MARKANOV LOV

 Piše Milan Santrač


"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija

MARKANOV  LOV

Između dva planinska vijenca,sa sjevero-istočne strane,Risove a sa jugo-zapadne,Mačije Grede smjestlo se i proteglo pitomo selo Risovac. Niži planinski obronci,Lužine,Palež,Marina Poljana i drugi predstavljaju vezu sela sa dubokom višestoljetnom šumom u kojoj su vrijedne ruke njegovih stanovnika zarađivale za koru hljeba. Ispresjecano sa dosta potoka sa lijevu i desnu stranu seoskog puta u čijem su se blatu za vrijeme kišnih proljetnih ili jesenjih dana zaglavljivala i prazna kola,rasute su njive i livade. Selo je veliko i lijepo,pogotovo kad livade procvjetaju i žita klasaju. Košanice i zasijane njive se naizmjenično smjenjuju sa oklincima iskrčenih šuma i šumovitim dragama u kojima su ledeni izvori. Oni se slivaju u potoke koji na više mjesta presjecaju put. Kad potoci nabujaju od kiša i otopljenih snijegova sa planinskih obronaka,voda se izlije i potopi livade uz put stvarajući jezera koja nestaju samo nekoliko dana nakon prestanka padavina. Voda se povuče,potoci se smire i nastave svoja vjekovna šaputanja i klokotanja kroz vrbake sve dok ne stignu do brane koju su sagradili Risovčani za svoje vodenice ispod čijeg je žrvnja sipalo zlatno-žuto kukuruzno ili ne,sasvim bijelo pšenično i raženo brašno. Iza ovih vodenica potoci nastavljaju lagano da teku do neke uvale u koju uviru da bi se ponovo pojavili na nekom drugom mjestu. Na sve strane rasuti su zaseoci sa kućama crvenih krovova koje su upotpunjavale idiličnu sliku ovog planinskog sela. Ništa nije narušavalo mir koji je vjekovima vladao ovim prostorima,samo su ga ispunjavala zvona stada ovaca ili goveda koja su pastiri čuvali na visokim pašnjacima ili već pokošenim livadama.


U sredini sela na prostranim imanjima čije su njive dijelili samo kameni međaši nalazi se zaseok Dragosavaca. U selu ih niko ne zove tim njihovim,pravim imenom već po nadimku za koje niko ne zna kako je nastao,svi ih zovu Breše. Iznad njihovih kuća je Salarica,posna košanica koja većim dijelom nije pripadala njima,samo njen manji dio ali su je,kao i ostali,koristili za ispašu stoke kada je sijeno sa nje već u stogovima. Potok koji je proticao ispod njihovih kuća odvajao ih je od prostrane utrine,neobičnog imena,Kalavranje. Njihove prve komšije smo bili mi,svi ostali su bili udaljeni.Naša kuća je bila mala i skromna,okrecena u bijelo sa ogradjenom avlijom a ispred nje su rasle dvije lipe koje su činile veliki hlad u kome se nismo odmarali samo mi već i putnici,namjernici koji su prolazili putem. Zastali bi,zatražili hladne vode koje je uvijek bilo u vučiji pored vrata naše kuhinje,napili se i predahnuli na klupi ispod lipa. Vodu smo,kao i Breše,donosili sa vrela Karanovac koje nije bilo daleko od naše kuće a pričalo se da je to najbolja voda u cijelom kraju i da je nekad risovački beg kad je dolazio u selo tražio,iskljucivo,da pije baš tu vodu. Kalavranja je za nas i Breše bila važna. Svakodnevno se preko nje tjerala stoka u pašu,na njoj su pasle guske i mi smo se tu igrali sa Brešinom djecom.


Malo dalje,podjednako udaljene od naše i njihovih kuća,na ivici šumovitog oklinka živio je Markan Ilić u kući sa jednim sinom a drugi je imao kuću do njih sa zajedničkom avlijom. Markanovo prezime je zamjenjeno nadimkom Kraljević,ali se ne zna zašto,što ga je odvajalo od ostalih rođaka? I druge osobine su ga činile posebnim. Markan je davno ostao bez žene i sam je o sebi vodio brigu. Imanje mu je bilo kao kod drugih ali je on živio siromašnije,vjerovatno zbog svoje sudbine. Ostao je invalid u desnu ruku koja mu je u ramenu bila pokretna ali šake povijene i ukočenih prstiju,skoro potpuno nepokretnih. Pušio je lulu,onu ravnu koju mu je neko od vještih drvodjelja napravio. Skoro da je nije vadio iz usta osim da je napuni ili prodžara kad se ona pritaji pa slabije gori. Nije mogao gristi tvrdju koru hljeba zbog zuba koji su izgledali kao stara taraba. Većina ih je bila polomljena i imali su sivo-žutu boju,valjda od dima iz lule. Rijetko se brijao i nije mario za to. Sve na njemu je bilo u glavnom staro,pocijepano ali i okrpljeno. Nosio je ono sto su mu drugi davali,od pantalona,košulje,kaputa do kape koju nikad nije skidao a i ona je bila od dugog nošenja izlizana i masna. Svoju zemlju nije obradjivao,to je bio posao za njegove sinove na koje se oslanjao ali nije od njih ništa zahtijevao. I ono što je mogao nije radio a opravdanje mu je bila bolesna ruka. Njegovo ime se uvijek uzimalo u usta kada je trebalo pokazati neku lošu krajnost ili kad nešto ne valja. Ako jelo nije dobro skuvano rekli bi:"ni Markan ga ne bi jeo",ako je neko nešto pravio a to mu nije izgledalo dobro,opet bi rekli:"kao da je to Markan radio". Sve što drugi nisu mogli,Markan je mogao: pojesti najljuću papriku,popiti najljuću kuruzovaču rakiju koja je u kazanu prigorila pa je smrdila na dim. Kad nešto nije dobro nuđeno je njemu: kakav iznošen kaput i pantalone. Ako je veliki,daj ga Markanu,ako je mali,daj ga opet njemu. Bio je pošten čovjek i često je svraćao našoj kući i kod Breša jer smo mu bili najbliži. U avliji njegove kuće koja je bila niska brvnara i pokrivena šimlom vidjelo se siromaštvo. Nije tu bilo zasađenog voća, kakvih kola sa kojima se nešto prevozilo ili poljskog alata. Osim drvljanika sve ostalo je bilo nekako prazno.

