tetka da je smršala i plašila se za nju ali joj nije mogla pomoći.

                                        VIII

U kući gazde Amelice svadba je obavljena kako valja. Gosti su bili zadovoljni, oni koji su dolazili na pir su se dobro zabavili, niko nije imao primjedbe. Kasnije se dugo vremena  pričalo o tom događaju jer tako bogata i velika svadba je za sve bila zanimljiva. Oni siromašniji su zavidjeli gazdama na raskošnosti a bogati su odmjeravali snagu, planirajući da kod njih bude još veća. Već prvih dana Petra se prihvatila poslova, stizala je na sve strane. U posao oko dućana se nije miješala, za to nije imala vremena a svekar i suprug su joj dali do znanja da te poslove obavljaju njih dvojica. Sada su radili još više jer im je ona u kuću unijela novu snagu i volju. Kad je prošlo nekoliko nedjelja otišla je sa Dmitrom u Krupu da vide kuću koju su dobili na poklon kako bi napravili plan njenog završetka nakon čega će otvariti novi dućan. Krupa je velika varoš , u njoj su sve mehane i dućani radili dobro pa su planirali ubrzati poslove kako bi što prije počeli trgovati. Kuća je bila u centru varoši i dopala im se. Petra je  zagledala detalje, planirala šta će uraditi odmah a šta kasnije, šta je potrebno nabaviti, sve je zanimalo i za sve je imala planove. Njega je to malo zbunjivalo, smatrao je to muškim poslovima i nije očekivao od svoje izabranice da ih ona obavlja. Više bi mu odgovaralo da je privržena kućnim, ženskim poslovima, mada je i njih obavljala redovno i uspješno. U kući je bilo svakog dobra, svi su se trudili i marljivo radili, sve je išlo napretku ali je Dmitar bio nezadovoljan. Svoje nezadovoljstvo nije pokazivao pred drugim ukućanima ali se to moglo nasutiti. Njegova očekivanja i nada nisu se ispunila. Želio je da se među njima rodi velika ljubav, puna strasti i zadovoljstva ali mu se želja samo djelimično ostvarila. Od prvih dana kada je upoznao Petru nije u njoj osjetio strast ali je vjerovao da će se sve popraviti kasnije, kada se bolje upoznaju. Prošlo je toliko vremena a sve je ostalo isto. Ponekad joj je prigovarao zbog tako hladnog odnosa ali ona nije reagovala, pretvarala se da ništa nije čula. Ona mu je uzvraćala na osjećanja kada je morala, poštovala ga je ali se rađe predavala poslu nego njemu. Sa svima je rado razgovarala, šalila se, stvarao se utisak da joj je sreća potpuna, ipak nije ga mnogo volila. Od svih , najbolje su se razumjeli Amelica i Petra. Sve češće je želio čuti njeno mišljenje u vezi kakvog posla o kojem sa ostalima nije razgovarao. U početku je i ona bila zbunjena takvim odnosom ali joj je to vremenom sve više prijalo. Kad god bi s nekim razgovarao koristio je priliku da pohvali sina i snaju, posebno nju. Petri je to mnogo značilo, kad je odlazila da obiđe roditelje pričala je kako se nikad nije preriječila sa svekrom i da je u kući svi poštuju.

Svi su s nestrpljenjem očekivali njihovo dijete, naročito Dmitar. Više puta joj je postavljao pitanja u vezi s tim , započinjao razgovor koji je ona nerado prihvatala i najčešće mu odgovarala ćutanjem. Prošla je cijela godina bez promjena, zatim i druga. Početkom treće godine mu je rekla da je trudna. Požurio je radosnu vijest podijeliti sa roditeljima. Radovao se i od tog dana je postao još pažljiviji prema njoj. Teško je podnosila trudnoću , često je imala probleme. Išla je kod ljekara u Krupu , on joj je savjetovao mirovanje ali je ona to odbijala. Hvatala se posla i ako nije imala potrebe za to. Svi su je odmjenjivali i pazili koliko im je ona dozvoljavala ali je ostajala pri svojoj odluci da može sve raditi kao ranije. Kad je trudnoća uveliko odmakla radili su u polju, prevozili su žito, snopovi su bili teški a ona ih je tovarila na kola. Nastali su problemi , hitno su je odvezli  kod ljekara u Krupu. Ljekar im je nakon velikog truda koji je učinio da pomogne rekao da su stigli prekasno. Nije joj uspio pomoći, nije sačuvala trudnoću a ostale su posledice. Vratili su se kući razočarani. Vladala je napetost, danima se u kući ćutalo ili malo progovaralo. Niko se nije usuđivao govoriti o tome, teško su nalazili riječi ohrabrenja. Kako je vrijeme prolazilo, napetost je popustila ali su ostali duboki tragovi bola na duši od kojih su se teško oporavljali. Sve manje su imali nade za drugu trudnoću. Odlazila je kod ljekara ali se ništa nije mijenjalo. Svašta su pokušavali. Čuli su za neku Ristu, travarku u Majkić Japri, svakoj ženi je pomogla pa će i njoj, govorili su. Ona je miješala razne trave od kojih su joj pravili čajeve ali joj nisu pomogli.

Skrivajući, da niko ne sazna, odlazila je u Suvaju kod Gaka, čovjeka koji se bavio vračanjem. Pričalo se da je imao stogodišnje knjige iz kojih je za svakog mogao pročitati sudbinu i skinuti razne čini a pomagao je i u svakoj drugoj nevolji. Njegove knjige i vračanje nisu popravili stanje pa su od toga odustali. Sva njihova dobra su tamnila zbog toga , jad ih nije napuštao.

                                          IX

Na zapadnoj strani sela, ispod Mačije Grede je ušoreno nekoliko kuća, sve su Drljače a jedna od njih je Dmitrova. Do njih se dolazi putem preko ne dugačke uzbrdice a iznad njih su grabovi i bukovi gajevi. Kuće je teško vidjeti iz sela jer ih zaklanja visoko drveće ali ispred njih cijelo selo se vidi kao na dlanu. Kao i drugim zaseocima koji nisu uz glavni seoski put tokom zime kad napada veliki snijeg, teže se prilazi kućama ali su se težaci navikli na borbu s prirodnim nevoljama, velikim snijegovima, olujama ili ljetnim žegama. Dmitrova kuća nije velika, rađena je od bukovih brvana i pokrivena šimlom. Ispod kuće je podrum u kojem su držali stoku a pored nje je pojata , kolnica i naslon za ovce uz koji je dograđen svinjac. Preko puta nje je kuća njegovog rođenog brata Steve ali je ona duplo veća i prostranija.

Dmitar je mršav krajišnik, krupnih kostiju, malo povijen u plećima. Izdužene glave sa izraženim jagodicama na obrazima, smeđih očiju i malo većim nosom koji se uklapa u reljef njegovog lica. Redovno, svježe obrijan i uredno odjeven nije odavao utisak čovjeka koji živi u selu i bavi se poslovima na zemlji. Iz rane mladosti je pokazivao želju da se izbori za udobniji i otmeniji život. Ako to ne može ostvariti tu gdje je odrastao, planirao je sreću potražiti na drugom mjestu, bio je spreman otići u svijet, negdje gdje su mu veće šanse za ostvarenje mladalačkih snova . Nije pretjerano govorljiv i otvoren, svoje mišljenje rađe zadržava za sebe nego da ga iznosi pred drugima. Kako mu nije pošlo za rukom da ode tamo gdje se živjelo otmenije, oženio se kad je navršio dvadeset treću i dobio dvije ćerke. Ostao je bez žene , odnijela je neka groznice koju je narod zvao španjolica. Sa dvije nejake djevojčice, jedna je navršila osmu a druga sedmu godinu, teško se snalazio. Pomoć mu je pružala mlađa sestra ali se ubrzo udala pa je sva briga za djevojčice i kuću pala na njega. Brat i snaja su ga savjetovali da se ponovo oženi. I njemu je postalo jasno da ćerkama ne može pružiti potrebnu pažnju, prihvatio je savjete ali je bilo teško, čovjeku sa dvoje djece, pronaći pravu priliku za ženidbu. Malo je žena koje bi htjele na sebe preuzeti brigu o tuđoj djeci a ni kuća i imovina nisu bile Bog zna kakve. Poznavao je nekoliko raspuštenica i udovica ali ni jedna nije bila za njega, one su gledale da se okoriste i učine sebi kakvo zadovoljstvo, nisu marile za njegove potrebe. Osim krova nad glavom, brige oko djece, dosta posla u kući i na zemlji, ništa drugo nije imao da ponudi. U okolini su znali za njegovu namjeru , malo ko je vjerovao da će se naći ona koja bi pošla za njega. Govorili su da je zaludno tako nešto pokušavati.

Otišao je njegov brat u Krnjeušu da nešto pazari i kad se vratio požurio je do njega da mu ispriča koga je sreo i šta je čuo.

“Danas sam u Krnjeuši susreo Nikolu Stupara i njegovu ženu, i ti ga poznaješ mada se rijetko viđamo, znaš da su nam oni dalja familija sa majkine strane. Razgovarali smo o svemu i pitali su me za tebe i tvoje curice, kako se snalaziš sam sa njima? Rekao sam im da ti nije lako, da se namjeravaš ponovo oženiti ali da nema zgodne prilike. Tad se Nikolina žena sjetila i rekla kako u Vranovini ima raspuštenica, zove se Marta , bila je udana u Bjelaj. Muž joj otišao u Francusku i otud javio da ga više ne čeka nego da se seli kud zna. Vratila se kod tetke jer nikog drugog nema i sad živi u njenoj kući. Drugo ništa nije znala o njoj a i to što je ispričala čula je od žena u selu pa bi valjalo provjeriti, koliko je tačno? Sad, ti vidi, raspitaj se malo, možda je dobra prlika za tebe, ti si udovac, ona raspuštenica, ako nije loša kućanica bila bi ti prava pomoć”.

“Dobro, odgovorio je Dmitar, poznajem neke ljude iz Vranovine i raspitaću se kod njih čim prije stignem”.

Nedugo zatim, otišao je Dmitar nekim poslom u Krnjeušu i produžio do poznanika u Vranovinu. Otvoreno, bez uvijanja je pričao o sebi i rekao kako je čuo za raspuštenicu Martu. Potvrdilo se tačnim ono što je već znao o njoj ali su mu rekli da ona ima troje djece , niko nije znao namjerava li se ponovo udavati? Troje djece, pomislio je, kad bi pristala poći za njega, šta će sa tolikom nejači, sa njegovim curicama bilo bi ih petoro u kući. Potrebno je mnogo truda i brige oko toliko gladnih usta, pitao se da li bi im mogao pružiti što im je najpotrebnije? Plašio se da od jedne sirotinje ne napravi još veću. Vratio se kući razmišljajući šta da uradi? Odlučio je otići do Marte, upoznati se s njom , razgovarati o svemu, čuti njeno mišljenje i onda će vidjeti šta mu valja činiti?

Za posjetu Marti uredio se kao da će na sabor. Obukao je nabolje što je imao i uputio se njenoj kući. Prijatelji su mu rekli gdje je kuća a kad je prišao blizu provjerio je to kod nekih ljudi koji su radili na njivi nedaleko puta. Bilo je rano poslijepodne kada je stigao na njihovu kapiju. Isred kuće se igralo dvoje djece, to su sigurno njena djeca, pomislio je, prošao pored njih i pokucao na vrata koja mu je otvorila Smilja. Procjenjujući njene godine zaključio je da je to Martina tetka.

Nazvao joj je dobar dan i ona mu je uzvratila ispitivački ga gledajući od čega se osjećao malo neprijatno. Žene su živjele u kući same sa djecom i od kako se Marta vratila često su ih uznemiravali razni nasrtljivci pa je tetka bila veoma oprezna, štitila je svoje najdraže. Na vratima ga je pitala ko je i odakle je, ne pozivajući ga u kuću? Rekao je kako se zove , da je iz Risovca i spomenuo je svoje poznanike kod kojih se raspitivao za Martu, ona ih je dobro poznavala. Oni su pošteni ljudi, dobri domaćini, ne bi  imali posla sa nekom fukarom a izgledom je pokazivao da je ozbiljan pa ga je pozvala u kuću. Ušao je i već , na prvi pogled , mu se sve dopalo. Skromnog , jednostavnog namještaja , bez skupih firangi na prozoru prostorija je izgledala pitomo i toplo. Sve je u njoj blistavo čisto, lijepo raspoređeno i složeno, sve je stajalo na svom mjestu. Vrijedne ženske ruke su sve ovo uradile, pomislio je. Ponudila ga je da sjedne dok se on radoznalo okretao ne bi li vidio Martu ali ona nije bila kod kuće. Tog dana kao i mnogih drugih je nadničila u selu. Smilja nije dugo čekala sa pitanjem, da sazna šta je tog nepoznatog čovjeka dovelo na njihova vrata:

“Kojim dobrom si došao na naša vrata”.

“Raspitao sam se kod mojih poznanika i saznao da ovdje živi Marta, je li tako”rekao je?

“Da , tako je”, potvrdila je Smilja.

“ Htio bih razgovarati s njom a da bih rekao o čemu, morao bih ispričati nešto o sebi”.

Smilja ga je još uvijek ispitivački posmatrala, htjela je nešto pročitati sa njegovog lica ali nije uspjevala.

“Mogu li znati gdje je Marta, hoću li je vidjeti, došao sam maksuz do nje”?

“Vidjećeš je, ona danas radi na njivi, kod nekog u selu, tamo je radila i juče. Rekla mi je da će vjerovatno doći kući ranije, neće čekati veče jer je gazda planirao ranije završiti posao”.

“U redu”, odgovorio je Dmitar, ohrabren tim što mu je Smilja rekla, da je bar vidi, da nije džabe prešao toliki put.

Dok su njih dvoje razgovarali iz sobe se čuo dječiji glas. Smilja je ušla u sobu, nakon par minuta u naručju je držala dijete koje je imalo malo više od godine dana.

“Ovo je Martin Živko, rekla je Smilja, spavao je i sad se probudio. Dijete je gladno, moram ga nahraniti”.

Vješto i brzo je pripremila obrok za mališana i dala mu da jede. Dmitar je primijetio kako je miran, kad je pojeo svoj obrok samo se smješkao, čak mu je ispružio ruke da ga uzme u krilo ali to Smilja nije dozvolila.

“Je li uvijek ovako miran”, upitao je?

“Jeste, ima dobru narav, veselo je i zdravo dijete “.

Kad ga je Smilja stavila da sjedi i on se zabavio nekim svojim igrama njih dvoje su nastavili razgovor. Iskreno je Dmitar pričao o sebi, o svojim ćerkama i nevolji koja ga je snašla kada je ostao bez žene, pričao je o svojoj kući i imanju. Uslove za pristojan život je imao ali mu je u kući nedostajala ženska ruka i već duže vremena pokušava pronaći priliku za sebe. O Marti je znao koliko su mu rekli njegovi prijatelji koji je poznaju, sve što je o njoj čuo bilo je pohvalno, zato je želio vidjeti i razgovarati s njom. Dok je Smilja služila kafu čula je kako Marta razgovara sa djecom u dvorištu.

“Čini mi se da se Marta vratila, valjda razgovara sa djecom ispred kuće, baš dobro, popićemo zajedno kafu”.

Nakon par minuta ona je ušla u kuću vidno inenađena zbog prisustva nepoznatog čovjeka . Pozdravila ga je i on joj se predstavio. Dmitar je tada vidio prvi put i bio zanešen njenom ljepotom. Nije mogao vjerovati da je njen muž ostavio ovako lijepu ženu. Njena ljepota je upotpunjena zrelošću, tada je imala dvadeset šest godina. Dok je radila neke sitne poslove po kući kretala se zanosno a on nije skidao pogled sa nje. Lijepo lice, vesele i tople oči, prijatan osmjeh, sve mu se na njoj dopalo ali ništa nije rekao. Kada su mu pričali o njoj nije pomišljao da se radi o tako zanosnoj ženi, njegovi prijatelji mu nisu na to skrenuli pažnju.

Nije dugo čekala da sazna razlog njegovog prisustva, tetka joj je rekla:

“Dmitar je prije nekoliko godina ostao bez žene i traži zgodnu priliku za sebe a od prijatelja je čuo za tebe pa je došao da te upozna i razgovara sa tobom”.

Kad je to čula osjetila se nelagodno , bila je zbunjena. Iznenadilo je to što je saznala, o ponovnoj udaji nije razmišljala, jedino joj je bilo važno da se brine o djeci i da im obezbjedi što im je potrebno.

“Ti teto znaš da ja o tome nisam razmišljala, kome bi ja trebala sa troje djece”, rekla je Marta?

Sad, kada je vidio Dmitar je bio odlučan, rado bi Martu vidio u svojoj kući pa je požurio odgovoriti na pitanje koje nije bilo upućeno njemu, više je to bilo njeno razmišljanje.

“Ti si, vidim, mlada a bogami i lijepa, neki bi te rado vidjeli pod svojim krovom”.

Okrenula se prema njemu i zavodnički ga pogledala sa smiješkom na usnama što ga je ohrabrilo da nastavi razgovor s njom. Ponovio je priču koju je već ispričao Smilji, pažljivo ga je slušala. Kada je dolazio njenoj kući mislio je da će joj postavljati mnogo pitanja kako bi je bolje upoznao a sad, kad je vidio njenu ljepotu zaboravio je na njih, nisu mu više izgledala tako važna. Od saznanja o njoj važnije mu je bilo da ostavi dobar utisak i da se on njoj dopadne.

Ona je na njega gledala kao na ostale koji su joj upućivali pohvale i slatke riječi, znala je da to govore s namjerom da je zavedu. Do toga joj nije stalo od kako su je Plećaši istjerali, svu pažnju je usmjerila prema djeci, brinula je o njima i o drugim stvarima nije razmišljala.  Ranije je shvatila kako svakog muškarca koji joj pokušava privući pažnju ,  upoređuje sa Božom. Još uvijek ga je volila,  ljubav prema njemu nije je napuštala od njihovog prvog susreta na crkvenom saboru. Nije to naglas izgovarala, čak ni tetki nije rekla, mada je ona znala kome je njena ljubimica poklonila srce. Tako je prihvatala i Dmitrove riječi, prijalo joj je čuti pohvale, interesovanje za nju, da ima ozbiljne namjere ali je svjesna da je njena ljubav ostala kod Bože u prkos činjenici da je napustio.

Razgovarali su još o svemu, ona ga je pitala za njegove djevojčice, familiju. Razgovor je bio opušten i spontan. Na kraju je Dmitar rekao:

”U redu, upoznali smo se, razgovarali, znam da trebaš vremena, da razmisliš o svemu, možeš se o meni raspitati , ljudi koji me poznaju reći će šta znaju o meni a ja ću, ako mi dozvoljavate, za neko vrijeme ponovo doći”.

Smilja je požurila odgovoriti:

“Naravno, da možeš doći kad god želiš, naša su vrata uvijek otvorena za poštene ljude”.

Dmitar je kuću napustio zadovoljan, sve što je čuo i vidio dopalo mu se. Očekivao je da će upoznati običnu ženu, a zatekao je pravu ljepoticu sa kojom je ugodno razgovarao. Sa onim što je vidio zaključio je koliko je vrijedna i okretna, bio je odlučan da će ponovo doći i pokušati je nagovoriti da se uda za njega. Sa njom bi mogao graditi toplinu doma. Nije mogao potisnuti brigu kako bi se snalazili sa djecom, planirao je razgovarati o tome kada je posjeti sledeći put. Stigavši kući, razgovarao je sa bratom i snajom, pričao im je o onome šta je saznao o Marti i o njenoj naročitoj ljepoti.

Poslije Dmitrove posjete tetka je pitala Martu, šta misli, vidjela je da je iznenađena sa ovim što se počelo dešavati?

“Ne znam, teto, šta da ti kažem, nisam o takvim stvarima razmišljala, meni je sa mojom djecom kod tebe dobro a znam da tebi nije lako. Pomažeš mi u svemu, ne znam kako bih bez tvoje pomoći?

“Čovjek nije star, nije ružan, rekla je Smilja i nastavila, djelovao mi je iskreno , nekako je uglađen. Ti si mlada i trebala bi razmišljati o udaji, ja sam zagazila u duboke godine, nemoj gledati na mene, moraš razmišljati o budućnosti sebe i svoje djece. Mislila sam s tobom o tome razgovarati ranije. Pravih prilika je malo, moraš se paziti, sa kime bi mogla živjeti, da ne odeš za kakvog raspikuću, pijanca. Tebi treba ozbiljan i pošten čovjek koji će te poštovati”.

Marta je zaustila da nešto kaže ali je tetka prekinula, znala je šta će reći:

“Znam, ti još uvijek voliš Božu. Ti ćeš njega voliti cijelog života, tu se ništa ne može promijeniti”.

Klimnula je glavom u znak odobravanja i pomislila kako je tetka dobro poznaje, nije joj pričala o svojim osjećanjima prema Boži a ona je to znala, jedino je ona to vidjela na njoj. To saznanje joj je mnogo značilo, imala je nju pored sebe koja je sve razumjela i u svemu podržavala. Bogu je bila zahvalna što je tetka takva.

“Božo se ne vraća iz Francuske, nastavila je Smilja, ko zna da li će se nekad vratiti, ti moraš gledati sebe i djecu, ne vjerujem da bi se ikad pomirio sa tobom? Povrijeđen je, nije u stanju sagledati stanje kakvo jeste, ne vidi svoju grešku, on je razlog vašem nesporazumu i razlazu, on je bez potrebe ostavio tebe i otišao u svijet, izdao je tvoja osjećanja i zajedničku sreću. Da nije otišao sve bi drugačije bilo. Nikad on to neće i ne može shvatiti, zato mislim da se vi nikad nećete pomiriti. Vrijeme i daljina čine svoje, izblijediće sjećanja a ja se brinem za tebe, šta ćeš ako ostaneš sama sa ovom svojom nejačkom djecom”?

Kako je tetka jasno pred nju postavila stvari, objasnila i pružila savjete, mislila je Marta i upitala:

“Šta mi predlažeš teto “?

“Da razmisliš, ne smiješ žuriti sa odlukama, taj čovjek mi je djelovao ozbiljno ali ćemo se raspitati o njemu i sve provjeriti. On te još nije pitao da se udaš za njega mada sam u njemu prepoznala takvu namjeru. Ne bih se iznenadila da to učini već sledeći put kad dođe. Ako vidimo da je kod njega sve kako valja, razmislićeš, ja te neću primoravati ako ti se baš ne sviđa”.

“Brinem se za djecu, mojih troje a on ima još dvoje, da li bi im mogli pružiti sve što je potrebno”?

“Mogli bi, zdravi ste, možete oboje raditi kao što i sada radiš po tuđim njivama, bolje bi bilo da radiš na svojim i da plodove tog rada unosiš u svoju kuću. Ako bi se odlučila udati, ostavi kod mene ovih dvoje starijih, bar za početak. Navilka sam se na njih, ne mogu više biti sama a kod mene neće biti gladni, uvijek možeš doći po njih i pružiti im ono što imaš. Vidjećemo šta on misli kad sledeći put dođe, neka on prvi kaže šta želi”.

Marta je bila zadivljena tetkinim razmišljanjem, odlučnošću i požrtvovanjem za nju i njenu djecu. Nikad joj se neće moći odužiti za sve što je učinila za njih. Smilja se potrudila i raspitala o Dmitru, išla je u čaršiju, sretala se sa ljudima koji su ga poznavali, bila je oprezna , čuvala je svoju Martu. Ništa rđavo nije čula o njemu, naprotiv, svi su pohvalili njegovo poštenje i ozbiljnost.

On nije otezao sa sledećom posjetom. Postalo im je jasno da mu se žuri, želio je Martu u svojoj kući. Smilja je dobro pretpostavila da bi je mogao zaprositi već prilikom sledećeg dolaska. Bile su srdačne prema njemu a on je kao i prethodnog puta bio ozbiljan i odlučan u svom nastupu. Poslije kraćeg razgovora o svakodnevnim stvarima on je razgovor vratio na ono zbog čega je došao:

“Biću otvoren sa vama, vi ste se sigurno raspitale o meni, šta su vam ljudi rekli ne znam ali ću ja vama reći zašto sam ovog puta došao? Meni se Marta mnogo dopada, lijepa je, zdrava žena, vidim koliko je okretna i vrijedna pa sam riješio doći i pitati je da li bi se udala za mene”?

Nisu bile iznenađene onim što su čule od njega mada su to vješto prikrile, stalo im je da ostave utisak suzdržlivosti. Smilja je prva progovorila:

“Zar ti se ne čini da si previše brzo donio tako ozbiljnu odluku, Martu si vidio samo jednom, a već je pitaš da li bi se udala za tebe”?

Dmitar je imao spreman odgovor i ovog puta je bio otvoren.

