Sunday, August 23, 2015

Скандалозне вечере у Белом двору код Александра Карађорђевића званог Чечен

















              Скандалозне вечере у Белом двору код                                             Александра Карађорђевића званог Чечен
  • Народ плаћа силне вечере и проводе код лажног краља Александра, мада он ни сам не зна у којој је земљи нити познаје језик народа којим би да влада. Али, упркос томе, на његовим бесрамно скупим пријемима и свечаностима, гдје се безочно ждере и лоче, обично буде по пет стотина званица и сто агената БИА-е.


Досадно ми је да будем краљ, рече краљ и скочи удаљ. 
Хоћу да будем нешто друго, бар цар. 
Уредићемо ту ствар, рече му главни министар.
Добићеш одмах царски престо, и све ресто, што иде уз престо. 
 
Досадно ми је да будем цар, рече цар и направи дар-мар. Хоћу да будем нешто друго, бар конобар. 
Уредићемо ту ствар, рече му главни секретар. 
Добићеш одмах келнерско одело, пола црно а пола бело.
 
Досадно ми је да служим госте, рече конобар нека опросте, Хоћу да будем нешто друго, бар путар. 
Уредићемо то ко од шале, рече му главни шеф сале. 
Добићеш одмах засебан пут, донекле насут, однекле жут.
 
Досадно ми је камен да туцам, рече путар од муке пуцам, Хоћу да будем нешто друго, бар  владар…
Е, па сад је доста, рече Коста, главни чистач каменог моста, Где си видео шако јада, да путар неком земљом влада?
 
Ова сјајна пјесма Љубивоја Ршумовића је толико примјењива на наше краљевство кога нема да боље ријечи није могуће срочити. Само Србија има  принца који то у свари није и који не зна српски језик. Само Србија има грб са круном и ако није краљевина. Само Србија жели да се уједини са онима који су је бомбардовали.
Народ Србије још једном је решио да покаже како хуманост нема цијену. Наиме, и поред проблема незапослености,  отплаћивања кредита, рачуна, дугова, итд…изашли смо у сусрет престонаследнику Александру Карађорђевићу и ријешили да платимо трошкове тродневног рођенданског славља. 500 званица и 100 агената БИА-е сјајно се провело на Коктелима и вечерама на Белом двору, уз наступе КУД Лола, Краљевског гудачког оркестра Светог Ђорђа, Београдског акустичног оркестра и бенда Ане Штајдохар.
Крстарења Савом и Дунавом које је организовано за стране званице такође није изостало. Поред свјетске краљевске елите, рођендану је присуствовала и српска политичка и привредна елита, представници дипломатског кора, вјерских заједница и међународних организација, али и угледне личности из јавног и културног живота. Да се капиталисти добро забаве побринули смо се и нашом традиционалном српском кухињом па смо припремили маринирани лосос гравлакс, уз који се служио мелба тост са дресингом од еспреса и мирођије, уз манго и краставце, печеног вола, бифтеке, фондано од кромпира, сезонско поврће и порто сос, послужен са прилогом мимоза салате. Јел* да, и сами видите да су то све српски специјалитеи који се служе широм Србије на славама. Јест, како да није? Платили сте гледајте…
Ово је права слика и прилика нашег безнађа. На фотографијама са то славља све лопина до лопине. Чак и свето лице које је дало дозволу да се посјече храст стар 6 векова. Шта зна свиња шта је диња? А, богами. поред оволико оваца које ћуте, зиме не треба да се плашимо, биће џемпера јер овце служе за шишање. Само да Богу не пукне филм, мада изгледа да је дигао руке од нас.
У првом реду „веома важни“ међу њима једна пјевачица ружна и позната у породичним круговима. Ту је духовник који нема скрупула, разни неспособњаковићи бивши и садашњи и принчеви и принцезе из краљевина  којих  нема. Са толиким дуговима, рецимо милионским за струју а не искључују им као, рецимо , глумцу који је двије године живио уз свјетлост свијећа. Да није тужно иосбиљно ово друштво било би смијешно. Свакако је трагикомично.
У другом реду, на фотографијама они који су толико жељели да се виде, назовимо их статисти са задатком. Нагурани један до другог али ето упркос гурању слабо се виде јер су јако далеко од објектива.