Koliko god je sve Markanovo izgledalo sirotinjski još više je kod Breša izgledalo gazdinski,pogotovo kod kuće i na imanju Mile Breše koga su svi zvali Mićanom. Između kuća su posadjeni veliki jasenovi koji su zbog svoje veličine uvijek šumili,čak i onda kada je vjetar bio tako lagan da se nije ni osjećao. U njihovim avlijama se uvijek nešto radilo. Uz ogradu su stajale prislonjene kave alatke,zaprežna kola iz kojih je tek istovareno sijeno ili žito. Mićan je prvi u cijelom kraju imao vršalicu koju je pogonio motor "Aran" a bio je toliko bučan da su ljudi koji su pored njega radili morali vikati. Buku nisu mogli nadglasati samo su njihov glasan razgovor bolje čuli prolaznici putem nego što su se sami razumjeli. Iza kuće su na podignutim postoljima bile poredane košnice pčela. Mi smo uvijek znali i bili počašćeni kada su oni vrcali med. Imao je dobru narav,nije se ljutio čak ni onda kada je za to bilo posebnog razloga. Srednjeg rasta i skoro sasvim sijede kose. U ruci je nosio štap umjesto šljake na koji se samo povremeno oslanjao. Više mu je bio sigurnost nego potreba. Često je prolazio putem za svojim govedima tjerajući ih na pašu. On je davnih godina sa rođenim bratom otišao u Ameriku i radio u rudnicima Pensilvanije. Poslije nekoliko godina se vratio sam jer mu je brat stradao u rudniku i tamo,zauvijek ostavio svoje kosti. Iz razloga koji niko nije znao,rijetko je pričao o tom vremenu. Mićan je donio svoju i bratovljevu ušteđevinu koja mu je pripala i od tih para podigao svoje imanje. Sazidao je kuću od kamena,kupio vršalicu i zametnuo mnogo krupne i sitne stoke. Imao je po dvadeset grla rogate stoke,krava,bikova i junadi a držao je i dosta ovaca i svinja. Zemlju su obradjivali njegovi sinovi i često su uzimali nadničare. Mnogo zemlje je zahtijevalo dosta ruku pa su se oni siromašniji iz sela rado odazivali na njegov poziov da rade. Kod njih se dosta radilo,dobro jelo i pilo,zašto su svi govorili da su oni dobri ljudi i domaćini. Pošteni i vrijedni, gledali su svoja imanja i nikad nisu imali,sa nekim,kakve razmirice. 


Markan Kraljević je bio vrstan lovac. Kakav je bio on,takva mu je bila i puška. Stara,sa ispravnim mehanizmom za okidanje ali oni dijelovi gdje su se spajale cijevi sa kundakom su bili klimavi. Učvršćivao je on to žicom pa je kod sebe uvijek imao kliješta da izvrši popravku. Niko nije smio pucati iz njegove puške ali se on nije plašio. Dešavalo se,kako su pričali oni sa kojima je povremeno išao u lov,da mu otpadnu neki dijelovi sa puške kada iz nje opali. On bi tada sjeo sastavio dijelove,uvezao žicom pa tek onda išao da donese lovinu. Kažu da je rijetko promašivao,kao da je u svom oku na koje je najčešće škiljio,imao nišansku spravu.


Tog ljeta,kada su livade pokošene i sijeno uplastito ili doveženo i smješteno u pojate,ljudi su pašnjake po obroncima brda zamjenili tim livadama na kojaima su napasali stoku. Tako je i Mićan istjerivao svoja goveda na onu posnu košanicu,Salaricu. Čuvao je goveda nedaleko svoje kuće i bilo mu se zgodno skloniti ako udari kakav ljetni pljusak. Tako je bilo i tog dana. Poslije velike vrućine,počeše se zidati oblaci kao ogromne kule. Pogledao je na oblake više puta,obraćao paznju da ga kiša ne iznenadi. I mada je dobro poznavao vremenske ćudi ovog kraja,ponekad nije stizao da umakne pljusku ili gradu. Oblaci su postali sve tamniji,skoro crni. "Nebo se naguzilo kao šokica Kata",promrmljao je Mićan sebi u bradu, baš kako su govorili seoski bećari i ženskaroši. Katu su svi dobro poznavali. Živjela je u susjednom selu Krnjeuši. Imala je pozamašnu zadnjicu i nosila je široke suknje a bila je vesela,dobra žena i radodajka zbog čega su je,valjda,ovi često i spominjali. Dan je već bio na izmaku,sunce je zašlo iza najviseg vrha i polako je stizao mrak. Najpre je ulazio u drage i uvale a potom je obavijao i ostali prostor. Vjetar je počeo nanositi prve,krupne kapi kiše kada je Mićan potjerao goveda kući. Žurio je koliko je mogao ali je teško izmicao mraku i kiši koja je bilvala sve jača. U toj žurbi,pasući ostatke trave oko jednog velikog grma kojih je tu i tamo bilo na košanicama jer ih ljudi nisu uklanjali zbog hladovine u koju su se sklanjali kada su radili na livadama,zaostao je jedan bik. Nije ga vidio u žurbi a njemu je bila slatka trava,baš ispod tog grma i nije mario za kišu. Goveda su se sklonila u staje ali Mićan nije obratio pažnju da li su sva na broju.

U predvečerje Markan se odlučio uzeti svoju pušku i okušati lovačku sreću. Dugo se premišljao,baš zbog vremena ali je prelomio i krenuo. Neće ići daleko,odmah poviše kuća,znao je i viđao da tu ima zečeva pa možda stigne nekog uloviti prije mraka. Rijetko ko bi se,osim njega,pred takvim nevremenom uputio izaći iz kuće a o lovu ne bi ni razmišljao. Kada je prošao iznad Brešinih kuća, Mićan je već tada utjerivao stoku u staje. Nije ga vidio zbog mraka i brige o govedima. Markan se uputio u pravcu onog velikog grma,računao je da se može ispod njega skloniti ako pljusne kiša. Sada je mrak već bio obavio cijelu livadu a munje su parale nebo uz strašnu grmljavinu. Kada je bio na dvadesetak metara od grma primjetio je da se nešto mrda oko podnožja i zaključio da je to dugouhi zekan koga će uloviti i dobro se počastiti. Podigao je pušku,umirio ruku i nanišanio. Opalio je, puška je sijevnula i nešto krupno je ljuljnulo na zemlju. Svašta je Markan lovio sa ovom svojom puškom ali nikad ranije nije čuo takav zvuk kad nešto pogodi. Prišao je polako i začuđen stao. Na zemlji je ležao Mićanov bik Šaronja. U mraku nije znao šta je iza tog velikog grma. Vidio je samo njegovu njušku dok je dohvaćao travu. Zbunjen,skoro u panici pitao se,kako to da mu se dogodi,da pogodi bika i to Mićanovog? Šta će ljudi reći,u njihovu kuću je ulazio kao u svoju,poštovali su ga i pomagali kad god mu je nešto trebalo a sad im je učinio toliku štetu? Svašta mu je prolazilo kroz glavu. Znao je da štetu treba platiti ali kako,čime,pa on nije imao novca za lulu duvana a kamo li za bika? Kiša je uveliko pljuštala dok je on tako zbunjen premišljao šta da radi? Okrenuo se oko sebe i vidio da nigdje nikog u blizini nema,niko ga nije vidio a ni čuo njegov pucanj zbog silne grmljavine. Jedino što mu je palo na pamet bilo je da pobjegne sa tog mjesta i da poslije o tome ćuti. Znao je da to nije pošteno ali nije imao izbora,mora tako učiniti jer drugi način ne postoji. Ako bi oni saznali da je on to učinio,osim što bi morao platiti štetu,oni bi ga odbacili kao prijatelja a to bi mu bilo teže od svake druge kazne. Okrenuo se i otišao svojoj kući,sjeo kraj svoje zidane peći u kojoj je pucketala vatra i sušio pokislu odjeću. 