“Ja sam udovac, nisam više tako mlad, imam djecu a Martin brak se nije održao , ona ima djecu. Meni je potrebna žena a njoj sigurnost, mislim da bi nas dvoje mogli zajedno paziti našu djecu i kućiti kuću. Znam da nije lako pružiti djeci sve što im treba ali bi to mogli ako se potrudimo. Uz Martu se već sad osjećam ugodno a nadam se da bi se i ona privikla na mene”.

Dopala im se njegova otvorenost, sve što je izgovorio bilo je tačno ali je Marta od svega naviše želila sigurnost svojoj djeci, pitala je:

“Ti misliš da bi mogli paziti  našu djecu kako valja, ničim ih ne razdvajati ”?

“Da, mogli bi, moja kuća nije velika ali je dovoljna za sve nas, zemlje imam dovoljno i stoke, treba se samo prihvatiti posla, u našoj kući nikad niko nije bio gladan”, bio je uvjerljiv u svom odgovoru. Nastavio je:”Razumijem, da ti treba vremena, da razmisliš i spreman sam čekati na tvoj odgovor”.

Kasnije je Smilja postavljala razna pitanja na koja je spremno odgovarao. Pričao je o svom bratu, snaji, njihovoj djeci i o tome kako se dobro slažu, pomažu jedni drugima. Ni jedan posao nisu dijelili, kad bi završili kod jednog brata prelazili su kod drugog. Otišao je ostavivši Marti vremena da se odluči ali je bio jasan da odgovor želi čuti kada sledeći put dođe.

Razgovarala je Marta sa tetkom, trudila se da sve sagleda sa više strana. Iskustvo sa Božom je opominjalo na opreznost. Smilja je ohrabrivala, nakon toga je donijela odluku.

Dmitar nije žurio sa posjetom, kad je prošlo dvadesetak dana krenuo je po odgovor. Putem je razmišljao šta je odlučila , u ništa nije bio siguran? Podjednake su mogućnosti da pristane i da ga odbije, spremno će prihvatiti odgovor, kakav god bude. Kada je stigao u njihovu kuću, posmatrao je Martu, lice joj je blistalo, usudio se nadati da će pristati poći za njega. Kad je ona poslužila kafu i rakiju, zapalio je cigaru i pogledao je ravno u oči, ne oklijevajući rekao je:

“Ti znaš zašto sam ja danas došao, htio bih čuti šta si odlučila”?

Sjela je na stolicu sa drugu stranu stola, gledala je ispred sebe i prstima nešto prebirala po stolnjaku, činilo se kao da traži još vremena, da sebe potsjetiti na nesigurnost i brigu, da li će ovog puta biti bolje sreće? Dmitar je mirno gledao, duboko povlačeći dim cigare , vjerovao je u uspjeh a oboje su znali da za to nema garancije. Podigla je glavu i rekla tiho, malo sramežljivo ali dovoljno jasno:

“Pristajem, udaću se za tebe”.

Njegovo ozbiljno lice je postalo vedrije i blistavije, tog trenutka je nestala njegova sumnja u mogućnost negativnog odgovora. Osmjehnuo se i rekao:

“Kad je odgovor takav onda ćemo popiti piće za to ali ovog puta iz ove flaše koju sam ja donio” , mašio se za torbu koja je stajala pored njega.

Izvadio je flašu i sipao u čaše, Smilja je prva nazdravila za njihovu sreću kojoj su se svi nadali. Uz zdravicu je dodala:

“Nas dvije smo se još nešto dogovorile, mislimo da je sada tako bolje, Martin Đuro i Milka će ostati kod mene a sa sobom će povesti Živka. Tako će vam biti lakše bar za početak, ako sve bude dobro, kako se nadamo, ako se složite po njih možete doći kasnije kad god poželite”.

Na ovakvu odluku nije imao primjedbe, prijatno su ga iznenadile svojom razboritošću i požrtvovanjem, tako će im biti lakše u početku dok se ne snađu , ipak , želio je reći:

“Ja sam rekao da tvoju djecu prihvatam, to sada potvrđujem, ako želiš neka djeca pođu sa tobom , ako ih želiš ostaviti kod tetke, poštovaću i vaš dogovor. Kada dođem po tebe učini kako želiš i misliš da je najbolje”:

Dogovorili su se da kolima dođe po nju za petnaest dana, toliko joj je potrebno da se pripremi. Nikom ništa neće govoriti, nikakvo slavlje neće praviti, sve će obaviti tiho. Ako sve pođe dobrim putem, njihova sloga , mir u kući i zadovoljna djeca biće im dovoljna nagrada. Ona je spremila sve što je imala a nije bilo Bog zna šta. Dmitru je snaja pomogla da pospremi kuću, da je dočeka kako valja. Po dogovoru je došao po nju, spakovali su stvari u kola. Najteže joj je bilo ostaviti djecu. Bila je sigurna da će tetka brinuti o njima ali je to malo pomagalo majčinom srcu. Osjećala je bol u grudima, privijala ih uz sebe, govorila im da ih voli. Smilja je uvjeravala da će im, kao do sada sve pružiti, da ne treba brinuti za njih. Rastala se od njih sa suzama i vjerom da će ih uskoro dovesti sebi. 
Dmitrovoj kući su stigli pred veče. Sunce se već odavno spustilo iza Mačije Grede, bilo je toplo, duvao je lagan južni vjetar i nanosio miris tek pokošene trave . Sve to je u njoj stvaralo prijatan osjećaj, nadala se da će se tako i nadalje osjećati. Čim su zaustavili kola iz kuće je izašla Dmitrova snaja Janja a on joj je veselo dobacio:

“Ovo je Marta, tvoja jetrva, nadam se da ćete se lijepo slagati”.

“Hoćemo, sigurno”,

odgovorila je, prišla je Marti i prigrlila je. Brat, Stevo je ostavio posao koji je radio, došao je snaji poželiti dobrodošlicu. Sačekali su Dmitra da raspremi konje i onda su zajedno ušli u kuću. Njegove djevojčice su sjedile na sećiji i sramežljivo gledale u maćehu. Marta je prišla, pomilovala ih po kosi i poljubila.

“Nemojte se stiditi, od sada ćemo biti zajedno , ja ću se brinuti o vama”.

Izvadila je iz torbe zamotane bombone i pružila im, one su se nećkale ali ih je strina Janja ohrabrila:

“Uzmite, slobodno ona je vama sada kao majka”.

Stidljivo su uzele bombone i nasmješile joj se.

Sjedili su i razgovarali a onda joj je jetrva pokazala sobe, gdje stoje osnovne stvari a ostalo će joj pomoći Dmitar. Janja je za sve pripremila večeru i kad su završili sa večerom djever i jetrva su otišli. Ustala je , raspremila sto a potom povela djecu na spavanje. Prvi je zaspao Živko, mali je i umorio se od puta. Pomogla je djevojčicama da se spreme za spavanje, one su već velike , znale su to same ali im je htjela pokazati namjeru da se stara o njma. Prihvatile su to, lakše nego što je očekivala.

Kada su se Dmitar i ona našli u sobi pomislila je kako je nekad sa Božom u velikom ushićenju dočekala prvu bračnu noć, tada je soba mirisala na strast i ljubav, sada je sve drugačije, mirna je i spremna pružiti suprugu ono što od nje očekuje ali posebnog uzbuđenja nije bilo. Izmijenili su samo par riječi, nisu znali šta bi tada jedno drugom rekli. Predala mu se , nije bila sigurna koliko je on u svemu uživao a svoja osjećanja je davno ostavila kod Bože. Znala je da će se na Dmitra navići i ukazati mu poštovanje. Ustala je pije njega, spremala je nešto po kući, zatim skuvala kafu i pozvala ga da ustane. Sa njegovog lica se vidjelo zadovoljstvo, poslije dugo vremena postelju mu je ispunjavala lijepa žena a sad ga i kafom dočekuje. Kako su dani odmicali ona se sve više navikavala na njega, dobro su se razumjevali. Nije dugo čekala da obiđe djecu i tetku Smilju i uvjeri se da su dobro. Sa djeverom i jetrvom se dobro slagala, naročito s njom. Pomagali su jedni drugima u poslu, zajedno su pili kafu, često i ručali. Nije osjećala veliku ljubav prema suprugu ali ga je poštovala. Bio je pažljiv, pomagao joj je u svakom poslu i brinuo se za cijelu porodicu. Kad su se dogovorili da dovedu Đuru i Milku kod njih, tetka joj je javila da se Božo vratio iz Francuske i odveo djecu kod sebe. Tih dana nije mogla sebi objasniti kako se osjećala, Božu je volila, djecu su rađali u ljubavi i zbog toga je bila sretna što su djeca kod njega. Znala je da će se o njima brinuti kako valja. Ipak, bila je ljuta na njega, mogli su zajedno biti sa svojom djecom ali su njemu bili važniji novci od srećne porodice.

Nije prošla ni puna godina Marta je na svijet donijela djevojčicu. Krstili su je i dali joj ime Ružica. Sledeće godine je rodila sina Milana a zatim još jedno muško dijete, Radivoja. Kuća im je bila puna djece, imala je puno obaveze ali su joj u svemu pomagale Dmitrove djevojčice koje su porasle i bile naučene svakom poslu.

U Evropi je vladala velika ekonomska i politička kriza koja se prenijela na cijeli Balkan. Krelj Aleksandar I Karađorđević je svojom odlukom nakon raspuštanja Skupštine još 1929. godine promijenio naziv države. Kraljevini SHS je dao naziv Kraljevina Jugoslavija. Teško ekonomsko stanje iz Evrope uvećavalo je krizu u Kraljevini koja je izazivana stranačkim previranjima i nezadovoljstvom zbog unutrašnjeg organizovanja vlasti i protivljenja jugoslovenstvu od strane Hrvata dok su je Srpske stranke snažno podržavale. Kriza se naročito osjećala poslije atentata koji je izvršen na kralja Aleksandra i dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj. Strah od nemira i sukoba koji su bili česti u Krajini i Lici vladao je sve više. Ljudi su naslućivali zlo koje će ih uskoro snaći. Koliko god su se trudili i sve više radili imali su malu ili nikakvu korist od toga. Ono što su krajišnici proizvodili, žito, krompir, stoka, vuna, malo je vrijedilo a kad je njima nešto trebalo morali su platiti poslednjom crkavicom koju su uštedjeli. Na krizu su se žalili svi, trgovci, mehandžije, zanatlije a naročito seljaci i radnici.

Dmitar i Marta su sve teže uspjevali nahraniti gladna usta, toliko puta su se odrekli svog obroka da bi ga za djecu sačuvali. Tetka joj nije mogla pomagati, više nije imala dovoljno ni za sebe i jako je brinula za njih? U pokušaju da nađu izlaz iz teškog stanja, razgovarali su. Dmitar joj je rekao da u Beogradu ima sestru od strica, udala se za nekog nižeg oficira, viđali su se skoro svake godine kad je dolazila da obiđe familiju. Mogao bi je moliti za pomoć, da ode u Beograd i pokuša pronaći kakav posao ako bi ga ona prihvatila za prvo vrijeme. Veliki je to grad, tamo su fabrike pa možda nađe posao u nekoj od njih a onda bi nju i djecu odveo kod sebe. Nije bila oduševljena njegovom namjerom, zar ponovo da joj se dešava ono zbog čega je jako patila kada je Božo ostavio i otišao? Ali sada je drugačije, stanje je teško, djeci je trebalo sve više a siromaštvo je pritiskalo, sama je bila svjesna da od svog teškog rada ne mogu obezbijediti što im je trebalo. Prepustila je odluku njemu, kako god odluči ona će to prihvatiti? Dmitar je napisao pismo sestri moleći je da ga primi i odgovor je brzo stigao. Pisala je da su mu njena vrata otvorena i da je spremna pružiti mu svaku pomoć, šta i koliko ima za njenu porodicu biće i za njega. Razgovarao je sa bratom Stevom i snajom Janjom, molio ih da se nađu Marti i djeci u poslu i nevolji. Uvjeravali su ga da će brinuti o njima, oduvijek su živjeli kao jedna porodica, tako će i dalje biti. Ispratila ga je tužna, ali nije patila kao za Božom, nedostajaće joj, navikla se na njega, bio joj je sigurnost i uzdanica. Prvih dana joj je bilo teško, imala je više posla ali su joj njegove djevojčice bile velika pompć, djever i jetrva su se trudili i uvijek bili pri ruci. Kasnije se navikla, sama je sebi govorila da tako mora biti. Dmitar je pisao nekoliko puta od kako je otišao, sestra i zet su mu pomogli, ubrzo je počeo raditi u fabrici motora, dobro mu je kod njih za sada ali uskoro planira iznajmiti stan i sve ih odvesti kod sebe. Trebaće mu za to par mjeseci. Bila je zadovoljna, sa djecom je dijelila radost, posebno su se radovale njegove curice, već su velike i maštale su da žive u gradu. Ne dugo zatim dogodilo se ono čega su se svi plašili, rat koji je već trajao u Evropi proširio se na Jugoslaviju. Bez objave rata njemačka vojska je bombardovala Beograd i ušla u zemlju. Marta se plašila za djecu, o Dmitru ništa više nije mogla čuti, nije znala šta da radi? Jedina pomoć joj je bio djever i jetrva, na njih se oslanjala.

                                           X

Kralj i Vlada su pobjegli iz zemlje, ostavili su narod na milost i nemilost okupatorima. Vrhovna vojna komanda nije mogla izdavati naređenja jedinicama vojske koja je razbijena snažnim udarom njemačkih snaga i izdajom Slovenaca i Hrvata. Ulaskom njemačke vojske u Jugoslaviju došlo je do njenog komadanja. Nijemci i njihovi saveznici su prisvajali teritorije Jugoslavije, stvorana je Nezavisna Država Hrvatska (NDH) u čiji sastav je ušla cijela Bosna i Hrvatska osim Istre i Dalmacije. Hitler je nagradio Ustaški pokret i njegovu crnu legiju za poslušnost i savezništvo u rušenju suverene države. Ljudi su živjeli u strahu i neizvjesnosti, niko nije znao šta će se dalje događati i šta bi trebalo učiniti. Sve se promijenilo za jedan dan.

Te 1941. godine proljeće je uranilo pa su seljaci oranje i sjetvu obavili na vrijeme. Sa ustašama su došli problemi, kasnilo se sa kopanjem a stizala je i livada za košenje. Više se nije smjelo izlaziti na njive jer su ustaše prijetile i hapsile ljude.

U Krnjeuši i okolnim selima manjinsko hrvatsko stanovništvo je sa oduševljenjem dočekalo novu, ustašku vlast. Dojučerašnji trgovci, mehandžije, zanatlije, obični sljaci, obukli su ustaške uniforme i postali dio vlasiti. Silom su zauzeli kasarnu, razoružali i iz nje izbacili žandare. Pucali su, pjevali i orgijali danima kličući ime svog poglavnika Ante Pavelića. U narod se sve više uvlačio strah i zebnja, šapatom su razgovarali a iz okolnih sela sve manje ljudi je dolazilo u vroš. Iz Bihaća i Petrovca su često stizale i smjenjivale se grupe ustaša. Nedjelju dana poslije ulaska u zemlju stigla je jedna manja njemačka jedinica sa tenkom koju su pratile ustaše. Tenk se zaustavio na raskrsnici i tada su pozvali stanovništvo da izađu iz svojih kuća kako bi im demonstrirali snagu njemačke oružane sile. Hrvati su se ubrzo okupili na raskrsnici ali Srbi nisu. Nakon više poziva niko se nije pojavljivao a onda su ustaše krenule po kućama, istjerivali su ljude napolje, vikali su, gurali ih i udarali kundacima svojih pušaka. Kada su ih, napokon, dotjerali u centar ispalili su iz tenkovskog topa tri granate koje su pale iznad Gradine u podnožje Željeznika. Ustaški zapovjednik je stojeći na kamionu, da bi ga ljudi bolje vidjeli i čuli, prijetećim glasom rekao:

“Pokazali smo vam koliko je moćna njemačka, nepobjediva sila. Od sad, svi morate slušati novu vlast i izvršavati sve što vam se naredi. Sad se razilazite”.

Narod se razišao u još većem strahu. Ustaše su sledećih nekoliko nedjelja noću provozili kroz varoš kamione pune ljudi u svim pravcima. Govorili su da ih voze na izgradnju i popravku puteva ali niko u to nije povjerovao. Među prvima su odvedeni ugledni domaćini, mlađi i snažniji muškarci iz Krnjeuše i okolnih sela. Niko se nije vraćao, u narodu se šapatom pronosio glas da su svi ubijeni i bačeni u pećine. U to ih je uvjerio Ilija Repac kada je stigao sa mjesta stradanja i ispričao:

“Uhvatili su me na njivi, i druge su pokupili iz kuća ili sa njiva, bilo nas je petnaest, vezali su nam ruke žicom i kamionom odvezli u Skakavac. Nismo znali šta namjeravaju uraditi sa nama? Istjerali su nas iz kamiona pored neke pećine, onda su pucali u nas, ljudi su padali, mene je metak zakačio i ja sam pao ali sam preživio. Dugo sam ležao među strijeljanima. Kada su ustaše otišle i sve se utišalo izvukao sam se, pećina nije duboka , domogao se šume i tako spasio glavu”.

Sveštenik, Drago Savić koji je živio u kući pored crkve uz glavni put prema Petrovcu, kad bi noću čuo zvuk kamiona, pritajen uz prozor je pratio šta se dešava, vidio je vezane ljude na kamionima. Ustaše su svoj pakleni plan provodile tako što su ljude iz Krnjeuše vozili do Drvara ili Grahova i tamo ih bacali u pećine a one iz Drvara dovozili do Krnjeuše i Risovca i tu ih likvidirali. Na takav način su pokušavali zametnuti tragove svojih zločina.

Nekoliko čobana sakrivenih u šumi  gledali su kada su jednu grupu dovezli i bacili u pećinu na Risovoj Gredi, iznad zaseoka Šijana. Pećina je duboka, od nje su seljaci odbijali stoku jer se dešavalo da u nju upadne ovca ili goveče. Kada su ustaše otišle, čobani su čuli jauke iz pećine i sve su to ispričali u selu. Glas se brzo proširio na sve strane. Skupilo se nekoliko seljaka, pripremili su konopce i lance da se pod plaštom noći pokušaju spustiti u pećinu i pomognu nesrećniku koji je dozivao. Nisu stigli uraditi što su planirali jer su se ustaše vratile poslije nekoliko sati , bacili su u pećinu bombe poslije čega je sve utihnulo. Danima su išli po selima u većim ili manjim grupama, otimali od ljudi ako su imali šta vrijedno, tukli ih i prijetili. Svakodnevno se uvećvao broj stradalih , bačenih u pećine, strijeljanih i utamničenih bez suda i krivice. Nekoliko njih je upalo u srpsku crkvu, svešteika su vezali a crkvu zapalili. Među njima se po svojoj okrutnosti isticao Suljo Kapetanović. Niko iz cijelog kraja ga nije poznavao, govorilo se da je došao iz Sarajeva. Požar je zahvatio krov a onda i zvonik. Plamen je sve brzo progutao, ostali su samo nagorili kameni zidovi. Poslije su i školu zapalili. Zločini su postajali sve masovniji. Na Risovoj Gredi su komšije Hrvati upali u kuću Luke Poznića, sve su ih pobili a kuću spalili. Ostao je živ samo Luka jer tog dana nije bio kod kuće. Kada se vratio našao je samo zgarište. U Zapoljku su zapalili punu kuću naroda, spasila se samo jedna djevojčica koja je uspjela iskočiti kroz prozor i pobjeći u šumu. Teror je postao nepodnošljiv, ljudi su se počeli tajno sastajati, tražili su način kako da zaštite svoje porodice i kuće.

Ilija Stupar je živio u Lastvama , bio je veoma pobožan čovjek. Redovno je dolazio na sva bogosluženja nedjeljom i praznicima. Tih u razgovoru, dobroćudan i u svemu odmjeren, bio je pred ženidbom kada je počeo rat. Često je dolazio u varoš i razgovarao sa katoličkim popom, Krešimirom koji je bio njegov vršnjak, smatrao ga je prijateljem. Katolička crkva je bila mala sa uređenim dvorištem u kojem je stajao sto sa klupama gdje su njih dvojica često sjedili i razgovarali uglavnom o religiji. Od kako su se ustaše pojavile, svakodnevno su dolazili kod popa, sjedili su ispred crve , pjevali, često pucali iz pušaka pa je Ilija riješio otići kod Krešimira i razgovarati s njim, potražiti objašnjenja za sve što se dešava, za palenje crkve. Mislio je da će od Krešimira dobiti odgovore zašto je uhapšen sveštenik Drago, šta se desilo sa ljudima koje su netragom odveli? Njegova braća i komšije su ga pokušali odgovoriti od takve namjere, on je ostao pri svojoj odluci, vjerovao je da mu je Krešimir iskren prijatelj. Kad je stigao pred katoličku crkvu tamo su već bile ustaše. Uhvatili su ga, vezali i najokrutnije mučili. Sjekli su mu dijelove tijela, gulili kožu sa glave. Satima su se iživljavali a onda tako iznakaženog tjerali da ide kroz varoš. Krešimir ih nije ni pokušao spriječiti, zajedno s njima je seirio nad njegovim mukakama, učestvovao je u zločinu. Pucali su u njega i ostavili ga da leži na putu.

Sve to je natjeralo ljude da se brzo dogovaraju i organizuju, da vide kako će zaustaviti zlo koje ih je snašlo. Sastajali su se na više mjesta ali najčešće u risovačkoj školi jer im je pružala najveću sigurnost. Zaklonjena visokim drvećem nedaleko glavnog puta a iza nje je velika šuma. Lako su neprimjećeni dolazili do nje a kada bi naišle ustaše brzo su nestajali u šumi u kojoj su bili bezbjedni. Među njima je bilo malo ljudi sa vojničkim iskustvom ali je bilo odlučnih i hrabrih koji su stajali na čelo narodne pobune.

U Risovcu su se oko Milje Mandića okupili ljudi. Rezervni poručnik, ugledan domaćin, pošten čovjek, čvrstog karaktera i tvrde vjere. Nije previše govorio, ostajao je miran čak i u ovim smutnim vremenima u kojima je zlo prijetilo sa svih strana.

Pobunjeni narod u Krnjeuši je predvodio Lazo Atlagić, svi su ga zvali Lasan. Niskog rasta, prgave naravi, planuo bi i naljuti se za sitnicu ali srčan i hrabar, od ničeg nije prezao.

Kada je njemačka vojska prešla granice Jugoslavije u Krnjeušu se vratio Radivoj Rodić. Poslije završene gimnazije otišao je u Beograd na studije gdje se povezao sa aktivistima komunističke partije koja je odlukom kralja bila zabranjena. Priključio se pobunjenicima i pokušavao širiti boljševičke ideje ali nije imao mnogo uspjeha.

I u drugim selima širom Krajine su se ljudi organizovali i tražili način da sačuvaju svoje porodice. 
U Reveniku je Mane Rokvić okupio patriote i organizovao narod na pobunu u više sela oko Petrovca. Bili su odlučni i hrabri ali im je nedostajalo iskustvo što su kasnije u okršajima sa okupatorom skupo platili.

Poslije stravičnog mučenja i strijeljanja Ilije Stupara odlučili su ubrzati pripreme i zaustaviti zulum nad narodom. Riješili su, više neće čekati da ih ustaše hapse i odvode, iznenadiće ih i obračunati se s njima. Plan je napravljen, naoružati što više ljudi, napasti ustaše u Krnjeuši i povezati se sa pobunjenicima iz drugih sela. Kada završe napad okupiće se ponovo na istom mjestu kod risovačke škole. Sve se radilo tajno, tiho uz veliku opreznost. Došlo je vrijeme da se izvade skrivene puške. Ljudi su se naoružavali onim šta su imali. Najviše je bilo sjekira i kosa, nešto lovačkig pušaka i poneka tandžara. Par njih je imalo nešto dinamita kojim su minirali kamen a sad će ga iskoristiti za napad. Oružja je nedostajalo ali izbora nisu imali, moraće u napad sa onim što imaju. Na ustaše će krenuti sa više strana istovremeno kako bi ih zbunili. Dogovorili su dan napada i od njega se neće odustajati. Avgust je mjesec, sastali su se četvrtkom a u napad će u subotu, devetog. Do tada će izvršiti osmatranje i utvrditi koliko ima ustaša, kuda se kreću, provjeriti da nisu dobili pojačanje. Vladale su velike vrućine, žito je bilo zrelo ali ga nisu smjeli žeti, ni livade nisu sve pokošene. Dugo nije bilo kiše, sve je gorilo od žege, zemlja i ljudi su vapili za njom. Dan uoči napada su se podizali oblaci veliki kao kule. Postajali su sve veći i tamniji. Većina ljudi iz okolnih sela dobro poznaje ćudi grmečke klime, znali su kakvi oblaci donose kišu. Sve im je govorilo da će je biti. Počeo je duvati južni vjetar, najprije lagani pa sve jači, sa njim je uvijek stizala kiša. Oblaci su postali crni a vjetar još jači, skoro olujni i prve krupne kapi su počele padati. Nebo su parale munje, grmljavina je bila snažna i onda se nebo otvorilo, sručila se velika kiša. Padala je satima , sa kišom se ušlo u noć , donijela je dugo očekivano osvježenje, svuda se širio miris livada i zrelog žita. Tokom noći kiša je prestala i nebo se očistilo. Da nije bilo zla koje je snašlo narod ljudi bi uživali u prirodnim čarima i svježini koje je konačno stiglo. U novom danu koji je osvitao krenuće u napad  koji bi im, ako uspješno provedu akciju, trebao donijeti olakšanje.