Кад се људи форографишу лица и положај тијела их одају. Колико тупавих лица министара, колико некарактерних тијела.
Министар би требало да буде неко паметан, достојанствен, упућен у материју, неко ко штити права грађана и ресора. Но овдје су министри они који могу довољно дубоко да се увуку у дупе председнику и којима је мозак испран. Будале без премца. Шта ти лупетају, па то земља не може да издржи. О нашим поповима не треба ни говорити. Продане душе, част изузецима, али њих нико не спомиње.
Постоје неки људи на овој нашој политичкој сцени који су толико одвратни и искомпромитовани, али су у свакој чорби мирођија, убјеђени да су симпатични и важни. Невоља је у томе што имају подршку лицемјера који их подржавају из својих властитих интереса те се овим гњидама без стила чини да су омиљене. Постоје и други који, једноставно, неће да се замјере па се и они смјешкају и фоткају на важним догађањима са овим протувама, без којих ни један парти  не може да прође.
То су оне  неморалне протуве, која је су промијениле више партија него гаћа, јер немају образа и морала и све би дали само да остану на некој функцији. Најстрашније је да они и поред свих својих лажи лоповлука и мајлверзација опет добију неко значајно мјесто, вјероватно зато, што они о свима знају све тајне а свој приватни живот уопште немају јер се баве туђим. Они држе у шаци многе битне, који такође не би били на положајим. Е сад, има она народна изрека "ничија није до зоре горила", али, ми, у Србији имамо два проблема.
Први је: никако да сване.
А други је: постоје оне свијеће које се не гасе, дунеш, угасиш, она се опет саме упале. И тако у бескрај. У последње вријеме многи амбасадори су правили пријеме. Било је ту  важних личности , али било је и кусих и репатих. Мање више друштво је ту исто. То је једна клика која је свугде, на Двору, и на сваком виђенијем мјесту гдје се пије скупи шампањац и једе лосос док народ копа по контејнерима, а умјетници гледају фотографије мора у сред  врелог љета.
На тим важним пријемима не можете да сретнете културну елиту, ту су политичари, тајкуни, и света лица, естрадне звијезде, и гомиле статиста за задатком.
Храст стар шест вјекова о коме се ономад говорило, ипак је посјечен, у тајности једне ноћи. Кад човјек то чује  обузима га јарост.
Сјечење храста је било са дозволом духовника мада нико не зна којег? Ваљда му се Бог јавио. Е сад, дискутабилно је ко је овде умислио да је Бог. Чини се да је то неки лудак са дијагнозом. Све у свему, проклињали га или не, Божја казна стиже, кад тад, а стићи ће све те мрцине без морала.

Иронија је славити Милански едикт у Нишу а да се готово у исто вријеме затрпава и уништава вредан споменик,  ранохришћанске базилике саграђен у 5, вијеку код Црвене Реке, на мјесту званом Кладенчиште.
Сви апели, као и протести који који су организовани поред саме базилике са циљем да се спријечи њено затрпавање нису били довољни, да се надлежни смилују и сачувају за будућа поколења овај вријдан археолошки налаз.
Свој протест исказао је и патријарх који је у свом писму јавности навео да не треба уништавати базилику која представља веома значајан доказ и свједочанство постојања и континуитета хришћанске вјере на овим просторима.
У нишком Заводу сматрају да затрпавање представља практично уништење овог веома значајног археолошког открића које би могло веома лако да постане права туристичка атракција.
Са друге стране, Републички завод из Београда је сматрао да ће се затрпавањем базилика ипак сачувати за будућа поколења и да би базилика, у нека боља времена, могла да се поново откопа, с обзиром да је обиљежена у археолошким мапама. Питам се да ли су они пореметили умом или је овај приједлог заиста изговорен? Будућа покољења ће, дакле, мало копати по аутопуту..
Одлуку о затрпавању базилике осудило је и Српско археолошко друштво. Базилика се налази на новој траси коридора према бугарској граници. Што неко не осмисли неки коридор који би морао да пролази по сред Скупштине па да је сруше, али такође тајно као храст и то кад је пуна оних будалетина, посланика који једу за џабе и блеје јер су само једна оркестрирана маса послушника која нема своје мишљење.



Wednesday, August 12, 2015

ISTORIJSKE ČINJENICE O HRVATIMA

                                                                                                                                                                
 

Piše Milan Santrač


                     ISTORIJSKE  ČINJENICE  O  HRVATIMA

Ko su u stvari Hrvati, kada se prvi put spominju, koje krajeve nastanjuju, za koje poznate ličnosti oni tvrde da su Hrvati mada znaju da to nije istina ?