Osvanuo je sunčan dan. Sve je mirisalo na pokošene livade. Sa kišom se uvijek pojačaju mirisi njiva i livada. Svaki klas žita,kukuruz,bašte,sve je pjevalo poput ptica za koje je ovo vrijeme blagostanja jer su njive pune svekolike hrane. Markan je ustao,kao i obično,veoma rano. Skoro da nije spavao,cijele noći se prevrtao po krevetu,grizla ga je savjest zbog onog što je učinio. Nije se dobro osjećao i još uvijek se pitao da li je mogao nekako drugačije postupiti ali je odgovor bio isti. Morao je pobjeći i nikom ne smije nista reći. Sačekaće još malo pa će otići da vidi šta ljudi govore,šta se dogodilo sa bikom? 

Veliki poslovi i obaveze oko stoke seljake tjeraju da budu ranoranioci. Svi su u zaseoku Breša odavno na nogama. Spremaju se za poslove i istjeruju stoku na pašu. Mićan će opet na Salaricu,sada je trava još mokra od kiše i prijace njegovim govedima. Dok je stoka izlazila iz torova primijetio je da nema Šaronje, kako i ne bi kad je bio najkruniji i često prvi bio na kapiji da krene u pašu? Svi su se pitali šta je s njim,zavirivali su nazad u staje,da nije zaostao ali ga nije bilo. Kada su goveda stigla na livadu Mićan je riješio pogledati okolo ima li traga Šaronji. Kad je prolazio pored grma vidio je Šaronju kako leži i prišao. Na biku nije bilo nikakvih tragova koje je mogao vidjeti. Sitna,olovna sačma kojom ga je Markan pogodio u glavu nije se primjećivala. Tragove olova sakrivala je njegova gusta dlaka. Vratio se kući i ispričao šta je zatekao na Salarici a onda su mu se pridružili i ostali ukućani. Došle su i neke komšije. Svi su gledali ali nisu mogli zaključiti šta se biku dogodilo. Jedni su govorili da ga je napala neka stočna bolest,drugi da ga je vjerovatno ujela zmija ili je stradao od groma ali niko nije pouzdano znao istinu. U to vrijeme do njih je stigao i Markan. Malo je ćutao a onda se,kao,čudio šta se dogodilo. Svi su zaključili da je velika šteta. Toliki bik,koliko je to mesa koje će baciti? Kad god bi Markan pogledao Mićana,poželio je da mu kaže istinu ali ga je zaustavljala njegova sirotinja. Kako će mu reći kad nema čime platiti štetu? Kako nisu znali šta se dogodilo,zaključeno je da se meso ne smije jesti. Mićan je rekao da dovedu konje i da bika odvuku u šumu,tamo je postojala pećina u koju su bacali uginulu stoku? 

Markanu je bilo žao tolikog mesa a znao je zašto je bik ležao na travi pa je rekao: "meso nemojte baciti,odvucite bika do moje kuće,ja ću ga jesti". Znali su ga dobro,on je i ranije jeo i pio što drugi nisu smjeli i mogli pa nisu bili iznenađeni njegovom odlukom. Govorili su mu,naročito Mićan,da to ne čini,da to nije pametno ali je on ostao pri svojoj odluci. Odvukli su bika njegovoj kući gdje je on danima,sredjivao meso. Kuvao ga u velikom loncu,pržio,pravio čorbu od njega a najveći dio je stavljao u salamuru i spremio za sušenje. Te jeseni i zime za Markana je svakodnevno bila gozba. Penjao se na tavan,dohvaćao meso i sa uzivanjem ga jeo. Tokom zime se udebljao a ljudi su opet vjerovali da Markan može što drugi ne mogu. Čak ni ovo meso mu nije zasmetalo a niko nije znao od čega je bik uginuo.

Proslo je od tog događaja dosta godina,većina ljudi ga je zaboravila ali Markan i Mićan nisu. Markan zbog svoje greške koju je učinio a Mićan zbog velike štete. U dugim zimskih noćima kada snjegovi okuju selo pa njegovi stanovnici nahrane stoku a onda sa komšijama i prijateljima sjede na prelima riješi Markan da isprica istinu o Mićanovom biku. Sjedili su razgovarali,svakakve priče pričali,smijali se i zbijali šale. Markan ispriča istinitu priču kako je od bika mislio da je zec pa ga upucao. Priča je toliko bila nevjerovatna da mu niko u nju nije povjerovao,čak ni Mićan. Shvatili su to kao Markanovu šalu kojom je te zimske noći uveseljavao preldžije.

    Milan Santrač      
                                

ESMINE I JELENINE SUZE II dio priče (RADOST POSLIJE SUZA)

Piše Milan Santrač

"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija

RADOST   POSLIJE   SUZA



U petak popodne izašao sam iz kuće i sjeo u kola. Startovao sam motor i,kao obično ,oglasio se radio. Rijetko kad ga  isključujem. Poslije završene muzičke numere koja je već bila u toku, valjda po hiljaditi put sam čuo:", this is WNDZ, seven hundered and fifty AM,radio Chicago,Ilinois. Divan bariton,toliko puta sam ga čuo da imam osjećaj kako čovjeka lično poznajem mada ga u životu nisam vidio. Često slušam ovu radio-stanicu,ima veliki domet i slušanost. Na njoj programe emituju veće nacionalne zajednice koje žive u ovom dijelu Amerike. Među njima značajno mjesto zauzima naša,srpska. Slušajući ovu stanicu uvijek sam informisan gdje i šta se događa u gradu. 


