OPREZNO SRBI, NE VJERUJTE "DANAJCIMA" NI KAD DAROVE NOSE

Piše Milan Santrač

OPREZNO SRBI, NE VJERUJTE

"DANAJCIMA" NI KAD DAROVE NOSE

Dvojica selektora vaterpolo reprezentacija Srbije i Hrvatske su poslije završetka utakmice na olimpijskim igrama u kojoj su srpski vaterpolisti odnijeli pobjedu, kako to pravila i lijepo vaspitanje nalažu, nešto srdačnije, čestitali na fer i sporskoj borbi. I na tome treba ostati.

Ali avaj, nije ostalo na tome jer su javna glasila, novine, portali pa i društvene mreže preplavljene fotografijama zagrljenih selektora. Sigurno se pitate, šta je u tome loše, sigurno mislite kako je lijep gest obojice selektora?

Dijelim takvo mišljenje i potvrđujem da je gest za pohvalu ali želim upozoriti da njihovo ponašanje nije opšte-društveno ponašanje u Hrvatskoj kako je to mnogo ljudi, naročito Srba, shvatilo već samo njihov lični čin. Provjerite koliko je Hrvata postiralo ovu fotografiju i uvjerićete se sami.

Kamo lijepe sreće da su odnosi Srba i Hrvata harmonični odnosno da se većina Hrvata ponaša u skladu sa gestom njihovog vaterpolo selektora. Skladan odnos priželjkuju Srbi, otuda i poplava ove fotografije koju je mnogo Srba objavlo na svojim stranicama društvenih mreža ali isto nisu učinili Hrvati. Dakle, dešava se ono što se dešavalo i ranije u dalekoj ali i skorašnjoj istoriji. Samo Srbi su željeli slogu i uzajamno poštovanje zato su, valjda, Hrvate izdvojili iz poraženog fašističkog bloka završetkom Drugog svjetskog rata i, umjesto da ih kazne, preveli u pobjednike. Tada su ih amnestirali od svih zločina koje su počinili, predali im teritoriju sa gotovo cijelom jadranskom obalom, dozvolili im ravnopravan status u donošenju svih odluka. Srbi su se, za rad mira i sloge sa ostalim manjihskim narodima a u prvom redu Hrvatima, odrekli vlastite krune i države. Dok su se svi oni svesrdno trudili čineći zločine da stvore neke svoje državice samo Srbi su se borili za zajedničku državu Jugoslaviju. U poslije- ratnom periodu hrvatska migracija je po bijelom svijetu organizovala nove ustaše, plaćala ih, naoružavala i slala u Jugoslaviju da pale, ruše i ubijaju. Sjetimo se velike grupe ustaša koja je ubačena u okolinu Bugojna 70-ih godina.

Kriza sa kojom je došao i potonji rat je pokazala koliko su Hrvati a i ostali mrzili vlastitu državu. Svi su krenuli u njeno cijepanje. I opet su samo Srbi vjerovali da trebaju i moraju spasiti Jugoslaviju.

Rezultati svega toga su koncentracioni logori, čak i za djecu, Jasenovac, Jadovno, Prebilovci i t.d, pa onda vojne operacije,kakva je bila Oluja a koje su proveli uz pomoć svojih zapadnih neo-nacističkih saveznika u kojima su protjerali gotovo 300 hiljada ljudi sa svojih vjekovnih ognjišta. I tu priči nije kraj.

Poslednjih mjeseci, nedjelja i dana smo svjedoci njihovog nepriznavanja i minimiziranja stradalih,rehabilitaciji ustaštva i njihovog duhovnog vođe Alojzija Stepinca, ukidanju presude Glavašu, izgradnji spomenika ustaškom teroristi Barišiću koga je osudio švedski sud za atentat na ambasadora Rolovića. Zvanični političari Hrvatske među kojima prednjači ministar vanjskih poslova su veoma glasni poslednjih dana. Kritikuju i laju kao psi, smeta im što Srbi odaju poštu stradalim Srbima, Jevrejima i Ciganima, smetaju im poruke predsjednika R. Srpske Dodika i premijera Srbije Vučića kako nikad ne smijemo zaboraviti na postradale i da moramo učiniti sve da do novoh stradanja ne dođe.