Plan je trebalo provesti u djelo. Svi su bili na svojim mjestima na vrijeme, krnjeuška čaršija je bila opkoljena sa svih strana, ustaše to nisu očekivale. Od Risovca će sa svojima napasti Milja, iz Lastava Radivoj sa njegovom grupom a preko brda Bećinice, Lasan sa svojom. Milji su se priključili braća Crnkovići , došli su od Krupe sa svojima, Krupni ljudi kao planine i željni osvete zbog trećeg brata koga su ustaše pokupile dok je kosio djetelinu. Odveli su ga u Krupu i svirepo mučili nekoliko dana, tako izmučenog tjerali da ih nosi na leđima po varoši a onda pred masom naroda pucali u njega pokazujući svoju okrutnost. Ustanicima se pridružila grupa Mane Rokvića iz pravca Vođenice. Svi izlazi iz varoši su bili zatvoreni.

Dogovor je bio, kad prođe jedanaest sati i oglasi se prva puška svi će krenuti u juriš. Dvojica ustaša su krenula sokakom prema Lukama, prostranoj i plodnoj zaravni koja leži između varoši i zaseoka Salati. Kretali su se prema Miljinoj grupi ali ih oni sa svojih položaja nisu mogli vidjeti. Prošli su žandarsku baštu ograđenu živicom koja ih je zaklanjala. Kada su izašli iza živice , na čisinu, postali su dobra meta Lasanovoj grupi. Lasan nije oklijevao, nanišanio je i opalio, pao je prvi ustaša, onda se začulo još pušaka, pao je i drugi. Počeo je napad uz glasne povike i veliku galamu. Brzo su stigli do prvih kuća, u varoši je nastao metež, vriska i panika. Ustaše koje su se nalazile u kasarni nisu izlazile, pružali su otpor iz zgrade, do njih će prvi stići Radivoj sa svojim ljudima. Oni koji su se nalazili izvan kasarne su se dali u bijeg ali su ih ustanici stizali, koga nije stigao metak stigla ga je kosa ili sjekira, sjekli su ih, padali su pokošeni kao snoplje. Grabili su njigove puške i nastavljali napad. Lasanova grupa je stigla do crkve i zaplila je, Krešimira nisu našli, nije bio u varoši. Ako su neki izmicali ustanicima koji su već stigli do centra dočekali su ih Miljini na sjevernoj i Manini na južnoj strani. Odmazda za sve što su učinili nedužnom narodu, bila je žestoka, u osveti su prednjačili braća Crnkovići. Kada su ustaše iz kasarne napokon pokušale izići dočekala ih je unakrsna vatra, padali su, nisu se stigli udaljiti od zgrade. U varoši su svi Hrvati bili naoružani, čak i oni koji nisu nosili uniforme, pokušali su odbiti napad iz svojih kuća ali nisu uspjeli . Žene i djecu su u paničnom strahu bježali u pravcu Vrtoča i dalje prema Bihaću, ustanici su ih pustili da idu. Provaljeni su dućani i mehane. Bilo je i onih koji su u tom metežu gledali kakvu korist za sebe pa su nosili iz dućana šta su našli, kantu masti, duvan, šećer, sve što su dograbili. Neki su iz dućana uzeli platno u pečama, razmotavali ga i cijepali, djeleći ga među sobom. Roba je rasuta i razbacana na sve strane. Oni koji su se pritajili u nekom podrumu ili žbunu misleći da će tako izmaći zasluženoj kazni nisu uspjeli, pretresan je svaki tavan i podrum, prevrnut je svaki kamen dok nisu pronađeni. Napad je završen oko tri sata poslije podne. Na strani ustanika nije bilo gubitaka a ustaše niko nije prebrojavao. Kad se sve stišalo i smirilo dovezli su kola i u njih utovarili zvono koje je palo sa zvonika kada su ustaše zapalile crkvu , odvezli su ga na brdo Buban koje je spajalo Krnjeušu i Risovac. Sagradili su skelu i na nju podigli zvono koje se oglašavalo praznikom ali češće je služilo za uzbunu od opasnosti. Ko bi prvi primijetio ustaše, trčao je do zvona i zvonio što je bio znak da se narod sklanja u šumu.

Ustanici su se povukli iz varoši a vođe pobune su se iste noći sastale na dogovorenom mjestu , u risovačkoj školi. Utvrdili su rezultate napada, zaplijenili su dosta pušaka i municije. Znali su da će poslije svega uslediti odmazda njemačke vojske i da ne smiju ostati kod svojih kuća. Narednih dana slični napadi će se dogoditi u Vođenici, Suvaji, Vrtoču, Kulen Vakufu i širom Krajine. Počeo je srpski ustanak u Krajini koji se proširio na Baniju i Liku. Ustaše i Nijemci su istrebljivali Srbe i Jevreje i vršili teror nad njima, Hrvate i Muslimane nisu dirali, bili su im saveznici, zato su se samo Srbi digli na ustanak, tek kasnije se jedan broj Muslimana priključio onom dijelu otpora koji su širili boljševičke ideje.

Glas o ustanku i razbijanju ustaške postaje u Krnjeuši koji se širio Krajinom stigao je do Zagreba. Naredbom poglavnika Pavelića formirana je grupa i upućena u Krnjeušu da utvrdi stanje i o tome podnese izvještaj glavnoj ustaškoj komandi. Za vođu te grupe je postavljen dopukovnik Ladislav Medved. Stigao je u Bihać i sa pojačanjem, većom ustaškom jedinicom krenuo u Krnjeušu. Bio je iznenađen stanjem koje je zatekao, u izvještaj je upisao da je na putu od Bihaća do Krnjeuše u svim selima slično stanje, razbijene su i uništene sve ustaške postaje. U Ripču je razbijena satnija, kuće su spaljene a narod je izbjegao u Bihać, isto je našao u Vrtoču a u Krnjeuši je bio zapanjen. Pronašli su osamdeset pet poginulih čija su tijela ležala na sve strane u varoši i oko nje. Kasarna je spaljena i jedan broj kuća. Predlagao je hitno slanje veće jedinice uz podršku njemačkih snaga kako bi se Krnjeuša i putni pravac Krupa-Petrovac držali pod kontrolom jer su strateški važni. Uslijedila je brza reakcija, na Risovoj Gredi je postavljen logor sa velikom njemačkom motorizovanom jedinicom, pojačane su svakodnevne patrole putem od Petrovca do Krupe i od Petrovca do Bihaća.

Neprijatelj je bio isti ali nisu svi imali iste planove. Komunisti su se prozvali partizanima. U svojoj propagandi nisu imali uspjeha sve dok u grmečka sela nije stigao doktor Mladen Stojanović. Pošten čovjek, dobar prijedorski ljekar sa velikim ugledom, govorio je okupljenom narodu o borbi protiv zajedničkog neprijatelja, podržao je komunističke ideje, nije ni slutio da je njihov prvenstveni cilj osvajanje vlasti i obračun sa onima koji nisu dijelili njihovo mišljenje. Došlo je do podjele među ustanicima, manji dio se priklonio partizanima a veći je ostao vjeran kraljevoj vosci. Zbog toga što nisu imali kontakte sa glavnom komandom već su se sami podigli na ustanak i počeli četovati, prozvali su se četnicima. Milja je ostao vjeran vojsci jedinoj za koju je znao i koju je priznavao, jugoslovenskoj, kraljevoj. Lasan nije htio sarađivati sa partizanima, Manina jedinica je bila najbrojnija, imala je više od petsto boraca i odbio je svaku saradnju sa komunistima a djelovao je na širokom području od Petrovca preko Drvara, Grahova i Glamoča sve do Knina. Puk vojvode Mane Rokvića je sa jedinicama vojvoda Bogunovića, Drenovića i Đujića činio Dinarsku diviziju. Vodili su bitke, napadali su njemačke kolone i ustaše gdje god su mogli, imali su veliku podršku  naroda. Komunistima to nije odgovaralo, već tada su, na sve načine, uklanjali svoje protivnike. Lasan je imao bazu u šumi iz koje je odlazio u akcije i nju se vraćao. Do sela je silazio samo povremeno, da provjeri kako mu je porodica ili da uzme hranu. Partizani su ga više puta pozivali da im se priključi ali je on to odbijao, nije dijelio njihove ideje i političke ambicije. Vjerovao je u državu kojoj se zakleo i nije imao namjere pogaziti svoju zakletvu. Nikad nije pomišljao da bi se trebao obračunati s njima, znao je da su i na toj strani njegova braća. Komunisti su odlučili uklanjati sve one koji nisu slijedili njihov put, koji bi im smetali za osvajanje potpune vlasti. Pozvali su ga na pregovore, opkolili su kuću u kojoj su se trebali sastati s njim. On je njima vjerovao a oni su njega prevarili, kada je shvatio da je upao u klopku, bilo je kasno. Iskočio je iz kuće kroz prozor ali su ga sasjekli rafali. Mučki su ga likvidirali. Milja je bio oprezniji, nikad nije dozvolio da ga uvuku u klopku mada su to pokušavali mnogo puta. Ostao je vjeran kraljevini , čuvao je svoje ljude i štitio narod od ustaša sve do završetka rata.

                                             XI

Odgovor okupatora i njegovih sluga ustaša na podizanje ustanka bio je žestok. Počela su hapšenja po varošima, spaljivana su čitava sela. Koga god su zatekli kod kuće, na njivi ili putu, hapsili su i zatvarali. Tako se dogodilo i Martinom djeveru Stevi. Dok je žeo žito naišla je njemačka vojska i pokupila ga, strpali su ga u kamion u kojem je već bilo mnogo uhapšenih ljudi. Svi su odvedeni u zarobljeništvo i poslani  u Njemačku. Janja je danima plakala, bila je očajna, Marta je pokušavala utješiti a i sama je bila neutješna. Njih dvije su ostale same sa djecom prestravljene i nezaštićene. Dvije žene sa tolikom djecom, nisu znale šta će biti s njima, pomoć im je trebala a od nikog je nije bilo. Od Dmitra nije stizao nikakav glas, nije znala šta se s njim dogodilo, da li je preživio bombardovanje a sada su odveli i Stevu. Ljudi iz sela koji bi im pomogli su se sklonili po šumama, skoro da nisu dolazili kućama. Činili su to samo u najvećoj nuždi ili kada su dolazili po hranu. Sav posao je pao na njihova leđa, danju su radile a noću nije bilo sna. Strah i briga nisu dozvoljavali da se bar malo opuste. Svaki šum ih je uznemirivao. Matra je skakala iz postelje kad god bi nešto čula. Noću, kad vjetar duva i fijuče povijajući visoke krošnje drveća koje okružuje njihove kuće, navuku se tamni oblaci i sve postaje sablasno u nju se još više uvuče strah i zebnja pa drhteći teško dočeka jutro. Često je, u besanim noćima, kada su bile nešto mirnije, prebirala po mislima. Da nije rata prizor u kome se toliko puta zatekla bio bi idiličan. Legla bi na krevet, kad djecu uspava i ušuška, ne skidajući sa sebe odjeću, gledala bi u plafon na kome se igrao svjetlosni plamičak  koji je dolazio od vatre u furuni, razmišljala bi i postavljala sebi pitanja; zašto se njoj sve to dešava, taman je pomislila i nadala se da će Dmitar doći po njih, da će zajedno odgajati djecu, da neće više biti oskudice, onda je počeo rat i sve to pokvario? Život joj se pretvorio u pakao kao da je sreći nogom stala za vrat.

Koliko puta su Janja i ona, kad bi čule da se sa Bubana oglasi zvono na uzbunu, trčale kući sa njiva ostavljajući svaki posao, grabile djecu i sklanjale ih u šumu? Ni same nisu znale kada im je teže, tokom dugih ljetnih dana kada je poslova preko glave ili u hladnim zimskim kada su se borile sa velikim snijegom i brinule da djeci bude toplo? Najteže im je bilo obezbijediti drva za ogrev, stabla nisu mogle obarati pa su skupljale suve grane po šumi, tovarile ih u kola i dovlačile kući. Nikad nije mislila da će držati plug i orati, taj posao su uvijek i isključivo obavljali muškarci a sada je morala i to raditi. Ako ne uzoru, ne posiju žito, kukuruz, krompir neće imati šta ubrati a kuća je puna gladnih usta. Katkad su im, u nekom poslu, pomogli komšije, stariji ljudi koje su ostali kod kuća, mlađi su bili u zarobljenioštvu  ili su se sklonili u šume. Sve što su radile bilo je sa velikom opreznošću i u strahu od ustaša koji su se mogli pojaviti svakog časa. A kada plodove svog teškog rada unesu u kuću i spreme ga u ambar, trebalo je žito ili kukuruz nositi do vodenice i samljeti. Uvijek su to radile sa rizikom da ih kakva vojska ne zaskoči.

Dok je Marta s jetrvom kopala u njivi iznenadila se kad je vidjela da joj dolazi tetka Smilja. Ostavila je motiku i potrčala joj u susret. Obe su zagrljene plakale na sred njive, ni jedna nije mogla riječ prozboriti. Prošlo je toliko vremena od kako su se poslednji put vidjele, sad je Smilja pošla da je obiđe. Čim je ugledala, znala je da joj ima nešto važno reći.

“Teto moja, kako si se usudila krenuti u ova zla vremena, njemačka vojska i ustaše stalno prolaze putem, mogli su te vidjeti i ko zna šta bi ti učinili”, pitala je Marta?

“Nisam išla putem, zaobišla sam varoš, držala sam se šume, trebalo mi je duplo više vremena da stignem, zato me niko nije vidio”.

Prekinule su posao i otišle kući , djeca su se obradovala što ih je neko posjetio, već mjesecima niko nije svratio njihovoj kući. Smilja ih je prigrlila, iz torbe je izvadila neku jabuku, kocku šećera koje je čuvala za njih. Htjela je sve čuti, kako žive, kako se snalaze sa djecom bez Steve, da nije stigao kakav glas od Dmitra? Pitanja je bilo mnogo a odgovora malo, sve što se dešavalo nije zavisilo od njih. Uveče, kada je ulegla djecu ostale su da sjede i razgovaraju. Nedostajao im je zajednički razgovor, kao nekad, kad su bile zajedno. Marta joj se uvijek povjeravala, pružale su jedna drugoj sigurnost ali ovo ratno vrijeme ih je spriječilo da se viđaju. Nestrpljivo je čekala da čuje kakvu će joj vijest tetka saopštiti, zbog nje je došla, plašila se da se nije nešto dogodilo Đuri ili Milki. Smilja je napokon rekla:

“Moram ti reći zašto sam došla”, sva je protrnula i uzdrhtala od straha šta će čuti, tetka je brzo nastavila, Božo je odveden u zarobljeništvo. Hapsili su ljude po selima, dešavalo se to i ranije ali je uspjevao izbjeći, tog dana nije stigao da se skloni. Kosio je travu, kada ih je primijetio, za bježanje je bilo kasno”.

“Kako si to saznala”, pitala je tetku?

Čulo se, ljudi krišom sve prenose, javljaju i upozoravaju kako se isto ne bi dogodilo drugima. Kad sam za to saznala otišla sam u Bjelaj, teško je bilo preći preko polja da me neko ne vidi ali sam morala saznati šta je sa Đurom i Milkom? Djeca su dobro, sa babom i djedom su. Zdravi su, hvala Bogu, rade sve poslove. Đuro više radi nego Uglješa, ne znam šta bi oni da on nije porastao i osnažio, u svemu im pomaže, kuću drži na svojim plećima. Zato sam došla, morala sam ti reći. Htjela sam ti poslati poruku ali nisam imala po kome a želila sam vidjeti i uvjeriti se kako si ti, kako se snalaziš sa djecom? Sad mi je lakše, vidim da ste zdravi i na okupu”.

“Kažeš da je Đuro porastao a Milka, jeli ona porasla”, dok je izgovarala ove riječi, zastala je, glas joj prekidao bol u grudima, plakala je, želila je da su i oni s njom, da ih vidi i brine o njima.

“Jeste, porasla je velika i lijepa je, na tebe”.

“Jesu li pitali za mene”?

“Kako neće pitati, oboje su se raspitivali, volili bi te vidjeti, pričala sam im o braći i sestri i njih bi volili vidjeti. Nemoj se sikirati, oni su dobro, potrebni su babi i djedu, ostarili su, zdravlje im popustilo, neko mora brinuti o njima”.

“Toliko si me obradovala, to si samo ti mogla, rizikovala si i obišla moju djecu i još si mi došla sve ispričati. Nikad ti se neću moći odužiti”.

“Nemaš mi se šta oduživati, ti i tvoja djeca ste moji, za vas mi ništa nije teško, sve bih za vas učinila”.

Mislila je o Boži, davno su se razišli a i dalje je brinula za njega. Odavno joj je postalo jasno da će ga cijelog života nositi u srcu, sjetila se da joj je to i tetka govorila. Kako je bila ljuta na njega kada je napustio i otišao, nije znala da li ga je više volila ili mrzila zbog izdaje? Sada ga više ne mrzi, sve što je u njoj izazivalo taj osjećaj je isčezlo i nestalo. Ostala je samo ljubav, ništa manja nego onda kada su se uzeli. Umjesto ljutnje osjećala je bol što više nikad neće biti zajedno, što nisu sa svojom djecom, što nikad više neće osjetiti toplinu i snagu njegovih ruku. Sjećanja na zajedničke trenutke su joj jasna kao da su se dogodila prethodnog dana. Otud i njena briga , strah šta će se dogoditi s njim, želja da sazna kako mu je? Ni Dmitar joj se ne javlja, ništa ne zna o njemu ali joj je Božo uvijek prva misao. Često se molila Bogu za njega, samo da se vrati, da mu se ništa loše ne dogodi.

Tetka je ostala kod nje cijelu nedjelju dana. Kada je ispratila nije znala da je to njihov poslednji susret. Smiljino zdravlje je popuštalo, stigle su godine i zlo vrijeme.

Od zlog vremena dolazilo je još gore. Što je rat duže trajao sve teže se živjelo. Smjenjivala su se ljeta i zime, stigle su njemačke ofanzive, sela su spaljena, goli i bosi po ciči zimi  ljudi su više vremena provodili u zbjegovima nego u svojim kućama. Vladala je glad a sa njom su došle i razne bolesti koje su kosile ljude. Strahovala je od njih, više za djecu, sebe nije žalila. Kuće su im sklonjene od glavnog puta što se zbog zaraznih boleština i nevolja svake vrste pokazalo dobrim. Rijetko je neko prolazio pored njih a još rijeđe svraćao pa je smanjena mogućnost prenošenje tifusa koji je harao. Zima je bila velika, trajala je ofanziva njemačke vojske, sva sela su redom gorila, Nijemci su zapalili i njihove kuće. Njena je izgorila do temelja a Janjina je nekim čudom ostala, izgorio je samo ganjak, ostalo su spasili. Vatra bi progutala i nju ali su je stigli odbraniti jer su Nijemci, pošto su je zapalili, brzo otišli. Dotrčali su iz šume gdje su bili skriveni , spasili kuću i stoku. Sa djecom se uselila kod jetrve, prostora je malo ali ih je nužda primorala da se zbiju. Sa Janjinih dvoje u kući je bilo osmoro djece i njih dvije. Sve što su imali nestalo im je u plamenu, ostali su bez žita, brašna, svega što su tokom cijele godine teškom mukom i radom ubrali sa svojih njiva, ostali su i bez ono malo iznošene odjeće. Bila je očajna, nije znala kako će iz tolike nevolje izvesti djecu. Njih dvije su cijele noći provodile prekrajajući od Stevinog odijela preobuku za djecu. Radile su ono što su morale. U nevolji dani sporo prolaze, činilo se da će ovi hladni, zimski, trajati vječno. Samo da izađu iz zime, mislila je Marta, proljeće će donijeti promjene. Osim završetku rata, nije znala čemu bi se još nadala ali je vjerovala da će doći bolje vrijeme. S proljećem su stizali veliki poslovi, sve prošlogodišnje zalihe su potrošene . Poslednja godina je najteža jer im je sa kućom izgorilo sve ostalo što su imali. Sa jetrvom se prihvatila posla, kad god je pogledala u djecu dobivala je novu snagu da radi više, nije odmarala. Dmitrove djevojcice nije odvajala od svoje djece, porasle su i bile su joj velika pomoć. Sve poslove su dijelile, naučle su presti i štrikati pa su za sve spremale čarape i džempere , kad ponovo zima zagudi dobro će im doći. Tetka je naučila da se bori, govorila joj da iz svake nevolje postoji izlaz i svojim primjerom joj to pokazivala. Kad god joj je bilo jako teško, sjećala se njenih savjeta. Te hladne zime 1943. godine za tetku nije postojao izlaz, nije se uspjela izboriti sa tifusom, zauvijek je otišla. Marta je ostala sama, nije više imala nikog ko će joj pomoći savjetom i podržati je u svemu. Patila je i tugovala dugo, noćima je plakala, sjećala se njihovog zajedno provedenog vremena, riječi ohrabrenja. Od sada će se oslanjati samo na sebe. Snagu je vidjela u djeci i Bogu se molila za njihovo zdravlje.

Nizale su se ratne godine, svaka je bila teža od prethone. U neprekidnoj brizi, bijedi i nemaštini, umorna od teškog rada, otupila su joj sva čula. Već je zaboravila kada se obradovala nekoj sitnici koja bi privukla pažnju svake žene, nije se sjećala kada je čula lijepu i nježnu riječ, osjetila nečiji pogled na sebi. Ako je o nekom razmišljala bilo je to o Boži, o Dmitru rijetko ali to je bila samo briga. Kada bi se prisjetila nekog prijatnog i nježnog trenutka provedenog s njim činilo joj se to nepravednim. Mislila je da nema prava na razmišljanje o trenucima zadovoljstva dok je on negdje u zarobljeništvu, ugrožen i vjerovatno se bori za goli živit. Pokušavala je naći odgovor zašto se nikad ne prisjeti lijepih trenutaka sa Dmitrom ali nije uspjevala? Nije bila sigurna, da li ih je uopšte bilo? Navršila je tek trideset treću a iza sebe je imala toliko teškog iskustva. Koliko se bola i tuge skrivalo u njenim toplim očima i srcu punom ljubavi i razumjevanja za sve ljude i oprosta za one koji su je namjerno ili slučajno povteđivali? Oduvijek je više mislila o drugima nego o sebi. Kad je prošlo ljeto i stigla jesen, vrijeme je postajalo sve nestabilnije. Smjenjivali su se klizavi i mokri dani sa sunčanim koji su pokazivali svu ljepotu Grmeča, njegovih proplanaka, visova i šume ukrašene prekrasnim bojama. Rat je natjerao ljude da se bore sa strahom i bijedom zbog kojih nisu ni primjećivali ljepotu prirode a još manje su uživali u njoj. Završavani su poljski radovi , u svaki ćošak su se tuškale zalihe ljetnih plodova, bez kojih bi se teško izgurala zima. Marta je koristila jedan sunčani dan da ode do Mlinarice, da samelje žito. Mlinarica nije daleko od kuće, nešto više od jednog kilometra ali je svih ratnih godina do nje odlazila sa strahom jer su tamo svraćale razne vojske. Iznad vodenice je perilo, mjesto gdje se odvajkada pralo rublje i izbjeljivalo težinovo platno. Janja i ona su tamo odlazile samo u velikoj nuždi, plašile su se da neko ne naiđe, vremena su takva , nikom nisu smjele vjerovati. Od svakog je mogla doći opasnost a one su bile bez ičije zaštite. U mlin je morala otići, stavila je u kola dva meča žita i upregla konja. Prije nego je prišla vodenici zaustavila je kola i dobro osmotrila, nikog nije bilo. Pritjerala je kola do vrata, istovarila džakove i unijela ih unutra. Sipala je žito u koš, još na početku rata naučila je pokrenuti mlin, uradila je to i ovog puta. Žrvanj se pokrenuo i svojim radom stvarao buku. Dok se žito melje ona je planirala oprati neko rublje, tako neće morati dva puta dolaziti do Mlinarice. Kad je samljela jedan meč, sipala je u koš i drugi. Od kloparanja mlina ništa nije čula. Kada se okrenula na vratima je stajao visok muškarac u uniformi. Na glavi je imao kapu sa petokrakom, bilo joj je jasno da je partizan. Prenula se od iznenađenja, uplašila se. Gledala je u njega a Sunce joj je udaralo u oči pa mu nije dobro vidjela lice, možda bi sa njega pročitala kakve su mu namjere. Tako zbunjena i preplašena nije znala šta će sa sobom, stajao je na vratima, da postoji još jedan izlaz pobjegla bi. On je primjetio njen strah i rekao:

“Nemoj da se plašiš, neću ti ništa učiniti”.