Da li je potreban još neki dokaz ko su u stvari Hrvati od izvještaja njihovog  instituta za antropološka istraživanja u Zagrebu koji je potvrdio da Hrvati vode porijeklo od Srba? Naravno da ne treba, tu se više nema šta dokazivati. Sada je na ljudima da to prihvate. Institut je do ovakvih rezultata došao koristeći najsavremenije metode DNK koje ranije nisu postojale i nekoliko godina nisu smjeli objaviti rezultate jer su se plašili reakcije javnosti i raznih pritisaka političara. Kada su, ipak, podatke iznijeli u javnost, većina njihovih građana je zanijemila. Sve njihove tvrdnje i laži kako oni nemaju veze sa Srbima pale su im u vodu. 

Ovih dana pažnju javnosti privukla je izjava uglednog hrvatskog istoričara mlađe generacije Tvrtka Jakovine hrvatskoj televiziji, da su Srbi 1918. godine spasli Hrvate i da Hrvatska, da je Srbi nisu prihvatili u zajedničku državu, danas ne bi postojala. Jakovina je rekao i da bi u tom slučaju "takozvani Hrvati iz Zagreba i Zagorja bili mađarska provincija, a ostatak katoličkog stanovništva iz Dalmacije, Slavonije, Like i BiH  ono što i jesu  Srbi katolici". Izgleda da Jakovina više nije mogao da izdrži pritisak neosnovanih tvrdnji o velikohrvatskoj prastaroj istoriji, pa je javno progovorio o suštini i karakteru hrvatske nacije. Njegove stavove o značaju koji je za Hrvate imalo stvaranja zajedničke države sa Srbima potvrđuje izjava istaknutog hrvatskog političara Ante Pavelića starijeg , zubara. Dakle ne radi se o ustaškom poglavniku već o drugom čovjeku, političaru. Decembra 1918. godine, on je za hrvatsku državu napisao da bi bez jugoslovenskog ujedinjenja Hrvatska obuhvatala tri do četiri županije oko Zagreba , zagrebačku, varaždinsku i križevačku. 

Od malobrojnog preživelog hrvatskog plemstva , od Čeha , Slovaka , Nijemaca i Mađara koji su doseljeni u 18. i 19. vijeku i živjeli u centralnoj Hrvatskoj, najviše Gorskom Kotru , od Slovenaca iz Sjevero-zapadne Hrvatske , zagoraca  i većinskih Srba Katolika počeli se stvarati hrvatsku naciju koje je ime dobila po plemenu koje je ovdje nekad davno živjelo. Oko 80% novonastalog hrvatskog naroda činili su Srbi katolici. Hrvati su u stvari Srbi, vještačka nacija, čiji je najveći dio nastao pokatoličavanjem Srba, dok je ostalo romansko-germansko-mađarska mješavina. Hrvati ni prije ni posle 1918. godine nisu imali svoju državu, a prvu su dobili proglašenjem "marionetske" NDH 1941. godine koju osim Njemačke i Italije niko nije priznavao. Potom su tu tvorevinu, podignutu genocidom nad milion Srba, utvrdili Tito i komunisti, a dovršili Vatikan i zapadne neoliberalne sile predvođene Njemačkom i USA.  Postojao je region koji se zvao Hrvatska, u vazalnom odnosu malo prema Ugarskoj, malo prema Habzburzima. Dalmacija, Slavonija i Hrvatska su bile Austougarske provincije, pod habzburškom vladavinom. Prva Hrvatska država je nastala raspadom Jugoslavije, ako ne računamo NDH 1941-1945. Hrvatska kao dio Ugarske u 13. vijeku je tada bila jedan mali prostor u zaleđu Zadra i Splita. Iz popisa stanovništva u Austriji, odnosno Austro-Ugarskoj i to iz  1850, 1860, 1870, 1880, 1890, 1900. i poslednjeg popisa iz 1910. se neoborivo i neporecivo uviđa da je postojala srpska etnička većinska procentualna zastupljenost u stanovništvu pokrajina u sastavu današnje Republike Hrvatske: Slavoniji, Maloj Vlaškoj (Maloj Srbiji), Baniji, Kordunu, Lici, Gorskom Kotaru, Ravnim Kotarima, Dalmaciji, Dubrovniku, Boki Kotorskoj i, čak, u Istri. Stanovništvo Istre je do početka sedamnaestog vijeka bilo srpsko i pravoslavno. 