Prije nekoliko dana sam susreo jednog zemljaka. Kupio je,kaže novu,staru, kuću pa me pozvao da dođem,vidim i da popijemo zajedno kafu. Poslije više od dvije decenije provedenih ovdje,još uvijek sebi postavljam pitanje,kada bi neki rođeni Amerikanac otišao u ovakvu posjetu zamljaku? Pa oni se ne posjećuju ni onda kada su u bliskom srodstvu. Eto,samo jedne stvari koja sve nas koji smo u ovu veliku i lijepu zemlju došli,razlikuje od onih koji su rođeni ovdje. Mi,pečalbari smo veoma vezani među sobom. Ne propuštaju se teško stečane,prilike za druženja.


Za zemljaka je kuća nova,mada je starija i teško da neko zna kada je građena ali od toga je važnija činjenica da je on kupio,naravno na kredit,i da se ponovo okućio,nakon dugo godina. Poslije rata u bivšoj Jugoslaviji,tumarao je Evropom od jedne do druge države i onda mu je konačno postalo jasno da ga ni jedna od njih ne želi. Spakovao je kofere i preko nekih rođaka je uspio doći u Ameriku. Teško i mnogo je radio da bi,konačno,svojoj porodici obezbijedio krov nad glavom. Takav uspjeh,zaslužuje veću pažnju od moje posjete.

Protekli dio dana je bio sunčan. U Čikagu Sunce ljeti snažno prži. Sve se usije pa vazduh u dugim i,kao strijela pravnim, ulicama treperi. Vlažnost je enormno visoka,uslovi su izvan kuća i stanova gdje neprekidno rade klima-uredjaji,kao u sauni. Osim u najužem centru grada,ulice su uglavnom prazne,bez mnogo ljudi na njima,tek po neki čovjek koji vodi psa u šetnju. Kada su ovako vrući dani da nije automobila na ulicama,pomislo bi čovjek da u ovom glomaznom gradu nikog nema. Kada su u rijetkim prilikama na ulicama,kad izađu da obave kakav posao,svi su znojavi zbog vrućine i vlažnosti i uglavnom ćute. Niko nikog ne poznaje,znaju samo imena restorana i velikih prodavnica gdje će otići na ručak,kupiti neku kućnu potrepštinu ili baciti novac za kakvu glupost koja im nikad neće trebati. Tek,da potroše vrijeme,da nisu usamljeni u kući. To je njihov život. Nikad im ne znaš da li nose neku tugu,muku ili radost u sebi. Iz straha da i naš život ne postane takav tražimo zemljake i prihvatamo svaki poziv za druženje. 


Sunce je klonulo zapadu i dobilo je crveno-narandžastu boju. Nigdje,kao ovdje Sunce nije tako veliko,izgleda poput najvećeg balona koga bi,čini se,mogli rukom dohvatiti kada bi se našli na mjestu one linije koja razvaja nebo od nepregledne ravnice. Ovaj prizor u meni budi poseban osjećaj,kao da gledam neki vestern-film i usamljenog jahača iza koga ostaje samo prašina podignuta kopitama njegovog konja dok on jaše prerijom. Hvatam sebe kako uživam u nekim stvarima ove prostrane zemlje,kako su se neke njihove osobine,navike i želje primile na mene. Još ako bi se otuđio od prijatelja,ako bi se prestao družiti sa zemljacima,postao bih kao oni? Vječna i neprevaziđena nostalgija za rodnim krajem miješa se sa zadovoljstvima koja nam se ovdje nude od čega me hvata strah. U tim trenucima više ne znam ko sam i kuda želim dalje? Spas nalazim u mirisu zavičaja koji me još nikad nije napustio i nadam se da nikad neće. On me potstiče,budi i opominje na sve što je ostalo tamo daleko,preko sinjeg mora. Zato sa radošću idem u posjetu zemljaku koga i ne poznajem dovoljno ali sam mu iz očiju vidio da ima dobru dušu,da i on u njima nosi neki svoj sokak,ulicu i dvorište koje je sada,silom prilika premjestio ovdje negdje u blizini mjesta gdje se spaja nort Milvoki i vest Divan avenije(North Milwaukee,West Devon Ave.).Adresa koju mi je on dao,gdje je od nedavno njegova avlija,mada ne liči na onu iz koje su ga silom istjerali i koja je  stvarno bila njegova. Dobro poznajem taj dio grada. Naselje pravnih ulica kakve su većinom u Americi,sa ne velikim placevima,jardama kako bi zemljaci rekli a kuće su prizemne. Sve je u savršenom redu pa i ako nisu velike i nemaju nešto posebno što bi ih činilo atraktivnim,izgledaju privlačno i stvara se utisak prijatnosti. Kada sam iz ulice Milvoki ušao u Divan,vozio sam polako pažljivo gledajući jasno istaknute krupne brojeve pored vrata ili na poštanskim sadučićima koji su uvijek ispred kuće do trotoara. Po brojevima sam znao da je on još nekoliko blokova naprijed ali nisam žurio. Htio sam osmotriti,vidjeti u kakvom kraju i ulici je zemljak pronašao svoje mjesto. U jednom trenutku preko ulice je preletjela lopta i zaustavila se na suprotnoj strani,na zelenoj površini pored jarko crvenog hidranta za vodu. Ovi hidranti me uvijek,kad padne mrak a ja ih posmatram,podsjećaju na neke male ljude,vječno budne stražare. Oni su veoma važan i nezamjenljiv dio zaštite od požara,obzirom da su kuće gradjene od drveta. Ako se neka od njih zapali bez ovih hidranata,gusto rasporedjenih niz ulice, nemoguće je zaštititi druge kuće da ih požar ne zahvati. Zaustavio sam auto i polako izašao iz njega. Dohvatio sam loptu i držao je u rukama kada su dva dječaka u trku za nom izjurila iza jedne kuće. Vidjevši mene sa loptom u rukama jedan od njih je rekao na srpskom jeziku:
"šta ćemo sad,onaj čovjek drži našu loptu,možda smo ga pogodili s njom"?

