Friday, October 25, 2019

ČEKAJUĆI PRED ŠALTEROM




Piše Milan Santrač


ČEKAJUĆI  PRED  ŠALTEROM


Onomad, odem da produžim registraciju kola, kad tamo pred šalterom red dugačak kao gladna godina. Pitam čovjeka ispred sebe, da li je takva gužva svaki dan a on potvrdno klima glavom pa dodaje: 
"Nema nam drugog načina da završimo registraciju već da strpljivo čekamo u redu". 

Prihvatio sam njegovu sugestiju shvativši da se za završavanje obaveze na nekom šalteru potrebno naoružati strpljenjem. Od osam postojećih, aktivna su četiri. Čemu služe ostali niko od nas ne zna ali je jasno da službenici na njih odlažu one kutije koje zovu registratorima gdje se čuvaju razni papiri? Da li su i koliko važni, takođe ne znamo jer ih niko ne dira i ne otvara, jedino u šta smo sigurni je da skupljaju prašinu? Prostorija u kojoj čekamo je prilično velika a ljudi u redovima poslije nekog vremena sve glasnije razgovaraju dok neka od službenica ne podvikne pa se svi malo primirimo ali samo za kratko. Malo zatim sve se vraća u prethodno stanje. Oni koji su se od dugog stajanja zamorili su se izdvojili i sjede na klupi pored zida za koju sam gotovo siguran da se tu našla slučajno ili nekom greškom. Obična, od upotrebe izlizana, stara klupa, svakako nije bila namjenjena za ovo mjesto ali, eto, poslužiće da se spuste umorne kosti nekog od prisutnih. 


Ispred mene razgovaraju dvojica muškaraca, jedan mlađi, četrdesetogodišnjak a drugi, rekao bih, da je prešao pedesetu. Za razliku od mene, oni su u rukama držali mnogo više papira. Iz njihovog razgovora saznajem da su obojica došli registrovati tek kupljena kola i da je to razlog što su im fascikle sa papirima pozamašne. Sporo se približavamo šalteru pa se priča među njima sve više razvijala. 

Onaj mlađi se žalio na sve i svašta. Ništa mu ne valja, od vanjske i unutrašnje politike, ekonomije, obrazovanja pa svega redom šta god mu je padalo na pamet. Kritikovao je vlasti, žalio se na skupoću, pljuvao po svemu i žarko iskazivao namjeru da ode u inostranstvo.

Onaj drugi, stariji je podržavao njegovu namjeru potkrepljujući to činjenicom da on živi u Njemačkoj i da dobro zna kako tamo sve štima, kako se dobro zarađuje i nigdje nema redova na šalterima u kakvom smo se tog dana našli. Povremeno sam se, za kratko, uključivao u njihov razgovor postavljajući neka pitanja. Valjda je to potsticalo gastarbajtera iz Njemačke pa je širio priču navodeći sve više detalja o uspješnom životu u toj zemlji što je onog mlađeg  oduševljavalo. Potom se srdio i sve žešće osuđivao i psovao svoj grad, zemlju i stanje za koje je tvrdio kako ne može biti gore. Zanesen željom da se i on dokopa blagostanja govorio je da treba, što prije, otići bilo gdje. 

Kako je razgovor odmicao mi smo se približili šalteru. Pošto smo stajali blizu jasno smo čuli razgovor službenice i onog mlađeg čovjeka. Žalio se kako je za porez platio mnogo na šta mu je službenica odgovorila kako je cijena od 18 hiljada eura, koliko je platio auto, odredila visinu poreza. Na to joj ništa nije odgovorio ali se njegov sagovornik okrenuo prema meni i začuđenog lica rekao: 

"On ovdje živi i platio je auto 18 hiljada eura a žali se kako mu nije dobro, nezadovoljan je, a ja sam iz Njemačke dovezao auto koje sam platio 2 hiljade i sad ga registrujem. Imam ja temo bolji od ovog ali ni on nije nov i ne košta ni polovinu njegovog a kod Švaba radim više od 15 godina". 

Pitam ga:
"Zašto si mu govorio kako tamo teče med i mlijeko, kako nema problema, zašto si mu podgrijavao želju da ode u inostranstvo"?

"Da sam mu rekao kako se tamo mnogo i teško radi, ne bi mi vjerovao, ovako sam ga bar naljutio i nasekirao", nasmijao se pomalo cinično i pružio papire službenici.

Nisam više imao volju za razgovor, čekao sam dalje u redu razmišljajući kako je teško razumjeti ljude, pogotovo kad su neiskreni. 



 

Tuesday, October 15, 2019

DOBRO DOŠLI U SRBIJU !


Piše Milan Santrač

DOBRO DOŠLI U SRBIJU !


Kada biste strancu morali da objasnite funkcionisanje zemlje Srbije radi lakšeg razumijevanja načina života, boljeg i ljepšeg boravka u njoj, sigurno ga ne biste uputili na stranicu turističke organizacije Srbije već na Google. Neka on, burazeru, gugla pa kad tamo nađe podatke i vidi da je svaki, uspješni strani državljanin porijeklom Srbin, moraće da nas više poštuje. Oni se prave važni zbog svog eura koji mogu staviti u guzicu što bi rekao jedan naš ministar, imamo mi svoj dinar, ako nije vredniji od njihovog eura ono je stariji i sigurno će duže trajati.