Po austrijskom popisu iz 1850. godine Srbi su dominirali u Istri, Kvarnerskim ostrvima i tačno se zna da ih je bilo 134.555, dok se u tom popisu Hrvati uopšte ne spominju i vodili su se pod kategorijom Srba rimokatoličke vjere. Cijela današnja Slavonija zvala se Raškom (Rackom, Srpskom). Na karti Ugarske (Theatrum Europeum iz 1701) zapisani su Racka (Srpska) i Raci (Srbi) između Drave i Save ka zapadu od Srema. O tome svjedoče brojne geografske karte (na primjer Joannesa Janssoniusa, karta "Raške" iz 1636), dok je Slavonija bila predio oko Zagreba, a južno od "slavonske Raške" je Bosna. Na karti Ugarske iz 1701. Srbi su većina između Drave i Save. Slavonija, Srem i Banat za Turke "austrijska Srbija". Do 1918. cijelo područje Boke pripadalo je Dalmaciji. Prema austrougarskom popisu iz 1850. godine u Dalmaciji je bilo 330.000 Srba rimokatolika i 70.000 pravoslavnih Srba, bez pominjanja Hrvata. U Slavoniji je 250.000 Srba pravoslavnih i rimokatoličkih, bez pominjanja Hrvata. Evropski naučnici su u 19. vijeku naciju poistovećivali sa jezikom, a istina je da je u Srednjem veku u Dubrovniku, Dalmaciji i ostalim dijelovima Vojne Krajine bio u upotrebi samo srpski jezik , nikad Hrvatski. Ljudevit Gaj, Nijemac porijeklom, otvoreno kaže da su Hrvati prisvojili srpski jezik za svoj. I Josip Juraj Štrosmajer to priznaje. Evo šta je Ljudevit Gaj pisao 1846. godine u listu "Danica" br. 31: "Tako, npr. sav svijet zna da smo mi književnost ilirsku podigli; tu nama još iz daleka nije na um palo ikada tvrditi da to nije srpski već ilirski jezik; pače se ponosimo i hvalimo Bogu velikome što mi Hrvati sa braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo". U prošlom vijeku, za vrijeme austrougarske vladavine, izlazilo je 32 lista i časopisa pisanih ćirilicom. U 17. vijeku čak i Vatikan je preduzimao štampanje ćirilskih crkvenih knjiga za vjernike ćirilskog područja. Sada se to u Hrvatskoj sve više zaboravlja i ne priznaje kao istorijska istina. Zašto i poslije nepopravljivih godina i vijekova ne smijemo znati istinu? Da su istorijske činjenice temeljito njegovane, a ne skrivane, od Hercegovaca, Dalmatinaca, Dubrovčana i ostalih na Balkanu, možda i ne bi bilo rata unutar istog naroda.                                                  dubrovacki-kalendar 
Dubrovački-kalendar iz 1897. godine nije čuo za hrvatski jezik! Od 11.177 stanovnika Dubrovnika njih 9.713 izjasnilo se da govori srpskim jezikom. Italijanski je koristilo 716, njemački 285, mađarski 384 stanovnika grada. Neki su se izjasnili da govore češki, slovenski, poljski i ruski, ali niko, ni jedan jedini stanovnik Dubrovnika, nije rekao da govori hrvatskim jezikom. Dubrovnik je vjerovatno najbolji primjer da se ukratko prikaže proces odsrbljavanja. To je grad koji od postanka nije bio naseljen Hrvatima niti je ikad bio pod njihovom državnom vlašću, a danas je "napučen" isključivo hrvatskim "pućanstvom" i, dabome, nalazi se u Hrvatskoj. Stanovništvo sa prostora Dubrovačke republike je čak sve do početka 20. vijeka zadržalo srpski identitet. Onome ko ne poznaje istoriju Dubrovnika, ali stvarnu, a ne falsifikovanu, zaista izgleda čudno da taj grad, ovakav kakav je danas, sa okolinom, prije samo stotinu i nešto godina nije imao gotovo nikakvih dodira sa hrvatstvom. To što su Dubrovčani ispovijedali katoličku vjeru, kao i Hrvati, ne govori ništa o srodnosti Dubrovčana i Hrvata. U pitanju je priroda širenja katolicizma u srpskim zemljama, na jadranskoj obali i zaleđu. To je činjeno zahvaljujući dominaciji Vatikana, Venecije, Mađarske i Austrije u ovom dijelu Balkanskog poluostrva. U Dubrovniku je hrvatsko ime nepoznato sve do sredine 19. vijeka kad, poslije pada Napoleona, nova sila u tom dijelu Jadrana, Austrija, u Dubrovniku i njegovom zaleđu (Konavle) nalazi katolike koji se, gle čuda, osjećaju i izjašnjavaju kao Srbi. Nošena iskustvima sa prostora Dalmatinske Zagore, Hrvatske, Slavonije, Žumberka, Carska kancelarija u Beču donosi odluku da na katoličanstvo Dubrovnika i zaleđa umjesto srpstva kalemi hrvatstvo, kao najbližu entitetsku odrednicu. Tako je počela kroatizacija Dubrovnika. 