Drugi je samo slegnuo ramenima pokazujući da nema ideju kako da dobiju loptu nazad? Osmjehnuo sam se što je za njih bio dovoljan znak kako će im lopta biti vraćena i da se igra može nastaviti. Ne baš posve jako,doviknuo sam im:
"hajde,hvatajte" i zamanuo sam rukom da im vratim loptu. 
U tom trenutku iza kuće su se pojavila dva čovjeka spremna da ih izgrde zbog nepažnje i istrčavanja na ulicu. Kada su čuli kojim jezikom sam se obratio dječacima,jedan od njih je rekao:
"natrčali ste na našeg zemljaka".

Uvijek tako bude,dovoljna je samo jedna ili dvije kratke, spontane rečenice da se započne razgovor. Poslije njih se ljudi opuste i  priča se nastavlja. Sada više nisam želio baciti loptu nazad već sam prešao ulicu i pružio je dječacima. Oni su je zgrabili i kao vjetar odjurili pored kuće u dvorište. Meni je tad već bilo jasno da su im ova dvojica očevi. Srdačno su me pozivali u kuću:
"kad si naišao onda ćeš ući u kuću",reče jedan od njih. 
Ja sam se nećkao. Rekoh,ne mogu tek tako,praznih ruku,imam drugi plan. Govorio sam da sam pošao u posjetu kod zemljaka. Pravdao sam se: 
"Znate kakvi su naši običaji,valja domaćinima pruziti neku čast,djeci kakvu miloštu".
Moji izgovori nisu pomogli. Prihvatio sam poziv i tako se,umjesto kod zemljaka koji je tek kupio kuću,našao u društvu drugih ali veoma prijatnih ljudi. Tako često u životu bude,planiramo jedno a potpuno neočekivano nam se dogodi nešto drugo. Prošli smo pored kuće i našli se u lijepo sređenom dvoristu. Trava je,vidjelo se to,tek pokošena a cvijeće uredno zasađeno i zaliveno. Sjeli smo za veliki okrugli baštanski sto kad su iz kuće izašle njihove supruge. Prekorile su obojicu zašto ne govore da imaju gosta. Pozdravili smo se a ja sam pomislio kako sam već negdje vidio ove ljude,ali sam to zadržao za sebe. Počeo sam se osjećati prijatno kao da smo stari znanci. Dok je domaćica poslužila kafu i pivo mi smo uveliko razvezli razgovor. Saznali smo koliko smo dugo u ovoj zemlji,gdje radimo,planiramo li posjete zavičaju? Veče se približavala pa je sunce manje pržilo što nam je boravak u dvorištu činilo prijatnijim. Malo sam govorio o sebi. Uvijek se trudim,kad sretnem naše ljude,što više saznati o njima. Slijedila su moja pitanja jedno za drugim a oni su se raspričali. Pitao sam ih jesu li iz istog kraja,poznaju li se dugo,kako su se snašli u tuđini? Njih dvojica su imali približno isti broj godina. Obojica su cnomanjasti,pravilnih crta lica i podjednake visine. Na prvi pogled pomislio bi čovjek da su braća a opet nešto mi govori da nisu. Jedan od njih,je neznatno viši rastom i imao je brkove i to je najuočljivija razlika na njima. Koliko god su njih dvojica imali sličnosti toliko su njihove supruge bile različite. Jedna je plavuša a druga crnka. Plavuša je dosta niža od crnke i govorljivija je. Obe su,vidjelo se to po svemu,njegovane žene sa urednom kosom koju je crnka vezala u rep. Plavuša je na sebi imala dugu,veoma lijepu kućnu haljinu a  druga je nosila široku,do peta dugu,suknju. Dok sam ih posmatrao,pomislio sam kako bih znao da su naše gore list i da ne govorimo isti jezik. Godinama nisam vidio ženu u ovako lijepo krojenoj kućnoj haljini. Američke žene u svojim plakarima nemaju kućne haljine,one za njih ne postoje. Da su Amerikanke sigurno bi nosile pantalone.

"Upoznali smo se u Njujorku(New York), združili i od tada smo najbolji prijatelji,pričao je jedan od njih. Nas dvojica smo se sreli i ranije ali taj susret je bio u posebnim ratnim uslovima i zbog toga djeluje nevjerovarno,skoro nestvarno. Nismo ni sanjali da ćemo se ponovo sresti. Svi smo iz Bosne ali smo mi u Ameriku stigli iz Beograda a oni iz Sarajeva. Kada je rat završio živjelo se teško,nastavio je. Mnogo kuća u čarsiji gdje sam živio bilo je porušeno. U prvo vrijeme nije bilo struje pa je kasnije povremeno uključivana. Vode ,više nije bilo nego jeste,prodavnice prazne a ono što je prodavano bilo je po crne pare. Iz rata je izašlo mnogo ljudi invalida sa velikim povredama,lijekova nije bilo i posao niko nije imao. Sve što je do rata radilo bilo je opljačkano,devastirano,nešto i sasvim uništeno.