Kao prvo, svaki stranac treba da zna da ulazi u slobodnu zemlju jer se u njoj slobodno šetaju lopovi, manijaci, ubice, a oni najopasniji po državu , koji nisu vezali pojas dok su vozili automobil, oni su na sigurnom , iza rešetaka.
Najprihvaćeniji oblik pisane riječi u Srbiji je spisak. Bilo da je to birački spisak ili za kupovinu. Svaki Srbin ga ima i beskrajno mu se raduje , gdje god da se nađe na nekom je spisku, najčešće na listi čekanja. Zato je u narodu zaživjela krilatica “sve ti jebem po spisku”. To nam nekako dođe kao molitva i skoro potpuno je izbacila iz upotrebe arhaične izraze kao što su “dobar dan,” “izvinite” ili “hvala.”


Ako govorimo o porijeklu naroda, opšte je poznato da su svi, od vremena dinosaurusa, nastali od Srba, da je svaka poštena srpkinja nastala od Adamovog rebra, a da smo nebeski narod to već i vrapci znaju. Svako malo Srbi gledavaju u nebo da zahvale Bogu što nas je stvorio upravo ovdje. Koliki smo vjernici stranac može primjetiti na svakom koraku jer se Srbi krste ne samo u crkvama nego još češće pred izlozima zbog visokih cijena u gradskom prevozu ili kad vide račune za struju, vodu i slično. Osnovna sredstva plaćanja u Srbiji je crta, nekad se to zvala veresija . Ako je baš frka možete koristiti i platežne jedinice kao što su mito i korupcija, od volje vam je koju ćete izabrati.


Što se tiče geografskog položaja, Srbija je do Tokija! Što neko reče , Beograd nam je na vodi, građani su na hljebu i masti a ostatak zemlje u čabru. Svako ko je ikad kročio ovdje zna da je Srbija centar svijeta i okolnih planeta. Zato nas svi toliko mrze i o glavi nam rade. To će stranac primijetiti čim uđe u zemlju, ne samo po cijenama putarina nego i po tome što su nam putevi propali a infrastruktura neobična. To je sasvim razumljivo jer najveći dio novca ulažemo u satelitske programe kako bismo mogli gledati sve sportske prenose da bi se ljudi zabavljali u kladionicama. 


O svojoj djeci vodimo računa , čim se dijete rodi, umjesto pelena mu kupujemo mobilni telefon. Splavovi su trenutno najpopularnija igrališta za djecu. Kada djeca odrastu, rado ih posjećujemo u zatvorima da se ogrebemo za koju paru. Tamo su dospjeli na pravdi Boga , zbog prodaje droge , ništa nisu radili što ne rade ministri i tajkuni.


Obrazovanje nam je uspješnije nego u drugim zemljama. Najvažnije zanimanje na našim prostorima je menadžer. Na primjer, higijenska radnica u javnim toaletima , u narodu poznatija kao Baba Sera, je menadžer odvodnih cijevi i otpadnih voda. Ako niste upisali menadžment, to je isto kao da se niste ni školovali.


Kultura koja najbolje uspijeva u Srbiji je ambrozija. Najposjećenije kulturne znamenitosti svakog grada su kafići. Kad je u pitanju slikarstvo, stvari sa kojima se vi možete slikati su računi, plate, zdravstvene knjižice i diplome. Ako ste kriminalac, sad je moda da se svi kriminalci bave nekom umjetnošću, običaj je da organizujete izložbu ili koncert. Naši najčitaniji pisci su zaposleni na lokalnim televizijama tako da nema potrebe da kupujemo knjige, sem ako nemamo poriv da popunjavamo prazan prostor u regalu. Obzirom da smo zemlja koja je na evropskom putu i potpuno okrenuta budućnosti, muzeje zatvaramo jer oni predstavljaju prošlost i samo smetaju na putu prosperiteta. 


Posebnu pažnju posvećujemo i muzici. Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine! Kod nas su najcjenjeniji folk umjetnici, naročito gologuze, sisate umjetnice "Grand" produkcije i instrumentalni izvođači, stoga skoro svaki Srbin na čelu s Vladom svira uz kurac, eventualno klavir, ako je iza rešetaka. Na Pjesmi Eurovizije više ne trebamo učestvovati jer je naša lezbejka već osvojila prvo mjesto, sad je vrijeme da šansu iskoriste njihovi, zapadni transvestiti.


Srbi žive sa sportom. Bravo Nole! Cijeli svijet zna da je najveći sportski događaj u Srba tenis. Nema Srbina koji se ne bavi sportom. Bilo da je u pitanju preskakanje rata kredita, trčanje ispred policije ili jedna od najuspješnijih disciplina u nas , bacanje kesa smeća sa terasa. Pogodak bez kosti u glavu vrijedi 3 poena.