Tvrdnje da je Dubrovnik sastavni dio Hrvatske, koja ide sve do Drine, stare Raške i Boke Kotorske, često su slijepo prihvatale zapaljive mase primitivaca koje u burnim vremenima, kad ovladaju strasti i nasilje, donose samo užas. Dalmacija i Slavonija nikad u istoriji nisu bile bilo kakva Hrvatska. Ivan Kukuljević, oficir, a zatim političar i vođa ilirske stranke, 2. maja 1843. godine, u Hrvatskom saboru rekao je: "Mi smo malo Latini, malo Nijemci, malo Mađari i malo Sloveni, a iskreno govoreći nijesmo ukupno ništa". Svojevremeno je Božidar Violić, najcenjeniji hrvatski pozorišni režiser, u intervjuu zagrebačkom "Globusu", objašnjavajući probleme sa kojima se susreće zbog svog "nacionalno nekorektnog" jezika, sa ponekim srbizmom, rezignirano zaključio: "Mi Hrvati smo i onako sklepan narod".


Prije samo 125 godina, tačnije, 1890, pedantne i temeljne austrougarske vlasti vršile su popis stanovništva u kom se izjašnjavalo i o maternjem jeziku. Na slici iznad možemo vidjeti kojim jezikom su govorili stanovnici hrvatskog grada Dubrovnika, nigdje hrvata !  Ćirilica je zvanično pismo srpskih kneževina, odnosno srpske države. Katolički Srbi Dubrovački su pisali ćirilicom, jer u to vrijeme u Dubrovniku nisu postojali Hrvati, nego su postojali samo Srbi rimokatoličke vjere. Koje su to bile "ćirilične teritorije" u Hrvata? Bio je to Dubrovnik, Dalmacija i njeni otoci, posebno Brač, te Hercegovina, Bosna, Slavonija, središnja Hrvatska, a pronađena su ćirilička slova i usred Istre. Po austrijskom popisu iz 1850. godine Srbi su dominirali u Istri, Kvarnerskim ostrvima i tačno se zna da ih je bilo 134.555 , dok se u tom popisu Hrvati uopšte ne spominju i vodili su se pod kategorijom Srba rimokatoličke vjere . Ćirilicom su pisali i  Srbi katolici , franjevci u Bosni. U BiH kvazi naučnici ćirilicu zovu bosančicom, da bi se na taj način promovisala bošnjačka nacija i preko osobenog jezika i tobož osobenog ćirilskog pisma koje je u suštini srpsko . 