Sa mojom suprugom sam se zabavljao prije rata,planirali smo zajedničku budućnost,imali smo zajedničke želje i snove. Rat je sve pokvario. Činjenica da je ona Muslimanka a ja Srbin dodatno nam je komplikovala život. Nalazili smo se na dvije zaraćene strane,cijeli rat nismo imali nikakav kontakt. Sumnje su se javile kod oboje. Da li još uvijek maštamo o zajedničkom životu,sreći? Svašta se događalo tokom tih ratnih godina,ljudi su stradavali,bili progonjeni pa smo se oboje plašili koliko je sve to djelovalo na nas,šta mislimo i osjećamo. Kada je rat,konačno prestao odlučio sam otići do nje. Više nisam mogao izdržati sumnje i neizvjesnost,da li smo nas dvoje još uvijek isti,da li osjećamo isto ono što nas je toliko vezalo da smo željeli zajednički život? Kada sam rekao majci da ću je potražiti ona se jako zabrinula. Svi su još uvijek bili kivni jedni na druge,prijetili su,željeli su osvete. Bio sam svjestan svega toga ali želja da je vidim i konačno razriješim svoje dileme nadvladala je u meni opreznost od eventualne opasnosti. Pozvao sam jednog druga sa kojim smo se oboje poznavali od ranije i on je pristao poći samnom u njeno mjesto. Otišli smo njegovim,skoro raspadnutim Stojadinom. Ja sam ostao sjediti u kolima stotinjak metara udaljen od kuće a on je krenuo do njenih vrata. Pozvonio je a na vrata je izašla njena majka. Pitao je za nju,može li je vidjeti:"drugovi smo od ranije",rekao je? Majka je pozvala. Ona je bila iznenađena kada ga je ugledala,htjela je pitati,otkud on,zna li nešto o meni ali se suzdržala? Plašila se majkine reakcije. Do skora su pucali jedni u druge,kako sad da pita za nekog ko je bio na onoj drugoj strani? Kratko su razgovarali i on joj je rekao da ima nešto za nju u kolima,kaže,zaboravio je ponijeti. Krenula je s njim do kola,nije znala šta je tamo čeka? Kada sam je ugledao,dok se približavla,sve je u meni zaigralo od radosti. A onda je tu radost prekrio strah,da li su se promijenila njena osjećanja,šta sada misli,možda ima nekog drugog,pa prošle su godine od našeg poslednjeg susreta? Teško sam se nosio sa tim strahom i da ona nije bila tako blizu,da nam se pogledi nisu sreli za nekoliko minuta,ne znam kako bih to izdržao? Nije naslućivala da je u kolima čekam. Kada su,moj drug i ona,prišli,sada već sasvim blizu, na nekoliko metara,izašao sam iz kola i stao pored njih. Nije me odmah vidjela,gledala je ispred sebe,nije obraćala paznju na stara kola i da li neko stoji pored njih. Naš drug je stao i rekao:"pogledaj" i pokazao glavom u mom pravcu. Ona je podigla pogled,nije više koračala. Oboje smo bili nijemi i nismo imali snage pokrenuti se. Iznenađena je mojom posjetom pomislih,možda misli da nisam trebao biti tu,da sam se trebao prije javiti,možda,stotine možda a ni jednog odgovora? Ništa više nisam mogao misliti,bio sam utrnuo od neizvjesnosti. Činilo mi se da je to trajalo vječnost koju nisam imao snage prekinuti. Onda sam vidio kako se niz njen obraz otisla krupna suza,onda druga,treća. Brada joj je zadrhtala,da tako je,uvijek plakala kada je bila jako uzbuđena. Činila je to tiho,jedino nije mogla sakriti drhtanje brade. Ja sam htio nešto reći ali nisam mogao,slika mi je bila zamagljena jer su mi oči bile nalivene suzama. Podigao sam ruku da ih obrišem i onda smo oboje krenuli jedno prema drugom. U samo par koraka našli smo se u zagrljaju. Sve što sam želio reći,nisam mogao,svaka riječ se zaglavila u grlu. Ona je plakala ali sad joj je cijelo tijelo drhtalo koliko je jecala. Znao sam da trebamo razgovarati ali nisam želio prekidati naš zagrljaj. Poslije toliko neizvjesnosti,sumnje i čežnje osjetio sam da ponovo imam ono što će mi život ukrasiti najljepšim bojama. Kada smo se,konačno,trgli i počeli razgovarati,pljuštala su pitanja sa obe strane. Zašto ovo i ono,kako gdje s kim i t.d. ? I sad,poslije toliko godina pričamo o tom vremenu i postavljamo pitanja. Brzo smo se dogovorili. Spremićemo potrebne papire i zajedno pokušati negdje otići,pobjeći iz svega što nas je mučilo,pritiskalo,što nam je kao vodenički kamen ležalo na duši. Nakon par mjeseci stigli smo u Beograd gdje imam brata od ujaka. Tamo smo se vjenčali,potom   obilazili ambasade i tražili svoj put. Teško da postoji neka u kojoj nismo bili. Onda nam je neko rekao da Amerika prihvata nacionalno mješovite brakove. Otišli smo tamo,prijavili se i nakon pola godine smo stigli u ovu zemlju".


Sada su nam se u razgovoru pridružile i žene. Završile su svoje obaveze oko posluženje pa su sjele s nama za sto. Posmatrao sam ih očima radoznalca,htio sam što više saznati o njima. Nadahnjivala me njihova ljubav,pažnja,razumjevanje koje nisu pokazivali slatkoriječivošću ili držanjem za ruke ali se sve to osjećalo među njima i vidjelo u pogledima koje su izmjenjivali.

"Sigurno je i vaša priča slična,jeste li i vi ovamo stigli u programu mješovitih brakova" upitao sam mog drugog,novog poznanika? "Jesmo i nije nam bilo lako",započeo je priču. "I mi smo se upoznali davno,prije rata,zavoljeli se,htjeli stvarati svoj dom a onda nam se,na tom putu, ispriječio nesretni rat zbog koga smo oboje mnogo patili. Kada se rat završio,svuda se živjelo podjednako loše. Sve je tokom rata propadalo". Stavio je ruku na rame svoje supruge i rekao:
"poslao sam joj pismo po njenoj komšinici,želio sam je vidjeti i razgovarati. Želio sam znati da li je još uvijek moja".

Ona ga je stdljivo ali s puno ljubavi pogledala ispod oka kada je to izgovorio. 

"Dugo se nismo vidjeli a nije prošao dan kada nisam mislio na nju. Odgovorila mi je kratko. Potvrdila je želju sa svoje strane da se,što je moguće prije,sastanemo. Radovao sam se njenom odgovoru,uvjerio sam se da oboje želimo isto. Ponovo sam uzvratio pismom kojim sam joj poručio da se nadjemo u Banja Luci. Moja tetka tamo živi sama. Davno je izgubila muža i narušenog je zdravlja pa je trebala nečiju pomoć u kući. Godinama ništa nije popravljano. Otišao sam kod tetke i čekao da ona stigne. Tog dana sam je očekivao a ona je kasnila. Još uvijek je bio loše organizovan prevoz. Zabrinuo sam se i pomislio da je promijenila odluku. Uzaludno sam je čekao i sav potišten se vratio tetkinoj kući. Na meni se vidjelo razočarenje i tuga,tetka je pokušala naći riječi utjehe a mene je to još više povrijeđivalo. Započeo sam nešto popravljati u kući kad je neko pokucao na vrata. Kako se tetka teško kretala stigao sam prvi do njih i otvorio ih. Bio sam zatečen,stajala je ispred vrata nekoliko sekundi a onda mi se bacila u naručje. Osjećao sam se kao da sanjam najljepši san. Teško je nešto reći kad se nađeš u takvoj situaciji. Sreća i gorčina se miješaju. Prvo zato što je ona tu,u mom zagrljaju a drugo što smo toliko vremena izgubili i protiv naše volje,bili razdvojeni. Tetka nas je posmatrala i plakala,samo je tiho ponavljala:"e,djeco,djeco". 