Ćutala je, nije znala šta bi rekla, naglo je krenula ka vratima. On je napravio korak u nazad, sklonio se i oslobodio joj prolaz. Kada se našla izvan vodenice osjetila se sigurnije, bar je postojala mogućnost da pobjegne. Prišla je kolima pored kojih je u škafu stajalo rublje koje je tek oprala, spremna da ga podigne. On je napravio nekoliko koraka do nje i rekao:

“Pusti meni, pomoći ću ti”, uhvatio je škaf i stavio ga u kola.

“Mogu ja sama, navikla sam”, odgovorila je kratko. Sada ga je dobro pogledala, još uvijek sa velikim nepovjerenjem. On je to primjetio i nastavio:

“Drugarice, nemoj da se plašiš, mi smo tu da vas štitimo od okupatora i zlikovaca. Već dugo vodimo borbe i nećemo prestati dok ih sve ne istjeramo iz naše zemlje. Sad si bezbjedna, nisam sam, moji drugovi su tu gore u šumi, ja sam sišao da provjerim ima li kakve vojske u blizini”.

Odmaknuo se od nje par koraka, znao je da će se tako osjećati mirnije i pribranije. Razumio je njeno nepovjerenje i strah, sama, udaljena od kuće u šumi a sad je on iznenada banuo pred nju. Pogledala ga je malo bolje, imao je na sebi urednu uniformu koja mu je lijepo stajala. Preko ramena je nosio kožnu torbu , imao je oznake na rukavima i epoletama. Zaključila je da je oficir, viđala je ranije partizane, nisu imali tako lijepe uniforme, valjda ih nose samo oficiri. Njegov pogled joj je govorio da nema rđave namjere pa se malo opustila.

“Živiš li daleko”, pitao je?

Shvatila je da je on sve dobro osmotrio prije nego je prišao vodenici, vidio je gdje su kuće i ohrabrena njegovim blagim pogledom odgovorila je:

“Ne , kuće su nam blizu”.

“Da li je skoro ovuda prolazila kakva vojska, ima li ustaša”?

“Stalno prolaze glavnim putem, ranije su česo upadali u sela, sad to čine rjeđe, naše kuće su sklonjene ispod šume, rijetko neko svrati”.

“Mi ćemo se ovdje zadržati malo duže, sad ćemo vas mi čuvati”.

Htjela je ući u vodenicu da vidi da li je žito samljeveno ali je ponovo osjetila nesigurnost. Šta će ako krene za njom, možda se samo pretvarao da je dobronamjeran? Kao da je znao šta ona misli i čega se plaši rekao je:

“Uđi slobodno u vodenicu, rekao sam ti da se ništa ne plašiš, mi partizani čuvamo i branimo narod , ne radimo ništa loše. Kad mi dođemo na vlast, vas drugarice će svi poštovati”.

Čula je kako je ohrabrio da slobodno uđe u vodenicu, to joj je bilo važno, ostalo što je izgovorio nije slušala. Ušla je u vodenicu, sada sa više povjerenja prema njemu koje sebi nije znala objasniti ali ga je osjećala. Vidjela je da je žito samljeveno, zaustavila je žrvanj i sipala brašno. Kada se sa džakom pojavila na vratima on joj je ponovo priskočio u pomoć. Uzeo je džak iz njenih ruku i ponio prema kolima:

“Zar ti nemaš neku mušku glavu u kući da radi teške poslove, imaš li muža, zašto si sama”, pitao je?

“U kući imam muških glava ali su još nejake za ovakve poslove “.

“A muž, šta je snjim”?

Požurio je da pita, po drugi put, kao da se plašio da će ona izbjeći odgovor. Mirno mu je odgovorila:

“Kad je počeo rat, bio je u Beogradu, radio je tamo, od bombardovanja ništa ne znam o njemu, da li je preživio ili mu se nešto dogodilo, nikad mi se nije javio, djevera su odveli u zarobljeništvo. Jetrva i ja smo same sa djecom”.

Završila je posao koji je planirala, nije se popela u kola već je, uhvativši ga za povodac, povela konja. Okrenula se prema njemu i rekla:

“Hvala za pomoć”.

Razvukao je lice u osmjeh i dodao:

“Nisam ti rekao kako se zovem a ni ti meni. Ja sam Marko, komesar Marko, a ti”?

Izgledalo je da će zastati kako bi nastavili razgovor ali nije to učinila, samo je rekla:

“Ja sam Marta”.

Uz put je razmišljala , prekorijevala je sebe kako je dozvolila da joj nepoznat čovjek priđe neopažen. Morala je biti opreznija, sreća je što nije imao rđave namjere. I akose uplašila neznanca osjetila je prijatnost poslije razgovora s njim, već dugo sa nekim, osim sa Janjom i djecom, nije razgovarala, odavno nije čula u svojoj blizini muški glas. Bio je prijatan, da nije straha i opreznosti mogla bi se opustiti i uživati u priči. Došla je kući, istovarila brašno i rublje, Janja ga je širila da se suši dok joj je ona pričala kako je na Mlinarici susrela partizana, oficira i razgovarala s njim. Janju su interesovali detalji, sve je rekla osim da se, poslije dugo vremena, osjećala prijatno jer joj je neko posvetio malo pažnje. Tokom dana se predala svojim obavezama i skoro zaboravila na slučajni susret sa komesarom. Uveče je, kad je uspavala djecu, sjedila ispred ogledala i češljala svoju, uvijek malo valovitu, kosu. Oduvijek je to volila raditi, dugo se češljala, to je opuštalo i u tim trenucima je razmišljala o sebi, svojim osjećanjima, lijepim događajima ali i nevoljama. Tako je bilo i ovog puta, sjetila se komesara Marka, čudila se kako je zapamtila njegove oči , onaj lagani smiješak a da ga, čestito, nije ni pogledala. U ušima joj je odzvanjao njegov glas i ponovo se osjećala prijatno. Počela je da dublje i sa više pažnje zagleda u svoje lice, tražila je na njemu tragove proteklog vremena i svih nevolja koje je istrpila. Nasmiješila se samoj sebi jer  tragova gotovo nije bilo. Njeno lice i ljepota su nepromijenjeni. Kad bi samo imala malo bolje uslove da se posveti sebi, da se odmori i dotjera, pomislila je? Ustala je da osmotri svoje tijelo, dugo to nije uradila, još uvijek je bila vitko i čvrsto, onda je pomislila kako bi joj prijale muške ruke na njemu. Požurila je da strese tu misao sa sebe, već odavno su joj otupila osjećanja i nije razmišljala o takvim stvarima. Pogledala je svoje grube i ispucale ruke od rada i osjetila razočarenje. Prije rata je mnogo radila ali su joj ruke uvijek bile nježne. Božo joj je često govorio kako voli dodir njenih dlanova na svojoj koži. Naglo se trgla i prekinula takvo razmišljanje, opominjala je sebe da svoju pažnju mora zadržati na drugim stvarima, brizi za djecu i načinu kako da podnesu sve nevolje koje su ih zadesile. Nije znala da li će ponovo doći vrijeme kada će se moći prepustiti kakvom zadovoljstvu? 

Marko je poslije susreta s njom bio siguran da nikad ranije nije vidio tako lijepe plave oči. Pred njim je bila ozbiljna, zamišljao je koliko je tek privlačna kada se nasmije? Opomenuo je sebe zbog takvih misli, on je komesar narodne vojske i ne smije imati takvih misli prema nepoznatoj drugarici. Svojim primjerom je trebao i morao pokazati drugovima kako se ponaša uzoran komunista. Imao je suprugu i na druge ne smije obraćati pažnju.

Poslije nekoliko dana Marta je ustala rano, još ni sunce nije granulo, i prihvatila se posla u dvorištu. Uvijek je tako radila, prva je ustajala a poslednja odlazila na spavanje. Posao joj je sasvim zadržavao pažnju kada joj je neko nazvao dobro jutro. Podigla je glavu i ugledala dvojicu muškaraca. Marka je već upoznala , s njim je bio njegov drug. Odgovorila je na pozdrav i sačekala da oni nešto kažu.

“Bili smo u patroli, vidjeli smo te ispred kuće pa sam riješio prići da te pozdravim”.

Kratko su stajali ćuteći a onda je to Marta prekinula:

“Rado bih vas pozvala u kuću i ponudila nečim ali nemam kafe ni rakije. Vjerovatno ste gladni, uđite daću vam nešto da jedete”.

I ako bi im dobro došao komad hljeba tog trenutka nisu razmišljali o tome, osjećali su se neprijatno, mogla je pomisliti da su svratili samo zbog toga što su gladni. Marko je više osjećao nelagodnost, prije nekoliko dana je vidio kako se mučila noseći teške džakove, rekla mu je da su jetrva i ona same sa djecom, nije prilično uzeti od njenih mališana ni jedan ručak.

“Hvala na ponudi, nismo gladni , žurimo”, odgovorio je , brzo su  nestali u šumi.

Gledala je za njima i mislila kako je dobro što su u blizini, osjećala je sigurnost, poslije dugo vremena se usudila nadati da bi ih neko zaštitio od opasnosti koje su stalno prijetile. Marka je vidjela tek drugi put, na kratko ali je u njoj vladao osjećaj da ga dobro i dugo poznaje.

On je svom drugu rekao da je ranije vidio kod vodenice na šta je on komentarisao:

“Kako je lijepa ta žena, blago onom čija je”?

Marko ništa nije rekao, plašio se da će ako nešto progovori, pokazati svoju skrivenu želju da je ponovo vidi, da će se na njemu vidjeti koliko mu se svdjela.

Kad joj se jetrva pridružila u poslu ispričala je za iznenadnu posjetu. Iznenadila se vidjevši koliko je Janja žalila što ih nije vidjela. I ona je mlada, osjećala je usamljenost, jednako kao Marta, dugo vremena nije razgovarala sa nekim muškacem i prijalo bi joj takvo društvo. Pitala se, kakva bi tek bila njena reakcija da joj je rekla kako su posjetioci lijepi i snažni, riješila je ćutati o tome, biće prilike da se sama uvjeri u to?

Prošlo je neko vrijeme kada je morala ponovo na Mlinaricu da pere rublje. Stavila ga je u škaf i uputila se ka potoku. Ponovo je dobro osmotrila da li ima nekog i kad je utvrdila da je sama potopila je rublje. Lupala ga je prakljačom , često nije imala sapuna pa je primjenjivala takav način pranja. Ništa nije kvarilo tišinu osim tupog zvuka njene prakljače. Samo su šaputanje potoka koji je na nekim mjestima skakutao preko kamena i pjesma ptica ukrašavali idiličnu sliku. Mlada žena, bosa u potoku sa raspuštenom kosom, zavrnutih rukava dok bijeli platno je neodoljivo privlačila Markovu pažnju koji je tog dana ponovo naišao pored potoka više sa nadom da će je ponovo sresti nego zbog sumnje da će se tu pojaviti neprijateljska vojska. Još kad bi znao da je i ona priželjkivala susret, požurio bi da se pojavi pred njom. Kada je izašao iz šume na obalu potoka nije ga vidjela, sjeo je na panj i posmatrao je dok je prala. Strpljivo je čekao dok nije završila i škaf sa rubljem iznijela na malu zaravan. Tad ga je primijetila i osmjehnula mu se. Ustao je , došao do nje i u šali pomalo šeretski je rekao:

“Neoprezna si, dugo sam te posmatrao, nisi me primijetila ali nije trebalo da brineš, pazio sam na tebe”.

Nije znao koliku je istinu rekao, koliko joj je trebalo i prijalo da neko brine o njoj, trebala joj je zaštita, muška sigurnost? Stajala je ispred njega rumenog lica zbog posla koji je tek završila, preplanula od sunca, mirisala je svježu planinsku vodu a u očima joj se vidjela želja za nježnostima. Bila je tako ženstvena i poželjna. Zanijela ga je njena privlačnost, skoro je krenuo da je zagrli ali se suzdržao. Nije ga napuštala misao da je on komunista, komesar, drug koji mora odoliti svim iskušenjima i pokazati primjer uzornog ponašanja. Partija je kažnjavala svako kršenje pravila.

Marta je sjela da predahne i on joj se pridružio. Pogledala je u njega ispod oka, nesvjesna koliko je to zavodljivo učinila. Prijala joj je njegova blizina ali je to pokušavala prikriti. Sjedili su toliko blizu jedno drugog da im se činilo kako čuju ubrzano udaranje srca. U jednom trenutku su im se pogledi sudarili, oboje su ćutali nekoliko trenutaka. Marko je pružio ruku prema njenoj i uhvatio je za podlakticu, ostala je mirna, nije uzmakla. Drugom rukom je prigrlio , privukao sebi, dozvolila mu je da je poljubi. Pred Martinom ljepotom su pali svi partijski principi i pravila, Zaboravio je na njih i uživao u uzvraćenim strasnim poljupcima predivne žene koju je držao u naručju. Iz njih su progovorila osjećanja, u tom trenutku nisu razmišljali da li je u redu to što im se dešavalo. Oboje su neizmjerno uživali, ispunjavali su emotivnu prezninu koju su osjećali dugo vremena. Nakon tolike usamljenost i patnje osjetila se ženom, bila je ispunjena zadovoljstvom. Ovim što joj se dešava se uvjerila da njena ljepota nije izblijedila, da je još uvijek zanosna i poželjna. Nisu mnogo razgovarali, od njega nije očekivala poplavu nježnih riječi, dovoljno joj je bilo što je provela s njim divne trenutke, osjećala je da je i on bio zadovoljan. Nakon svega nisu se dogovarali o novom susretu, oboje su znali da će do njega ponovo doći.

Uputio se među svoje drugove, shvatio je kako je osjetio olakšanje zbog susreta sa Martom. Više ga nisu gušile i stezale partijske obaveze i ideali, osjećao se slobodnim, pitao se kako mu je malo bilo potrebno nježnih osjećanja da vidi besmislenost krutih pravila za koja je godinama izgarao. Znao je da bi ga drugovi osudili zbog toga zato će to čuvati kao svoju tajnu za koju nikad neće saznati. Uplašio se na pomisao da bi Marta mogla nešto reći ali je brzo otjerao takvu misao, nije znao zašto ali je u nju imao povjerenje.

Stigla je pred kuću i u avliji susrela Janju. Gledala je ispitivački u nju a Marta je upitala:

“Zašto me tako gledaš”?

“Gledam te i pitam se, zašto tako blistaš, da li se nešto desilo tamo na potoku”, pitala je kao da je nešto naslućivala?

Pogledala je jetrvu i zagonetno se osmjehnula što je nju potstaklo na još pitanja. Ona  joj se i dalje prkosno smješkala.

“Reći ću ti, ali to mora ostati tajna, bila sam sa nekim tamo kod potoka”.

Nije znala da li će kod jetrve naći razumijevanje ili osudu, zbližile su se tokom rata, oslonjene jedna na drugu povjeravale su se , nisu ništa tajile među sobom. Zato je odlučila, reći će joj za Marka, osjećala je potrebu da snjom podijeli svoje ushićenje. Ušle su u kuću i šapatom razgovarale, sve joj je ispričala. Janji se iz grudi otrgao uzdah, gledala je u nju iznenađena njenom reakcijom dok joj je pričala, vidjela je u njoj želju za sličnim uzbuđenjem.

“Želiš da ti se slično dogodi”, pitala je?

“Ti si Marta lijepa, privučeš pažnju svakog muškarca, na mene niko ne bi bacio oko”.

“Kako ne bi, i ti si lijepa, još si mlada, živimo teško, pritisle su nas nevolje i ovaj prokleti rat pa smo se zapustile, kad ovo prođe sve će biti drugačije”.

“Mi smo same, nastavila je Janja, od Steve i Dmitra ništa ne znamo, da li će se nekad vratiti, Bog zna, ja sve manje vjerujem u to, prođoše godine a od njih ni glasa”?

“Niko to ne zna, vidiš koliko je ljudi stradalo, sela su puna udovica, biće kako nam je suđeno”.

“Dobro ti kažeš, biće kako je sudbina odredila”, ponovo je duboku uzdahnula, u njoj je bilo snage i želje za životnim radostima, ljubavnim nemirima a bila je zarobljena zaostalošću i bijedom. Marta se sažalila na nju, rado bi joj pomogla, utješila je ali nije imala načina.

U poslednje vrijeme, od kada je Markova jedinica stigla sve rjeđe su prolazile ustaške patrole putem. Narodu je bilo lakše, širile su se vijesti da Nijemci gube bitke na svim frontovima. U to su se uvjerili kada se njihova motorizovana jedinica povukla sa Risove Grede. Bližio se kraj rata.

Marta se nastavila viđati sa Markom u vodenici, oboje su to činili sa velikim oprezom. Bio je dobar sagovornik, ona mu je pričala o svim svojim mukama, on je slušao i uvijek nalazio način da joj pokaže kako je razumije. Njoj je taman toliko nedostajalo, malo ohrabrenja da nastavi dalje. Postao je njen kutak u koji se sklanjala od nevolje sa njim se osjećala zaštićeno. Koliko je uživala u njegovim nježnostima još više joj je bila značajna njegova podrška i sigurnost. Pričao je i on o sebi, nikad nije sumnjala da li je govorio istinu, vjerovala mu je. Odrastao je u Prijedoru, završio gimnaziju a onda otišao na studije u Beograd. Tamo je pristupio partiji, vratio se u rodni grad kao inžinjer šumarstva i do rata radio u pilani. Jednom ga je upitala da li je oženjen, on je odmahnuo rukom i oćutao? Nikad ga više nije to pitala. Nekoliko puta je svratio do njihove kuće sa svojim drugom koji je bacio oko na Janju. Kad je vidio da Marko o tome ćuti ohrabrio se i poklonio joj pažnju. Sastajali su se u gaju gdje je ona izlazila za ovcama. Primijetila je Marta na njoj promjene, bila je vedrija i poletnija ali je ništa nije pitala. Čekala je da joj sama kaže. Kad se konačno odlučila da joj priča o svojim sastancima sa Nikolom, tako se zvao Markov drug, bila je nasmijana, puna uzbuđenja. Osjećala se zadovoljnom i nije pronalazila riječi kojima bi to ispričala jetrvi ali nije bila sasvim opuštena i sigurna da li griješi u tome što sebi pričinjava zadovoljstvo? Stajala je pred dilemom, između zadovoljstva i strha. Uživala je sa Nikolom a strah od toga što čini nije je napuštao. Marta je ohrabrivala ali nije pretjerivala, držala je da sama mora donijet odluku šta joj valja činiti. Kako je vrijeme odmicalo Janja je postajala slobodnija ili se navikla na strah, ni sama nije znala? Za obe je to bilo lijepo i slatko vrijeme u kojem su probudile u sebi davno potisnuta osjećanja i porive. Znale su da to neće trajati vječno, Martina osjećanja su ostala nepromijenjena, sa Markom joj je bilo lijepo ali je u srcu čuvala Božu.

Viđali su se do kraja te godine i prešli polovinu druge. Napokon je stigla toliko priželjkivana i jedva dočekana vijest, objavljen je završetak rata , radost se pronijela cijelom Krajinom. Marko je sa svojom jedinicom ostao još par mjeseci , onda je jednog dana rekao da moraju otići, čekali su ih novi zadaci a oni su vojnici revolucije koja još nije završena. Očekivala je to i nije bila iznenađenja i ako je svaki rastanak doživljavala, duboko, emotivno. Na rastanku je želio nešto reći, ona ga je zaustavila, od njega nije ništa očekivala i ničim ga nije obavezala, najbolje je da se raziđu bez velikih riječi. Ponovo su ostale same sa svojim problemima i nevoljama. Nedugo poslije njegovog odlaska Marta je bila sigurna da je trudna, nije mu rekla da će postati otac i sigurno to nikad neće saznati, baš kao ni Jandrija koji nije saznao za svog Živka. Radovala se novom životu koji je nosila pod srcem i bila svjesna koliko će joj u tolikoj bijedi sa njim biti teško. Kroz selo se pronijela priča o njenoj trudnoći i skoro da niko nije imao razumijevanja za njene postupke. Uvijek spremni da ogovaraju i osuđuju, više su brinuli njenu nego svoje brige. Postala je obilježena, u nju se upiralo prstom. Svi oni koji su o njoj znali malo ili ništa su je ogovarali, nazivali najružnijim imenima. Muškarci koji su je mamili u svoje postelje a ona ih odlučno odbijala, za svoj neuspjeh su joj se svetili ružnim pričama i psovkama. Žene su pružile svoje pogane jezike zbog ljubomore prema njenoj ljepoti sa kojom se nisu mogle nositi. Dizale su galamu na nju kako bi prikrile vlastita nevjerstva. Sad, kad je ostala trudna a muž joj nije bio kod kuće vidjeli su svoju šansu, ostrvili su se na nju kao zvijeri. Razlikovala se od njih, prepoznatljiva po vedrom i nasmijanom licu, uprkos teškom životu i siromaštvu, sa divovskom snagom i dušom mekom kao pamuk, zato su je ogovarali i pričali priče u koje ni sami nisu vjerovali. Nije im uzvraćala, sve je izdržala.

Pričali su i za Janju da je trudna ali ona je manje zanimljiva, kako se na njoj ništa nije primjećivalo, priče su prestale.

Sa slobodom su došle nove nevolje, život je i dalje bio težak. Prošlo je nekoliko mjeseci od završetka rata, o Dmitru nije bilo vijesti. Svi su vjerovali da je stradao još na početku kada je bombardovan Beograd ili možda, kasnije. Jetrve su često spominjale Stevu i Dmitra, mnogi su poput njih nestali tokom duge četiri ratne godine a one su još gajile nadu da će se vratiti.

Na prelasku iz jeseni u zimu, već su se grmečki vrhovi zabjelili od prvog snijega ali još nije padao po nizinama, kroz seoski blatnjavi put se čulo brujanje motora. Prolazio je džip u kome su sjedila dvojica ljudi, jedan oficir i vojnik , njegov vozač. Dok su prolazili selom ljudi su ih posmatrali ali nisu poznavali posjetioce. Kada je džip skrenuo sa glavnog puta i krenuo prema kućama Drljača, prva ih je ugledala Janja i pozvala Martu. Stajale su ispred kuće i gledale ih kako se približavaju. Pomislile su da možda neko od vojske donosi kakav glas o Dmitru. Osjećala se neizvjesnost, šta će čuti kada stignu do njih? Djeca su se okupila , sa njima su i Dmitrove curice koje su se već zadjevojčile . Kad je džip stigao pred kuću svi su se iznenadili. Oficir koji je sjedio u njemu  bio je Dmitar. Imao je čistu, skoro novu uniformu na sebi, preko ruke je držao prebačen šinjel. Stao je ispred njih, oni su ćutali, svi su bili zatečeni. Prve su mu prišle njegove ćerke, obe je zagrlio i čvrsto privio uz sebe. Ostala djeca ga nisu prepoznala, bili su mali kada je otišao a sad se pojavio u uniformi kapetana koja mu je promijenila izgled.

“Šta je, zar mi nećete prići”, pitao je?

Oni su se zbijali uz majke i čvrsto se držali za njih. Najveći među njima je bio Stevin sin, prišao je da pozdravi strica, on ga je prepoznao ali je i dalje bio zbunjen. Prebacio je šinjel preko sjedišta džipa i uzimao u naručje jedno po jedno manje djece. Oni su ga stidljivo gledali. Iz džepa je izvadio male čokoladice i dao im što mu je pomoglo da mu slobodnije prilaze. Pozdravio se sa Janjom, bila je vidno uzbuđena , nije znala šta da kaže. Onda je stao ispred Marte i dobro je odmjerio, od glave do pete. Iskreno se radovala njegovom povratku, vratila joj se nada u bolji život i sigurnost. Poželila je da mu se baci u zagrljaj ali se zaustavila, njegov hladan pogled se ispriječio ispred nje. Nije je pitao kako je, da li se raduje ili nešto slično? Dok je gledao u nju lice mu je postalo strogo, nije čekao da ostanu sami već je pred djecom, pitao:

“Čije je to što nosiš”?