Trenutno se radi na smanjenju zagađenosti vazduha, umjesto autom, propagira se odlazak na posao biciklom. Ako nemate posao, ništa ne smeta, možete biciklom da krenete u pljačku banke.Ta pojava je postala svakodnevna, nema toga ko je to pokušao da nije uspio. Zašto ne bi mogli i vi?
Klima je kod nas zajebana zato se narod snašao i prilagodio odjevanje. Oblači se po buvljacima, svlači po splavovima. Sve što kažem može da vas zbuni i zato je jedina preporuka, obucite se slojevito.


Šta reći o zdravlju nacije? Osim opasnosti od promaje i sjedenja na hladnom betonu što izaziva sraćku ili prehladu, Srbi ne oboljevaju često. Nismo mi mačiji kašalj da trčimo kod ljekara za svaku sitnicu, mi kad obolimo to je od mistične i opake bolesti, junački. Jebeš oboljenje ako nije toliko rijetko da ga nazovu po onome ko ga dobije. Zato u zdravstvo ne ulažemo i zbog toga su nam bolnice opremljene samo zidovima , prljavim toaletima i ponekom slomljenom stolicom. Ali smo zato duhovno dobro vođeni, idemo za popovima koji se voze u skupim mercedesima a kuće su im luksuzno namještene i opremljene podnim grijanjem.


Mogli bi mi još da se hvalimo ali nećemo, da nam ne nagrnu silni turisti u Srbiju kada vide da iz naših česmi teče izvorska flaširana voda, mogli bi da nam pojedu sav kiseli kupus. Više volimo da mi idemo kod njih, makar jeli onu njihovu genetski modifikovanu hranu i plaćali ležaljke 2 eura, umesto da damo tri puta više našoj braći iz Montenegra. Svaki patriota podnosi takvu žrtvu te hrli u inostranstvo, makar morao tamo da radi. To ne treba da čudi kad znamo koliki je prirodni priraštaj u nas. Ima nas toliko da veći dio populacije jednostavno moramo da šaljemo vani, da ne bi u svojoj zemlji jedni drugima sjedili na glavi.


Ako vas upitaju šta je razlog takvom napretku države, recite im da je to rezultat rada pozicije i opozicije jer su oni puni iskusva i znanja koje se primjenjuje u novim vladama sa starim ministrima?


Welcome to Serbia! - Dobro došli u Srbiju!



Tuesday, May 7, 2019

VOJNIČKO OTSUSTVO




Piše Milan Santrač

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču


 
  VOJNIČKO  OTSUSTVO 



Hladnikavo, vlažno i ljepljivo jutro uvlačilo se u moju sobu kroz prozor koji sam tek otvori. Skuvao sam kafu koja mi je potrebna da razbistrim um i saperem gorak ukus u ustima. Radnici koji su praznili kontejnere za smeće pravili su veliku buku dok su oko njih nestašno skakutali vrapci nadajući se da će se iz kontejnera rasuti mrvice bačenog hljeba koje su za njih bile jutarnji obrok. Nisam planirao neku posebnu aktivnos tog dana, mislio sam provešću ga na uobičajeni način. Izaći, prošetati do pijace ili nekog supermarketa, kupiti nekoliko stvari potrebnih u kuhinji a uz put sa znancima koji obično svakodnevno susrećem pretresti aktuelne događaje prethonog dana i večeri. Kad susretnem nekog od  drugara, svratimo u gradsu kafanu, paviljon popijemo kafu uz koju ponekad provedemo i po nekoliko sati. Ovog jutra iznenadio me telefonski poziv. Moj školski drug koga nisam decenijama vidio a živi u Švedskoj došao je u grad, htio je da se vidimo i pozvao me da se nađemo poslije podne. Dogovorili smo da se nađemo kod pošte, našem starom mjestu sastajanja iz tinejdžerskih dana.


Našli smo se u dogovoreno vrijeme. Skoro da ga nisam prepoznao, mnogo se promijenio. Izgubio je kosu i nabacio dosta nepotrebnih kilograma. Razgovarali smo uglavom o vremenu naše mladosti. Krenuli smo niz ulicu a kako je dan bio kišovit predložio sam da uđemo u kafanu pored koje smo prolazili.  U tu kafanu nikad nisam svraćao a mislim da je počela raditi prije nekoliko godina.  Kasnije sam shvatio kako ni tad ne bih bio njen gost da se nisam susreo sa svojim drugom i da dan nije bio kišovit  pa smo se morali negdje skloniti. Nisam ni slutio da ću na tom mjestu vidjeti nju, Dunju, sa kojom sam se  nekad volio.

Čistila je stolove i sklanjala prazne čaše , radila je kao konobarica. Nije me primijetila, prepoznala, nije me ni očekivala da se tu pojavim, možda me više nije ni bilo u njenom sjećanju, ko će to znati? Kad je prišla našem stolu, da nas posluži, gledao sam je ali nisam ništa rekao.  Uprkos godinama nije se mnogo promijenila, izgledala je lijepo a ja sam tog časa pomislio kako je ona bila prilika za mene, ljupka, mila, lijepog lica i zgodnog tijela. Sve me to potsjetilo na moje vojničko otsustvo, na dan koji smo proveli u njenom malom stanu u potkrovlju zgrade iznad prodavnice tekstila i knjižare. Našli smo se ispred šaltera u banci i brzo se dogovorili da dođem kod nje uveče tog dana.  