Svakako znamo da među Hrvatima ima poštenih i dobronamjernih ali znamo i to da ni jedna institucija ili neko od tih poštenih pojedinaca nisu osudili događaje koje sam spomenuo u tekstu. Do sada niko u Hrvata nije priznao počinjene zločine i niko nije osuđen za njih. Oni koji su procesuirani su oslobođeni a kasnije i nagrađeni postavljanjem na neku važnu funkciju.

Sve dok zvanične hrvatske institucije i pojedinci ne priznaju, osude i javno kleknu i izvine se Srbima zbog počinjenih zločina i progona nema i ne smije biti vjerovanja u njihove dobre namjere.

E, zbog svega navedenog Srbi ne smiju, kako se mnogima baš tako učinilo, naivno vjerovati da je jedan srdačan pozdrav dvojice vaterpolo selektora dovoljan razlog za praštanje i njegovanje dobrosusjedskih odnosa.

KO ZAPRAVO VLADA SRBIJOM

Piše Milan Santrač

KO ZAPRAVO  VLADA  

SRBIJOM

U intervjuu listu „Danas“ akademik Dušan Teodorović, predsjednik Odbora SANU za visoko obrazovanje, koji minulih dana hrabro vodi borbu za očuvanje onoga što je ostalo od srpske nauke, odnosno njenog ugleda, je izjavio: „Ova zemlja je ukradena od građana Srbije, njom vladaju ljudi koji nisu dovoljno kompetentni, nisu dovoljno pošteni i koje predvodi Aleksandar Vučić“.

Da dopunim navedene kvalifikacije i izrečenu misao uvaženog akademika – ovom zemljom vladaju dosledni nastavljači izvršioca petooktobarskog obojenog državnog udara, „agenti od uticaja“ zapadnih sila, bolje reći zapadnih obavještajno-subverzivnih službi, i to sledećim redom:

• na čelu nekolicine visokorangiranih „hendlera“, „agenata“ i „kontrolora“ je Aleksandar Vučić, lično, i to ne samo zbog funkcije; iznad svih njih (i njega kao takvog) je kombinovani tim povjerenika (stranci na radu u Srbiji – primjer Britanca Amadea Votkinsa je najočitiji), takozvana „koalicija zapadnih obavještajnih službi“, zadužena za Balkan u širem smislu (region, kako to postmoderno nazivaju), ima u tom neformalnom vrhu i domaćih, starih, dobrih „špijunčina“ od posebnog ugleda u zapadnom svijetu (najčešće sinovi ili unuci „zaslužnih“ očeva i djedova – bivših provjerenih agenata), koji su važni savjetnici kod izrade subverzivnih procjena, a nakon toga i kod donošenja operativnih odluka o i u Srbiji, zemlji-žrtvi.

• po dubini, a kako bi drugačije nego tačno prema geometriji globalističke jezuitsko-masonske piramide, je par stotina „običnih“ agenata koji su planski ugurani u sve moguće srpske kako državne, tako i društvene (nacionalne) institucije i direktno su na vezi zapadnih službi; oni su, pored izvršavanja redovnih zadataka u stalnom „trenažnom“ procesu – na klupi sa koje će u budućnosti uskočiti u prvi igrački tim (otuda i ne smije da čudi kako je moguće, recimo, da se pojedini glavni urednici medija, vodeći novinari ili brojni drugi nosioci bitnih poluga države i društva, jednostavno, ne osvrću na svakodnevno „bjesnilo“ pa čak i otvorene prijetnje svemogućeg  vođe, jer su direktno zaštićeni od svojih mentora sa Zapada)