Veliki dio srpskog naroda nakon šizme 1054. ispovjedao je katoličku vjeru i ostao uz papu. Srbi zapadno od Drine bili su katolici , a sve preko Drine pravoslavci . Titula Kralja Tvrtka ovako glasi: "U Hristu Bogu Stefan Tvrtko karalj Srbljem, Raške, Bosne i Primorja".I svi ostali kraljevi poslije Tvrtka su nosili titulu iste sadržine, čak i dvojica zadnjih koji su prešli na katolicizam, ali su bili kraljevi Srbljem, i ni jedan drugi narod se tu ne spominje. I njegove povelje pisane su ćirilicom. Na dnu povelje bosanskog kralja Stefana Tvrtka (02. 12. 1382. godine), na desnoj strani, je ogromnim slovima istaknuto, na prvom mjestu , kralj Srba. Obično i bosanske povelje imaju krst na početku i redovno ove riječi: U ime oca i sina i svetoga duha. Krstaški rat protiv neposlušnih pravoslavnih Srba u Bosni imamo 1303. godine, zatim vjerski rat koji podiže naravno , uz papin blagoslov, mađarski kralj Lajoš 1363. godine. Jedino u periodima, kada je prijetio prodor Turaka na Zapad, pape su obustavljale progon Srba i čak naseljavali Srbima iz Bosne pogranična područja Austro-Ugarske sa Turcima ,takozvana Vojna Krajina. Turci, Osmanlije su veoma pedantno i tačno vršili popise, pa su njihovi tefteri nepobitni dokazi kojem narodu su pripadali i koje vjere su bili popisani uživaoci baština i njihove spahije-timarnici. Ogromna većina imena tih ljudi su slovenska, u ovom slučaju srpska. Za ozbiljnu istorijsku nauku to je dosta. Nisu Hrvati bili bedem i zaštita hrišćanske Evrope pred Turcima, jer su ugarski feudalci u Zagoruju, po nagovoru pape Klimenta Sedmog, prišli turskom savezu i postali turski vazali: Ivan i Krsto Frankopan, zagrebački biskup Šimun Erdedi i hrvatski ban Franjo Baćani. Katolički sveštenik Ivan Frano Jukić u 19. vijeku piše da je katolicima u Bosni pojam Hrvat nepoznat. U BiH sve do austro-ugarske okupacije Hrvata skoro i nije bilo. Tada brojni doseljeni stranci i novostvoreni Srbi rimokatolici počinju da nose hrvatsko ime. Tu akciju su predvodili sarajavski nadbiskup Josip Štadler i franjevci koji su tada još pisali ćirilicom. Vatikan u svojoj Katoličkoj Enciklopediji piše da su muhamedanci i katolici Bosne i Hercegovine Srbi i da su Srbi 98% stanovništva Bosne i Hercegovine .           



Teren za stvaranje države Hrvatske pripreman je dva vijeka. Još je 1701. godine Rihter Vitezović, jedan diletanat, napisao knjigu u kojoj kaže da "Srbi treba da se pribroje Hrvatima, a Srbija da se pribroji Hrvatskoj". Ali, on nije ostao usamljen, na njega su se naslanjali ozbiljniji ljudi, pogotovo u 19. vijeku. Nikako se ne može zaboraviti ni Ljudevit Gaj koji je sa ilirskih pozicija zastupao tu ideju. Tu je i Ante Starčević, koji ima stravičnu rečenicu: "Narod Hrvatske neće trpjeti da ta sužanjska pasmina skrnavi svetu zemlju hrvatsku". Kasnije istu ideju zastupaju Ante Kvaternik i Stjepan Radić.  S jedne strane, dakle, imamo pisce u koje su hrvatski građani imali veliko poverenje. S druge strane, tu je Katolička crkva, koja je propagirala ideju da pravoslavlje zapravo i nije vjera i da pravoslavce treba pokatoličiti. S treće strane, stizala je iz Italije ilegalna propaganda Ante Pavelića, koja nije bila široka, ali je imala uticaj. Kada se sve to uzme u obzir, vidi se da je lako bilo u glavu prosječnog Hrvata usaditi ustaške ideje i mržnju prema Srbima. Tako je Ante Pavelić došao na potpuno pripremljen teren, a i on sam je rekao da je broj ustaša prevazišao sva očekivanja. Ustaše su za samo četiri godine rata pobile oko milion pravoslavnih Srba, izvršivši nad srpskim narodom organizovani i najsvirepiji genocid, holokaust.  Kad god neko počne da napada Srbe, prvo što se trbamo zapitati, da nije slučajno iz kategorije Srba katolika? Takvi ljudi su izdajnici, samo mnogo više ostrašćeni, izgubljenog duha, izgubljene duše, bez mogućnosti da se spase.  Pokušavajući da dokaže da pripadaju nečemu i da su nešto što nisu, ne biraju sredstva da se dokažu pa su zato surovi. Jedino što uspijevaju je da kao i svaki beskičmeni gmizavaci pužu kroz život bez šanse da se podignu na noge. 

                                                                                            
Vođa ilirskog pokreta bio je Ljudevit Gaj. Nije bio Hrvat.  On je iz francusko-njemačke porodice; otac mu je iz Burgundije, prezime se u originalu piše Gay, a majka je Nijemica, Schmit. Godine 1835. pokrenuo je "Novine horvatske".
Najbliži saradnici Ljudevita Gaja u tom "hrvatskom preporodu" bili su Stanko Vraz ,pravim imenom Jakob Frass, rodom iz Štajerske i Dimitrije Demetar, grčko-cincarskog porijekla.
Bez sumnje najznačajniji muzički stvaralac u doba ilirizma, jedan od najvećih u hrvatskoj, bio je Vatroslav Lisinski. Ni on nije Hrvat po porijeklu. Rođen je kao Ignac Fuchs, bavio se kompozicijom, a napisao je prvu  operu "Ljubav i zloba" napisao je
koja je prvi put je izvedena 28. marta 1846. godine


Čuvenu operu kod Hrvata, "Nikola Šubić Zrinski" napisao je Ivan Zajc, po mnogima najveći "hrvatski muzičar". Zajc je rođen u Rijeci, ali u svom rodoslovu nema ništa hrvatsko, potiče iz češko-jevrejske porodice, a njegovo prezime u izvornom obliku piše se , Zaytz.
Po svom porijeklu ni August Šenoa, tvorac moderne hrvatske književnosti i prvi pravi hrvatski romanopisac, nema ništa sa Hrvatima. On dolazi iz njemačko-češke porodice, njegov otac se u potrazi za boljim životom doselio u Zagreb 1830. godine. Osam godina kasnije svijet je ugledao mali August. Napisao je nekoliko istorijskih romana, među kojima se izdvajaju: "Zlatarevo zlato" i "Čuvaj se senjske ruke".


Prvi hrvatski profesionalni pisac Pavao Vitezović, izvorno se prezivao Ritter i potiče iz jedne njemačke porodice koja se u Senj doselila iz Alzasa.
Nesumnjivo veliki slikar, izuzetnog talenta, Vlaho Bukovac, koga Hrvati stavljaju u sam vrh nacionalne umjetnosti, nije bio Hrvat. Rođen je u Cavtatu 1855. godine, a u knjige krštenih zaveden je kao Biagio Faggioni. Bio je Italijan.


Slikari i vajari koji su obilježili dvadeseti vijek hrvatske umetnosti: Vaništa, Tartalja, Kinert, Herman, Radauš, Kulmer, Pal, Džamonja, nisu po porijeklu bili Hrvati, ali su se gotovo svi tako izjašnjavali.

Čuveni pjesnik Ivan Goran Kovačić, autor poeme "Jama", bio je Jevrejin, majka mu se prezivala Klein. Najveći hrvatski karikaturista svih vremena,  Oto Rajzinger, austrijsko-njemačkih je korijena.

Lavoslav Ružička, veliki naučnik rođen u Vukovaru,tada Austro-Ugarska, Čeh porijeklom, po očevoj i majkinoj liniji, dobio je 1939. godine Nobelovu nagradu za hemiju. 


Nikola Tesla  nikada nije živeo u Hrvatskoj. Sin srpskog pravoslavnog sveštenika, treba li čvšći dokaz kojem narodu je Tesla pripadao? Naravno da ne treba. Za njegovog života Hrvatska nije bila država već prostor u sastavu austrijskog carstva, kasnije regija u Austro-Ugarskoj monarhiji. Danas Hrvatska Evropi mora da ponudi nešto svoje i otuda ponovno svrstavanje Tesle, Boškovića i drugih u krug "hrvatskih naučnika" . 

Ivu Andrića su  gurnuli među Hrvate, iako se on jasno deklarisao kao Srbin.                                                                                                                                                              Ruđer Bošković nikada nije imao veze sa nečim što se zove Hrvatska. Rođen je u Dubrovniku, 1711. godine, u braku Srbina i Italijanke, nije zabilježeno da je ikada putovao, a kamoli živio po predjelima austrijskog carstva gde se nalazila regija pod imenom Hrvatska. Živeo je u Italiji, ali ga ni to pripadanje nije interesovalo.

Proglašavanje ovih naučnika za Hrvate je  sto kao kada bi Srbija danas aktuelnog Konstantina Velikog svijetu predstavila kao srpskog imperatora, prosvetitelja, vojskovođu, ličnost koja je čovječanstvu podarila hrišćanstvo. Po istoj formuli htjeli su da pohrvate i Marka Pola ,rođen je 1254. godine, na Korčuli, ali im je 1992. godine italijanski ambasador u Zagrebu očitao lekciju, pa su se okanuli ćorava posla.