Pognula je glavu, lagano se okrenula i bez odgovora otišla u kuću. Njegov pogled i pitanje koje joj je uputio posjekli su je kao mač. Osim bola u grudima ništa drugo nije osjećala. Trebalo joj je vremena da predahne, da se sabere.

On je ponovo uzeo svoj šinjel i vojnika uputio nazad u opštinu odakle su došli. Sa Janjom je ušao u kuću a za njima su dotrčala djeca, skupili su se u ćošak iza peći, nešto su šaputali među sobom. Marta je otišla za poslom, osjećala je da mu smeta njeno prisustvo, zato se sklonila. Razgovarao je sa snajom, ona ga je pitala za sve i svašta, on je pričao ne ulazeći u detalje. Kad je napadnut Beograd, bio je kod sestre u kući, bombe su padale naokolo ali ni jedna nije pogodila njihov stan. Danima su radili na čišćenju ulica, pomagali su ranjenim ljudima. Tu je upoznao neke drugove sa kojima je par mjeseci kasnije izašao iz grada i otišao na Kosmaj. Tamo se priključio partizanima i tako proveo cijeli rat. Dva puta je ranjavan , uspješno je zaliječio rane. Na službi je u jednoj kasarni u Beogradu, drugovi su mu dodijelili stan i sada mu je dobro. Kad je stigao u Petrovac u komandi mjesta je čuo da je Stevo u zarobljeništvu, drugovi su napravili spiskove svih koji su odvedeni u Njemačku. Za samo pola sata razgovora o sebi je ispričao koliko je mislio da treba. Janja je ustala, spremala je za djecu ručak a on je sjedio za stolom i ćutao. Okrenula se prema njemu i rekla:

“Ti djevere ne pitaš kako smo mi pregurali rat, kako smo nahranili ovolika gladna usta, kuća ti je izgorila, nisi ni pogledao zgarište”?

Ustao je i polazeći ka vratima rekao:”Idem vidjeti”.

Janji se nije dopalo njegovo ponašanje, osjećala je veliku napetost i nije znala kako da se nosi s tim. Vidjela je njegov hladan i surov pogled upućen Marti, bilo joj je žao, znala je koliko se mučila i žrtvovala za svu djecu, koliko je dana gladovala da bi njih nahranila, ona nije zaslužila da se prema njoj tako ponaša. Obišao je zgarište kuće, voćnjak, gledao je niz njive koje su ležale ispod kuća ali se na njemu nije vidjela radost što je tu, među svojom djecom , u dvorištu gdje je i sam prohodao. Prema svemu se odnosio hladno, posebno prema Marti, njima je ostavljao tugu da se bore s njom.

Teško se, Marta povratila od bola koji je još uvijek osjećala. Nije joj dao priliku da pokaže koliko mu se obradovala. Svjesna je da je povriđen zbog njene trudnoće zato mu je želila reći da se to dogodilo nakon dugih godina čekanja, da on za sve to vrijeme nije našao način da joj se javi. Niko nije vjerovao da će se ikad vratiti. Skoro pet godina je svakodnevno gledala niz put i nadala da će se pojaviti, kad će bar neko donijeti glas od njega. Zar mu ništa ne znači što je čuvala i sačuvala djecu, što su njegove ćerke, uz njenu pažnju, postale cure, još malo, spremne za udaju, što nije dozvolila da se ugasi njegovo ognjište? Ako je negdje pogriješila, zar nije ljudski pogriješiti, čemu služe praštanja? Zašto joj nije dao priliku da mu kaže kako noćima nije spavala od straha da ih zlikovci ne iznenade, da je bosih nogu provodila dane u zbjegu po najvećoj zimi i snijegu. Ako bi trebalo ponovo bi sve otrpila i izdržala,  nije očekivala nagradu za to ali je žalila što je nije pitao kako joj je bilo? Osjetila je koliko joj tetka nedostaje, ona bi je razumjela i utješila.

Uveče je najviše razgovarao sa svojim ćerkama, rekao je da ih ne može povesti sa sobom odmah ali da će to učiniti kasnije. Slušale su ga i na kraju mu rekle da ne žele otići, ako strina dozvoli, ostaće snjom. Smetala im je njegova otuđenost, u strininoj kući sa ostalom djecom i Martom su osjećale da su u svom domu. Djecu je privlačio sebi, pričao im o velikom gradu u kome postoje svakakve đakonije što je potsticalo njihovu maštu, obećao ih je povesti sa sobom. Oni su ga otvorenih usta slušali, zaneseni njegovom pričom. Ujutru je po njega došao vojnik sa džipom, otiošao je u Petrovac, planirao se vratiti narednog dana. Tako je bilo, vratio se sa dvije pune torbe dječije odjeće i obuće. Sve je bilo izmiješano i raznih veličina, Janji je rekao da izaberu ono što im odgovara a ostalo će vratiti, Marti se nije obraćao. Djeca su se obradovala a njih dvije su ih gledale i uživale u njihovoj radosti. Poslije ručka je našao vremena da saopšti Marti kako će sa sobom povesti Ružicu, Milana i Radivoja.

“Biće im dobro samnom, imam veliki stan, živjeće u velikom gradu, neće ostati u ovoj bijedi”.

Htjela je reći kako joj se teško odvojiti od djece ali je odustala, znala je da je on postao dio nove vlasti i da će to učiniti i bez njenog pristanka. Uslovi u kojima su do sada živjeli su zaista bijedni i sigurno će im u Beogradu biti bolje. Kao i svakog ranijeg puta kada se našla pred ovakvim odlukama pristajala je na ono što će djeci činiti dobro. Zato se složila snjim i molila ga da pazi na njih. Sutra dan su bili spremni za polazak, ona je plakala, ljubila djecu, teško se rastajala od njih. Djeca su vrištala od plača, bili su neutješni. Osjećala se kao da joj kidaju tijelo, riječi su se zaglavile u grlu. Rastanak sa njima je jako bolio, tu ranu će nositi cijelog života. Prije nego je sjeo u džip rekao joj je:

“Ti pokupi svoje stvari i idi kud znaš”.

Kad je Janja to čula pobunila se:

“Ovo je moja kuća i može kod mene ostati koliko želi”, htjela je još nešto reći ali je Marta zaustavila:

“Neka Janjo, pusti, otići ću”.

Dok se džip udaljavao ona je stajala i gledala za njima. Slomljena bolom i tugom dugo je plakala i molila Boga da ih sačuva od svake nevolje. Sada je brinula samo o Živku i onom koje će uskoro doći na svijet, riješena da negdje ode ali nije znala 
gdje?

                                            XII

Kad je počeo rat kuća Amelice Ćlibrka je bila puna ali se sve potrošilo prvih godina rata. Ostalo im je malo stoke, ambari su prazni, njive su slabo obrađivane, nije se moglo bolje dok su ustaše i njemačka vojska špartali selima, robe u dućanu je nestalo u prvim mjesecima , drugu nisu mogli nabavljati, prestali su se baviti trgovinom. Dmitar je izbjegavao sve vojske, najviše vremena je proveo u kolibi koju su krišom sagradili u šumi. Samo je povremeno, kad ga niko ne vidi, dolazio kući i ponovo se sklanjao u šumu. Milja i njegovi ljudi su znali za njega i ostale koji su se skrivali ali ih nisu dirali. U početku nisu znali kome bi se priklonili, bili su zbunjeni a kasnije su se plašili kazne za koju god stranu da se odluče. Petra je marljivo radila ali su se ona i Dmitar udaljili, postali su hladni jedno prema drugom. Nije im bilo lako, kada je objavljen kraj rata živjeli su kao i ostala sirotinja. Dmitar se vratio kući, valjalo je zapeti svom snagom i ponovo podići imanje. Trebalo je prihvatiti novu vlast, razumjeti njene zahtjeve i odluke.

Većina onih koji su ostali vjerni jugoslovenskoj, kraljevoj vojsci su prebjegli u Austriju ili Italiju i predali se savezničkim snagama. Milja nije želio napustiti svoju porodicu, selo, zemlju, ostao je i ako je znao da će ga nova vlast kazniti. Uhapšen je i osuđen na jedanaest godina zatvora. U optužnici nije navedeno ni jedno djelo koje je on lično počinio ili neki njegov vojnik. Osuđen je zato što je poštovao državu i svoju, davno izrečenu, zakletvu da će joj vjerno služiti, zato što je svih ratnih godina čuvao narod iz Risovca i okolnih sela, osuđen je zato što se nije slagao sa komunističkim idejama i nije im se pokorio.

Završetkom rata nije završena revolucija, bila je tek na početku. Podržani od savezničkih država ali ne u cjelosti, komunisti su morali organizovati glasanje kako bi se narod opredijelio kome će dati svoje povjerenje. Nisu namjeravali propustiti priliku da postanu apsolutni gospodari u zemlji pa su krenuli u agitaciju protiv bivšeg poretka. Svojom propagandom su veličali značaj komunista u oslobađanju zemlje od okupatora, opštenarodnu pobunu su pripisivali samo sebi, druge nisu priznavali. Pobunu naroda koja je prerasla u ustanak u Krnjeuši su prikazivali organizovanim ustankom komunista i ako je u njoj učestvovao samo jedan član partije, a opljačkano crveno platno iz dućana koje su pobunjenici dijelili među sobom proglasili su crvenom, proletrerskom, partijskom zastavom pod kojom su se borili. Koristili su sva sredstva kako bi ubijedili ljude da glasaju za njih. Sve to bi bilo uzaludno da se velike sile nisu dogovorile kako će podijeliti zone svog uticaja. U tom dogovoru Jugoslavija je bila u interesnoj zoni Sovjetskog Saveza što je komunistima garantovalo pobjedu na glasanju. Ipak, to je trebalo predstaviti svijetu kao slobodnu volju naroda. Glasalo se u dvije kutije, za komuniste i protiv njih, u ćoravu kutiju kako su je zvali. Mjesto glasačkih listića korištene su kuglice . Prije glasanja su razradili plan otkrivanja onih koji će svoj glas staviti u ćoravu kutiju , sa takvima će se kasnije surovo obračunavati. Tih dana selima su vršljali partijski aktivisti objašnjavajući zašto je važno svoj glas dati komunistimi, vršili su pritisak na ljude, ne rijetko i prijetnjama. Kada je glasanje završeno utvrđeno je da su oni ubjedljivom većinom pobijedili, niko nije imao hrabrosti prigovoriti kako su iz ćorave kutije presipali kuglice u svoju jer su sami kontrolisali glasanje. Onaj ko je pitao bilo šta u vezi s tim, bio bi proglašen reakcijom i izdajnikom. Takve su hapsili i zatvarali.

Počela je obnova zemlje, sve se radilo po uzoru na sovjetsku revoluciju. Ono što su Sovjeti nazvali kolhozima, u Jugoslaviji su bile seljačke radne zadruge. Osim članova partije gotovo niko nije prihvatao unošenje svog, i onako malog, imetka u zadrugu. Narod nije vjerovao u priče o uspjehu zadrugarstva. Prisiljavanja i ucjene su donijeli rezultate ali mnogo manje od očekivanih. Kad su prošli pritisci za zadruge i ljudi pomislili da će predahnuti stiglo je novo zlo. Vlasti su svakom seoskom domaćinstvu odredili količinu hrane koju mora predati u narodni magacin: žita, kukuruza, slanine, masti ili pasulja. Nastali su veliki problemi, sa njiva se malo unosilo u kuću, nisu imali za sebe a morali su davati drugima. Molili su da im smanje tražene količine ali vlasti nisu pokazale razumijevanja. Zaslijepljeni partijskom ideologijom, odbornici su bili spremni na sve, bez milosti su izvršavali zadatke. U provođenju direktiva na terenu pomagali su im drugovi iz Odjelenja za zaštitu naroda (OZNA) koju su formirali još 1944. godine a kasnije preimenovali u Uprava državne bezbjednosti (UDBA). Formirana da štiti narod, radila je suprotno poruci svog imena, štitila je partijsku vlast od naroda. Drugovi u crnim kožnim mantilima su hapsili neposlušne, zatvarali i premlaćivali. Poslije njihovih mjera vaspitanja svi su postajali krotki.

Vođa komunista i prdsjednik države ,Tito se političkim spletkama oslobodio ljudi koji su mu bili konkurenti u vrhu vlasti, riješio je da se oslobodi uticaja i onih koji su mu pomogli da se nađe na čelu države, Sovjeta i moćnog Staljina. Želio je apsolutnu vlast za sebe, činio je sve da ostvari svoj cilj. Otkazao je poslušnost i učešće u novo- formiranom vojno-političkom savezu, Varšavskom pakru. Objavljena je rezolucija INFORM biroa. Narod je obmanut lažima kako su Sovjeti postali opasnost za Jugoslaviju. O sebi je stvorio sliku heroja, neustrašivog borca koji se suprotstavio velikom Staljinu. Većina naroda mu je vjerovala i slijepo ga slijedila dok je on to koristio za čišćenje partije i naroda od slobodno-mislećih ljudi. UDBA je hapsila za jednu izgovorenu riječ ili misao, logori su bili puni ljudi koji su za njega i partiju bili spremni platiti najvišu cijenu, svojim životima. Na sva važna mjesta postavio je svoje poslušnike. Represivne mjere koje je provodila UDBA još više su zastrašile i zbunile narod. Koliko juče su se zaklinjali u Staljinovo ime a sada su za to ljudi završavali u logorima.

Strah se ponovo, po ko zna koji put, širio krajiškim selima i varošima. Najpošteniji ljudi, odani svom narodu, pravdi i slobodi su utamničeni, postali su sužnji a nisu znali za šta su okrivljeni. Na slobodi su ostale ulizice i ljigavci da likuju nad porodicama uhapšenih i šire strah u narodu.

Amelica Ćulibrk je do rata bio dobr domaćin, tokom okupacije je osiromašio i jedva sastavljao kraj s krajem, nije ni slutio da će biti proglašen kulakom. Shvatio je to kada je vlast poslala geometre da mu premjeravaju zemlju i oduzmu višak. Bio je iznenađen, pokušao dobiti neko objašnjenje, oni ga nisu slušali. Premjerili su zemlju i saopštili koje njive su mu oduzete, najviše mu je uzeto šume. Pitao se zašto su ga proglasili kulakom kad je živio kao i ostali narod, zašto vlast uzima njegovu zemlju koju je u teškom znoju obrađivao od kad zna za sebe? Pomišljao je da ponovo otvori dućan ali ga je Dmitar upozorio kako je to nemoguće, vlasti ne dozvoljavaju privatne dućane i druge radnje, privatno vlasništvo se ukida, sve će biti državno, zajedničko. Nije to razumio ali se morao pomiriti s odlukama nove vlasti. Kulake su bojkotovali, niko nije smio raditi kod njih, to su drugovi tumačili saradnjom sa buržoazijom i reakcijom koju je trebalo uništiti. I sa religijom se trebalo obračunati, UDBA je pratila ko slavi i odlazi slavarima u goste. Nekad su za slavu iz najvećih prostorija iznosili namještaj, postavljali stolove kako bi gosti imali mjesta, sada je došlo vrijeme da se slavilo u tišini, zbog straha od kazne gosti nisu dolazili.

Onaj ko se usudio otići i čestitati prijatelju već sutradan je priveden, saslušavan i označen kao neprijatelj novog poretka. Po zadatku UDBE grupa skojevaca, zaslijepljena komunističkim idejama, tajno je, pod plaštom noći, porušila skelu na Bubanu na kojoj je stajalo crkveno zvono i toliko puta, svojim javljanjem, spasilo narod od ustaškog terora. Zvono su odvukli konjima u obližnju šumu i polupali teškim čekićima. Ostala je tajna čime su ti mladi ljudi bili nagrađeni od vlasti za učinjenu glupost.

Naredbe su uvijek stizale iz Opštinskog odbora iz Petovca u mjesnu partijsku organizaciju i Narodni odbor u Krnjeuši. Kada se radilo o direktivi od posebnog značaja , kakva je bila ova poslednja, sastancima su prisustvovali sekretar opštinske ili oblasne partijske organizacije. Zadatak je bio jasan i morao se provesti u djelo. Predsjedavao je drug Lazo Lala Jević, mjesni partijski sekretar i član Narodnog odbora. Ljigav i ulizica, sklon ogovaranju i neiskren, dodvoravao se višim rukovodiocima stalnim tužakanjem ljudi iz sela, svakom je nalazio mane. Kljast u šaku lijeve ruke, pričao je  kako je ranjen u partizanima, mada niko nije znao kada i gdje se to dogodilo, u kojoj jedinici je ratovao? Dok nije postao dio vlasti ljudi su govorili da je ruku polomio kad je pao sa drveta, od tad mu je neispravna. Da mu se ne zamjere, ljudi su to prestali spominjati. Kada je postao član partije nije se znalo? Šaputalo se da je za OZNU špijunirao ljude tokom poslednje godine rata i da ga je UDBA postavila za partijskog sekretara i predsjednika Narodnog odbora.

Pozdravio je prisutne, naročito naglašavajući važnost prisustva drugova iz viših struktura vlasti. Pored svojih brojnih obaveza došli su da ih podrže u njihovom radu. Diskutovali su neki članovi odbora podnoseći izvještaj o dosadašnjim postignutim rezultatima. Svako izlaganje je podržano i propraćeno aplauzom. Onda je riječ uzeo opštinski sekretar partije.

Započeo je:

“Drugovi, sve što ste rekli ja pozdravljam, nisu to mali uspjesi, ali nećemo stati na njima. Mi, drugovi, možemo i hoćemo više, zato smo danas ovdje da donesemo važnu odluku. Drugovi, moramo uvesti radnu obavezu. Ne može se država izgraditi sama, zato smo mi tu, da mobilišemo široke narodne mase. Jel' tako, drugovi, jeste, tako je”?

Sam je postavljao pitanje i na njega davao potvrdan odgovor , valjda je želio potvrditi ispravnost onoga što je izgovorio i spriječiti druge da kažu svoje mišljenje.

“Svako mora dati doprinos izgradnji naše Federativne Narone Republike. Jel' tako drugovi”, sada je već očekivao njihovo odobravanje?

Gotovo u jedan glas su potvrdili: ”Tako je druže sekretare”.

Sekretar je nastavio:

“Mi nismo još očistili zemlju od neprijatelja, ima njih svuda, samo su se pritajili i čekaju priliku da nas zaustave, eeee neće moći, drugovi, mi to nećemo dozvoliti, zato moramo biti budni. Pred nama su veliki zadaci koje moramo završiti u kratkom roku, to je naša obnova, zato će svi morati dobrovoljno raditi po trideset dana tamo gdje ih drugovi iz operativnog štaba odrede”.

Dok je on to govorio drug Neđo Kuburić, učitelj iz Risovca i partijski aktivista se vrpoljio na stolici. Šaptao je nešto drugu do sebe. Primijetio ga je sekretar Lala i pitao:

“Imaš li Učo neko pitanje, nešto ti nije jasno, pitaj da i mi čujemo”.

Učitelj je ustao sa stolice i pitao:

“Kako to, drugovi, kažete rad je dobrovoljan a svi će morati da rade, ne može biti dobrovoljno i obavezno”?

Na to je skočio drug Lala:

“Nemoj ti Učo da sereš, znaš, da ti nešto misliš ne bi to pitao. Ako je drug iz opštinskog rekao da je obaveza dobrovoljna onda je to tako, ti nemaš šta da misliš”.

Lala je bio oštar i odlučan, koristio je priliku da se istakne pred višim rukovodiocima.

Učitelj nije očekivao ovakvu reakciju, samo je, kao učen čovjek, primijetio nepravilnost u njihovom govoru. Prekorio je sebe zbog toga što nije ćutao, važno je bilo da se ne zamjeri drugovima jer su mu obećali mjesto u petrovačkoj školi. Tamo su uslovi za rad mnogo bolji, Petrovac je velika varoš u kojoj bi rado službovao. Ova greška ga može stajati obećanog mjesta, možda dobije i veću kaznu? Valjda, drugovi nisu zaboravili njegov doprinos obnovi škole u Risovcu koju su Nijemci zapalili?

Strah od kazne ga je potsjetio na ono što je vidio prije par nedjelja. Svratio je nekim poslom u Narodni odbor i zatekao druga Lalu i dvojicu udbaša kako saslušavaju Đurana Radoševića iz Brestovca. Uhapšen je po prijavi drugarice Dare, raspuštenice kod koje je odlazio u švaleraciju. Upoznao je drugu, mlađu i ljepšu prestao je posjećivati pa je ona riješila da mu se osveti , prijavila ga je kako tajno čita neke knjige, gdje ih je nabavio i od koga nije znala? Svaku prijavu su prihvatali, zdravo za gotovo, poslali su udbaše da ga uhapse. Ležao je na sećiji i čitao epske srpske pjesme kad su upali u njegovu kuću i zgrabili ga. Htio je ostaviti knjigu u kući ali mu nisu dozvolili, smatrali su to dokaznim materijalom. Kada su ga doveli u odbor dočekao ga je Lala.

Đuran je u sebi nosio klicu nepokornosti, bunta protiv jednoumlja koje je stvarano i koje su partijski činovnici usavršavali u njegovoj monstruoznosti. Nije prihvatao zatvaranje ljudi bez krivice i suda. Njega je zadesulo isto zlo. Znao je da svojim "lavuckanjem" protiv vlasti neće ništa promijeniti ali se nije mogao oduprijeti onome što je nosio u sebi, svoje nezadovoljstvo je pokazivao kada se dohvati čašice koju oduvijek voli. Kad potegne neku rakiju orabri se i ne razmišlja o posledicama za izgovorene riječi. Drugovi iz odbora su se sa takvima znali obračunati. Lala ga je pitao:

“Zar nemaš pametnijeg posla pa si našao da čitaš”?

“Volim čitati o našim junacima”.

“Kojim junacima”, zagrmio je udbaš?

“O Marku Kraljeviću, Milošu Obiliću, Janković Stojanu”.

“Zar ti nisi čuo za neke druge junake koji su umjesto buzdovana nosili mitraljeze i šmajsere”?

“Čuo sam, za Milju Mandića i Manu Rokvića”.

“Jebali te oni, to su izdajnici, četnici”,

ponovo je grmio udbaš vidno uzbuđen i ljut, prišao mu je i udario ga snažno pesnicom u lice od čega se preturio sa stolice na kojoj je sjedio. Krvavog lica, podigao se najprije na koljena a onda pokušao sasvim ispraviti ali ga je zaustavio udarac noge udbaša. Ponovo je ležao na podu.

“Sjetićeš se nekih drugih junaka kad te mi prevaspitamo”.

Lala mu je prišao i rekao:

“Hajde sjeti se, hadeeee sjeti se”.

Vidjevši da nema kud Đuran je prevalio preko usta:

“Drug Đuro Pucar, Ivo Lola Ribar”.

“Tako je, to su pravi junaci a ne tamo neki Kraljevići i Obilići, ko zna jesu li uopšte postojali, jel' tako druže” ponovo se umiješao udbaš?

“Tako je, potvrdio je Đuran i dodao, čuo sam i za Dorata”.

“Kakvog Dorata, gdje si, bolan,  čuo da je Dorat junak, kako konj može biti junak, heroj, ti nas zajebavaš, Sunce ti jebem reakcionarno”, vikao je Lala.

“Da za Dorata, to sam čuo od Milana Brkića Krlje, mnogo puta je spasio cijelu četu da ne upadne u zasjedu, kad osjeti Švabe počne da frkće i kopa nogom, tako ih je upozoravao. Nosio je Dorat mitraljez i municiju, njemu je zahvalan što je izdržao tolike bitke”.

Za razliku od njih iz Narodnog odbora koji nisu omirisali baruta već su jurili za tuđim ženama i političarili po oslobođenim selima, drug Krljo je bio partizan, mitraljezac u Trećoj Krajiškoj. Sa svojom brigadom je prošao sito i rešeto ali se nije hvalio svojim ratovanjem. Svi su to znali, nisu se u njegovom prisustvu upuštali u priču o ratovanju, na njega nisu udarali.

“Dobro, ako je drug Krljo rekao onda je i Dorat junak a nisu ti tvoji o kojima čitaš”, odobravao je Lala.

Učitelj je poslije ovog izašao iz Odbora, nije mogao vjerovati u ono što je čuo i vidio ali je držao jezik za zubima. Kasnije je saznao da su Đurana otjerali u zatvor i na prinudni rad, na izgradnju pruge u Srnetici ali se i dalje nije smirivao. On ih je čačkao a oni su ga kažnjavali i zatvarali. Prošlo je jedno zlo a zavladalo drugo. Vladala je partijska diktatura.

