Wednesday, October 23, 2013

KAD SE PLATA PRIMALA U KEŠU

|


 









Piše Milan Santrač






"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija

KAD   SE   PLATA  PRIMALA  U  KEŠU  

Posjeta čaršiji budi sjećanja na stara dobra vremena. Više ništa nije isto. Ako tamo zakonačite,uvjerićete se sami u to. Sve je tiho i gluvo,tek po neki lavež seoskih pasa narušava tišinu a noćna tama uzmakne jedino pred punim mjesecom. Kuće razbacane po padinama u noći postaju nevidljive a nekoliko sijalica u centru pružaju veoma slabu svjetlost. Razrušene zgrade i kuće izgledaju zastrašujuće, izazivaju zebnju i sjećaju na,ne tako davno, ratno vrijeme. Ne čuju se fabričke mašine koje su nekad danonoćno radile opsluživane vrijednim radničkim rukama koje su hranila gladna dječija usta. To je dovoljno da se u sjećanjima počnu redati slike svih ljudi i događaja iz tih vremena.

 


U jednoj od fabrika,u pilani radio je dobroćudni Мile zvani Vujan. Oženio se od Vujanovića iz Bosne,iz nekog sela sa onu stranu šume prema Bosanskoj Krupi,kako se to kod nas govorilo za taj kraj. Mi smo njih zvali Bosanci a oni  nas iznad Risove Grede su zvali Bjelajci. Ljudi mu po ženinom rodu dadoše nadimak. Volio je čašicu i nije propuštao ni jednu priliku da popije. Znao se toliko opiti da ne može hodati ili da padne u neki jarak pored puta i tamo prespava noć,sve dok se ne otrijezni. Za njegovu porodicu,ženu i troje djece najvaznije je bilo da ga dovuku kući kad primi platu,prije nego što uđe u kafanu. Onda su se plate primale u kešu,u koverti ili bez nje. Blagajnik bi svakom radniku izbrojio zaradu a oni su njega čašćavali sitnišom od čega je on svakog mjeseca u džep stavljao dvostruko više od zaradjenog. Ako Vujanova žena i djeca nisu uz njega kad primi platu on se obavezno svraćao u zadružnu kafanu gdje bi se nalijevao kao bure i tamo ostavljao svoj teško zaradjeni novac.


Kad se opije i potroši platu čekala ga je razočarana porodica i ženina prekorjevanja:"šta ćemo sad,ostali smo bez prebijene pare",govorila je njegova žena."Šta to radiš,crni Vujane"? Onako pijan kao čep,jedva se držeći na nogama,gledao je ispred sebe i ćutao. Nije znao a ni mogao nešto reći jer mu se od proklete rakije jezik zavezao u čvor. Djeca su sjedila i tužno posmatrala oca koji ih je,ovakav kakav je,brukao po čaršiji. "Pa dokle ćemo ovako,šta da radimo,da se ponovo zadužujemo u prodavnici i kod komšija. Ponovo će nam se svi smijati. Opet si se nalio i smrdiš na rakijetinu i duvan,Bog te ne ubio,nesrećo jedna",govorila je žena više za sebe,da sebi olakša muku jer njene riječi kao da nisu stizale do njegovih ušiju.I djeca su nešto govorila,prekorijevala su pijanog oca. "Što to radiš,crni Vujane,što nas brukaš,od čega ćemo sad živjeti cijeli mjesec dana",nastavljala je žena a on bi zapetljavajući jezikom procijedio:"ja sam takav od kad znam za sebe,nikad nisam valjao,ja sam jedna velika nesreća".
"Gdje ja,jadna da se udam za tebe,pijanduru i propalicu a mogla sam bolje proći u životu da sam se za drugog udala. A mogla sam,prosili me drugi,dobri momci ali nije dala moja luda glava. Nisam poslušala majkin ni bilo čiji savjet da se ne udajem za tebe. Svi su mi govorili,kakav si,nikakav a ja nisam vjerovala. Eto mi sad,ne znam šta ću sa svojom mukom i ovom našom dječicom,kako njima da pomognem?" Onda se žena zaplače pa poslije i djeca za njom,žao im majke a teško im da gledaju oca,takvog zarozanog i bijednog.