• i na kraju, ukoliko zanemarimo još par stotina perspektivnih zapadnih agenata sa kojima se intezivno i neposredno, dakle, bez domaćih posrednika preostaje par hiljada uglavnom partijskih i drugih korumpiranih, domaćih plaćenika (u bukvalnom smislu) po horizontali i vertikali, sa kojima se bakću i uvode ih u globalističko predvorje naše (a poodavno strane) službe, ili službe koje su više od deset godina pod potpunom kontrolom njihovih kolega sa Zapada; i tu spadaju, između ostalih aktuelni režimski kao i ranije identifikovani prozapadni analitičari, komentatori, politikolozi, publicisti… jednom riječju, „korisni idioti“, ili, još preciznije jadnici, koji odrađuju prljavi posao sluđivanja naroda, naravno za debele pare i druge benefite.

E, sad, postavlja se pitanje ima li kakve veze, sve naprijed navedeno, sa održanim referendumom Britanaca za izlazak iz EU?

Veza je, iako simbolična, ipak direktna. Školski primjer velike igre. Takvim i sličnim agenturnim šablonima je vjekovima unazad, u kontinuitetu, strpljivo i bez prekida, nama poznati svijet – počev makar od starog Egipta, preko Rimskog carstva i zadnje faze Vizantije, zatim Napoleonovog i Hitlerovog doba, sve do odavno otrgnutih atlantističkih sila predvođenih Velikom Britanijom i Sjedinjenim Američkim Državama (tačnije globalističkih agenata na njihovom čelu) – skoro pa potpuno stavljen pod kontrolu i uvezan u nadnacionalni čvor davno projektovanog satanizovanog Novog svjetskog poretka. Naravno, sa „duhovnim“ (a moguće i sveukupnim) vođstvom Vatikana, na čijem je čelu po prvi put, počev od 2013. godine, zvanično inaugurisan (tj. dvorskim udarom doveden) neskriveni jezuita, papa Francisko.

Ko je na vrhu piramide, odnosno, ko čini piramidu sa nejasnim i nedifinisanim vrhom, čije je nezvanično oficijelno sjedište, tačnije komandno mjesto, u Londonu, u tamošnjem Sitiju ili u Vindzoru (nakon što su se poslije dugog putovanja kroz Evropu – od Rima, Firence, Venecije, preko Amsterdama, skrasili na obalama Temze, negde u doba Olivera Kromvela, kada su i zvanično preuzeli – (ot)kupili britansko ostrvo i tamošnje mase stavili u kolonijalni jaram)?
 Oni su odavno poznati pod nezvaničnim nazivom  „Crno plemstvo“. Znači, nekoliko stotina starih: kraljevskih, plemićkih, bankarskih, trgovačkih i sličnih porodica otpalih od istinskog hrišćanstva, pa otuda u njihovim redovima, bar na papiru imamo istovremeno katolike, protestanate, judaiste, ateiste, otvorene sataniste… Porodice (i bližnje i daljnje rođake) sa posebnim pedigreom isklesanim još u doba slavne Mletačke Republike. Familije koje su se vjekovima krvno povezivale ili su to činile ritualno na postulatima crnomagijskih bratstava, čiji su začeci registrovani još u doba Vavilona. Modernim riječnikom rečeno to je veze prema mafijaškim pravilima, sprega koja je trajna i neuništiva kategorija.

Njihov cilj je porobiti Svijet, a prije toga ga za nekoliko milijardi istrošenih robova brojčano  smanjiti na milijardu (prema poslednjim planovima, nezvanično na dvije milijarde), zavesti globalistička pravila jednoumlja i satanizovanog jednomišrnja, uspostaviti diktaturu Novog svjetskog poretka i pripremiti dolazak antihrista na novouspostavljenim ruševinama.

