Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču
ONO, KAD DOĐU SITNI SATI
Provedoh veče i dobar dio noći u kafani nedaleko od velikog gradskog parka pijući neko francusko vino i slušajući lijepu djevojku koja je odjevena u dugu crvenu haljinu i pjeva neke tužne pjesme. Razmišljam kako nam život povremeno dozvoli da predahnemo, da se osvrnemo i pogledamo u prošlost ali i da procijenimo sadašnjost i ovo vrijeme usamljenosti koje najteže nosimo na duši i plećima kada počnu vjetrovite, hladne i tmurne kiše pozne jeseni.
Septembar je tu, negdje iza ugla je sakrio svoje crvene i žute boje pa će, u rijetkim danima bez kiše, početi da šara svojom nevidljivom rukom po našim vrtovima i baštama. Oktobar će nastaviti a hladni vjetrovi novembra i decembra će obarati suvo lišće na vlažne gradske trotoare sve dok nam uz studen ne donesu prve pahulje snijega. Posmatram sve ove tipove, zle i dobre duše koji se smjenjuju za šankom i kafanskim stolovima a dolaze iz cijelog svijeta tragajući za nečim nepoznatim i utapaju se u kolotečinu koja ne vodi nikud. Svi oni će, kad prođe nekih dvadesetak i više godina, shvatiti da su ostali vječiti stranci ali da su postali stranci i tamo odakle su otišli. Saznaće da u gradovima tuđih kaldrma ne postoji ništa što već nisu imali i da im se većina nadanja nije ostvarila. Tada će ih već godine pritiskati a na duši će nositi olovni teret bespomoćnosti.
Na pozornici mog života koji je nošen vjetrovima sudbine stigao u ovu daleku zemlju viđao sam i vidim razne likove, razmišljam o njima, naročito mladim koji su očarani i zavedeni šarenom lažom bjelosvjetskih, velegradskih, preskupih ponuda, blještavih luksuznih izloga otišli iz zavičaja pa sad lutaju i skitaju tuđim kaldrmama skupo plaćajući snalažljivost a jeftino prodajući svoj snagu i znanje. U tom životnom kovitlanju oni ne primjećuju kako vrijeme brzo leti odnoseći ljepotu i radost mladosti.
Vratio sam se u stan kad je već davno prošla ponoć. Koliko sam upalio lampu prevrćem po ladici stola, tražim cigarete a uskoro, u prkos sitnim satima pijem kafu, iz automata, naravno. Tako je ovdje, svi pijemo kafu iz automata, teško da bi neko znao kako se kuva ona prava domaća ili turska, svejedno kako je zovu. Za nju sam siguran da je naša i da je njen miris opojan čak i onda kada se kuva u komšiluku. Otvorio sam prozor i hladan vazduh rastjeruje dim po sobi ali ne uspijeva da rastjera monotoniju hladne noći.
Pogledam u sat i vidim da je već treći sat poslije pola noći. Obično u ovim sitnim satima uspijevam ponešto da napišem, kad san kasni, kad je negdje odlutao, kad ga neki patuljci boje sjećanjima i puštaju da luta kolosjecima koji će ga, ipak, jednom dovesti do mene, ako ne pišem onda uzimam neku knjigu i čitam. I ovog puta pokušavam isto. Nasumice uzimam jednu i vidim da je to Bukovski. Sve mi se čini poznato, još davno sam shvatio da su njemu bile važne samo tri stvari u životu: da pije, piše i obaljuje žene. A volio je i da se kocka. Ovaj talentovani džiber je dugo bio najčitaniji pisac u cijeloj Evropi i Americi. Možda nije lijepo što ovako govorim o njemu ali, jebiga, šta ću kad je istina da su mu piće, pisanje i pičke bile životna preokupacija. Više volim čitati njegove pjesme, možda zato što pjesme ne može pisati slabić a on je to radio sjajno a možda i zato što je poezija nekako finija, otmenija, nema u njoj toliko mjesta za opisivanje znojavih tijela, nabreklih sisa i kita. Čitajući njegove banalnosti čovjek i sam postaje bezobrazan a za takvo ponašanje nisam raspoložen. Odlažem knjigu i nastavljam sa prisjećanjem minulih događaja.
Sjetih se da sam prethodnog jutra u autobusu susreo Mariju. Bog zna kad sam je poslednji put vidio. Dobro izgleda, skoro kao nekad kad su gotovo svi moji drugovi bili zaljbljeni u nju. Kao i većina u autobusu, gledala u telefon i nešto kucala. Djelovala je nezainteresovano, stajala je naslonjena na šipku za pridržavanje jer nije bilo slobodnih mjesta. Stao sam pored nje i ponudio joj da sjedne na moje mjesto.
" Neka, rekla je, brzo silazim".
"Kako si", pitao sam?
"Nije loše, samo sam umorna, idem sa posla, jedva čekam da stignem u stan i pobjegnem pod tuš".
"Izlaziš sa nekim"?
"Uvijek izlazim sa nekim", uzvratila je.
" Je li tajna, ko je taj srećnik"?
"Ima ih više, još ne znam sa kim ću večeras".
"Baš fino, uvijek tako radiš"?
"Što da ne", zvučala je ljutito i ja shvatim da će biti najbolje ako se povučem?
"Dobro,lijepo se provedi".
Ništa nije rekla, samo je klimnula glavom dajući mi do znanja da me čula i nastavila da kuca na telefon. Dakle, istina je ono što su mi neki pričali o njoj, kako je često viđaju sa raznim muškarcima. A bila je skromna i povučena kada je stigla u ovu zemlju. I ona je, boreći se i snalazeći lutala ovim kaldrmama, postala hladna i koristoljubiva pa za neku korist ili sitni ćar izlazi skim stigne.
Moj um sve to može razumjeti ali ne i prihvatiti. U ljudima je nestalo one naivnosti koja je životu davala ljepotu. Neiskvareni duh mladosti je u svemu tražio nepoznatu i neobjašnjenu ljepotu i tako ovaj svijet činio mističnim i ružičastijim od stvarnosti. Svega toga više nema, sve je manje ljudi koji malo govore a mnogo kažu, koje i da nećeš moraš poštovati jer iz njih izbija zagonetnost i mudrost. Sve lakše je pročitati one koje već dugo znamo kao i one koje slučajno sretnemo. U prvim rečenicama vidimo njihove namjere, u prvom pogledu njihove želje, u stisku ruke grabljivost. Zato se često vraćam u dane prošlosti i djetinjstava kada je sve izgledalo nepoznato pa je u toj maglovitosti bilo lijepo.
I tako, polako ali sigurno oni patuljci koje sam već spominjao dovedoše san u moju sobu i ja se udobno smjestih na sofu sa mislima kako je i ovaj dan skliznuo u noć i tako otišao u zaborav.