Ona je tada radila kao službenica fabrike koje više nema, propala je kao i mnoge druge tokom promjena koje su se dešavale poslednjih decenija. Ona mlada, lijepa a ja vojnik željan ljubavi i ženskog milovanja.  

Otsustvo koje sam koristio bilo je kratko, tek nekoliko nagradnih dana. Došao sam da obiđem majku da vidim šta joj je najpotrebnije za nadolazeću zimu i da joj to nekako obezbijedim. Vremena je bilo malo a želja da svuda stignem bilo mnogo. Sa društvom sam se zadržao i kad sam stigao kod Dunje bilo je prilično kasno. 

Još pamtim njen zeleni kauč na koji sam sjeo. Ona je pošla u kupatilo i dobacila mi: 

"Skini sa sebe tu uniformu, raskomori se, sad ću ja, hoću da te iznenadim," !

Prije ulaska u kupatilo rekla je još nekoliko rečenica na koje nisam obraćao pažnju. Obećavala je divan provod i toplu ljubav punu nježnog milovanja. Dok se ona tuširala ja sam se baš raskomotio i legao na kauč. Bio sam mnogo umoran a mene je sve više opijao miris šampona od kajsije koji je dolazio iz kupatila. Po njenom glasu sam vidio i osjećao kako se trudila da uljepša  iznenadnu posjetu vojnika na odsustvu. U meni je trajala borba umora , potrebe za snom i želje za malo nježnosti sa Dunjom.

Nisam uspjevao da se oduprem snu koji me vukao u svoje tople, duboke hodnike kao ptica koja se podigne visoko pa leti sve niže na dolje.

"Vojniče moj", čuo sam njen glas koji je odnekud dopirao, kao kroz neku gustu maglu.

"Vojniče moj snažni, pomiluj me", čuo sam kako mi govori i spavao u isto vrijeme.

Ona se pripila uz mene, onako naga, topla i nježna. Njeno tijelo mirisalo je na mladost i šampon od kajsije i bilo je željno ljubavne igre koju moj umor i san nisu dozvoljavali. Spavali smo do zore. Ona je ustala veoma rano i zakočila budilnik da ne zvoni. Poljubila me u obraz i počela da se sprema za posao. Kroz san sam čuo kako kuva kafu i taj miris ispuni cijeli stan. Okrenuo sam se na drugu stranu željan još malo sna.

Nisam čuo kada je izašla i zatvorila vrata. Ustao sam i vidio na stolici pored kreveta šolju sa kafom i kutijom cigareta a pored toga je stajala ceduljica na kojoj je pisalo: "Vojniče moj, voli te tvoja Dunja".

Otišao sam sa otsustva tužan i postiđen što se sve tako dogodilo te noći sa Dunjom. Poslije služenja vojske moj životni brod je pun goriva krenuo na dugi put i od tada do ovog dana nisam je vidio.


Pozdravio sam se sa drugom i on je otišao, žurio je na aerodrom , ostao sam da sjedim za stolom a ta, Dunja koja me voljela čistila je stolove i sklanjala prazne čaše u jednoj običnoj kafani. Onda sam je vidio kako je uključila radio, krenula je Edit Pijaf sa onom njenom pjesmom za sva vremena, "Ne, ništa ne žalim ja" ali te riječi nisu važile za mene, zaista sam imao razloga da žalim za propuštenom ljubavi one noći vojničkog otsustva. 


"Jeste li završili sa kafom", upitala me spremna da pospremi sto. Čuo sam onaj isti glas kao one noći kad sam bio na otsustvu.

"Jesam, popio sam kafu",  rekao sam i htio dodati: "i to davno, prije mnogo godina, zar se ne sjećaš Dunja"? Ipak, nisam to izustio, izvadio sam i zapalio cigaretu gledajući to, još uvijek lijepo i drago lice. Odlazila je noseći poslužavnik sa čašama i šoljama a ja sam gledao za njom dok mi je u ušima odzvanjalo: "Vojniče moj, voli te tvoja Dunja"!  


Napustio sam kafanu i uz sjetan osjećaj išao prema kući mokrim trotoarom , bezuspješno pokušavajući da izbrojim mjesece i godine od mog i Dunjinog zadnjeg susreta. 










Monday, May 6, 2019

LAŽNO SPUŠTANJE NA MJESEC





Piše Milan Santrač


             LAŽNO SPUŠTANJE NA MJESEC

Kada je Bart Sibrel zaustavio Oldrina i zatražio da se nad Biblijom zakune da je bio na Mjesecu: Evo kako je prošao samo zato što je tražio istinu.





Mnogo ljudi širom svijeta ne vjeruju da su 20. juna 1969.godine ljudi sletjeli na Mjesec. Jedan od njih je i Bart Sibrel, novinar koji se bavi ovom temom kao i sa raznim drugim prevarama koje se javnosti predstavljaju kao revolucionarna naučna i istraživačka dostignuća.
Sibrel i njegovi istomišljenici ističu da je taj događaj velika prevara, podržana od strane masona, režirana i snimljen u nekom studiju. 
Sve to je urađeno kako bi vlada stekla moć i popularnost.