Sastanak je nastavljen i nakon izlaganja skoro svih prisutnih potvrđena je odluka koju nisu ni smjeli odbiti, njihov zadatak je bio da je provedu u djelo. Tamo gdje zapne, pomoći će drugovi u kožnim mantilima. Kulučilo se kao nekad pod Otomanskom ili Austrougarskom vlasti, samo su to sada nazivali dobrovoljnim radom.

Završetkom jednog stizao je drugi zadatak, izgradnja društvenih domova namjenjenih za smještaj Narodnih odbora, uprave Seljačke radne zadruge, za partijske sastanke i priredbe. U Risovcu su za izgradnju doma izabrali mjesto u Lužinama, nedaleko škole na prostranoj zaravni okruženoj bukovom šumom. Na toj zaravni su Brkljači iz obližnjeg zaseoka napasali ovce. U isto vrijeme su gradili veliku zgradu lugarnice sa dva stana , uz nju štale i šupe. Šuma je velika i za njeno čuvanje potrebna su dvojica šumara. Ljudi su se prihvatili posla, dok su jedni zapregama dovlačili kamen za zidanje drugi su već započeli temelje. Zgrada doma je bila dugačka tridesetak , široka osam ili devet metara, pokrivena šimlom. U domu su se , pored jedne velike sale koja je u vrhu imala pozornicu, nalazile tri manje prostorije predviđene za kancelarije. Malterisana je samo iznutra. Kamen od kojeg je zidana, ispran kišom i izložen suncu, imao je bijelu boju, što je dom činilo vidljivim sa velike daljine. Svi iz sela su radili pa je gradnja brzo napredovala.

U tom mutnom vremenu smjenjivale su se razne agitacije. Na red je stgla planirana kolonizacija. Provođena je obnova, osnivane zadruge, građeni domovi a istovremeno zagovaran odlazak u Bačku i Banat. Održani su nebrojeni sastanci na kojima su drugvi govorili o bogatsvu koje očekuje one koji se odluče preseliti. Trebalo je naseliti kuće i imanja koja su napustili folsdojčeri. Pobjegli su u strahu od osvete razjarenog naroda jer su svi učestvovali u provođenju Hitlerovog nacističkog plana. Bježali su od zaslužene kazne za počinjena nedjela a sebe su predstavljali žrtvama. Narod je zapamtio zloglasnu Princ Eugen diviziju sastavljenu isključivo od vojvođanskih folksdojčera. Iza njih su ostala pusta sela u koje je upućivan narod Krajine i Like. Vjekovima su živjeli na svojim imanjima, izdržali su sve bune, ratove i poslednje njemačke ofanzive a sad je došlo vrijeme da ih napuste. Formirane su tužne kolone pješaka i zaprežnih kola u koja su utovarili ono malo svoje sirotinje koja im je tokom rata preostala. Tužni su bili oni koji odlaze i koji ostaju, svi su se osjećali gubitnicima. Put ih je vodio do željezničke stanice u Krupi gdje će sve utovariti u vagone i krenuti ka Bačkoj i Banatu. Ostavili su krševiti Grmeč, njegove stoljetne šume, uvale, potoke, zdence i proplanke sa kojih je pucao, uvijek kristalno čist, vidik na koju god stranu se pogleda. Čekala ih je nepregledna ravnica na kojoj vazduh, pod vrelim suncem tokom ljeta, treperi a u jesen i zimu se nebo sa zemljom sastavlja, pritiska je i guši. Gaziće tuđe blato umjesto svoga, magla će im danima zaklanjati vidike, neće imati na čemu zaustaviti krajiško oko jer je sve ravno kao tepsija. Možda će im ta plodna ravnica donijeti više žita i kukuruza u ambarima ali će na duši ostati neprebolna rana za Oštreljom, Željeznikom, Paležom, Trovarom, Mačijom i Risovom Gredom. Mnogo njih neće izdržati bez svog zavičaja, vratiće se i ponovo zapaliti vatru na svom ognjištu i zaorati brazdu na svojoj njivi.

Mjesecima su se vraćali njemački zarobljenici pa je Martina jetrva, Janja , napeta i nestrpljiva svakodnevno izvirivala, hoće li se pojaviti njen Stevo. Kada je izgubila svaku nadu da će ga ponovo vidjeti pojavio se na kućnim vratima. Poznala ga je samo po očima. Ošišan do glave, mršav i suv kao grana, buljavih očiju, obraza utonulih i izraženih jabučica. Vidjevši ga, teško je progovorila:

“Stevo, jesi to ti”?

“Ja sam”, tiho je odgovorio.

Ona je prišla i zagrlila ga. Stevo je djelovao zbunjeno, još nije mogao povjerovati da je u svojoj kući, da su dani strašnog mučeništva iza njega. Vidjevši djecu koja su utrčala u kuću, zaplakao je, ćutao je, drhtalo mu je cijelo tijelo, dugo ih je držao prigrljene. I Marta je zaplakala kad ga je vidjela izmučenog dugogodišnjim ropstvom i slomljenog duha. Janja je htjela znati sve o njegovom stradanju, postavljala je pitanja, on nije mogao odgovarati na njih. Marta joj je savjetovala da ga sada ništa ne pita, kad se oporavi biće vremena za priču. Mislila je o Boži i on je bio u zarobljeništvu, želila je znati šta se desilo s njim. Raspitivala se kod naroda, saznala je da se vratio i da će u kolonizaciju. Riješio je preseliti se u Banat sa Milkom i Đurom. Volila bi ih vidjeti ali nije imala prilike. Bila je zadovoljna njegovim povratkom, djeci će biti lakše s njim. Đuro je u Banatu ostao kratko, više je volio gledati svoje Bjelajsko Polje nego tuđu nepreglednu ravnicu. Božo je ostao sa Milkom a on se vratio na očevinu i obnovio kuću. Ne dugo zatim oženio se iz Vranovine kao njegov otac, lijepom i dobrom ženom, Marom Kovačević. Dobili su djevojčicu Savu, Martinu i Božinu prvu unuku a onda je on napravio istu grešku kao njegov otac. Zaposlio se na Oštrelju, tamo upoznao ženu, raspuštenicu koja je imala tri ćerke i zbog nje otjerao Maru. Ona je svoju nejaku Savu uzela u naručje i vratila se u rodnu kuću.

Kada je završena izgradnja doma proslavljena je velika radna pobjeda. Danima se selima pronosio glas o narodnom zboru koji će se održati na dan otvaranja. Dugo godina se narod nije okupljao sličnim povodom. Nakon teških godina rata, stradanja i patnje, kasnije obnove i izgradnje ljudi su se umorili, zbor će im pružiti malo zadovoljsta i zabave. Drugovi su se brinuli oko organizacije, mobilisane su grupe omladinaca koje su radile na uređenju terena oko doma. Majstori su izrgadili veliku pozornicu pored zgrade, učitelji su sa djecom vježbali revolucionarne pjesme, očekivalo se učešće vojske iz bihaćkog garnizona. Probe su trajale danima, sve je moralo biti spremljeno i izvedeno besprekono. Govorilo se da će doći neki važni drugovi iz republike. Milicija je danonoćno patrolirala vodeći računa da se ne dogodi kakva sabotaža.

Pozornica je ukrašena crvenim platnom na kome su postavljene dvije velike slike druga Tita i Đure Pucara Starog. Na njenom prednjem dijelu sa lijeve i desne strane su postavljene zastave. Dan je bio sunčan, sve je bilo spremno za proslavu. Narod se okupljao od jutra , već do podne kod doma se skupilo staro i mlado. Na pozornici su se smjenjivali učesnici programa, učenici i omladinci sa revolucionarnim pjesmama i recitalima. Glavni događaj je bio otvaranje doma, traku na vratima je prsjekao drug Vojsko Kecman koji je svoje mjesto već obezbijedio u vrhu partije, za ovu priliku je stigao iz Sarajeva. Govorio je nadahnuto, po svemu se vidjelo da je iskusan i vješt na riječima.

“Drugarice i drugovi, okupili smo se ovdje da proslavimo još jednu radnu pobjedu, valjalo je izgraditi ovaj dom koji će biti od koristi svima. Uložili ste veliki trud da ga završite na vrijeme ali bih istakao posebno zalaganje drugova iz Narodnog Odbora. Sa obnovom i izgradnjom nećemo stati, čekaju nas novi zadaci. Prije par dana sam bio na otvaranju jedne škole u potkozarju i neki drugovi me pitaju odakle sam, odgovorio sam, moje porijeklo je partija, mojim venama teče crvena proletreska krv. Svi moramo tako razmišljati i nastaviti koračati putem koji nam je trasirao drug Tito i partija.  Vremena mraka i ropstva su prošla , mi smo u fazi izgradnje novog čovjeka, proletera, iskrenog i poštenog građanina dične nam Federativne Narodne Republike Jugoslavije.

Govorio je lijepo i pompezno, zastave su se viorile na bini, prolamale su se pjesme o Titu. Narod ga je pozdravljao aplauzima a bilo je i onih koji su, zanešeni u svu tu predstavu, plakali. Nakon priredbe i govora za drugove komuniste i članove Narodnog Odbora serviran je ručak u domu. Proslava je završena, sve se stišalo, narod se vratio svakodnevim poslovima.

                                         XIII

Marta je morala napustiti kuću Steve Drljače ali nije znala na koju stranu da krene, kome da se obrati, gdje da nađe kutak u kome će odgajati Živka i ovo koje će uskoro donijeti na svijet? Dmitar je napustio, stvorio je dom na nekom drugom mjestu u kojem nije bilo mjesta za nju, morala se sama pobrinuti da pronađe utočište. Radila je mnogo, marljivo se trudila i kućila kod tetke, sa Božom u Bjelaju, onda sa Dmitrom u Risovcu a sad je, ponovo, u nevolji. Tri kuće je kućila a nije imala ni jednu, ostala je bez krova nad glavom i jasnog puta kojim bi krenula. Tetkine kuće više nije bilo, zapalila je njemačka vojska tokom rata, Božo je davno istjerao, Dmitar nije dozvolio da ostane ni na zgarištu. Našla se ispod vedrog neba sa djetetom pored sebe i drugim koje nosi ispod srca. Da nije izgubila svoju tetku Smilju, ona bi joj pomogla, kod nje je uvijek nalazila zaštitu i mir. Sada je ostala sama, ranjena Dmitrovom odlukom da sa sobom odvede djecu, izmučena ratom i siromaštvom, primorana da se obrati nekom za pomoć. Razgovarala je sa Janjom i Stevom, rekla im je da će otići kod novih vlasti, u Narodni odbor i moliti ih da joj pronađu neki smještaj.

Narednog dana se našla kod predsjednika odbora u Risovcu, druga Đorđe Bjelića. Čovjek, visok skoro dva metra, širokih ramena, mrkog pogleda ispod velikih sastavljenih obrva , zbog stasa i glasa svi su ga zvali Đorđina. Na prvi pogled je djelovao strogo čemu je najviše doprinosio njegov govor, snažan i naprasan glas, djelovao je ekspozivno. Njegov govor je izgledao kao grmljavina pred prolom oblaka, govorio je snažnim i prodornim glasom, ko ga je malo poznavao smatrao ga je grubim čovjekom, u stvari iza toga se nije nalazila nikakva grubost već karakter okovan krajiškom tradicijom i partijskom disciplinom za koje je mislio da su uvijek ispravni. Vjeran pariji, spreman da izvrši svaki zadatak koji su pred njega stavljali, na razne načine se trudio mobilisati narod i doći do cilja. Ubjeđivao je, objašnjavao a ne rijetko se ljutio i podizao svoj, i onako prodoran, glas.

Partija je određivala sve, ko, kad i gdje će se nešto raditi. Njeni članovi su smatrali da se u sve trebaju miješati , čak i u privatni odnos među ljudima. Đorđina se ponašao u skladu sa partijskim uputstvima i ne razmišljajući o tome, čvrso je vjerovao da su njihovi postupci ispravni.

Već ranije je saznao da je Marta trudna i da je zbog toga Dmitar otjerao. Kad je ušla kod njega u kancelariju, ponudio joj je stolicu da sjedne mjereći je pogledom. Stavio je ruke na leđa, oduvijek je imao takvu naviku, i šetao duž kancelarije . Kad god bi se našao pred kakvim problemom, duvao je kao da nosi kakav teret na leđima, valjda je tako ukazivao na ozbiljnost i značaj svog zalaganja da pronađe rješenje. Nije znao zašto je Marta došla ali će iskoristiti priliku, koja mu se ukazala, da sazna ko je otac njenog, još ne rođenog, djeteta. Osjećao je to kao partijsku obavezu, kad sazna ko je otac njenog djeteta, upisaće ga na očevo prezime kad se rodi. Ona  je poznavala Đorđinu i nije je zabrinjavao njegov prekoram pogled. Da bi joj pokazao kako je ozbiljan i strog grubo joj se obratio:

“Šta si ti trebala, zbog čega si došla”?

Nije je uplašio njegov nastup, tiho je počela:

“Došla sam vas moliti za pomoć. Možda si čuo da nemam gdje boraviti, da me...”

“Znam, prekinuo je, nije joj dozvolio da završi, Dmitar te istjerao, šta je drugo mogao kad si to napravila, svako bi postupio kao on? Drug Dmitar je oficir, ozbiljan čovjek i nije mogao postupiti drugačije”.

Dok joj je govorio nije gledao u nju kao da se plašio njenih blagih, molećivih očiju.

“Dobro, Đorđo, ne bih ja da govorim o Dmitrovom i mom odnosu, došla sam vas moliti da me negdje smjestite, nemam gdje boraviti, šta ću sa djecom”, izborila se da izgovori rečenicu bez njegovog prekidanja?

“Sad si došla tražiti pomoć, što nisi o tome razmišljkala ranije, da nisi to napravila ne bi ostala bez kuće”, vraćao se svom kritikovanju ne mijenjajući strog ton svog glasa?

“Ja ne znam, kuda ću, vi ste vlast i molim vas da mi nekako pomognete”.

“ Šta ti misliš, drugarice, da mi nemamo važnije posla i problema već da rješavamo gdje ćeš ti živjeti. Moramo izgraditi zemlju, izvršiti sve zadatke, šta će mi drugovi reći ako ne uspijem završiti sve na vrijeme, mogli bi pomisliti da sam zapostavio ozbiljne zadatke i rješavao ženske probleme”?

Ona je ćutala, gledala je u njega i čekala kada će mu uhvatiti pogled. Kad su im se oči srele on se uzvrdao, nije znao šta će sa sobom a ona mu se blago nasmješila, pokazala mu je da se ne ljuti na njega zbog kritika.

“Ne znam, šta ću sa tobom, gdje da te smjestim, kod koga, u pola sela još nsu kuće popravljena, nemam ja nikakve prostorije za smještaj žena sa djecom. Moram razgovarati sa drugovima, pitaću u Opštinskom odboru, svrati za neki dan, sada ti ne mogu ništa obećati”.

“Dobro”, rekla je i ustala sa stolice .

Kad je bila na vratima on je dodao:

“Sledeći put kad dođeš, moraćeš mi reći, čije je to što nosiš”?

Ništa nije rekla, samo se osmjehnula i izašla iz kancelarije. Đorđina je ostao razmišljajući o njoj, iskreno mu je bilo žao što pati, znao je da treba i mora pronaći neko riješenje za nju i ako nije znao kako? Nakon nekoliko dana je otišao u Petrovac, razgovarao je sa drugovima koji su mu rekli da ima njihovu dozvolu, kako god riješi oni će biti saglasni?

Marta je ispričala Janji sve o razgovoru u Odboru i nije se nadala da će se brzo riješiti njen problem. Iznenadila se kad joj je kurir donio poziv iz odbora da se javi sledećeg dana u kancelariju. Stigla je u Odbor prije zakazanog vremena, u njoj se probudila nada da će joj pružiti pomoć. Ušla je u kancelariju, ovog puta sa Đorđinom je sjedio još jedan drug koga nije poznavala. Sjela je i on joj se obratio:

“Znaš ti drugarice, da u našoj zemlji ne mogu djeca biti bez oca, to više nećemo dozvoliti. Svakom dijetetu se moraju znati oba roditelja i moramo ih upisati, zato ćeš nam ti reći čije je to tvoje što nosiš”?

“Moje, odgovorila je, dijete je moje, ja ću ga roditi i brinuti se o njemu”.

“Jesi ti mene čula, šta sam ja rekao, ne može tako, moramo znati, ko je otac djeteta”?

“To nije važno meni pa ne treba biti važno ni vama, već sam rekla, dijete je moje”.

Dok je onaj drugi čovjek ćutao, Đorđina se sve više ljutio. Mislio je, ako je pritisne, podigne glas, pokaže odlučnu namjeru da sazna istinu, kako će ona popustiti.

“Tražiš od nas pomoć, da te negdje smjestimo a nećeš da sarađuješ sa nama, ne može to tako, drugarice “ , grmio je svojim prodornim glasom koji se čuo daleko izvan kancelarije. Od njegove galame se neprijatno osjećao drugi član Odbora koji se nije miješao u razgovor. Uprkos galami Marta nije popustila, ni on nije odustajao, želio je ispuniti partijsko uputstvo koje je jasno, ne mogu se više rađati vanbračna djeca, moraju se upisati imena oba roditelja.

“Moraćeš reći ko je otac pa makar sjedili cijeli dan u ovoj kancelariji, odavde nećeš izaći dok ne kažeš istinu”.

“Dobro, kad je tako onda ću reći”, pristala je Marta.

On se odjednom razvedrio, zadovoljan svojim ubjedljivim nastupom, sad je i drugu pored sebe pokazao kako se upornošću dolazi do cilja, okrenuo se prema njoj i pitao:

“Reci, ko je otac djeteta”?

“Ti Đorđo, ti si otac mog djeteta” odgovorila je.

Na njegovom licu su se jasno ocrtale plamenice, smrknutog lica, ljut kao paprika, nije nalazio riječi da se odbrani od njene izjave. Skočio je sa stolice urlajući:

“Napolje, vodite je napolje, još će me optužiti da je dijete moje, šta će drugovi reći, ja sam ozbiljan čovjek”?

Martina izjava da je on otac njenog djeteta bacila ga je u jarost koja mu nije dozvolila da joj kaže kako se sa drugovima dogovorio da je privremeno smjeste u one tri male prostorije u domu.

Bio je siguran da je više nikad neće pitati čije je dijete koje nosi? Kao da ga je Marta osvjestila svojim odgovorom, prvi put mu je neko pokazao besmislenost miješanja partije u odnose među ljudima, njihovo ponašanje i privatnost. Osjetio se postiđenim, prekorio je sebe zašto joj je postavio takvo pitanje? Učinio je to zbog partijskog zadatka, do sad ih je uvijek izvršavao ne razmišljajući, siguran u njihovu ispravnost, ovog puta je sumnjao u to. Drugog dana je poslao kurira do Marte, naredio je da je dovede u Odbor. Ona je bila iznenađena i zaplašena. Kad je stigla dočekao je vedrijeg raspoloženja i saopštio da se može preseliti u prostorije doma. Za nju je novi krov nad glavom značio olakšanje i još jedan početak.

Skućila se kako i koliko je mogla u čemu su joj najviše pomogli Janja i Stevo. Spoznala je koliko je Stevo dobar čovje, trudio se da joj u svemu pomogne, iz svoje kuće je iznosio stvari i davao njoj. Primijetila je da ga nešto pritiska, čekala je kada će joj reći šta ga tako muči? Kad Janja nije bila sa njima pitao je:

“Čuo sam, pričaju ljudi po selu da je moja Janja bila trudna prije mog povratka, reci mi, molim te, da li je to istina”?

“Pusti Stevo šta selo i zli jezici govore, nikog nemoj slušati, sve su to laži”.

Na lica mu je vidjela olakšanje, tražio je da ga neko ohrabri a ona je to učinila. Nikad više nije to spominjao, sa Janjom se dobro slagao.

Kratko vrijeme nakon useljavanja Marta rodila je muško dijete i dala mu ime Ljubiša a matičar ga je upisao na njeno ime. Kako se dom nalazio na putu njena kuća postala je odmorište Risovčana kada su odlazili u Krnjeušu ili Petrovac i svih putnika namjernika. Svratili bi da predahnu, ugase žeđ  a onda su nastavljali dalje. Ne rijetko su svraćali oni koji su iz nekog razloga zakasnili, naročito u zimskom vremenu kada napadaju veliki snijegovi. Promrzli i umorni kod Marte bi se ugrijali i okrijepili šoljom toplog čaja. Njeno dobro srce je za svakog imalo razumijevanja.

Kod Petre i Dmitara su se nastavili zahlađeni odnosi. Radili su mnogo ali se imanje teško podizalo. Lakše su se snalazili oni koji su radili u nekom preduzeću pa se Dmitar prijavio kod šumarije u Krupi za posao sjekača u šumi. Planirali su da će im uz njegovu zaradu biti lakše. Dmitrov brat Petar se oženi i dobio jednu ćerku a očekivali su i drugo dijete. Kuća je bila puna čeljadi pa su potrebe za svim i svačim bile veće. U nabavku je odlazila Petra, najčešće pješice sa torbom na leđima. Ponekad je uprezala konje, kad je trebalo kupiti nešto više što se nije moglo nositi u torbi. Tako je upoznala Martu. Prolazeći pored doma zastala je, umorna, da za kratko skine torbu sa ramena i malo odmori. Dok je Petra spuštala torbu pored sebe na vratima se pojavila Marta. Petra joj je nazvala dobar dan i ona je uzvratila. Čula je ona za nju, selo je pričalo, znala je da je Dmitar istjerao i odveo djecu sa sobom . Prvi put su se vidjele, bile su vršnjakinje, živjele su u istom selu ali se ranije nisu susretale. Marta je iz kuhinje dohvatila stolicu i ponudila umornoj ženi. Dan je bio vruć pa je stolicu stavila u hladovinu i Petra je sjela:

“Sigurno si žedna”, upitala je?

“Jesam, vrućina je a torba je teška”.

Iza kuće je istrčao dječak koji je na sebi imao okračale pantalone i košulju, bio je bos. Marta mu je rekla:

“Živko, sine, donesi vode ovoj ženi, hladna je, prije pola sata sam je donijela sa vrela”.

Dječak je ušao u kuhinju i ubrzo se vratio sa velikom čašom vode. Stidljivo je pružio Petri vodu, ona je uzela, napila se a on je strpljivo čekao da prihvati čašu. Uzeo je čašu i žurno krenuo ali ga je zaustavila rekavši:

“Čekaj, kad si tako poslušan dječak počastiću te”.

Zavukla je ruku u torbu i iz nje izvadila nekoliko bombona, pružila mu i pomilovala ga po kosi. Radostan zbog slatkiša koje je dobio ponovo je odjurio za svojom igrom. Njih dvije su dugo razgovarale, već kod prvog susreta su se dobro razumjele, obe su bile uvjerene da su se ranije srele, sigurno bi bile dobre drugarice. Kako je vrijeme prolazilo, sve više su se zbližavale, Petra je češće svraćala i svaki put bi Živku pružila kakvu poslasticu, par kocki šećera, bombone ili nešto slično. Nekoliko puta je Marti poklonila nešto od svoje odjeće, pomagala joj prekrajati košulje za Živka i kupovala sitnice za Ljubišu, rado su provodile vrijeme zajedno.

Dmitar nije dugo čekao na posao u šumariji, pozvali su ga i počeo je raditi . Šumarija je izgradila bareke, velike drvene zgrade od čamovih brvana sa sobama za spavanje, kuhinjom i velikom prostorijom za ručavanje. U njoj je bio dugački sto od , fino obrađene, debele daske pored kojeg su sa obe strane stajale jednako dugačke klupe. U njoj se uvijek širio prijatan miris kuvanog pasulja ili čorbe sa krompirom. U kuhinji je radila jedna žena a za čišćenje soba za spavanje, pranje posteljina i namještanje kreveta zadužena je sobarica. Pored glavne zgrade su izgrađene štale za konje, pojata za sijeno i još neke manje zgradice za smještaj alata ili za kakvu drugu namjenu. Radnici su imali uslove za duži boravak pa su kući odlazili jednom ili dva puta mjesečno jer je radilište dosta udaljeno od sela. Tako je radio i Dmitar pa ga je boravak u radilištu još više udaljio od Petre. Nije osjećao potrebu da je viđa češće,  činilo mu se da nikad nije bio blizak s njom, prestao je razmišljati o njenoj ženstvenosti, više ništa ga na njoj nije privlačilo. Kad je boravio u kući razgovarali su samo ono što su morali. Nisu više tražili vremena koje bi posvetili samo sebi, za razgovor i uživanje. Ona od početka nije pokazivala veliko interesovanje za njega, odnosila se hladno, nije uspio promjeniti njen odnos, i sam se počeo ponašati slično a od kada je počeo raditi u šumi, sve manje su se obraćali jedno drugom.