"Šta ću,takav sam,ništa ne valjam. Kad god uđem u tu prokletu kafanu ja se promijenim. Primio sam platu stavim je u džep i kažem sebi,majke mi kažem,ti si Mile oženjen čovjek,imaš djecu,kuću sa dvorištem i šupom i trebaš da ideš kući. Za neki dan trebaš da ides sa ženom kupovati djeci knjige,sveske,torbe za školu i pantalone i čarape i sve što im treba,dolazi jesen. Taman sam mislio da krenem kad u kafanu ulazi onaj Jovo,što ga zovu gumeni i što je baksuz. Kad god sa nekog krova padne crijep ili sa drveta suva grana pogodi njega u glavu. Zadnji put se vozio sa još nekoliko njih u traktorskoj prikolici pa se prevrnuli. Niko se nije ni ogrebao a on razbio nos,isčašio ruku,još ne može sa njom da radi. Kako je ušao na vrata kafane,pitam ga šta mu se desilo a on meni,ma ništa,pusti to,jednom se živi,ajd' da u tu čast popijemo po jednu. I ja prihvatim,kako da odbijem čovjeka,valjalo je popiti za njegovo zdravlje. Šta dalje da ti pričam,jednu po jednu sam brojao neko vrijeme a poslije dvanaeste on meni kaže,hajde da popijemo još ovu osmu pa da idemo. Tu smo jedan drugog ubjeđivali koja je po redu,osma ili dvanaesta i tako do zore. Muzika trešti i nekako uvijek pogode onu pjesmu koja baš mene rastuži a ja kad sam tužan moram da pijem. I popio sam sve knjige,torbe i dječije pantalone i eto,šta ću sad? Nisam ja da živim,nisam zaslužio ovakvu divnu porodicu,takvu domaćicu. Idem ja,neću više da živim kad ne valjam,idem da skočim u onu pećinu više Nikoline kuće. Stidim se,eto nisam ništa drigo zaslužio". Teturajući se otvara vrata,hoće da ode. Žena i djeca vrisnu,ne daju mu da ide,hvataju ga i vuku po kući a on zapeo,hoće da ode,da skoči u pećinu. "Nemoj Mile,šta ću ja sa ovom našom djecom sama,nemam ništa ni u lijevoj ni u desnoj,nemoj ,molim te to da radiš". Djeca plaču,komšiluk se okupio pa gleda predstavu. Žena,očajna viče:"nemoj Mile,jebeš pare,zaradio si te što si popio,zaradićeš i druge,samo nemoj to da radiš. Vidiš da nam se svijet smije,pa nismo mi gori od drugih. Šta su pare već obični papir,nisi valjda lud da daš svoj život za obični papir". Sada ga već pokušavaju smiriti i neke komšije. Traže od njega obećanje da neće činiti gluposti a on sjedne za sto i kaže:"dobro,neću skočiti u pećinu ali mi vi obećajte da ćete biti dobri". "Bićemo dobri",viču svi u glas a on ih prigrlio pa ih ljubi i plače,dal' od rakije ili sreće,Bog će ga znati.

U tom naiđe onaj baksuz Jovo što ga zovu gumeni,sa kojim je već pio cijeli dan i noć. "Šta se ovdje dešava,kakva je ovo gužva"? "Ništa naročito,odgovara neko od komšija,Vujan opet hoće da ode i skoči u pećinu". "Pa jel' skočio pita Jovo,ma nije,vidiš ga valjda gdje stoji i plače"? "Vujane,brate šta se deilo? "Nisam skočio u pećinu a htio sam ali eto,nisam." "Alal ti vjera,uspio si da pobijediš ono što ja nisam,želju da me neka cigla tresne u glavu pa da zaspim i da se više ne budim, ali neće. Uvijek me pogodi i samo me ošamuti. Ali koga je briga za mene i žena me napustila.
Rekla je da me napustila zbog nesretne rakije koju sam,kaže,volio više nego nju. A ti imaš tako lijepu porodicu i kuću sa dvorištem i šupom. Alal ti vjera,jednom se živi,idemo da to proslavimo u kafani". Sada već obojica pijani plaču.

Vujan pogleda u ženu i djecu pa kaže:"sad ću ja da se vratim. Idem da ispratim Jovu i odmah se vraćam". I tako,oni ponovo odoše u kafanu a narod se raziđe i sve se nastavi po starom. Skoro uvijek je tako bilo oko prvog u mjesecu kad su radnici primali platu u kešu sa kovertom ili bez nje. Iz kafana je odjekivala pjesma do sitnih noćnih sati. Gdje se sada nalazi Vujan i njegova djeca ne znam,možda je negdje sretan sa svijom porodicom ili se možda i dalje naliva rakijom? Ostala su sjećanja na ta vremena kada niko nije imao mnogo a svi smo mislili da nam je baš toliko,koliko imamo,dovoljno za razliku od ove današnje trke da se ugrabi i stekne što više. Ako,konačite u čaršiji a dugo niste bili u njoj,možda ćete se sjetiti nekog događaja ili priče poput ove.

      Milan Santrač