S druge strane, Baz Oldrin , jedan od članova posade Apolo 11, tvrdio je da je s Nilom Armstrongom hodao po Mjesecu, dok se treći član, Majkl Kolins nalazio u kapsuli koja je kružila oko Mjeseca.  2002. godine baš zbog ovakvih priča, Oldrin je čak i udario Sibrela, što su zabilježile i kamere.

Kada je Sibrel sačekao Oldrina ispred hotela na Beverli Hilsu 2002. godine i zatražio od njega da se zakune nad Biblijom da je cijeli događaj istina Oldrin, koji je tada imao 72 godine udario je Sibrela pesnicom u lice. 

Sibrel ga je tom prilikom nazvao  lažljivcem, a Oldrin koji je u to vrijeme zbog svoji tvrdnji stalno bio  napadan sa svih strana, jednostavno mu je odgovorio udarcem.

Baz Oldrin je javno  priznao da je mason 33. stepena škotskog reda.


Kliknite na link i pogledajte kako je izgledao taj incident (snimak traje 55 sekundi) 


https://www.youtube.com/watch?time_continue=2&v=CF_OeMkSAmg

Sunday, May 5, 2019

BARBARA




Piše Milan Santrač

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču


                                                                            BARBARA


Dok sam išao gradom osjetih da mi se grudi pune sladunjavim i bogatim mirisima koji su dolazili sa obe strane ulice iz mnogobrojnih restorana i kafana a pogled bistrio gledajući ljepotu mladosti koja je šetala dugim trotoarima voljenog grada. Koliko juče, tamo u tuđini, osjećao sam se kao brod nasukan u nepoznatom moru i tužan što sam daleko od svog izvora gdje sam želio baciti sidro, da uzdahom i nostalgijom zagrlim mjesto gdje sam prvi put ugledao ljupko i toplo Sunce. U meni je nabujala nada da će se moje duhovno srce napuniti divnim uspomenama iz mladosti koje sam ljubomorno čuvao lutajući po bjelosvjetskim sokacima koji , osim sivila, ništa drugo nisu nudili mojim radoznalim očima. 

Vjerovao sam da ću nekog, dobro znanog, sresti ali nisam ni slutio da će to biti moja školska drugarica, simpatija, Marija. Nismo se vidjeli više od četrrdeset godina. Na njenom tijelu i licu su se vidjele minule godine ali je ljepota ostala ista. Susret je bio srdačan, kako si, gdje živiš, čime se baviš.... praštala su pitanja sa obe strane kako bi u jednom dahu saznali što više? Nisam propustio priliku da je pitam: 

"Marija, bila si moja sipatija, znala si to, kako to da se nas dvoje nikad nismo skontali"?

"Eee..bre Mitre, pa nisi mi se nikad ni udvarao".

"Nisam se udvarao ni Sari pa mi je ona jednom sama prišla".

"E, Mitre, nisam ti ja Sara" , reče to nekako sa gorčinom i ja shvatih da Marija nema lijepo mišljenje o Sari. Zasmetalo mi je to ali sam izdržao ubod njene žaoke. Dogovorili smo novi susret i ona je otišla. Nisam se mogao oteti utisku da je bacila sjenku na naš susret svojom rečenicom upućenom na Sarinu adresu. Ne bi trebala tako misliti i govoriti o Sari, bila je divna djevojka, vjerujem da je ostala takva. Nije valjda učinila grijeh ako mi je prva prišla. 

Davno je bilo ali se dobro sjećam kako se to dogodilo. Da budem iskren, Sari nisam poklanjao pažnju, više mi se sviđala Marija. I nije samo meni, svi moji drugovi bili su zaljubljeni u nju ali je ona bila za sve nas nekako nedokučiva, na nas je gledala sa neke visine. Sa drugovima sam se našao na igranci.Tada se muzika slušala sa gramofona, to veče neko je puštao Serđu Endriga, bila je to pjesma -kud plovi ovaj brod-, muzika za tango. Sara je stajala sa strane sa drugaricom i ja tada primjetim kako ona uporno gleda u mene i smješka mi se. Dok sam razmišljao o tome, trebam li i na koji način odgovoriti na njenu pažnju, našla se pored mene i upitala me:

" Zašto ti ne igraš"?

Slegao sam ramenima a ona me dohvatila za ruku , zbunjen pošao za njom kao hipnotisan do podijumu za ples.Dok smo plesali neki stariji  parovi su nam tiho dobacivale, pokušavali su izvesti neku duhovitu šalu na račun naše mladosti. Jedan visoki momak mi je mangupski rekao:

"Stegni je mladiću a poslije je vodi negdje u mrak".

"Imaju oni vremena za to, još su veoma mladi", dodala je njegova partnerka. 