Vjekovna pljačka, prevare i sva moguća i nemoguća lukavstva uz primjenu brutalne sile, donijela su im ogromna bogatstva koja se i ne mogu mjeriti uobičajnim novčanim jedinicama, prijemčivim umu prosječnog čovjeka. No, ako bi koristili nekakve brojke, to bi svakako bile ne milijarde i bilioni, već trilioni i trilioni dolara, funti… unci zlata i ostalih dragocjenih materijala. I milijarde kvadratnih kilometara plodnih i ostalih površina sa svim mogućim naftnim poljima, mineralima, rudnim bogatstvim, kao i milijardama kvadratnih kilometara najvrijednijih privrednih, turističkih, stambenih i ostalih nepokretnosti i najbogatijih infrastrukturnih objekata  širom svijeta.

I sve to je lijepo zamaskirano nazivima – korporacije, multinacionalne kompanije, karteli, investicioni i ostali razvojni fondovi, bankarske grupacije i nadnacionalne finansijske ekspoziture (Svjetska banka i MMF), internacionalne agencije, nevladine i ostale globalne i regionalne organizacije i slično. 

Glavne poluge kojima vladaju većim dijelom svijeta u pohodu na centralnu tačku: srce Evroazije, na Rusiju. Pored ogromnih količina novca i debelo plaćene agenture, na prvom mjestu – vrhunske polu-tajne organizacije kao što su Trilaterala, Bilderberg grupa, Savjet za spoljne poslove, Rimski i Madridski klub, brojne jezuitsko-masonske lože na čelu sa Iluminatima, Okruglim stolom pa sve do Malteškog reda, Vitezova Templara i tako dalje i tome slično. Sve sa ciljem stvaranja uslova kako bi glavni bezbjednosno-vojni mehanizmi u vidu OEBS-a i NATO-a sa pratećim  sadržajima u Evropi, na sjeveru Afrike, na Bliskom i Srednjem istoku, te u dijelu Pacifika, mogli da daju očekivane „rezultate“ na davno provjerenim postulatima „krvi i tla“ ili „spržene zemlje“. 

Nakon svega ovoga,  ko ne vjeruje u istinske zavjere neka se i dalje zanosi teorijama, iako mu je suva praksa svakim danom sve više ispred očiju, neka sebi postavi pitanje: kako je bilo moguće da se takvim moćnicima dogodi Bregzit i da se nedvosmislena volja velikog broja Britanaca, što je karakteristika i većeg dijela evropskog modernog roblja, otjeltvori u veliko i istorijsko – ne EU?

Potpitanje bi bilo , ukoliko su raspolagali takvim procjenama, a jesu, iz kojih razloga nisu pokrenuli brojne mehanizme da bi spriječili propast u najavi Evropske unije kakvu poznajemo i kakva je stvarana od strane globalističkih umova odmah nakon Drugog svjetskog rata? Tek što je završen eksperiment sa Maršalovim planom , poruši Evropu, a zatim „investicijama“ okupiraj i utjeruj u poželjan neokolonijalni tor.

Odgovori su veoma prosti i možda najvidljiviji u zvaničnoj izjavi pape Franciska, koju sam izabrao u moru onih koje su se pojavile nakon Bregzita, kako od strane takozvanih evropskih i svjetskih zvaničnika.  

Dakle, papa Francisko na letu iz Jermenije gdje se zatekao u vrijeme Bregzita, savjetuje lidere EU da „iznađu kreativne nove načine da ostanu zajedno, dajući zemljama članicama više sloboda“, a zatim je istakao kako bi nakon novonastale situacije „Škotska i Katalonija mogle da se zalažu za secesiju, što bi moglo da dovede do balkanizacije Evrope“. U vezi sa tim je potencirao „kreativnost i zdravu razjedinjenost“.

