Piše Milan Santrač
"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija
KOVAČ JANE
U Bosanskoj Krajini,po većim i manjim varošima bili su razmješteni,na daleko čuveni,kovači. U ranija vremena,sve do pedesetih i šezdesetih godina,bio je to važan i veoma unosan zanat. Bez usluge kovača se nije mogao obavljati skoro ni jedan zemljoradnički posao a često su i ostale zanatlije tražile njihove usluge. Seljaci su se naslanjali na kovača a on je pristojno zarađivao pružajući im usluge. Izrađivali su razne predmete,ograde,alatke,okivali zaprežna kola. Teško da neko nije čuo za kovače kosa u Mrkonjić Gradu a u našim selima svi su poznavali Mirka Stojanovića,Đukana Galonju,Nikolicu Krčmara i jednako dobar kao oni ali i ponajbolji potkivač,kovač Janko Karanović ili Jane,kako su ga svi zvali. Kod izrade raznih predmeta a naročito ograda i okivanja zaprežnih kola,mogla se vidjeti vještina ruku i maštovitost majstora. Istanjivali su željezo do debljine žice,motali ga u krugove,osmice i puževe,isjecali ga u razne oblike,spajali te dijelove i pravili od njih ukrase koji su postajali sastavni dio ograda ili okova na zaprežnim kolima. Rijetko koja zgrada nije imala ogradu na stepenicama i terasama urađenu od kovanog gvožđa. Ni jedna alatka koja je korištena za obrađivanje zemlje,sječu šume ili izradi nekog predmeta za kućanstvo nije mogla bez kovačeve brige. Trebalo je otkovati ili kako krajišnici kažu,poklepati motike,sjekire,ralo,ispraviti i zamijeniti polomljene ili iskrivljene klinove na drljači,okovati malj. Stolari i tesari su trebali kovačke usluge za svoje alate,razne svrdlove i blanje. Posebnu vještinu je zahtijevala izrada svrdla i burgija a bilo ih je raznih veličina,od onih malih kojima su se radile rupe za zupce na grabljama do velikih za osovine na kolima,slavine na vodenicama ili moždanike kojima su spajana brvna kada su se gradile drvene kuće. Posebno su cijenjeni dobri potkivači konja. Kovač je trebao iskovati potkovice po mjeri za svakog konja i oblikovati kopite. Često je bilo potrebno skinuti stare potkovice,očistiti kopita pa tek onda pristupiti novom potkivanju. Tako dobar kovač i potkivač bio je majstor Jane.
Jane je bio srednjeg rasta,pravilnjih crta lica i sa lako vidljivim,duboko urezanim borama na njemu. Redovno obrijan sa solufima koji su dostizali donju ivicu uha.Jakih ruku,valjda zbog teških čekića koje je koristio u svom poslu. Pristojno odjeven bez mrlje na odijeći i ako mu je posao bio prljav. Na glavi je uvijek nosio kačket pomalo nakrivljen na jednu stranu. Oženio se kada mu je bilo vrijeme sa veoma lijepom ženom iz susjednog sela ali taj brak nije održao. Živio je u zajednici sa roditeljima i još jednim bratom. Ona je željela samostalan život,nešto više i bolje od onoga što su u takvoj zajednici mogli imati. Govorila mu je da će im biti bolje ako se odvoje ali se on nije uspio otrgnuti i krenuti da sa svojom suprugom kući svoj dom. Dugo ga je bezuspješno ubjeđivala. Ostao je zakovan u kaldrmi zaostalih shvatanja i ona ga je napustila. Otišla je u grad,radila je u nekoj fabrici i gajila nadu da će joj se i on pridružiti. Dolazila je i pokušala ga nagovoriti da pođe s njom. Pojavila se kao prava gradska dama sa dugim noktima,kratkom kosom i najlon čarapama. Nije pristao a kasnije se pričalo kako se zbog toga gorko kajao. Tako je Jane ostao sam,nikada se više nije ženio mada je bilo zaiteresovanih raspuštenica. Živio je svoj samački život jer su se kasnije od njega odvojili njegov brat sa porodicom i roditelji.
Njegova kovačnica se nalazila u čaršiji sa širokim placem ispred na kojem su njegove mušterije zaustavljali kola dok bi on za njih završavao posao. Kovačnica je bila ozidana kamenom i pokrivena šimlom. Nikad nije malterisana iznutra i spolja što je predstavljalo zgodno mjesto za gnijezda ptica u šupljinama kamenog zida. Imala je samo jedan manji prozor na kome je bilo toliko prašine i čađi da se kroz njega ništa nije vidjelo. Vrata su bila od debele hrastove daske sa velikom bravom i ključem. Sa obe strane vrata su bile u zid čvrsto postavljene alke za koje su vezani konji dok ih je majstor potkivao. Na sredini je stajao veliki drveni panj,širok oko jednog metra,jednako crn od čađi kao i naokovanj na njemu. Pored njega nekoliko vrsta kliješta i čekića koje je majstor najčešće koristio. Iza panja je bio mijeh sa vatrom a na desnoj strani drvena tezga sa velikom stegom sva zatrpana raznim alatom i komadima gvožđa koje je trebalo obrađivati. Iznad tezge je visilo nešto alata okačenog na klinove udarene između kamena. Na drugoj strani radionice je stajao ćumur u džakovima ili sepetima,ovisno o tome u čemu su ga seljaci donosili. Bilo je u kovačnici još raznih drugih stvari koje je Jane rijetko pomjerao sa mjesta na kojem su stajale. Neko ih je ostavio i vjerovatno zaboravio na njih. Znao je kome šta pripada,njemu te stvari nisu smetale pa ih nije ni pomjerao a onima koji su ih zaboravili,vjerovatno,nisu ni trebale. Tako je kovačnica godinama zadržavala isti izgled sa neophodnim stvarima i onim koje nikom nisu trebale.