Nije mi se dopalo njihovo dobacivanje ali sam poslušao  savjet. Čvrsto sam je stegao uz sebe i tad osjetih njene čvrste grudi kako me dodiruju a kada je naslonila glavu na moje grudi opijao me miris njene kose i  dlanovi  mi se oznojili. Nakon nekoliko igara otišli smo u jednu malu, mračnu ulicu i naslonjeni na zid zgrade ljubili se dugo. Poslije toga smo se sve češće viđali, izlazili pored rijeke, sjedili na staroj klupi u parku na kojoj se ljubilo mnogo parova prije a vjerovatno i poslije nas. Iz bašta sam za nju krao zumbule i lale a jednom smo se ljubili uz neku staru tarabu dok nije pukla, nastao je prasak, psi zalajali a mi, smijući se, pobjegli niz ulicu.

Volila je poeziju, čitao sam joj Žaka Prevera, naročito je voljela njegovu -Barbaru- i govorila mi:

" Mitre, ja sam tvoja Barbara" !

Često mi je trčala u susret raširenih ruku, nekad pokisla ali uvijek nasmijana, blistava, ustreptala i bacala mi se u zagrljaj. Pitao sam se, ima li još takvih djevojaka, takvih Barbara koje raširenih ruku trče u zagrljaj, ili su ove današnje postale obične , možda više ne mare za to? Davno smo se razišli, svako je otišao svojim putem. Da li bih danas poznao Saru, koliko se promijenila, da li bi Sara poznala mene? 


Barbara
Sećaš li se Barbara,
padala je kiša neprestana
nad Brestom toga dana,
a ti si išla nasmejana,
pokisla, ustreptala, blistava,
pod krupnim kapima kiše..

Seti se, Barbara,
sretoh te u ulici Sijam,
smejala si se – i ja sam ti se osmehnuo,
sećaš li se, Barbara?

Nisam te poznavao,
a nisi ni ti mene
sećaš li se,
seti se ipak toga dana
i ne zaboravi ga.

Jedan čovek što stajao je pod strehom zaklonjen,
zovnuo te, Barbara
i ti si potrčala njemu po kiši,
pokisla, ustreptala, blistava
i bacila mu se u zagrljaj.

Sećaš se toga, Barbara,
i ne ljuti se što ti kažem ti.

Prošle su godine, decenije i evo me ponovo u mom gradu , među starim prijateljima. Sjedimo jedno veče u kući moga druga, ložimo vatru u kraljici peći jer je zahladilo, pijemo čaj i razgovaramo. Pretresamo čaršijske inrige i ja tako saznadoh da je naša lijepa, za nas nedostupna i neosvojiva ljepotica, odlična učenica, Marija još u to vrijeme imala ljubavnika i to oženjenog čovjeka. Skoro da nisam mogao povjerovati, bilo mi je teško prihvatiti takvu istinu jer se njen divni lik tako duboko urezao u mojim sjećanjima pa je tu sliku bilo teško promijeniti. A onda sam se sjetio kako je moja majka znala reći: "ispod mire trista vire".  I baš ona nije lijepo mislila o Sari a meni od te noći Marija nije više bila mila, draga i nedokučiva. 
Mali su naši gradovi, naše čaršije, ništa ne može da se sakrije. Uvijek sve izađe na vidjelo u nekoj noći dok društvo plete i pretresa priče, dok  sjedi uz neku furunu koja bukti i grije tijela. A meni još uvijek dušu grije sjećanje na moju Barbaru, njeno ustreptalo tijelo, blistavo lice i raširene ruke spremne za zagrljaj. 
















Saturday, May 4, 2019

KAKO JE NIKOLA TESLA PUTOVAO KROZ VRIJEME





Piše Milan Santrač



KAKO JE NIKOLA TESLA PUTOVAO KROZ VRIJEME




Nikola Tesla je bio opsjednut putovanjem kroz vrijeme. On je radio na vremeplovu a koliko je postigao u tome, nije poznato. Ostalo je zabilježeno da je uskim krugovima prijateljstva znao reći: "Mogao sam vidjeti prošlost, sadašnjost i budućnost, sve u isto vrijeme". 

Ideja da su ljudi u mogućnosti putovati kroz vrijeme je pobuđivala maštu miliona ljudi širom svijeta. Ako se osvrnemo na istoriju, naći ćemo brojne tekstove koji se mogu protumačiti kao dokaz putovanja kroz vrijeme.


Kada je Albert Einstein, sa kojim se Tesla nije slagao u nekim naučnim tvrdnjama, objavio svoju teoriju relativiteta u 1905. godini, on je pobudio veliko zanimanje u naučnoj zajednici, otvarajući  vrata za mnoga pitanja kao što su: "Putovanje kroz vrijeme, da li je moguće"?

Knjiga koja je prisutna na svim mjestima naše planete, Biblija, na žaliost nije i najčitanija. Zato mnogo ljudi ne zna šta sve u njoj piše a oni koji znaju tumače na razne načine. Jedno je sigurno , ona krije mnoge tajne i objašnjenja. U njoj se nalazi dokaz o putovanju kroz vrijeme, kako tvrdi švajcarski istraživač i pisac Erick von Däniken a kao dokaz navodi sledeći pasus.