"Poslije smo dugo razgovarali,htjeli smo čuti sve što nam se dešavalo u proteklom vremenu dok nismo bili skupa. Proveli smo najsrećnija tri dana zajedno i ja sam se plašio trenutka kada bi ona mogla otići nazad. Predložio sam joj da ostanemo zauvijek zajedno,da se ne vraća. Rado je prihvatila moju bračnu ponudu. Njen brat i majka su joj nakon nekog vremena donijeli potrebna dokumenta i vjenčali smo se. Konačno smo stali jedno uz drugo da se zajedno borimo za sebe i svoju porodicu. Kad jedno,u toj borbi, posrne ono drugo je tu da mu pomogne,da ustane pa da nastavimo dalje. Nema te patnje koju ne bih pretrpio za sreću koju sam doživio s njom. Kao i oni,čuli smo da Amerika prihvata miješane brakove pa smo se prijavili. Kada smo prikupili sve papire predali smo i sa zebnjom čekali šta će odlučiti. Kada je stigao pozitivan odgovor radovali smo se kao mala djeca".

"Došli ste iz Beograda i Sarajeva i susreli se u Njujorku",pitao sam? 

"Da, naš avion iz Beograda je stigao ranije. Smjestili su nas u neku veliku prostoriju gdje je bilo samo stolica da sjednemo. Bilo nas je iz raznih zemalja,ali mi se čini da je najviše bilo iz Somalije. Osjećali smo se neprijatno,umorni i iscrpljeni. Nismo znali šta čekamo? Proveli smo tu više od pet sati a onda je dosao čovjek koji je govorio srpski jezik. Rekao nam je da čekamo avion iz Sarajeva koji će uskoro stići pa ćemo nakon toga biti upućeni na destinacije koje su za nas predviđene. Tako je i bilo. Kada su stigli putnici iz Sarajeva pročitali su naša imena i gdje nas  upućuju. Nama je rečeno da idemo u Čikago. Dok smo čekali avion,upoznali smo se i počeli razgovarati. Nas dvojica smo bili sigurni da smo se već negdje sreli ali tada to nismo spominjali. Tek kasnije,ovdje u Čikagu smo o tome pričali i utvrdili gdje i kako se desio naš prvi susret. Nas je tamo čekao rođak a oni nisu imali nikog. Rekli su im da će ih prihvatiti neki servis koji radi pri luteranskoj crkvi". 

"O tome ništa nismo znali,sada je nastavio njegov drug. Uzeli smo adresu i telefon njihovog rođaka,da se možemo bar na nekog osloniti. To nam je kasnije pomoglo da se nađemo,i mnogo nam je značilo". Smjestili su nas u neku staru zgradu,u kraju gdje nije bilo ljudi iz naše zemlje. Bili smo nezadovoljni i usamljeni pa smo riješili pozvati telefonom njihovog rođaka. Čovjek se javio i već sutradan smo se našli kod njih u kući. Razgovarali smo dugo,osjećali smo se prijatno među svojim ljudima. Taj čovjek nas je sve zadužio. Šta god nam je trebalo pomagao nam je i mi smo postali najbolji prijatelji. Kasnije smo nas dvojica počeli raditi zajedno i to traje sve do danas. Pomažemo jedni drugima kad nešto trebamo,dijelimo,dobro i zlo. Takav je život,nekad smo ratovali jedan protiv drugog a danas živimo kao braća. Nas dvojica za to imamo i poseban razlog o kojem ćemo pričati sledeći put kada nas posjetiš".



Razmjenili smo brojeve telefona. Zahvalio sam se na gostoprimstvu i povjerenju što su samnom podijelili svoje životne priče. Ispratili su me do kola. Dok sam otvarao vrata pogled mi je pao na zadnje sjedište gdje su ležale dvije knjige pripovjetki. Napisao sam u njima posvetu. "Mojim novim i dragim prjateljima". Pružajući im knjige rekao sam:

"ništa vam nisam donio a došao sam vam u kuću prvi put. Zato vam od srca poklanjam po jednu knjigu".

Prihvatili su poklon i ja sam ostavio ove srećne ljude da uživaju u miru i razumjevanju jer im je stigla radost poslije suza.


Dok su se palila svjetla velikoga grada uputio sam se u kafanu gdje se obično sastajem sa društvom. Znao sam da će mi neko od njih po stoti ili hijaditi put pričati istu priču a ja ću je strpljivo slušati kao da je nikad nisam čuo. Tako to treba i mora biti, da nije tih dosadnih priča ne bi bilo ni ovih koje govore o snazi dobrih ljudi,njihovoj borbi za ljubav,za život.


Prošlo je nekoliko dana od susreta sa novim prijateljima kada su među koricama knjiga koje sam im poklonio pročitali priču "Esmine i Jelenine suze". Bili su prijatno iznenadjeni,zatečeni. Odmah su mi telefonirali i pitali me:

"zašto nam nisi rekao da je u knjizi priča o nama i da si je ti napisao"? 

Esma i Jelena su bile veoma radoznale,imale su još dosta pitanja a Žarko i Emir su me pozivali da ih posjetim već sledećeg vikenda. Obećao sam posjetu i opet sam prećutao,nisam im rekao da sam napisao i drugi dio njihove priče:"Radost poslije suza". 

Prije dogovorene posjete sam im poručio:

"do sada ste mislili a sad ste i uvjereni da pored onog gore na nebu koji sve vidi i pamti,uvijek postoji i neko dolje,među ljudima,neki naš savremenik,neko piskaralo koji zapisuje i pripovijeda šta nam se dešavalo i dešava".

   Milan Santrač   

    
                           

PESMA ŽENI

Piše Milan Santrač

"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija

PESMA     ŽENI

Sreli smo se sasvim slučajno, jednog toplog leta
Sudbina je, valjda, tako htela,
Oko četri banke ima, misao mi prva beše
Kasnije mi sama rekla, imala je nešto više


Istog časa ja primetih,
Sva lepota ovog sveta nalazi se u toj ženi
Za tren zbunjen od tih misli,
Zatreperi sve u meni


Uska suknja, do kolena kratka,
Istakla je njeno vitko telo
Šta je gore nosila na sebi, ne sećam se više,
Pamtim samo da je bilo belo


Pogleda me ona smerno,
Ispod kose zasvetleše, od samoga neba lepše, oči plave
Shvatio sam tada jasno,
Ja je želim, izgovorih poluglasno


Išao sam istim putem svakog dana, kao slučajno
Želeo sam da je sretnem, zbog osmeha il' očiju plavih, ne znam
Sve mi njeno bilo važno