Zanimljiva izjava koja sve pokazuje. Ili se neko zanosi kako je papi nepoznat planirani scenario? O čemu se zapravo radi? Da li to zaista nadnacionalna EU, kao prelazna forma projekta koji je zamišljen kao Sjedinjene Evropske Države (dakle, superdržava bez sadašnjih suverenih nacionalnih članica), puca po svim šavovima i kao ideja i kao realnost, i nestaje sa geopolitičke karte, kako predviđa većina naprijed navedenih „stručnjaka“?

Apsolutno ne. Riječ je o velikoj igri i velikoj prevari, velikih majstora.

Ukoliko ni poslije pet decenija nije uspio , uslovno rečeno, plan „A“ – u miru podjarmiti i u konačnom pogasiti evropske države i nametnuti im jedinstvenu Vladu , onako kako je to urađeno sa SAD-om, došlo je vrijeme za plan „B“. Najmanje treći put za redom u poslednjih sto godina, ali u značajno izmijenjenim okolnostima , izazvati ozbiljan ali kontrolisani haos širom Evrope, političku, bezbjednosnu, ekonomsku i svaku drugu nepodnošljivu predratnu krizu, promješati karte u pokeraškoj igri i povući najmanje očekivane poteze, kako bi se stvorili potrebni preduslovi i apokaliptični ambijent, u kojem će široke narodne mase zavapiti – spašavajte nas! 

Bez takvog ambijenta , mada paradoksalno zvuči ali je tako , nema uspješnih ratnih priprema i pokretanja velikog udara na Rusiju. Bez značajnije „staromodne“ nacionalne homogenizacije na platformi ruske „prijetnje“, neće se dogoditi istinsko zbijanja borbenih redova. U prilog tome, veoma je važno a pouzdano znam da je malom broju ljudi poznato, da NATO kao vojni savez ne raspolaže svojim vojnim jedinicama, osim sistema Avaks i nešto malo logistike i zadejstvovanih komandi, štabova i kancelarija. NATO i jeste savez još uvijek suverenih država i čine ga upravo nacionalni vojni kontigenti, prije svih vodećih i najačih članica, od kojih on u potpunosti zavisi. Primjera radi , nije li Evropska komanda američke vojske u ravni i snažnija od Savezničke komande NATO u Monsu? Zato je operativna komanda NATO u Napulju, istovremeno i primarno komanda američkih snaga za Sredozemlje i sjever Afrike. 

Još jedan dokaz u prilog navedenim tezama , ako su već iskreno željeli punu suverenost, ekonomsku, a to znači primarno finansijsku, kao i svaku drugu nezavisnost, zbog čega se u Velikoj Britaniji nije postavilo i referendumsko pitanje –  za ili protiv članstva u NATO?

Kako će se, dakle, u budućnosti, distancirati od Evropske unije čija je ogromna većina članica istovremeno u čvrstom zajedničkom zagrljaju Alijanse, gdje će Britanija svakako ostati i voditi jednu od glavnih uloga? Podsjetimo, zajednička spoljna, bezbjednosna i vojna politika NATO i EU, ne samo da su dvije strane iste medalje, već se može konstatovati da je to jedna te ista strana jedne medalje. Bez ikakvih razlika.

I zato, krajnje je naivno i pogrešno ne povezati Bregzit i indukovano ljuljanje EU sa: prevratom u Ukrajini, naelektrisavanjem baltičkih država i Poljske, masovnom migrantskom krizom, terorizmom širom evropskih država, ratom na Bliskom istoku, ekstremizmom u Turskoj i arapskim državama u okruženju. Sve je, ali doslovno sve, dio jedinstvenog scenarija to jest projekata „izazivanja i upravljanja krizama“ radi ostvarenja finalnog cilja, a rekosmo koji je , osvajanje ruskih i ostalih evroazijska prostranstava, uništavanje Pravoslavlja (ne zaboravimo upravo završeni „vučji“ – razbijački sabor) i operacionalizacija Novog svjetskog poretka u izvornom obliku. 