Amelici se nije dopadao njihov odnos, kao čovjek od velikog iskustva znao je, ako tako nastave, da neće ostati zajedno. Plašio se takvog razmišljanja, nije mogao zamisliti da mu snaja ode iz kuće. Volio je, poštovao njen trud, oslanjao se na nju, zajedno su progurali rat i sve nevolje koje je sa sobom donio, teško bi podnio sramotu ako bi ih napustila. Njihovu neslogu je skrivao od sela i zlih jezika seoskih alapača koje ne bi usta zatvarale ako bi saznale za to.

Kuvarica Jela je došla u radilište par dana poslije Dmitra. Živjela je u Majkić Japri, ostala je bez muža kojeg je zarobila njemačka vojska još početkom rata i odvela u Njemačku sa ostalim zarobljenicima. Od tada se nije javljao a nije se ni vratio kad je rat završen. Čula je, kad je uhapšen, da je s njim bio jedan čovjek iz Jesenice koji se vratio kući. Otišla je do njega da pita za muža, ispričao je da su u Njemačku stigli zajedno, onda su ih razdvajali, on je otišao na jednu a njen muž na drugu stranu. Više ga nije vidio.

Niskog rasta, bujnih grudi, okruglog lica sa krupnim smeđim očima, Jela je bila sva vrckava. Sa svima se šalila pa se radnicima činilo da se u njenom društvu lakše i brže odmore. Sa svojim nasmijanim licem svima je bila draga.

Dopala se Dmitru ali joj u početku ništa nije rekao, čekao je zgodnu priliku za to a želio je saznati nešto više o njoj. Već kod prvog susreta s njom je shvatio kako je potpuno drugačija od Petre sa kojom su razgovori uvijek teški i ozbiljni, koja nikad nije opuštena već okovana pravilima ponašanja i obavezama. Jela je razigrana, ponekad i neozbiljna, puna energije i poleta, spremna da uživa u svemu.

Njeno lepršavo, vrckavo ponašanje ga je odmaralo , uveseljavalo i zavodilo. Rekao joj je da mu se sviđa, zbunila se ali je to vješto sakrila svojim šalama. Ponovio je to sledeće zgodne prilike i pokazao joj koliko je ozbiljan. Nije vrdala i skrivala, rekla je da se i on njoj dopada. Od tada su sve više vremena provodili zajedno. U njoj je pronašao onaj žar i vatru koju je želio da mu Petra pruži ali je nikad nije dobio. Sa Jelom se odmarao, pružala mu je svako zadovoljstvo, teško je čekao kada će se sa posla vratiti u radilište gdje ga je , uvijek nasmijana, čekala. Nije se nadao da će ga zadesiti sreća, sve se dogodilo iznenada.

Mislio je da razgovara sa Petrom, da joj kaže kako je sa Jelom srećan, odustajao je od toga jer je znao kako će ona reagovati, tako bi izazvao veliki nemir u kući. Zato je ćutao ali su drugi donijeli glas do nje. Bila je ljuta, čekala je da dođe kući kako bi to raspravili. Nije tražila priliku da ostanu sami, zasula ga je bujicom riječi. Bila je ljuta, povrijeđena, osjećala se poniženom. Pokušavao je nešto reći ali nije dolazio do riječi. Otac ga je grdio, podizao na njega glas, on mu nije odgovarao, shvatio je da ga niko od njih nikad neće razumjeti. Svi su prestali sa njim razgovarati, osjećao se neprijatno i odbačeno, sve ga je gušilo u vlastitoj kući. Vratio se u radilište i od tada sve rjeđe dolazio. Prolazili su mjeseci, stanje se nije mijenjalo, postajalo je sve više neprihvatljivo za oboje.

Stanje u kakvom su se nalazili prekinula je tragedija. Sjekači u šumi su radili kao i svakog dana. Stablo koje su obarali Dmitar i još dvojica ljudi je bilo veliko i nalazilo se na nezgodnom mjestu. Dok su dvojica podsijecali drvo, Dmitar je stajao sa strane ali nedovoljno daleko. Počelo je pucanje na panju, potom škripa, drvo je počelo padati. Njegova velika masa ga je povukla na onu stranu na kojoj je Dmitar stajao. Čula se lomljava, drvo je jurilo prema zemlji svojom težinom, lomilo je manje drveće koje mu se nalazilo na putu. Jedna njegova velika grana je zakačila Dmitra, udarila ga je tako snažno da je poletio nekoliko metara kroz vazduh, pao je na kamen i udario u njega glavom.

Ljudi su mu priskočili u pomoć ali je bilo kasno, nisu mu mogli pomoći.

Svi su stajali nijemi pred onim što se dogodilo.

Poslije petnaest dana Jela je napustila posao, osjećala se usamljena i nije želila ostati u radilištu. Petra je, nakon osamnaest godina braka, ostala udovica.  Kada je prošlo nekoliko dana shvatila je kolio joj Dmitar nedostaje. Pripremala se da ode u svoju rodnu kuću kod brata kad joj se svekar rekao da ne želi da ih ona napusti. Smatrao je da joj je mjesto među njima , želio je da ostane. Razgovarali su , svi su se složili sa njegovom odlukom, ostavili su joj vrijeme da odluči. Razmišljala je nekoliko dana i prihvatila njegov prijedlog. Radila je kao uvijek, svekar joj je prepustio sve poslove oko upravljanja domaćinstvom. Ona je to poštovala i trudila se da sve odradi kako valja. O svemu je odlučivala, kad će se orati, kad se kosi trava, kad se ženje žito, ko će raditi kakav posao, kada će se nešto prodati a kada kupiti. Postala je gospodarica u Ameličinoj kući njegovom i voljom ostalik ukućana.

Rat je ostao u prošlosti ali su ostali njegovi duboki tragovi koje će narod još dugo osjećati. Svako se snalazio kako je znao i mogao, uspješniji su bili članovi partije. Dobivali su bolje plaćena radna mjesta, stanove, odlazili na odmore i ljetovali na moru. Najteže je bilo onima koji su u porodici imali informbirovca zatočenog na Golom Otoku ili nekom drugom logoru. Označili su ih kao neprijatelje naroda i države a to se odnosilo i na njihove porodice. Surovo su kažnjeni, nisu im dozvoljavali da rade u preduzećima uprkos njihovoj sposobnosti. Za njih su bila zatvorena sva vrata. Ostali narod iz sela je odlazio u gradove, ostavljao svoje kuće i roditelje, stare i iznemogle da se zlopate. Stanovali su na periferijama gradova u vlažnim i memljivim barakama koje je, ko zna kad i zašto, neko izgradio? Mladi ljudi su napuštali sela i postajali gradska sirotinja.

Tako je, u potrazi za zaradom, u Krnjeušu stigao Lazar Ćulum iz Kotor Varoša. Tražio je mjesto gdje će zaraditi koru hljeba za svojih troje djece i ženu i zaustavio se na Grmeču. Ukazala mu se prilika da radi u šumskom radilištu Bjelajske Uvale. Samarao je na konjima, iznosio drva iz šume do lagera. Imao je nekoliko svojih konja a kako je samaranje težak i prljav posao lakše ga je dobio nego neki drugi.

Stanovao je u radilištu a u Krnjeušu ili koje drugo selo je dolazio samo kad je imao posebnu potrebu. Zarađeni novac je štedio i nosio kući svakih dva-tri mjeseca gdje je njegova žena brinula o djeci.

Visokog stasa, snažanih leđa, držao je do svog izgleda. Redovno obrijan i očešljan, uredan čak i dok je obavljao svoj prljavi posao, pravi kicoš. Naročito se dotjerivao nedjeljom ili praznikom, kad nije radio. Oblačio je bijelu košulju i odijelo a na glavu stavljao šešir nakrivljujući ga na jednu stranu. Vesele prirode, često se smijao i tako pokazivao svoj srebrni zub. Svojim izgledom privlačio je pažnju mlađih žena, naročito udovica kojih je u selima bilo dosta poslije rata. U radilištu se upoznao sa ljudima iz Risovca i Krnjeuše, sa nekima postao dobar prijatelj pa ih je povremeno posjećivao. Odlazeći u Risovac prolazio je pored doma gdje je Marta živjela, tu je vidio i upoznao.

Bila je nedjelja, rano prijepodne, tek što je sunce popilo rosu, vidjelo se da će tokom dana biti vrućina. Zato je Lazar uranio, da izmakne žegi a kod prijatelja će ispod kakve lipe ili oraha u debeloj hladovini i razgovoru provesti najtopliji dio dana.

Vratiće se kad Sunce otpočne i umine vrućina. Marta je izvela kozu na pašu u grmlje iza doma za kojom su skakutali jarići. Vodeći kozu susrela je  Lazara, banuo je iznenada, nije očekivala da neko baš tuda naiđe. Nije ga poznavala, nikad ranije ga nije vidjela. Nazvao joj je dobro jutro i ona mu je uzvratila. Primijetila je njegov visoki stas i urednost, osjetila se postiđenom što se i ona nije malo dotjerala. Nije očekivala da će neko naići , da jeste sigurno bi se dotjerala. Uvijek je vodila računa o svom odijevanju, pazila je na čistoću a sve što je nosila, ma koliko bilo staro, prilagodila bi svom tijelu, sve je na njoj lijepo stajalo. Nevolje, siromaštvo i patnja kao da nisu na nju ostavljale traga. Tek je navršila trideset šestu i bila je veoma privlačna. Njena fatalnost je privlačila pažnju muškaraca, nije morala ništa reći, učiniti, dovoljno je bilo da se negdje pojavi i svi će prema njoj okrenuti glave, svi će je primijetiti. Ona je toga bila svjesna ali tu svoju magičnu privlačnost nije koristila. Puštala je da je sudbina vodi.

Osim pozdrava, ništa više nisu rekli, on je otišao svojim putem a ona ostala završavati svoje poslove. Tokom dana, dok je razgovarao sa prijatljima, Lazaru se u sjećanje vraćao njihov susret, dobro je zapamtio njeno nasmješeno lice. Zbog toga je u društvu djelovao otsutno, nije ih slušao o čemu govore za šta su ga par puta opominjali. Kad je Sunce otpočelo krenuo je u radilište. Ljetni dan je dug i nije se žurio. Išao je s noge na nogu, razmišljao hoće li je ponovo susresti. Njegova potajna želja se ispunila, ugledao je Martu kako nešto radi ispred doma. Zaustavio se i ponovo je pozdravio a onda, ni sam nije znao kako, započeo je razgovor s njom.?Ćuteći je gledala u njega a on je rekao:

“Zovem se Lazar, radim u Bjelajskim Uvalama”.

Nije znala šta da odgovori, da ga nešto pita , da mu kaže svoje ime ili nešto drugo, dok se premišljala on je nastavio?

“Nisam iz ovog kraja, zato me ne poznaješ ali mene poznaje dosta ljudi sa kojima radim”.

Tad joj je bilo neprijatno da i dalje ćuti, tražila je nešto za šta će se zakačiti, da je nešto potstakne da progovori. Ohrabrenje je našla u njegovom osmjehu, u njemu je vidjela dobre namjere, konačno je rekla:

“Ja sam Marta, svi me iz okoline poznaju, živim ovdje u domu sa mojom djecom”.

U tom času odnekud je dotrčao Živko, kad ga je vidio pitao je:

“Je li ovo tvoj dječak”?

“Jeste, potvrdila je, drugi je u kući, on je mali”.

“A muž, gdje je on”, kad je ovo izgovorio ugrizao se za usnu, bilo mu je krivo što je to rekao, prvi put je vidio i ovo pitanje nije bilo na mjestu, kako je to mogao pitati?

Ona ga je sumnjičavo pogledala pravo u oči. Njen pogled ga je zbunio, opomenu ga zbog direktnog pitanja, osjetio se neprijatno.

Rekla je:

“Nemam muža, ali ne bih da o tome pričam sa nepoznatim čovjekom”.

U njenom glasu je osjetio prekor pa je požurio:

“Izvini, nisam trebao to pitati , idem, neću ti više smetati”.

Krenuo je, ona ga je pratila pogledom, kad se odmakao petnaestak koraka zastao je, okrenuo se i doviknuo:

“Oprosti, molim te, što sam te pitao za muža”.

Rekavši to brzo je nestao u žbunju. Razmišljao je o razgovoru i nije sebi opraštao zbog nepromišljenog pitanja. Ona će sigurno zaključiti kako je njemu važno da sazna koja žena nema muža da joj se uvuče u krevet. Takve namjere nije imao ali je njegovo pitanje tako zvučalo. Trenutno ništa nije mogao učiniti, ako je sretne ponovo pokušaće joj objasniti kako nije imao loše namjere.

Razmišljala je i ona o prolazniku, iznenadnom susretu i razgovoru. Život je naučio da bude oprezna, da nikom ne vjeruje, kuća je na putu, svakakvi ljudi prolaze, ne bi smjela ulaziti u takve razgovore. Ali u njegovim očima nije vidjela ništa loše, izgledale su pitome i blage a taj osjećaj je nikad nije prevario.

Sledećeg puta kad bude odlazio kod prijatelja mora se iskupiti, pomišljao je Lazar. Prije nego je krenuo, kupio je kafu, šećer i bombone za djecu, stavio u totbu da ponese. Ovog puta je išao sa namjerom da pokuca na njena vrata, da se izvine za grešku i pokaže svoju dobru namjeru. Kada je stigao ispred doma pokucao je, vrata je otvorio Živko, ostavio ga je da stoji na otvorenim vratima i vratio se do majke da joj kaže kako je tamo nepoznat čovjek. Ostavila je posao koji je radila i krenula ka vratima. Čim ga je ugledala, prepoznala ga je. Nije čekao da ga nešto pita, prvi je počeo, nazvao joj dobar dan i nastavio:

“Mogu li ući”?

Pogledala ga je od glave do pete, kratko je ćutala kao da razmišlja, onda je rekla:

“Slobodno, u moju kuću svi svraćaju, neko se odmori, neko ugasi žeđ, ne znam šta je tebe svratilo”?

“Nisam umoran ni žedan, prošli put kad sam prolazio nisam ostavio dobar utisak, sad sam došao da to, ako je moguće, popravim”?

Zapamtila je njihov razgovor:

“Misliš na ono što si me pitao za muža”?

“Da”, potvrdio je.

“Nisam ti zamjerila, ljudi svašta pitaju”.

“Sigurno si pomislila kako je meni važno znati koja je žena slobodna, tako je zvučalo a moja namjera nije bila takva. Rekla si da živiš sa djecom, jezik me povukao da pitam za njihovog oca”.

“Dobro, deee, vidim da nisi ništa loše mislio, da jesi ne bi se sad pravdao”, nasmješila se na njega što ih je opustilo.

Malo se zbunio i skoro zaboravio miloštu koju im je donio. Mašio se za torbu i izvadio iz nje kafu , šećer i bombone, pružio je Marti:

“Evo, uzmi, ovo je za tebe i djecu, ne mogu ti ući u kuću praznih ruku”.

Iznenadio je svojim postupkom, stajala je zbunjena, ganuo je, nije ga poznavala a on je donio miloštu za nju i djecu. Trgla se i rekla:

“Nisi trebao, nezgodno mi je, mi se i ne poznajemo”.

Uplašen da će odbiti poklon, požurio je:

“Uzmi, bona, nije to ništa, malo kafe i slatkiša za djecu”.

Tad ga je pogledala sa manje podozrenja, stidljivo uzela poklon, zahvalila se i dodala:

“Kad si donio kafu, onda ćemo je i popiti”.

Ponudila mu je stolicu , skuvala kafu i sjela sa njim za sto. Dugo su razgovarali, on joj je pričao o sebi, svojoj djeci i ženi, roditeljima o familiji. Pričao je kako gradi novu kuću za koju odlazi najveći dio zarade. Marta je u početku osjećala nesigurnost, poslije je otvorenije govorila u glavnom o sebi. Nije volila mnogo pričati o drugima. Nisu znali otkud im tolika otvorenost, razgovarali su satima kao stari znanci, dobro su se razumjeli. Otišao je iz njene kuće sa namjerom da je ponovo posjeti, ona se složila s njegovim prijedlogom da to bude što prije.

Kad je uveče legla u postelju mislila je o Lazaru, o njegovom osmjehu koji nije skidao sa usana, snažnim rukama koje je pomno gledala dok je iz kutije vadio cigaru i palio je. Lijep, snažan muškarac koji je pokazao da je razumije, sviđao joj se.

Od njihovog razgovora u kući nije prošao ni jedan dan da Lazar nije pomislio na Martu. Znao je da se dopada drugim ženama ali o njima nije razmišljao kao sada o njoj. Očarale su ga njene oči i zavodljivost, sve mu se na njoj dopalo. Mislio je kako da joj to kaže , da ona ne pomisli kako je želi iskoristiti. Znao je, ispričala mu je da je muž otjerao, da je usamljena. Stalo mu je da joj pokaže kako mu se ona dopada i da to iskreno osjeća u srcu. Riješio je da bude suzdržan, neće pokvariti sliku o sebi, prvi put je to za malo učinio, sada neće ponoviti grešku.

Tražio je razloga da je ponovo vidi ali da ne bude nametljiv. Ponovo je odlazio kod prijatelja i našao je ispred doma. Pozvala ga je u kuću ali je odbio, rekao je da žuri. Poslije mu je bilo krivo što je tako postupio, toliko je želio da ponovo sa njom čavrlja, da čuje njen glas. Iz njenog ponašanja nije mogao zaključiti šta ona misli o njemu? Poslije tog susreta prošlo je dosta vremena, on se nije pojavljivao. Marta je sama  sebi priznala da ga ponovo želi vidjeti. Dugo ga nije bilo jer je odlazio kući i zadržao se nekoliko nedjelja. Kad se vratio na posao već prvog slobodnog dana je krenuo da je posjeti. Nije se nadala, iznenadio je kad se pojavio. Marta mu je izgledala ljepša nego ranije i ona je isto mislila za njega ali su ćutali. Iz džepa je izvadio slatkiše za djecu a ispod kaputa zamotan poklon za nju. Pružio joj je, ona se nećkala, skoro se naljutio zbog toga pa je popustila. Razmotala je poklon, za nju je kupio predivnu maramu, učinio joj je radost ali se obuzdavala da pokaže koliko je srećna. Dugo je niko nije gledao tako kao on, nije bio dobar i budio u njoj stras. Od kada je upoznala Lazara osjećala je da bi ponovo mogla da voli, potrebu da nekom pruži zadovoljtvo kao što bi ona uživala u njemu. Sve je to skrivala i potiskivala u sebi. Puštalala je da vrijeme učini svoje, ako postoje obostrane želje vrijeme će ih pokazati?

Susret sa Martom ga je okrepio, tek tad je shvatio koliko se prijatno osjeća pored nje, koliko je priželjkuje. Ipak nije gajio pretjerane nade da joj se dopada. Ispričao joj je toliko toga o sebi, svojoj ženi, ona sigurno ne želi kvareiti njegovu porodičnu sreću. Ako bi se odlučila biti sa nekim muškarcem onda bi to bio neko sloboidan, bez obaveza? Skoro da se mirio sa tim ali je bio siguran da se ne želi odreći njenog prijateljsva. Sa njom je, kao sa rijetko kim, otvoreno razgovarao, ona ga je razumjela bolje nego bilo ko drugi.

Nastavio je da svraća kod nje, bilo im je oboma teško da podnosu takvo stanje, želili su jedno drugo a strah da ne osjećaju isto ih je sprečavao da to pokažu. Kad je poslednji put došao razgovarali su dugo, nije se planirao toliko zadržati ali mu je bilo teško ostaviti je i vratiti se u radilište. Napokon je krenuo a ona je pošla s njim da ga isprati. U razgovoru nisu ni primijetili kako su zašli među žbunje gdje su se prvi put sreli. Da li su im se slučajno ruke dotakle ili se dogodilo nešto drugo, nisu znali, kroz nju je prošla ona struja koja je vodila u strast. Svjesna svoje ljepote zalepršala je osmjehom, mamila ga je zanosnim tijelom. Zastali su, on je uhvatio za ramena i okrenuo prema sebi, nisu se više obuzdavali, oboje su plamtili , bili su spremni predati se jedno drugom. Polegao je na travu, pružao joj je ljubav, ona mu je uzvraćala. Dvoje zrelih ljudi, punih snage i željni ljubavi ispunjavali su svoje želje. Marta je gorila, nije znala koliko je strasti bilo zatočeno u njenom tijelu koju su oslobodili Lazarovi dodiri i poljupci. Bili su izvan sebe od zadovoljstva, željni da se ne zaustavljaju, da njihovo zadovoljstvo traje beskrajno dugo.

Od tada Lazar je redovno dolazio kod nje. Rijetko ga je neko viđao jer oko doma nije bilo kuća, sve su bile udaljene. Ona od njega nije ništa zahtijevala, nije očekivala nikakvu obavezu zbog čega se osjećao opuštenim, ništa ga nije stezalo. Ispunjavali su jedno drugom živote, poklanjali osjećanja, uživali su u tome što im je sudbina namjenila i vrijeme donijelo. Rijetko ga je nešto pitala o njegovoj ženi ali nije izbjegavala takve razgovore kada ih je on započinjao. Često joj je donosio poklone kojima se uvijek iskreno radovala. Znala je, kao i prošli put sa Markom, da će on jednom otići i da se vjerovatno više neće vidjeti. Ostaće im sjećanje da u njemu nalaze snagu kada im loše krene, kad ne budu zadovoljni, kao što ona uvijek nalazi novu snagu u sjećanjima na zajedničke trenutake provedene sa Božom. Sa drugim muškarcima je uživala a njega je volila, sa njim je u svemu uživala.

Nikom nije pričala za Lazareve posjete, nije se povjerila čak ni Janji i Petri, u njih je imala povjerenja ali je ovog puta ćutala. Ovako joj je bilo lakše, da im je nešto rekla usledila bi pitanja; ko je on, odakle, koga ima, šta planira, zato je sve čuvala u sebi.

Tako će ostati sve do dana kada je Lazar došao kod nje vidno neraspoložen. Primijetila je to čim ga je ugledala ali ga ništa nije pitala, čekala je da joj sam kaže o čemu se radi. Sjedili su i razgovarali, popili kafu, ona je tokom razgovora ubacivala šale, pokušavala mu je popraviti raspoloženje. Kad je vidjela da ne uspijeva, odustala je. Bilo joj je jasno da joj nešto želi reći ali  mu je to teško i nezgodno. Kako je to morao učiniti, konačno je natjerao sebe i smogao snagu da kaže šta ga muči:

“Moram ti reći nešto važno, žao mi je i teško da govorim o tome”.

Nije ga pustila da završi, prekinula ga je, znala je šta je namjeravao reći:

“Odlaziš, vraćaš se kući, nećemo se više viđati”.

“Da”, potvrdio je i bio je zahvalan što je ona izgovorila njegovu misao, njemu je to bilo teško, gotovo nemoguće. Nastala je tišina, ćutali su, nedostajale su im riječi i hrabrosti da nastave razgovor. Lazar se vezao za nju, proveli su mnogo nezaboravnih trenutaka, sada je to sve nestalo, pretvorilo se u prah koji će vjetar oduvati i nositi sve dalje od njih kroz sjećanje do konačnog zaborava. Nestaće njihovog zajedničkog, zvonkog smijeha, nestrpljivog, slatkog isčekivanja kada će se on pojaviti iz pravca kojim je uvijek dolazio, otvorenih razgovora koji su ih opuštali, u kojima su uživali.

Teško joj je uputio nekoliko rečenica objašnjenja, od oca mu je stiglo pismo, polomio je nogu i sad nema nikog da radi teže poslove i brine o porodici, žena mu je trudna i očekuju četvrto dijete. Htio je još govoriti o tome ali je odustao, bilo je dovoljno i to malo što je izustio.

Marta je od početka znala da će se ovo jednom dogoditi, nije bila iznenađena i ako nije očekivala da će joj to tada reći. Osjećala je tugu, bolio je rastanak ali je imala dovoljno snage da to podnese. Nosila se sa svim nevoljama pa će izdržati i ovaj rastanak. Uprkos pokušajima nisu uspjevali pronaći način da svoj poslednji susret provedu u boljem raspoloženju, više su ćutali nego što su razgovarali, izbjegavali su da im se pogledi sretnu, plašili su se tuge koja se u očima najviše prepoznaje.

Kad je krenuo, izašla je da ga isprati. Poslednji put je čvrsto zagrlio i poljubio , onda je polako krenuo okrećući se prema njoj sve dok mu drveće nije zaklanjalo vidik. Stajala je, gledala za njim očiju punih suza od čega joj je pogled bio zamagljen i ponovo se pitala, zašto se baš njoj dešavaju takvi rastanci? Toliko puta je ostavljena i ako to nije želila.

