Piše Milan Santrač
KAKO JE VATIKAN SRUŠIO JUGOSLAVIJU !
Državne
vlasti u SFRJ, uključujući i vlast u SR Hrvatskoj, imale su detaljan
uvid u ono šta je Katolička crkva u Hrvatskoj radila u zemlji. Evo zašto
niko nije reagovao:
Najpoznatiji hrvatski novinar Darko
Hudelist upravo je završio svoju knjigu “Rim, a ne Beograd“, koja će u
oktobru izaći iz štampe. To je knjiga , Hudelist je naziva “integralnom
istoriografijom” koja će uzdrmati javnost na eksjugoslovenskim
prostorima čak i više nego Hudelistovi tekstovi ili knjiga razgovora sa
Dobricom Ćosićem, i koja po prvi put objašnjava ulogu Vatikana,
Katoličke crkve, pape Vojtile, Zbignjeva Bžežinskog, hrvatske i srpske
elite i generala, u raspadu Jugoslavije i krvavom ratu.
Darko Hudelist objašnjava do kojih je saznanja došao i kako je projekat
“Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” (1975-1984), zajedno sa skupom u
Mariji Bistrici pred 400.000 katoličkih vjernika, predstavljao predigru
referenduma 1991. godine.
U čitavom spletu događaja koji je
obilježio “ulazak čovječanstva iz starog u novo doba” i veliki prevrat
veliku ulogu odigrao je papa Vojtila. Nisu ga bez razloga mnogi nazivali
“papom globalne komunikacije”. Ali, nije to bilo lišeno određenih
protivrječnosti…
Papa Vojtila je, posebno kroz svoju vrlo
blisku saradnju, pa i savezništvo, sa SAD (najprije sa Bžežinskim, a onda
i s Ronaldom Reganom, s kojim se sastao čak četiri puta; prvi put, u
junu 1982, u najstrožoj tajnosti u Vatikanu), sudjelovao u procesu koji
je na kraju rezultirao stvaranjem globalnog kapitalizma, sa svim
njegovim unutrašnjim kontradikcijama i negativnim stranama.
Kontradikcijama s kojima se danas otvoreno suočava papa Francisko. Papa
Jovan Pavle II bio je aktivan učesnik Hladnog rata, djelujući, naravno,
na strani i u korist Zapada a protiv komunizma i ateizma kakav je
postojao u Istočnoj Evropi, uključujući i njegovu zavičajnu Poljsku.
Jedna od njegovih misija bila je odbacivanje sporazuma u Jalti 1945. i
stvaranje jedne nove, ujedinjene Evrope (to je današnja Evropska unija)
koja će biti utemeljena na hrišćanskim tradicijama uključujući katoličanstvo i pravoslavlje.
Bžežinski se s Vojtilom upoznao i
zbližio na Harvardu 26. jula 1976. nakon čega se njih dvojica počinju i
dopisivati (i to na poljskom jeziku). Vrlo je zaslužan za javna odobravanja i interpretaciju koju sasvim otvoreno podržava i vatikanski biograf pape Vojtile,
italijanski univerzitetski profesor i istoričar Andrea Rikardi, da je
Bžežinski, zajedno s filadelfijskim nadbiskupom Džonom Krolom (takođe
dijelom Poljak po porijeklu), lobirao za Vojtilin izbor za papu u jesen
1978. Bžežinski je “igrao” na nekoliko nivoa. S jedne strane, bio je
ideolog informatičke revolucije, s druge je zastupao tezu i u tome je u
Vojtili našao svog istomišljenika i saradnika da komunistički,
Istočni blok, predvođen SSSR-om, treba “napasti” pospješivanjem nacionalnih/nacionalističkih pokreta u katoličkim zemljama Istočne
Evrope, s naglaskom, naravno, na Poljsku.
S ovim procesom “pospješivanja
nacionalizma” bio je apsolutno kompatibilan jubilejski pokret Katoličke
crkve u Hrvatskoj, “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” (1975-1984).
Treba imati u vidu da je Crkva u
Hrvatskoj krenula s njim već u jesen 1975, dakle pune tri godine prije
Vojtilinog izbora za papu. I tu se vidi koliko su hrvatski biskupi,
“odgojeni” i formirani na zasadama Drugoga vatikanskog koncila, bili
"napredni i dalekovidni", a na kraju krajeva, i prilično hrabri.
Jedna
mala digresija: pokret "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" inicirao
je, još sredinom 1930-ih, tadašnji zagrebački nadbiskup, Alojzije Stepinac, zajedno sa svojim glavnim savjetnikom, jezuitom
Stjepanom Krizinom Sakačem. To je zbog Drugog svjetskog rata silom moralo
biti prekinuto, da bi cijelu tu priču nastavio, sredinom 1970-ih,
zagrebački nadbiskup i prvi biskup Crkve u Hrvata Franjo Kuharić,
zajedno sa svojim saradnicima među kojima je najvažniji bio tadašnji
glavni urednik Glasa Koncila don Živko Kustić .
Istovremeno, 1975. na 1976. Jugoslaviju
je zahvatila teška sistemska ekonomska kriza, za koju, kako se pokazalo,
pravog rješenja i lijeka nije bilo. Štaviše, Jugoslavija u privrednom
smislu kao da počinje da prkosi svijetu i Zapadu, naravno, na svoju
vlastitu štetu u isto vrijeme dok se u svjetskim okvirima rađa globalni
kapitalizam, Jugoslavija 1976. prelazi na ZUR i dogovornu ekonomiju što će se kasnije pokazati kao "katastrofalna strategija".
Već krajem 1978. najviši politički organ
u Jugoslaviji, Predsjedništvo, na jednoj svojoj zatvorenoj sjednici
konstatuje da u blagajni više nema dovoljno novca (deviza) za kupovanje
viskija, kojim je dotad častilo najuvaženije goste , državnike iz
inostranstva. Državne vlasti u SFRJ, uključujući i vlast u SR Hrvatskoj,
imale su detaljan uvid u ono što je Katolička crkva u Hrvatskoj radila u
tom ključnom i prelomnom periodu. Između ostalog, i zahvaljujući tome
što su sva zasjedanja Biskupske konferencije Jugoslavije (BKJ) na
zagrebačkom Kaptolu bila tajno snimana od Udbe, a bila je ozvučena i
kancelarija nadbiskupa Kuharića. Ali, šta je o svemu mislio Tito?
Za sve se znalo, čak do najsitnijeg
detalja (jedan od biskupa, tj. jedan od članova BKJ, bio je
čitavo to vrijeme vrlo lojalan i prilično "profesionalan" saradnik Službe
državne bezbednosti), ali svejedno nikakve represije u odnosu na Crkvu
nije bilo. Ni 1975.-1976. (akcija Solin, sa 100.000 okupljenih vjernika),
ni 1979. (proslava Branimirove godine u Ninu, sa 200.000 prisutnih), ni
Nacionalni ekumenski kongres u Mariji Bistrici 1984. sa 400.000
prisutnih vjernika… To je pitanje mučilo i Živka Kustića koji je često ponavljao: "zašto nas Tito nije zabranio, a znao je što
sve radimo"? Ima veoma mnogo, stvarnih i potencijalnih, razloga zašto je sve to dozvoljavao ali o tome se može govoriti u posebnom tekstu.
Nakon svih ovih događaja nije bilo teško 90-ih rasturiti Jugoslaviju i za to okriviti narod.