Pozovem je tad u šetnju, mada su mi male šanse
Ne znam kako, želela je valjda isto, na moj predlog pristala je
Dok se lako kretala ka meni na licu joj osmeh igra
Zbog poziva moga smelog, čini mi se blistala je


Šetali smo pored reke, smejali se tiho, onda glasno
Tek, onako iznenada, uhvati me ispod ruke
Ohrabrim se njenim činom, zagrlim je tada snažno
Ništa nije rekla i privi se uz mene nežno


Toga dana plovio sam sedefastom, divljom rekom
Talasi se igrali sa nama, najpre tihi pa sve veći, jaki
Pustili smo da nas struja nosi
Jedino nam važni bili osećaji naši, slatki


Poljupci su bili strasni, gorela su naša tela
Činilo se da sanjamo, želje su nam iste bile
Još osećam vrele usne, njeno telo, nežnije od svile


Morao sam poći u svet,
Čekaću te, rekla mi je na rastanku
Pamtim pogled, tople ruke oko vrata
I verujem u sudbinu, da ćemo se sresti opet


Od tad prodje mnogo  leta,
U mislima i mom srcu ona živi
Tu je smestih, zauvek će tu ostati,
Mada davno moja beše, mojom ću je uvek zvati

KAKO TE MOGU VOLETI

Piše Milan Santrač

"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija


KAKO  TE  MOGU  VOLETI

Ja te ne mogu voleti zakletvom,
Ona je često pokrivena nejasnim plaštom,
Ali te mogu voleti pukom istinom i svojom maštom


Ne mogu te voleti velikim obećanjem,
Koje se obično u ljubavnom zanosu daje,
Ali te mogu voleti sa željom da ti bude lepo i da večno traje


Ja te ne mogu voleti velikim rečima,
One su kao precvetali maslačak pred vetrom,
Ali te mogu voleti osmehom, razgovorom, ponekad i sa setom


Ne mogu te voleti raskošnim životom, neiskreno, lažno,
Ali te mogu voleti dodirom, poljupcem, mesečinom blagom,
A naročito srcem i svom snagom


Ja te ne mogu voleti kao što te drugi vole,
Imaju oni za to razloge svoje, oni te vole nekako, onako,
A ja te mogu voleti na svoj način, bez razloga, samo tako


Mogu te voleti snovima i kišom,
Mogu te voleti vetrom i letom,
Mogu te voleti molitvom i sa verom u Boga,
I znam da te mogu voleti i više  od toga

Milan Santrač

UPOTREBA PSOVKI U MOJIM TEKSTOVIMA

 











Piše Milan Santrač



UPOTREBA   PSOVKI   U   MOJIM TEKSTOVIMA

Javili su mi se neki čitaoci mojih tekstova. Većina je pozitivno ocijenila ono sto pišem. Kažu,pišeš o temama koje nas interesuju,mislimo kao ti,podržavamo to što radiš. Ima i onih drugih koji kažu, nije lijepo što koristiš psovke. Ništa ne bi izgubilo na značaju ako bi prestao koristiti takve riječi. Shvatio sam to ovako.

Tražili su od mene,da ne budem ja nego neko drugi. Ako bih pisao kako bi mi drugi diktirali onda to ne bi bili moji stavovi i mišljenja. Neki mi rekoše da je to vulgarno a ja opet mislim da nije. Ni jednu psovku nisam upotrebio kao puki vulgarni izraz već kao dio teksta koji je na najuvjerljiviji način pokazivao stav. Kad je psovka tako upotrebljena onda ne može biti vulgarna. Nije isto u našem jeziku reći za nešto:"baš me briga" i "mnogo me zaboli za to" ili "šta će ti ta stvar" i "ta pizdarija ne služi ničem" kao što nije isto reći za nekog:"loš čovjek" i "ugursuz". Primjera ima mnogo zbog čega mislim da je naš jezik bogat i da su mu ovakvi izrazi,ne rijetko,ukras.


Ljudima koji me bar malo poznaju je jasno da ja nisam čovjek koji psuje. Psovkama koje koristim u tekstovima služi se običan narod. To je svima razumljiv jezik čiji su sastavni dijelovi i psovke. Kako je moguće nešto iskazati jezikom naroda a ne koristiti psovke? Svaki jezik ih ima pa se naš po tome ne izdvaja od ostalih. Nedavno me "napao" izvjesni Božidar Bonačić iz Den Haag-a kako on ističe,zbog mog teksta pod naslovom:"Pazite se popovi,fratri i hodže,riješili smo, doći ćemo vam glave,hoću reći,jaja". Izgrdio me na pasija kola. Kaže da ne zna kada je pročitao tako oštar tekst. Smatra da ja nemam pravo takvim jezikom pisati o sveštenstvu. Zašto,ne bih tako pisao? Ako oni sebi daju za pravo da čine gadosti i pri tom očekuju da ih ljudi poštuju,zašto ja ne bih mogao u tekstu osuđivati takvo razvratničko ponašanje. Kritika mog teksta nije usmjerena na poštene sveštenike ma kojoj religiji pripadali već prema njihovim odmetnicima. Izgleda da je Bonačić namjerno zaboravio od koje je hrđe i sam skovan pa se ograđuje od "oštrih" riječi maternjeg jezika. On i ostali kojma je zasmetao moj način izrazavanja su me potstakli da napišem ovaj tekst i objasnim smisao i upotrebu riječi koje koristim.


Psovke su dio jezika kao i svaki drugi. One su nastale iz potrebe,da bi se nešto istaklo. Korisnici psovki se smatraju nekulturnim,agresivnim a kad to isto neko kaže licemjerno na uvijen način,proglašavaju ga pametnim intelektualcem ali o tome bi valjalo pisati kao odvojenoj temi. Naravno,da mislim kako nije lijepo bez razloga psovati ali to nije isto što i psovku učiniti sastavnim dijelom nekog teksta. Svaka riječ ili rečenica je skup glasova i od toga je važnije šta se misli izrečenim ili napisanim. Same po sebi,ma kako grubo zvučale psovke nisu zlo već se ono nalazi u ljudima. Ako se psovke koriste da bi se nečem dao veći značaj,katkad pokazala duhovitost tada korisnik nije nekulturan i agresivan pa je njihova upotreba opravdana.

Nikad sebi ne bih dozvolio da nekim "oštrim i grubim" riječima vrijđjam dostojanstvo onih koji čitaju moje tekstove.One su uvijek u službi jasnog izražavanja i isticanja stava.


Nadam se da će onima kojima se nije dopao  način mog izražavanja ovaj tekst pomoći da me bolje razumiju.


Milan Santrač