Osjećala je veliku prazninu nakon Lazarevog odlaska, danima je razmišljala o njemu. Nije bila ljuta na njega, samo su joj falili razgovori snjim, njegov zagrljaj, osjećaj sigurnosti koji je imala uz njega, sve joj je falilo, čak i peglanje njegovih košulja. Želila je da bude sretan, nikad nije pomišljala da ga otrgne od porodice, bila je zadovoljna sa onim koliko joj je pružao, koliko joj se predavao. Otišao je da dočeka rođenje svog četvrtog djeteta. I ako je znala da nosi njegovo čedo, kada su se rastajali, nije mu htjela reći. Da je to učinila zbunila bi ga, podijelila bi njegova osjećanja, bio bi razapet između porodice i nje a to nije želila da mu učini. Pustila ga je da ode i bude srećan sa svojom djecom, da ih voli i uživa sa njima u porodičnom miru kao što će ona voliti ovo koje joj je on darovao.

Kad se na njoj vidjela trudnoća selo je pričalo i nagađalo sa kime je bila, ko je otac? Izmišljali su i spominjali razna imena. Bilo je dovoljno da vide kako je nekom pružila čašu vode pa da proglase kako je baš taj oduvijek svraćao kod nje. Nije joj bilo prijatno slušati njihova naklapanja i laži ali je sve izdržala. Jednom su se Janja i Petra zajedno našle kod nje, Janja je upitala hoće li njima reći ko je otac djeteta. Oštro i prekorno je pogledala i rekla:

“Da sam htjela, rekla bi to ranije, to nije važno, srećna sam što ću ga roditi”.

Mislila je, ako Lazar ne zna da mu je otac ni drugi ne trebaju znati. Kad bi se nekom povjerila izdala bi ga a on to nije zaslužio.

Nikad više o tome nije govorila. Rodila je svog i Lazarevog sina Neđu koji će se, kad poraste, o njoj brinuti do njene duboke starosti.

                                             XIV

Živko je majci bio velika pomoć. Izrastao je i ojačao pa je zamjenjivao u mnogim poslovima. Sa Petrom se toliko zbližila da je ona svaki put kad bi prolazila svratila kod nje, nekad je i praznikom dolazila, donosila joj ponešto za djecu. Petra je u Živku vidjela nestašnog dječaka svoje drage prijateljice ali kad je navršio petnaestu godinu prvi put ga je pogledala drugačije. Odmjerila ga je i shvatila kako je postao snažan mladić, na njemu je primijetila muževne crte, već mu je trebao pribor za brijanje. Otjerala je takve misli, uplašena da Marta ne primijeti njen pogled.

I on je nju odavno prestao gledati kao majkinu drugaricu. Prema njoj je osjetio prvo uzbuđenje kao dječak koji je prerastao u zrelog muškarca, budila je u njemu strast , volio je biti u njenoj blizini, osjećao je želju za njenim oblinama. Krišom je posmatrao , pratio svaki njen pokret. Nije želio da ona to primijeti, plašio se kako bi se snašao, šta bi učinio ako otkrije da je požudno gleda? Nije imao nikakvog iskustva sa ženama, još nije izmijenio ni poglede sa nekom djevojčicom, svojom vršnjakinjom a privlačila ga je ova zrela žena.

Petra je tada izgledala najbolje, bila je ljepša nego ikad. U zrelim godinama, puna snage, bujnig grudi, jakih bokova kojima je njihala pri hodu, izazivala je i potsticala Živkovu želju da je osvoji, da bude njegova. Već nekoliko godina je udovica, bez muške ruke i dodira, iz nje je izbijala potreba da se preda nekom muškarcu i da u tome uživa. Uprkos njegovom skrivanju pogleda, primijetila ih je. Prijalo joj je njegovo interesovanje pa se pred njim počela slobodnije ponašati. Namjerno je otkopčavala gornje dugme na bluzi dozvoljavajući da joj se naziru grudi ili je, kao, slučajno pomjerala suknju, otkrivajući koljeno. Kad mu je uhvatila pogled na sebi zavodljivo mu je uzvratila, raspalila u njemu oganj i pokazala da zna za njegove želje. Među njima je trajala, ta skrivena igra, cijelu godinu dana. Ona više nije izlazila Živku iz glave, maštao je o trenucima s njom, zamišljao je odjevenu u prozirne bluze i haljine, noćima nije spavao zbog nemira koji mu je donijela.

Petra je u početku mislila kako je to igra koju ona, kao iskusna žena, može kontrolisati, onda je sebe više puta uhvatila kako zamišlja njegove ruke na svojim grudima, kako mašta o njegovom zagrljaju. Budila se noću okupana znojem, postajala je svjesna da je njeno tijelo, više nego ikad, vapilo za muškim dodirima. Gorila je od želje da je neko čvrsto stegne u zagrljaj ali je svojim strogim držanjem odbijala muškarce, nije im dozvoljavala da joj se približe. Stvorila je o sebi sliku žene kakva nije bila, hladne i nezaiteresovane, zbog toga je sebe prekorjevala. Zato je svoju pažnju usmjerila prema Živku, zavodila ga je mada nije znala šta se sve može dogoditi? Razmišljala je, kako bi im bilo lijepo da su zajedno, šta bi rekla Marta da zna za njene bludne misli? Gledala ga je kako raste, on je sin njene vršnjakinje i dobre prijateljice, niko ne bi razumio njenu potrebu i želju. Bježala je od takvog razmišljanja ali su njena osjećanja i čežnja mutile razum, preticale ga, po prvi put nije bila sigurna da li se može kontrolisati.

Sudbina je namjestila priliku u kojoj će oboje pustiti da im osjećanja nadvladaju razum. Marta je sa Ljubišom i Neđom otišla do vodenice, Živko je ostao sam kod kuće kada je ona naišla, vraćala se iz Krnjeuše. Planirala je da kod njih predahne. Pred vratima je skinula torbu sa leđa kad je na vrata izašao Živko.

“Majka nije kod kuće, otišla je u vodenicu”, rekao je.

“Dobro, malo ću sjesti da se odmorim pa ću nastaviti”, odgovorila je dok je ulazila u kuhinju, tad je vidjela da je on sam i upitala:

“A gdje su ti braća”?

“Sa majkom su, otišli su zajedno”.

Našla se pred iskušenjem, sama, zrela, udovica željna ljubavne strasti ispred mladića koji još nije sazreo kao muškarac, nije osjetio čari ženskog tijela ali je dovoljno snažan i privlačan. Primakla mu se toliko blizu da je osjećao miris njenog tijela, sav je uzdrhtao, znala je da će ga uzbuditi njena blizina. Dok je sjedala malo je zabacila suknju i otkrila koljeno, Živko više nije znao kako da se obuzda. Uhvatila ga je za ruku , malo povukla ka sebi i rekla da sjedne pored nje. Toliko je bilo dovoljno da ga ohrabri. Sjeo je i naglim pokretom ruku rastrgao dugmad na njenoj bluzi,  kliznula je sa njenih ramena, na njenim grudima su ostale samo njegove ruke. Pogledao je u oči, želeći da u njima vidi odobravanje za to što želi. Ona se zavodljivo smješila, sa lica joj je zračila toplina poput sunca. Želila je to koliko i on. Postao je kao vjetar, koji donosi provalu oblaka, plah, snažan i silan, letio je na krilima snova koji su mu se pretvorili u stvarnost. Svojim ljubavnim žarom je plaćao mjesto u Raju koga je sa njom pronašao.

Uzvraćala mu je strasno, nije to više bila ona Petra kakvu je Dmitar poznavao. Iz nje je provalila snaga, strast, postala je oganj koji su potpalile ruke mladića kome se predala. Nestala je sva suzdržanost i hladnoća, želila je da sagori u ljubavnom transu. Otjerala je sa sebe sve gorčine iz prošlosti, nije joj trebalo ništa više osim igre njihovih užarenih tijela, spoznala je sreću.

Postala je svjesna da se ovim činom nije završila njihova skrivena igra već je ovo za oboje bio početak. Znala je da više neće moći bez zadovoljstva koje je upravo doživjela. Želiće to još više i moraće naći način da ovog mladića, koji je učinio presrećnom, zadrži uz sebe. Koristila je svoje iskustvo i preuzela brigu o njihovim sastancima, stvarala je zgodne prilike, planirala vrijeme i vodila računa da za njih niko ne sazna. On joj se u potpunosti predao, opijen njenim tijelom, jedino mu je bilo važno da uživa u ljubavi i strasti koje mu je pružala.

Još prije pola godine ona i Amelica su kupili par konja sa kojima su planirali raditi u šumi. Mislila je da će to biti posao za njenog djevera Petra ali je on od završetka rata bio bolešljiv, nije bio za tako težak posao. Zato je riješila uzeti kočijaša, razgovarala je sa svekrom i on se složio. Ukazala joj se prilika da zaposli Živka i tako ga veže za sebe. Uvjerena da su joj osjećanja dovoljno snažna prema njemu, nije se htjela odreći zadovoljstva koje je s njim doživljavala. Nisu joj više bili dovoljni povremeni sastanci s njim, htjela je još više, htjela je da uvijek bude u njenoj blizini. Rekla mu je šta planira, on je kao i sve ostale njene prijedloge i odluke prihvatio. Ubrzo je razgovarala sa Martom:

“Znaš, Marta, rekla je, kupili smo konje sa kojima ćemo raditi u šumi, htjeli smo da to bude posao za mog djevera Petra ali on nije za taj posao, često pobolijeva. Uzećemo kočijaša pa sam mislila da te pitam za Živka, snažan je i zdrav a posao mu treba”.

Marta je bila malo iznenađena, nikad ranije nije spominjala tako nešto ali je znala da Petra o svemu odlučuje u njihovoj kući i da je uspješna u svim poslovima. Malo je razmislila i odgovorila:

“To je pametan prijedlog, lijepo je što si se njega sjetila, vrijeme mu je da se negdje zaposli, ako on pristane, ja ću se složiti”?

Petra joj nije rekla da je s njim obavila razgovor, da su se o tome već dogovorili.

“U redu, dodala je Petra, ja ću ga pitati, ako pristane može početi raditi za nekoliko dana. Ali nisam ti rekla, on bi morao stalno biti uz konje, stanovao bi u radilištu”.

Shvatila je da će Živko otići iz kuće, biće joj žao kad se odvoji od nje, ipak svjesna je, došlo je vrijeme kada mora potražiti svoj put.

“Dobro, neka boravi u radilištu, kad bude slobodan doći će da se vidimo”.

Vješto je Petra sve ovo izvela, dobila je svekrov i Martin pristanak a Živko je i onako srećan što će biti blizu nje. Poslije nekoliko dana Živko je otišao s njom, svratili su Ameličinoj kući i istog dana je sa konjima produžio u radilište. Nije imao iskustva pa su mu oko posla pomogli stariji radnici. Kad su imali slobodne dane on je sa konjima dolazio kući, svaki put je s nestrpljenjem očekivala te dane. Čim su ostajali sami, gdje god bi se našli, bacala mu se u zagrljaj. Nikad nije pomišljala da će je poslije toliko godina braka i udovištva snaći ovolika sreće. I za nju su takva osjećanja bila novost, nije znala da postoji toliko toga skrivenog u njoj. Čekala je tog mladića da probudi sva njena čula.

Skrivali su od svih šta se dešava među njima a naročito od njenih ukućana. Plašila se pomisli, da njen svekar sazna, znala je da bi to bio kraj njenog boravka u kući, morala bi otići i potražiti utočište na drugom mjestu? Svjesna da je njena i njegova familija ne bi razumjeli, osudili bi je i odbacili. Sav rizik i strah nisu bili dovoljni da zaustave njena osjećanja i potrebu da voli i bude voljena, nastavljali su uživati u svojim zadovoljstvima.

Ljudi su prepoznali da je njihov odnos više od činjenice da mu je ona gazdarica. To su govorile njihove oči, razgovori, česti susreti, skrivanja su postala uzaludna. Počela su govorkanja, kasnije i otvorene priče, selo je pričalo iza njihovih leđa. Petrina ozbiljnost se polako topila u očima ljudi, primijetila je da su se počeli slobodnije odnositi prema njoj. Jedni su sa podsmijehom govorili o njihovoj razlici u godinama, drugi se zgražavali nazivajući to nečasnim ponašanjem. Priča se širila kao poplava i stigla do Petrinog svekra Amelice i do Marte. Poslednja dva puta nije svratila kod nje, izbjegla je susret jer se plašila njene osude, nerazumijevanja. Marta je znala zašto je zaobilazi, izašla je pred nju, presrela je. Nije je dugo držala u neizvjesnosti, kao i uvijek, bila je otvorena i direktna.

“Znam zašto ne svraćaš, priča je stigla do mene, ako neko zna kako bole seoska ogovaranja i uvrede onda to ja znam, toliko puta su pljuvali po meni, osudili me? Znam da nisi kriva, sudbina vam je to donijela, ne ljutim se na tebe i ne zamjeram ti. Zamoliću te nešto, pazi na njega i ako jednom poželi da ode, pusti ga kao što sam ja pustila njegovog oca. Nemoj više zaobilaziti moju kuću”.

Stajala je ispred svoje prijateljice, bez riječi, iznenadila je sa onim što je rekla, razumjela je, shvatila je koliko je velika, ogromna Martina snaga. Pokazala je svoju toplu i dobru dušu. Podigla je pogled i u njenim očima prepoznala iskreno razumijevanje, zagrlila je i zahvalila joj se. Otišla je kući sa olakšanjem ali svjesna da je drugi osuđuju.

Amelica je slušao priče, bilo mu je neprijatno, govorili su mu iza leđa. Teško je podnosio da mu se snaja sastaje sa kočijašem koji je od nje toliko mlađi, sa njegovom majkom je vršnjekinja. Nije navikao da o njemu i njegovima rđavo govore ali narodu nije mogao zatvoriti usta. Petra je to znala i čekala kada će joj svekar nešto reći. Strepila je od pomisli na to, njegovih riječi se plašila kao mača. On je snaju volio, s njom se uvijek slagao, nikad se nisu preriječili, poštovala ga je kao oca, povjerio joj je cijelo domaćinstvo, o svemu je odlučivala. U nju je bio siguran koliko u sebe. Dosta je razmišljao o svemu, bilo mu je teško započeti takav razgovor , primoran je na to, nije imao drugog izlaza:

“Petro, hoću sa tobom da razgovaram u četiri oka”, rekao je.

Ona je sva protrnula, počelo se dešavati ono čega se najviše plašila, nije imala kud. Osim stida ništa drugo nije osjećala, činilo joj se da ne čuje dobro, njegove riječi su joj odzvanjale kao da dolaze iz daleka. Pocrvenila je u licu, prvi put je skrivala pogled pred nekim, prvi put se plašila tuđeg pogleda. U času je nestala njena čvrstina po kojoj su je poznavali, njena otvorenost, postala je preplašena i ranjiva a nije znala kako će se sve završiti? Nije joj važno što će je otjerati iz kuće, boliće je to što je iznevjerila njegovo povjerenje, boliće je njegov prekoran pogled. Znala je šta će je pitati? Sve bi dala da nije na tom mjestu da može iskočila bi iz vlastite kože.

“Dođi samnom u sobu, tamo ćemo moći na miru pričati”.

Krenula je za njim i samo krajem oka vidjela lica djevera, svekrve, jetrve, svi su je već osudili, mislila je, samo će joj svekar sada to reći. Kada su ušli u sobu on je sjeo na stolicu. Stajala je ispred njega pognute glave, nije imala hrabrosti podići pogled, ako to učini provaliće se iz nje rijeka suza, sva gorčina i stid. Samoj sebi je priznavala krivicu, zaslužila je kaznu, prihvatiće je ako je ne ubije ovo vrijeme dok čeka šta će joj reći taj stari čovjek koga je poštovala koliko i oca. Ovo vrijeme, od kako stoji pred njim, činilo joj se dugo kao čitava vječnost. Čekala je njegovu presudu.

Nije stizala pomisliti koliko je teško njemu, šta se skriva u njegovoj duši? I on se našao u stanju koje nikom nije želio, teško mu je, muči ga dilema ko je on da sudi toj mladoj ženi, da ocjenjuje da li je nešto učinila dobro ili nije? Zar je ona kriva što je sudbina učinila udovicom u najvećoj snazi, zar je toliko velika njena greška da poništi sav njen trud koji godinama ulaže u njihovu zajedničku kuću, da poništi njeno poštovanje kojim ga je darivala od prvog dana kad je postala član domaćinstva? Šta je ona tako strašno učinila da u nju upiru prstom? Zašto je njoj zabranjeno da voli? Morao je spašavati čast kuće i svoje familije ali kako, da nju osudi i zadovolji zle jezike? Je li to pošteno? Selo je pogani sudija i već joj je izreklo presudu, obilježilo je i odbacilo. Podigao je glavu i rekao:

“Čujem šta selo priča, znam šta se dogodilo, nikad nismo dozvoljavali da rđavo govore o nama, nećemo to dozvoliti ni sada. Slušaj me dobro, spremi se, idi u radilište, dovedi tog momka u kuću i nastavite živjeti zajedno ako i on pristaje na to? Ja vam neću smetati da se vjenčate, ne priliči ozbiljnoj ženi da živi sa nekim nevjenčana”.

Od čuda nije mogla ništa reći, zatečena je onim što je čula, teško joj je povjerovati da je to stvarnos. Još prije par minuta bila je spremna prihvatiti osudu a sad je nagrađena. Osjetila je olakšanje, ushićenje je potiskivalo njen strah, sve se u njoj izmiješalo, htjela je da plače od bola, stida i radosti u isto vrijeme. Iz nje su provalila sva ta osjećanja, plakala je. Starac je ustao i svojom umornom od teškog rada ispucalom rukom obrisao suze sa njenog obraza. Taj njegov postupak je ganuo još više, ridala je od plača a on je pustio da sve to izađje iz nje.

“Nemoj plakati, učini kako sam ti rekao, svima nam je u kući više stalo do tebe nego do sela i njegovih priča. Ja ću razgovarati sa Stojom , Petrom i snajom, reću im kako će biti”.

Suze joj nisu dozvoljavale da nešto kaže, klimala je potvrdno glavom. Amelica je izašao iz sobe a njoj je trebalo još dosta vremena da se pribere. Sve joj se u trenutku okrenulo i razvedrilo, bila je zahvalna tom starom, mudrom čovjeku koji je svojom odlukom ućutkao selo. Seoske alapače nisu znale šta da kažu, sve su očekivali ali njegov takav postupak nisu? Požurila je da radosnu vijest saopšti Živku.

Kad ga je dovela u kuću, nije mogao sakriti svoju stidljivost, osjećao se nelagodno ali su ga svi zajedno ohrabrili. Njegova dobra narav je učinila da ga zavole brže nego što su to  očekivali. Nastavio je živjeti sa Petrom, postao je član njihove porodice. Poslije nekoliko godina su odlučili završiti kuću u Krupi koju je ona dobila na dar. Živko je kočijaški bič zamijenio volanom kamiona, radio je lakši posao i bolje zarađivao.

Kad su sasvim dovršili kuću, odlučili su se preseliti u grad ali su svaki slobodan dan provodili u Risovcu. Uzeli su kod sebe mlađu djevojčicu Petrinog djevera, brinuli o njoj, vaspitavali je i školovali. Kako je vrijeme odmicalo sve više se vidjela razlika u njihovim godinama. Narušenog zdravlja ona je postala starica a on je bio u punoj snazi. U prkos tome, uvijek je u nju gledao zaljubljeno, poklanjao joj veliku pažnju i ostao joj vjeran cijelog života.

                                           XV

Marta je nastavila odgajati svoje sinove, Ljubišu i Neđu. Sa nevoljama se nosila kako je znala, pružala im je koliko je mogla. Izrasli su i postali sposobni, pošteni i čestiti mladići. Ljubiša je otišao na odsluženje vojnog roka a kada se vratio zaposlio se u Krupi, oženio se i sagradio kuću. Kasnije je i Neđo otišao u vojsku, tada joj je bilo veoma teško, ostala je sama. I on je poslije vojske našao posao u Krupi. Vrijedno je radio i štedio za izgradnju svoje kuće u kojoj je jednu sobu namjestio za majku. Otišao je kod nje, pomogao joj da se spakuje i preseli. Odlazeći iz doma više puta se osvrtala, tužna je napuštala mjesto gdje je sa djecom provela mnogo vremena. Tu su joj se dešavale razne stvari koje su joj život činile nekad teškim a nekad radosnim. Nije skrivala koliko joj je žao što odlazi, suznih očiju je napustila Risovac.

Partija je odustala od seljačkih radnih zadruga kao i nekih drugih planova koje su počinjali ali nisu završavali. Društvo je tumaralo nejasnim putevima koje su trasirali partijski moćnici, mijenjali su programe i direktive koje nisu bile na korist narodu već su služile partijskim rukovodiocima za dokazivanje njihovih nesuvislih ideja. Nisu brinuli o narodu na selu, njegovim duhovnim i kulturnim potrebama, potsticali su ih da napuštaju svoje domove i odlaze u gradove, provodili su industralizaciju. Pokazujući i na taj način svoju moć saopštili su kako su prestale potrebe za postojanjem doma koga su nekoliko godina kasnije porušili, od njega nije ostao nikakav trag na zemlji ali jeste u Martinom srcu i sjećanju. Ona je svojim boravkom u domu ostavila veći pečat od svega što su vlasti učinile prolazeći kroz njega. Vlasti su samo prolazile i povremeno svraćale a ona je u njemu stvorila pitomo mjesto okupljanja i susretanja uvijek spremna da ugosti, pomogne ili prenese kakvu poruku. Tog vremena neće se sjećati samo Marta već svi Risovčani.

Preseljenjem u Krupu nastavila je svoje druženje sa Petrom koja joj nije bila samo prijateljica već i snaja. Sudbina im je spojila puteve koji će im ostati prepletani cijelog života.

Sa djecom, Ružicom, Milanom i Radivojem u Beogradu je uvijek bila u kontaktu, odlazila je kod njih kada više nije bilo Dmitra, on je nije želio vidjeti. Milka joj je redovno pisala, njenim pismima se radovala i odgovarala na njih. U svojim odgovorima je uvijek nalazila mjesta da pita za Božu, da ga spomene. Jedno od tih pisama je izazvalo veliki bol u njenoj duši, Milka joj je pisala da ih je Božo zauvijek napustio. Poslije te vijesti danima je ćutala a onda odlučila otići u Banat. Obišla je više prodavnica u gradu, kupila neke sitnice i krenula na put. Svratila je u Beograd kod djece a potom nastavila. Dočekala je Milka , veoma joj se radovala. Razgovarale su o vremenu koje ih je razdvajalo, htjela je znati svaku sitnicu iz Milkinog života. Gledala je unuke, Milkine ćerke i u njima prepoznavala svoju mladost. Milki je rekla zašto je došla, da vidi mjesto gdje je svoj mir našao Božo. Dugo je stajala i ćutala dok su joj suze kvasile lice a kada se okrenula i otišla pored ploče sa njegovim imenom ostale su žute ruže sa porukom: “uvijek sam te volila” i jednim licitarskim srcem.

Vratila se u Krupu.

Dan je bio kišan i sumoran. Sjedila je i radila nešto u rukama, noć se spuštala i mrak se polako uvlačio u njenu sobu. Ustala je, upalila lampu i dohvatila stari kofer u kojem je čuvala svoje drage sitnice. Svaka stvar u tom koferu je za nju bila značajna, svaka je imala svoju priču o ljudima koji su joj bili prijatelji i koje je volila. Izvadila je iz kofera svesku iskrzanih rubova i korica, otvorila je i polako listala. Među njenim stranicama bilo je požutilih starih fotografija. Gledala ih je i sjećala se, pred oči su joj se vraćala stara vremena, jasno je vidjela ljude, imala je osjećaj da su pored nje u sobi. Kad bi spustila jednu, uzimala je drugu i ponovo na njoj dugo zadržavala pogled. Sveska nije bila klasični dnevnik već njeno sjećanje, u njemu su bili upisani datumi, imena ljudi koji su činili dio njenog života i važni događaji. Nije zapisivala detalje, njih je čuvala u svom srcu. Prelistala je svesku do kraja, onda je zamotala u papir, kao poklon a potom na njoj napisala: “za moju prvu unuku”. Vratila je svesku u kofer i sve ostavila na mjesto.

Kad se njena plemenita duša uzdigla na nebo a na zemlji ostao trag u sjećanjima ljudi na njenu izuzetnu ljepotu koju Krajina nije vidjela, svesku je u koferu pronašao njen sin Neđo. Pročitao je šta piše na njoj i predao svojoj sinovki, njenoj prvoj unuki, Savi. U svesci je dovoljno rekla o sebi i vremenu u kojem je živjela a po Krajini je, svojim djelima, posijala sjeme ljubavi i dobrote.



Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču