Piše Milan Santrač
"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija
RADOST POSLIJE SUZA
U petak popodne izašao sam iz kuće i sjeo u kola. Startovao sam motor i,kao obično ,oglasio se radio. Rijetko kad ga isključujem. Poslije završene muzičke numere koja je već bila u toku, valjda po hiljaditi put sam čuo:", this is WNDZ, seven hundered and fifty AM,radio Chicago,Ilinois. Divan bariton,toliko puta sam ga čuo da imam osjećaj kako čovjeka lično poznajem mada ga u životu nisam vidio. Često slušam ovu radio-stanicu,ima veliki domet i slušanost. Na njoj programe emituju veće nacionalne zajednice koje žive u ovom dijelu Amerike. Među njima značajno mjesto zauzima naša,srpska. Slušajući ovu stanicu uvijek sam informisan gdje i šta se događa u gradu.
Prije nekoliko dana sam susreo jednog zemljaka. Kupio je,kaže novu,staru, kuću pa me pozvao da dođem,vidim i da popijemo zajedno kafu. Poslije više od dvije decenije provedenih ovdje,još uvijek sebi postavljam pitanje,kada bi neki rođeni Amerikanac otišao u ovakvu posjetu zamljaku? Pa oni se ne posjećuju ni onda kada su u bliskom srodstvu. Eto,samo jedne stvari koja sve nas koji smo u ovu veliku i lijepu zemlju došli,razlikuje od onih koji su rođeni ovdje. Mi,pečalbari smo veoma vezani među sobom. Ne propuštaju se teško stečane,prilike za druženja.
Za zemljaka je kuća nova,mada je starija i teško da neko zna kada je građena ali od toga je važnija činjenica da je on kupio,naravno na kredit,i da se ponovo okućio,nakon dugo godina. Poslije rata u bivšoj Jugoslaviji,tumarao je Evropom od jedne do druge države i onda mu je konačno postalo jasno da ga ni jedna od njih ne želi. Spakovao je kofere i preko nekih rođaka je uspio doći u Ameriku. Teško i mnogo je radio da bi,konačno,svojoj porodici obezbijedio krov nad glavom. Takav uspjeh,zaslužuje veću pažnju od moje posjete.
Protekli dio dana je bio sunčan. U Čikagu Sunce ljeti snažno prži. Sve se usije pa vazduh u dugim i,kao strijela pravnim, ulicama treperi. Vlažnost je enormno visoka,uslovi su izvan kuća i stanova gdje neprekidno rade klima-uredjaji,kao u sauni. Osim u najužem centru grada,ulice su uglavnom prazne,bez mnogo ljudi na njima,tek po neki čovjek koji vodi psa u šetnju. Kada su ovako vrući dani da nije automobila na ulicama,pomislo bi čovjek da u ovom glomaznom gradu nikog nema. Kada su u rijetkim prilikama na ulicama,kad izađu da obave kakav posao,svi su znojavi zbog vrućine i vlažnosti i uglavnom ćute. Niko nikog ne poznaje,znaju samo imena restorana i velikih prodavnica gdje će otići na ručak,kupiti neku kućnu potrepštinu ili baciti novac za kakvu glupost koja im nikad neće trebati. Tek,da potroše vrijeme,da nisu usamljeni u kući. To je njihov život. Nikad im ne znaš da li nose neku tugu,muku ili radost u sebi. Iz straha da i naš život ne postane takav tražimo zemljake i prihvatamo svaki poziv za druženje.
Sunce je klonulo zapadu i dobilo je crveno-narandžastu boju. Nigdje,kao ovdje Sunce nije tako veliko,izgleda poput najvećeg balona koga bi,čini se,mogli rukom dohvatiti kada bi se našli na mjestu one linije koja razvaja nebo od nepregledne ravnice. Ovaj prizor u meni budi poseban osjećaj,kao da gledam neki vestern-film i usamljenog jahača iza koga ostaje samo prašina podignuta kopitama njegovog konja dok on jaše prerijom. Hvatam sebe kako uživam u nekim stvarima ove prostrane zemlje,kako su se neke njihove osobine,navike i želje primile na mene. Još ako bi se otuđio od prijatelja,ako bi se prestao družiti sa zemljacima,postao bih kao oni? Vječna i neprevaziđena nostalgija za rodnim krajem miješa se sa zadovoljstvima koja nam se ovdje nude od čega me hvata strah. U tim trenucima više ne znam ko sam i kuda želim dalje? Spas nalazim u mirisu zavičaja koji me još nikad nije napustio i nadam se da nikad neće. On me potstiče,budi i opominje na sve što je ostalo tamo daleko,preko sinjeg mora. Zato sa radošću idem u posjetu zemljaku koga i ne poznajem dovoljno ali sam mu iz očiju vidio da ima dobru dušu,da i on u njima nosi neki svoj sokak,ulicu i dvorište koje je sada,silom prilika premjestio ovdje negdje u blizini mjesta gdje se spaja nort Milvoki i vest Divan avenije(North Milwaukee,West Devon Ave.).Adresa koju mi je on dao,gdje je od nedavno njegova avlija,mada ne liči na onu iz koje su ga silom istjerali i koja je stvarno bila njegova. Dobro poznajem taj dio grada. Naselje pravnih ulica kakve su većinom u Americi,sa ne velikim placevima,jardama kako bi zemljaci rekli a kuće su prizemne. Sve je u savršenom redu pa i ako nisu velike i nemaju nešto posebno što bi ih činilo atraktivnim,izgledaju privlačno i stvara se utisak prijatnosti. Kada sam iz ulice Milvoki ušao u Divan,vozio sam polako pažljivo gledajući jasno istaknute krupne brojeve pored vrata ili na poštanskim sadučićima koji su uvijek ispred kuće do trotoara. Po brojevima sam znao da je on još nekoliko blokova naprijed ali nisam žurio. Htio sam osmotriti,vidjeti u kakvom kraju i ulici je zemljak pronašao svoje mjesto. U jednom trenutku preko ulice je preletjela lopta i zaustavila se na suprotnoj strani,na zelenoj površini pored jarko crvenog hidranta za vodu. Ovi hidranti me uvijek,kad padne mrak a ja ih posmatram,podsjećaju na neke male ljude,vječno budne stražare. Oni su veoma važan i nezamjenljiv dio zaštite od požara,obzirom da su kuće gradjene od drveta. Ako se neka od njih zapali bez ovih hidranata,gusto rasporedjenih niz ulice, nemoguće je zaštititi druge kuće da ih požar ne zahvati. Zaustavio sam auto i polako izašao iz njega. Dohvatio sam loptu i držao je u rukama kada su dva dječaka u trku za nom izjurila iza jedne kuće. Vidjevši mene sa loptom u rukama jedan od njih je rekao na srpskom jeziku:
"šta ćemo sad,onaj čovjek drži našu loptu,možda smo ga pogodili s njom"?
Drugi je samo slegnuo ramenima pokazujući da nema ideju kako da dobiju loptu nazad? Osmjehnuo sam se što je za njih bio dovoljan znak kako će im lopta biti vraćena i da se igra može nastaviti. Ne baš posve jako,doviknuo sam im:
"hajde,hvatajte" i zamanuo sam rukom da im vratim loptu.
U tom trenutku iza kuće su se pojavila dva čovjeka spremna da ih izgrde zbog nepažnje i istrčavanja na ulicu. Kada su čuli kojim jezikom sam se obratio dječacima,jedan od njih je rekao:
"natrčali ste na našeg zemljaka".
Uvijek tako bude,dovoljna je samo jedna ili dvije kratke, spontane rečenice da se započne razgovor. Poslije njih se ljudi opuste i priča se nastavlja. Sada više nisam želio baciti loptu nazad već sam prešao ulicu i pružio je dječacima. Oni su je zgrabili i kao vjetar odjurili pored kuće u dvorište. Meni je tad već bilo jasno da su im ova dvojica očevi. Srdačno su me pozivali u kuću:
"kad si naišao onda ćeš ući u kuću",reče jedan od njih.
Ja sam se nećkao. Rekoh,ne mogu tek tako,praznih ruku,imam drugi plan. Govorio sam da sam pošao u posjetu kod zemljaka. Pravdao sam se:
"Znate kakvi su naši običaji,valja domaćinima pruziti neku čast,djeci kakvu miloštu".
Moji izgovori nisu pomogli. Prihvatio sam poziv i tako se,umjesto kod zemljaka koji je tek kupio kuću,našao u društvu drugih ali veoma prijatnih ljudi. Tako često u životu bude,planiramo jedno a potpuno neočekivano nam se dogodi nešto drugo. Prošli smo pored kuće i našli se u lijepo sređenom dvoristu. Trava je,vidjelo se to,tek pokošena a cvijeće uredno zasađeno i zaliveno. Sjeli smo za veliki okrugli baštanski sto kad su iz kuće izašle njihove supruge. Prekorile su obojicu zašto ne govore da imaju gosta. Pozdravili smo se a ja sam pomislio kako sam već negdje vidio ove ljude,ali sam to zadržao za sebe. Počeo sam se osjećati prijatno kao da smo stari znanci. Dok je domaćica poslužila kafu i pivo mi smo uveliko razvezli razgovor. Saznali smo koliko smo dugo u ovoj zemlji,gdje radimo,planiramo li posjete zavičaju? Veče se približavala pa je sunce manje pržilo što nam je boravak u dvorištu činilo prijatnijim. Malo sam govorio o sebi. Uvijek se trudim,kad sretnem naše ljude,što više saznati o njima. Slijedila su moja pitanja jedno za drugim a oni su se raspričali. Pitao sam ih jesu li iz istog kraja,poznaju li se dugo,kako su se snašli u tuđini? Njih dvojica su imali približno isti broj godina. Obojica su cnomanjasti,pravilnih crta lica i podjednake visine. Na prvi pogled pomislio bi čovjek da su braća a opet nešto mi govori da nisu. Jedan od njih,je neznatno viši rastom i imao je brkove i to je najuočljivija razlika na njima. Koliko god su njih dvojica imali sličnosti toliko su njihove supruge bile različite. Jedna je plavuša a druga crnka. Plavuša je dosta niža od crnke i govorljivija je. Obe su,vidjelo se to po svemu,njegovane žene sa urednom kosom koju je crnka vezala u rep. Plavuša je na sebi imala dugu,veoma lijepu kućnu haljinu a druga je nosila široku,do peta dugu,suknju. Dok sam ih posmatrao,pomislio sam kako bih znao da su naše gore list i da ne govorimo isti jezik. Godinama nisam vidio ženu u ovako lijepo krojenoj kućnoj haljini. Američke žene u svojim plakarima nemaju kućne haljine,one za njih ne postoje. Da su Amerikanke sigurno bi nosile pantalone.
"Upoznali smo se u Njujorku(New York), združili i od tada smo najbolji prijatelji,pričao je jedan od njih. Nas dvojica smo se sreli i ranije ali taj susret je bio u posebnim ratnim uslovima i zbog toga djeluje nevjerovarno,skoro nestvarno. Nismo ni sanjali da ćemo se ponovo sresti. Svi smo iz Bosne ali smo mi u Ameriku stigli iz Beograda a oni iz Sarajeva. Kada je rat završio živjelo se teško,nastavio je. Mnogo kuća u čarsiji gdje sam živio bilo je porušeno. U prvo vrijeme nije bilo struje pa je kasnije povremeno uključivana. Vode ,više nije bilo nego jeste,prodavnice prazne a ono što je prodavano bilo je po crne pare. Iz rata je izašlo mnogo ljudi invalida sa velikim povredama,lijekova nije bilo i posao niko nije imao. Sve što je do rata radilo bilo je opljačkano,devastirano,nešto i sasvim uništeno.
Sa mojom suprugom sam se zabavljao prije rata,planirali smo zajedničku budućnost,imali smo zajedničke želje i snove. Rat je sve pokvario. Činjenica da je ona Muslimanka a ja Srbin dodatno nam je komplikovala život. Nalazili smo se na dvije zaraćene strane,cijeli rat nismo imali nikakav kontakt. Sumnje su se javile kod oboje. Da li još uvijek maštamo o zajedničkom životu,sreći? Svašta se događalo tokom tih ratnih godina,ljudi su stradavali,bili progonjeni pa smo se oboje plašili koliko je sve to djelovalo na nas,šta mislimo i osjećamo. Kada je rat,konačno prestao odlučio sam otići do nje. Više nisam mogao izdržati sumnje i neizvjesnost,da li smo nas dvoje još uvijek isti,da li osjećamo isto ono što nas je toliko vezalo da smo željeli zajednički život? Kada sam rekao majci da ću je potražiti ona se jako zabrinula. Svi su još uvijek bili kivni jedni na druge,prijetili su,željeli su osvete. Bio sam svjestan svega toga ali želja da je vidim i konačno razriješim svoje dileme nadvladala je u meni opreznost od eventualne opasnosti. Pozvao sam jednog druga sa kojim smo se oboje poznavali od ranije i on je pristao poći samnom u njeno mjesto. Otišli smo njegovim,skoro raspadnutim Stojadinom. Ja sam ostao sjediti u kolima stotinjak metara udaljen od kuće a on je krenuo do njenih vrata. Pozvonio je a na vrata je izašla njena majka. Pitao je za nju,može li je vidjeti:"drugovi smo od ranije",rekao je? Majka je pozvala. Ona je bila iznenađena kada ga je ugledala,htjela je pitati,otkud on,zna li nešto o meni ali se suzdržala? Plašila se majkine reakcije. Do skora su pucali jedni u druge,kako sad da pita za nekog ko je bio na onoj drugoj strani? Kratko su razgovarali i on joj je rekao da ima nešto za nju u kolima,kaže,zaboravio je ponijeti. Krenula je s njim do kola,nije znala šta je tamo čeka? Kada sam je ugledao,dok se približavla,sve je u meni zaigralo od radosti. A onda je tu radost prekrio strah,da li su se promijenila njena osjećanja,šta sada misli,možda ima nekog drugog,pa prošle su godine od našeg poslednjeg susreta? Teško sam se nosio sa tim strahom i da ona nije bila tako blizu,da nam se pogledi nisu sreli za nekoliko minuta,ne znam kako bih to izdržao? Nije naslućivala da je u kolima čekam. Kada su,moj drug i ona,prišli,sada već sasvim blizu, na nekoliko metara,izašao sam iz kola i stao pored njih. Nije me odmah vidjela,gledala je ispred sebe,nije obraćala paznju na stara kola i da li neko stoji pored njih. Naš drug je stao i rekao:"pogledaj" i pokazao glavom u mom pravcu. Ona je podigla pogled,nije više koračala. Oboje smo bili nijemi i nismo imali snage pokrenuti se. Iznenađena je mojom posjetom pomislih,možda misli da nisam trebao biti tu,da sam se trebao prije javiti,možda,stotine možda a ni jednog odgovora? Ništa više nisam mogao misliti,bio sam utrnuo od neizvjesnosti. Činilo mi se da je to trajalo vječnost koju nisam imao snage prekinuti. Onda sam vidio kako se niz njen obraz otisla krupna suza,onda druga,treća. Brada joj je zadrhtala,da tako je,uvijek plakala kada je bila jako uzbuđena. Činila je to tiho,jedino nije mogla sakriti drhtanje brade. Ja sam htio nešto reći ali nisam mogao,slika mi je bila zamagljena jer su mi oči bile nalivene suzama. Podigao sam ruku da ih obrišem i onda smo oboje krenuli jedno prema drugom. U samo par koraka našli smo se u zagrljaju. Sve što sam želio reći,nisam mogao,svaka riječ se zaglavila u grlu. Ona je plakala ali sad joj je cijelo tijelo drhtalo koliko je jecala. Znao sam da trebamo razgovarati ali nisam želio prekidati naš zagrljaj. Poslije toliko neizvjesnosti,sumnje i čežnje osjetio sam da ponovo imam ono što će mi život ukrasiti najljepšim bojama. Kada smo se,konačno,trgli i počeli razgovarati,pljuštala su pitanja sa obe strane. Zašto ovo i ono,kako gdje s kim i t.d. ? I sad,poslije toliko godina pričamo o tom vremenu i postavljamo pitanja. Brzo smo se dogovorili. Spremićemo potrebne papire i zajedno pokušati negdje otići,pobjeći iz svega što nas je mučilo,pritiskalo,što nam je kao vodenički kamen ležalo na duši. Nakon par mjeseci stigli smo u Beograd gdje imam brata od ujaka. Tamo smo se vjenčali,potom obilazili ambasade i tražili svoj put. Teško da postoji neka u kojoj nismo bili. Onda nam je neko rekao da Amerika prihvata nacionalno mješovite brakove. Otišli smo tamo,prijavili se i nakon pola godine smo stigli u ovu zemlju".
Sada su nam se u razgovoru pridružile i žene. Završile su svoje obaveze oko posluženje pa su sjele s nama za sto. Posmatrao sam ih očima radoznalca,htio sam što više saznati o njima. Nadahnjivala me njihova ljubav,pažnja,razumjevanje koje nisu pokazivali slatkoriječivošću ili držanjem za ruke ali se sve to osjećalo među njima i vidjelo u pogledima koje su izmjenjivali.
"Sigurno je i vaša priča slična,jeste li i vi ovamo stigli u programu mješovitih brakova" upitao sam mog drugog,novog poznanika? "Jesmo i nije nam bilo lako",započeo je priču. "I mi smo se upoznali davno,prije rata,zavoljeli se,htjeli stvarati svoj dom a onda nam se,na tom putu, ispriječio nesretni rat zbog koga smo oboje mnogo patili. Kada se rat završio,svuda se živjelo podjednako loše. Sve je tokom rata propadalo". Stavio je ruku na rame svoje supruge i rekao:
"poslao sam joj pismo po njenoj komšinici,želio sam je vidjeti i razgovarati. Želio sam znati da li je još uvijek moja".
Ona ga je stdljivo ali s puno ljubavi pogledala ispod oka kada je to izgovorio.
"Dugo se nismo vidjeli a nije prošao dan kada nisam mislio na nju. Odgovorila mi je kratko. Potvrdila je želju sa svoje strane da se,što je moguće prije,sastanemo. Radovao sam se njenom odgovoru,uvjerio sam se da oboje želimo isto. Ponovo sam uzvratio pismom kojim sam joj poručio da se nadjemo u Banja Luci. Moja tetka tamo živi sama. Davno je izgubila muža i narušenog je zdravlja pa je trebala nečiju pomoć u kući. Godinama ništa nije popravljano. Otišao sam kod tetke i čekao da ona stigne. Tog dana sam je očekivao a ona je kasnila. Još uvijek je bio loše organizovan prevoz. Zabrinuo sam se i pomislio da je promijenila odluku. Uzaludno sam je čekao i sav potišten se vratio tetkinoj kući. Na meni se vidjelo razočarenje i tuga,tetka je pokušala naći riječi utjehe a mene je to još više povrijeđivalo. Započeo sam nešto popravljati u kući kad je neko pokucao na vrata. Kako se tetka teško kretala stigao sam prvi do njih i otvorio ih. Bio sam zatečen,stajala je ispred vrata nekoliko sekundi a onda mi se bacila u naručje. Osjećao sam se kao da sanjam najljepši san. Teško je nešto reći kad se nađeš u takvoj situaciji. Sreća i gorčina se miješaju. Prvo zato što je ona tu,u mom zagrljaju a drugo što smo toliko vremena izgubili i protiv naše volje,bili razdvojeni. Tetka nas je posmatrala i plakala,samo je tiho ponavljala:"e,djeco,djeco".
"Poslije smo dugo razgovarali,htjeli smo čuti sve što nam se dešavalo u proteklom vremenu dok nismo bili skupa. Proveli smo najsrećnija tri dana zajedno i ja sam se plašio trenutka kada bi ona mogla otići nazad. Predložio sam joj da ostanemo zauvijek zajedno,da se ne vraća. Rado je prihvatila moju bračnu ponudu. Njen brat i majka su joj nakon nekog vremena donijeli potrebna dokumenta i vjenčali smo se. Konačno smo stali jedno uz drugo da se zajedno borimo za sebe i svoju porodicu. Kad jedno,u toj borbi, posrne ono drugo je tu da mu pomogne,da ustane pa da nastavimo dalje. Nema te patnje koju ne bih pretrpio za sreću koju sam doživio s njom. Kao i oni,čuli smo da Amerika prihvata miješane brakove pa smo se prijavili. Kada smo prikupili sve papire predali smo i sa zebnjom čekali šta će odlučiti. Kada je stigao pozitivan odgovor radovali smo se kao mala djeca".
"Došli ste iz Beograda i Sarajeva i susreli se u Njujorku",pitao sam?
"Da, naš avion iz Beograda je stigao ranije. Smjestili su nas u neku veliku prostoriju gdje je bilo samo stolica da sjednemo. Bilo nas je iz raznih zemalja,ali mi se čini da je najviše bilo iz Somalije. Osjećali smo se neprijatno,umorni i iscrpljeni. Nismo znali šta čekamo? Proveli smo tu više od pet sati a onda je dosao čovjek koji je govorio srpski jezik. Rekao nam je da čekamo avion iz Sarajeva koji će uskoro stići pa ćemo nakon toga biti upućeni na destinacije koje su za nas predviđene. Tako je i bilo. Kada su stigli putnici iz Sarajeva pročitali su naša imena i gdje nas upućuju. Nama je rečeno da idemo u Čikago. Dok smo čekali avion,upoznali smo se i počeli razgovarati. Nas dvojica smo bili sigurni da smo se već negdje sreli ali tada to nismo spominjali. Tek kasnije,ovdje u Čikagu smo o tome pričali i utvrdili gdje i kako se desio naš prvi susret. Nas je tamo čekao rođak a oni nisu imali nikog. Rekli su im da će ih prihvatiti neki servis koji radi pri luteranskoj crkvi".
"O tome ništa nismo znali,sada je nastavio njegov drug. Uzeli smo adresu i telefon njihovog rođaka,da se možemo bar na nekog osloniti. To nam je kasnije pomoglo da se nađemo,i mnogo nam je značilo". Smjestili su nas u neku staru zgradu,u kraju gdje nije bilo ljudi iz naše zemlje. Bili smo nezadovoljni i usamljeni pa smo riješili pozvati telefonom njihovog rođaka. Čovjek se javio i već sutradan smo se našli kod njih u kući. Razgovarali smo dugo,osjećali smo se prijatno među svojim ljudima. Taj čovjek nas je sve zadužio. Šta god nam je trebalo pomagao nam je i mi smo postali najbolji prijatelji. Kasnije smo nas dvojica počeli raditi zajedno i to traje sve do danas. Pomažemo jedni drugima kad nešto trebamo,dijelimo,dobro i zlo. Takav je život,nekad smo ratovali jedan protiv drugog a danas živimo kao braća. Nas dvojica za to imamo i poseban razlog o kojem ćemo pričati sledeći put kada nas posjetiš".
Razmjenili smo brojeve telefona. Zahvalio sam se na gostoprimstvu i povjerenju što su samnom podijelili svoje životne priče. Ispratili su me do kola. Dok sam otvarao vrata pogled mi je pao na zadnje sjedište gdje su ležale dvije knjige pripovjetki. Napisao sam u njima posvetu. "Mojim novim i dragim prjateljima". Pružajući im knjige rekao sam:
"ništa vam nisam donio a došao sam vam u kuću prvi put. Zato vam od srca poklanjam po jednu knjigu".
Prihvatili su poklon i ja sam ostavio ove srećne ljude da uživaju u miru i razumjevanju jer im je stigla radost poslije suza.
Dok su se palila svjetla velikoga grada uputio sam se u kafanu gdje se obično sastajem sa društvom. Znao sam da će mi neko od njih po stoti ili hijaditi put pričati istu priču a ja ću je strpljivo slušati kao da je nikad nisam čuo. Tako to treba i mora biti, da nije tih dosadnih priča ne bi bilo ni ovih koje govore o snazi dobrih ljudi,njihovoj borbi za ljubav,za život.
Prošlo je nekoliko dana od susreta sa novim prijateljima kada su među koricama knjiga koje sam im poklonio pročitali priču "Esmine i Jelenine suze". Bili su prijatno iznenadjeni,zatečeni. Odmah su mi telefonirali i pitali me:
"zašto nam nisi rekao da je u knjizi priča o nama i da si je ti napisao"?
Esma i Jelena su bile veoma radoznale,imale su još dosta pitanja a Žarko i Emir su me pozivali da ih posjetim već sledećeg vikenda. Obećao sam posjetu i opet sam prećutao,nisam im rekao da sam napisao i drugi dio njihove priče:"Radost poslije suza".
Prije dogovorene posjete sam im poručio:
"do sada ste mislili a sad ste i uvjereni da pored onog gore na nebu koji sve vidi i pamti,uvijek postoji i neko dolje,među ljudima,neki naš savremenik,neko piskaralo koji zapisuje i pripovijeda šta nam se dešavalo i dešava".
Milan Santrač