U ophođenju sa mušterijama,Jane je imao prilično teatralan nastup. Ljudi su ga dobro poznavali i bili su naviknuti na njegovo ponašanje. Volio je mnogo da psuje,čak je bio i autor psovki koje se ni na jednom drugom mjestu nisu mogle čuti. Pored slamanja imena svih svetaca on je psovao i kutnji zub Sv.Nedjelje ili opanke Sv.Petke i ko zna kakve je još psovke izmišljao. Kada se nekom direktno obraćao nije ga oslovljavao imenom već sa Majkane ili Rodane. Valjda je to za njega predstavljalo povjerenje i srdačnost prema toj osobi. Naviknuti na to,ljudi su mu, često,na isti način uzvraćali. Pričajući o nekom događaju,preuveličavao je detalje mašući rukama. Kako je bio lovac,takvih priča je bilo na pretek. Koliko zbog potrebe,toliko i zbog njegovih priča ljudi su dolazili kod njega. Najprije bi se ispričali a tek onda su pristupali poslu. Pušio je sve vrste duvana a volio je i rakiju. Dolazak u njegovu kovačnicu zbog nekog posla je podrazumjevao i donošenje pola ili cijele litre rakije. Nije bilo važno koja je vrsta rakije,važno je bilo da je ima. Kada bi je,tek pristigli,seljak izvukao iz zobnice i pružio mu flašu on se,kao,nećkao govoreći:
"Nije trebalo,možemo mi posao završiti i bez rakije".
"Neka,bolan,neka",uzvratio bi seljak a već tada su čašice bile nalivene.
Slatko su je ispijali,samo se čulo cvrckanje dok su praznili čašice da bi ih ponovo i što prije punili. Često se kod njega sastajalo više mušterija. Što je društvo bilo veće više se razgovaralo,popilo rakije a počesto i zapjevalo.
Kao dobar potkivač,već na prvi pogled dobro je procjenjivao koja veličina potkovice je potrebna. Kovao je vješto i brzo po nekoliko potkovica istovremeno. Kada mu gvožđe na jednoj zahladi,vraćao je u vatru a dohvaćao drugu i oblikovao je. Bilo je pravo zadovoljstvo gledati kako od komada gvožđa pod udarcima njegovog čekića nastaje lijepo oblikovana potkovica ili neki drugi predmet koji bi radio. Za čišćenje i oblikovanje kopita je koristio nekoliko alatki koje je sam izradio. Vješto je rukovao sa njima pa su kopita za kratko vrijeme dobivala željeni oblik. Uzimao je još uvijek vruću potkovicu i naslanjao je na kopitu kako bi je što bolje upasovao. Tada se dizao veliki dim sa kopite karakterističnog mirisa koji se širio okolinom. Onda bi potkovicu bacao u korito sa vodom da se ohladi. Tek kada bi upasovao sve potkovice prikivao ih je. Pošto se radi o posebnim čavlima kojima se potkovice prikivaju,majstor je morao biti veoma vješt kako ne bi povrijedio konja. On je na to bio posebno ponosan i uvijek je govorio kako nikad i ničijeg konja nije ozledio. Ljudi su znali da cijene njegovo umjeće i zbog toga je imao dosta mušterija koje su mu dolazile iz udaljenih sela.
Samački život ga nije učinio razočaranim. Naprotiv,bio je vedrog raspoloženja i volio je druženje sa svim ljudima. Dolazila su nova vremena,konje su zamjenjivali traktori,kola su zamijenile prikolice,pojavila se motorna mehanizacija. Za Janu je bilo sve manje posala a teško je prihvatao novotarije. Sve više vremena je provodio u kafanama. Društvo su mu pravile,u glavnom,lokalne pijanice ili dokoličari koji su zbijali šale na tuđi račun ne vidjevši sebe kakvi su? Umio je ispričati neku šalu,zasmijati cijelu kafanu ali bi se na kraju povlačio u svoju samoću. Tako je postepeno i tiho nestajao jedan zanat a njegov djelatnik padao u zaborav. Ova priča je pokušaj da se sačuva od zaborava jedno vrijeme i ljudi iz tog vremena.