No, postoji jedno „ali“. Iako su svemoćni, iako raspolažu nepojmljivim resursima, znanjima, crnomagijskim i ostalim moćima, iako mogu da pokupuju sve umove ovoga svijeta, da stvore najmoćniju vojnu i svakovrsnu zastrašujuću mašineriju, nisu neranjivi, ili, još preciznije – moguće ih je zaustaviti, pa čak i pobijediti. Neutralisati, ako ne u potpunosti, onda bar do mjere teškog i dugotrajnog oporavka.

U ovo je teško poverovati ali nije ukoliko uključimo vijuge. Upravo smo ih mi, Srbi i svi drugi „osuđeni“ na suživot sa nama, zaustavili 90-tih i natjerali da u hodu mijenjaju davno zacrtane planove. U proljeće ’99-te su pritjerani u mat poziciju, u bezizlaz. U paniku. Naravno, samo je jedan mali broj ljudi na prostorima Balkana je bio svjestan toga. I danas se velika većina podsmijeva takvim ocjenama. A dokazi su nam ispred očiju, i tada bili prisutni, i još više sada – vojnički nismo poraženi, krenuli su osiono u brutalnu i protivno važećem međunarodnom pravu oružanu agresiju kojom su prekršili sve moguće konvencije…. Nakon nešto više od dva mjeseca prinudili smo ih da sjednu za pregovarčki sto sa ravnopravnim protivnikom i da se u „slovo“ vrate međunarodnom poretku, Povelji UN prije svega. Pa, malo li je? 

Situacija koja nedvosmisleno, samo u značajno vidljivijoj mjeri, podsjeća na sve ono što im „voljno i nevoljno“ upravo čini Rusija na čelu sa Putinom – od Krima i Donbasa, preko Sirije i dalje širom Bliskog, Srednjeg i Dalekog istoka, do Arktika, demonstrirajući pravdu i poredak kakav bi morao biti.

Ukoliko je nešto dobro a tako vidljivo – naravno, ko ima oči da to spazi – relativno je lako primijetiti: kada i zbog čega globalnim vladarima svijeta, tačnije, onima koji pretenduju da to za skorijeg vakta postanu, planovi ili dijelovi plana, ne idu prema zacrtanoj dinamici i sadržaju. To je, dakle, onaj trenutak kada dolazi do povlačenja neočekivanih poteza. A oni su kao po pravilu iznuđeni višom, neplanirom silom. Možda je duhovito i nekome zaista čudno – ali primjer Viktora Orbana u suprostavljanju planski vođenoj masovnoj migraciji finansijski opskrbljenih arapskih masa, bio je jedan od tih slučajeva.

A možda je to i bio dio scenarija, vrijeme će pokazati. Baš kao što je planski organizovan i upravo realizovan susret „lidera“ zapadnog Balkana i čelnika „raspadajuće“ EU, u Parizu, u „najtežem“ mogućem trenutku. Sa Edijem Ramom, Đukanovićem, Vučićem… i zastavom nezavisnog „Kosova“ iznad njihovih glava.

Zaključak – moguće je zaustaviti globalne vladare. Ali, kako? Jedinstvom i riješenošću narodnih masa. No, ne prostom masom bez obzira na brojnost i snagu, već onom koju vode nezavisni državnici. Mogu ih, dakle, zaustaviti samo slobodne i suverene države. Onako kako smo mi to uradili ’99-te, nakon čega smo, potpuno nesvjesni tog epohalnog uspjeha, za samo godinu i nešto dana života u slobodi, pali u okupaciju. 

Možemo li se podići? Naravno. I to neočekivano lako. Potrebno je samo uključiti vijuge i zatražiti Božji blagoslov. Ili obrnuto.  Jedinstveno, svi zajedno, ili bar u većini. Ali, iskreno i pokajnički. Sve ostalo će doći „samo od sebe“, pa tako i Rusija. Više od toga nam i ne treba.