"U Bibliji, prorok Jeremija je sjedio zajedno sa nekoliko svojih prijatelja, a tu je bio neki dječak. Njegovo ime je bilo Abimelek. Jeremija je rekao Abimeleku: "Idi izvan Jerusalima, tamo postoji neko brdo i naberi smokve za nas".  Dječak je otišao i brao je svježe smokve. Odjednom, Abimelek osjeti jak vjetar i čuje neku buku u vazduhu te  osjeti nemoć i pade u nesvijest. Nakon nekog vremena, on se probudio i vidio  da je gotovo pao mrak. Ustao je i vratio se nazad u grad koji je bio pun čudnih vojnika. Ništa nije izgledalo isto kao u jutru kad je otišao brati smokve. Iznenađen on kaže: "Što se ovdje događa? Gdje su Jeremija i svi ostali" a starac koji se tu našao  kaže: "To je bilo prije 62 godine". Da li je Denikenova tvrdnja tačna još ne znamo ali niko ne može dokazati i da nije.

U 1895.godini  Tesla je je objavio šokantno otkriće  sugerišući da vrijeme i prostor mogu biti pod uticajem magnetskog polja.

Do nekih saznanja iz ove oblasti se došlo iz Teslinog eksperimentisanja  sa  radijskim frekvencijama, zajedno sa prenosom snage kroz Zemljinu atmosferu. Otkriće koje je mnogo godina kasnije moglo dovesti do vojnog - Filadelfiskog eksperimenta- zajedno sa svim ostalim eksperimentima sa putovanjem kroz vrijeme. Međutim, dugo vremena prije nego su vojni tajni programi provedeni u stvarnost, Tesla je već napravio neka otkrića koja su fascinantna u odnosu na prirodu vremena i mogućnosti putovanja kroz vrijeme, o čemu je pisala Disclose.tv. koja se bavi naučnim radovima kao i fenomenima koja nauka nije u mogućnosti objasniti.

Eksperimenti Nikole Tesle sa visokonaponskom električnom energijom i sa magnetskim poljem dovelo da je do otkrića da se vrijeme i prostor mogu deformisati i stvoriti prolaz koji može dovesti do nekog drugog vremena. Uz to otkriće, Tesla je potom otkrio, kroz svoja lična iskustva, da putovanje kroz vrijeme praćeno sa nekim stvarnim opasnostima.

Nekom prilikom, Tesla je rekao da ga je pogodilo 3,5 miliona volti struje.
Prva iskustva koja je Tesla imao sa putovanjem kroz vrijeme su se dogodila u martu 1895. Novinar New York Heralda napisao je da je pronašao Teslu kako sjedi u restoranu nakon što ga je upravo pogodilo sa 3,5 miliona volti električne energije.

Novinar je napisao da mu je Tesla rekao da ugodno društvo zbog činjenice da je upravo za malo stradao. Ispričao mu je, dok je radio eksperiment u vazduh je skočila  varnica prečnika 1 metar i pogodila ga u rame.
Da nije bilo njegovog pomoćnika koji je isključio napajanja, ne bi preživio. Dodao je, dok je bio u kontaktu sa rezonancijom elektromagnetnog naboja, da je izašao iz svog svemirskog i vremenskog okvira.

OnTesla je rekao da je bio u mogućnosti vidjeti prošlost, sadašnjost i budućnost u isto vrijeme. On je priznao da je bio paralizovann u elektromagnetnom polju, i nije  bio u mogućnosti sebi pomoći. Srećom, njegov pomoćnik je bio pored njega i isključio  je napajanje prije nego što je učinjeno žestoko i trajno 
oštećenje.

Mnogo godina kasnije, 1943.godine, isto se dogodilo u -Filadelfiskom  eksperimentu- koji je radila američka mornarica. Tada su prisutni mornari stradali jer su ostali duže vremena izvan reference prostora. Eksperiment se završio katastrofom ali i sa saznanjem da su brod Eldridge i njegova pratnja u vremenu eksperimetisanja postali nevidljivi. 
Zbog tajnosti eksperimenta mornarica je javnosti saopštila laž kako se takav eksperiment nikad nije dogodio a tvrdnje da je, tokom eksperimentisanja, brod postao nevidljiv nisu u skladu sa zakonima fizike.

Jasno je da bez srpskog genija  tada nisu mogli iskoristiti sva njegova otkrića a pouzdano se zna da je Tesla bio praćen od strane FBI službe i da su od te službe svi njegovi nacrti i naučni radovi pokradeni iz hotela u kojem je živio.  







Thursday, May 2, 2019

P O P A R A




Piše Milan Santrač

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču

                                               


                                                         P O P A R A




Povremeno odlazim u crkvu na Palmer Square (Palmer skveru) i slušam propovjed prote Đure, kršnog Kordunaša koji je u ovoj zemlji i ovom gradu zaglavio prije skoro pedeset godina. Proto je dobar sveštenik i dobar čovjek. Svakom, ko mu se obratio za neku pomoć, našao se pri ruci a pomoć je, svakako, trebala ljudima koji su dolazili tražeći svoju šansu da zarade i da se okuće. U svemu ga prati i pruža podršku protinica Ana. Pripada trećoj generaciji doseljenih Srba koja je rođena u Pensilvaniji gdje  je rođen i njen otac. Radio je u rudnicima dok je njena majka kuvala i prala radnička odijela rudarima koji su živjeli usamljeničkim životima a stigli su sa brdovitog Balkana. U crkvi je uvijek toplo i udobno , osim kad je neki praznik , na službi nikad nema mnogo ljudi. Uglavnom su to stari, penzionisani radnici čikaških čeličana koje su prije nekoliko decenija zatvorene. Izboranih lica stečenih teškim radom oko vrelog i hladnog čelika izgledali su kao sjenke koje hodaju i traže malo odmora, razgovora i druženja sa zemljacima koji dođu u crkvu.



Među njima se često nađe i David Cvjetić koji je u ovu zemlju doputovao u društvu, baš, sa protom Đurom. Prota mu je popunjavao papire i pomagao oko svega i svačega. David je bio kao vezana vreća, nije znao jezik niti šta ga može snaći ali je imao samo jedan cilj, da postane  bogat. Niko nije znao kako je, bez znanja jezika, uspio položiti vozački ispit a prije dolaska u svom selu, bio je samo kočijaš. Vozio je kamion a kasnije za sebe kupio nekoliko i zaposlio neke, novopridošle Hercegovce. 


Ispred umornih penzionera u crkvi je redovno stajala Vidosava Dakić kojoj se ostvario američki san. Ova vremešna, neškolovana žena nikad nije naučila engleski jezik ali je uprkos logici uspjela da kupi zgradu sa tridesetak stanova. Zgrada  se nalazi nedaleko od jezera i vrijedna je nekoliko miliona dolara. Oni koji je dobro poznaju pričaju da je dugo radila u nekom restoranu, bila je dobra kuvarica. Ustajala je rano i kasno lijegala a  neko je nagovorio da teško zarađeni i ušteđeni novac uloži u pravu stvar. Samo njih dvoje su primjeri, takozvanih, uspješnih Srba. Svi ostali su prosječni ili su nisko na poslovnoj ljestvici. Teško je znati zašto je to tako? Možda su se plašili uspjeha, možda su shvatili da bi im poslovni uspjeh uzimao previše onih lijepih životnih sitnica koje su važnije od kamiona, zgrada i novca.  



Izašao sam iz crkve i pogledao prema nebu, da vidim hoće li padati kiša. Vrh crkve, iznad ogoljelih grana drveća, zabadao se u oblake. Osjetio sam da hladnoća prodire do koske i mjesečinu zakiva na pločnik Palmer Square. Čak su i ulična svjetla djelovala hladno i sumorno.  Sve jače je duvalo a ja sam žurio kući kako bih uz vruć čaj proveo veče. Kad sam stigao čuo se vjetar kako zavija iza uglova i tup udarac neke grane koja je pala na krov i vjerovatno uplašila vrapce koji su se skrivali ispod streha. Čaj od nane koji sam skuvao, ugrijao me pa se udobno smjestih u fotelju. Napadoše me misli i sjećanja pa se rvem sa njima , kao da su postala stvarna , teško ih razlikujem od jave. Učini mi se da čujem majku kako me doziva. Glas joj je nekako spor, pomalo tužan , kao da je pri kraju snage od teškog posla. Uvijek sam osjećao spokoj od njene lagane, tihe i trome priče. 



Potpuno sam se predao sjećanju , vidim je kako uzima petrolejku lampu, lagano skida cilidar i pažljivo u njega uvlači krpu kojom sa njega čisti čađ nastalu prethodne noći. Provjerava koliko ima petroleja pa dohvati flašu i dosipa a onda onim malim točkićem izvlači stijen na potrebnu dužinu. Kresne šibicu, zapali fitilj i opet pažljivo vraća cilidar a lampa toplom i blagom svjetlošću obasjava  kuhinju. 


Poslije toga uzima pladanj i odlazi u špajz da donese sira. Na šporetu je šerpa u kojoj je voda već provrela. Majka u nju dodaje sir, i priprema stari hljeb za poparu. Vatra pucketa, svremena na vrijeme kroz otvor na vratima izleti poneka varnica pa se izgubi prije nego što padne na pod. Dok ona čisti češljeve bijelog luka koji svojim mirisom ispunjava prostoriju, mačak se javlja na vratima. Stiže na vrijeme da i on dobije svoj dio popare. Majka mu otvara vrata i on podignutog repa, skoro svečano, ulazi u kuću kao da je važan gost.



Kako je divno uzmicanje jeseni i lagana najava hladne , surove zime u selu koja će ogoliti drveće i natjerati ljude da stave kape i obuku tople kapute sa velikim dugmadima u dva reda. Dok majka miješa poparu kuhinja miriše na sir i bijeli luk a meni se čini da taj miris i sad osjećam. Ponekad sjedim u polutami svoje sobe, kroz prozor posmatram smjenu godišnjih doba i zamišljam tu divnu, toplu i dragu sliku iz prošlosti. Majka, popara, mačak, na zidu ikona našeg sveca zaštitnika.


Ta sjećanja, te proste stvari uvijek mi ulivaju novu snagu, ispunjavaju me zadovoljstvom koje nije lako razumjeti. Te slike su uvijek tu kad poželim, da me podsjete da sam nekad bio bezgranično sretan a da to nisam znao.