PRIČA IZ MINHENSKOG HOTELA

Piše Milan Santrač



 "zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija



                           PRIČA  IZ  MINHENSKOG  HOTELA

Za ove priče krive su moje noćne nesanice. Kada se koliko-toliko smiri ovaj ogromni grad a ja ostanem da sjedim u dnevnoj sobi, povremeno bacajući pogled kroz prozor u magličastu svjetlost koja se proteže veoma daleko, čini se do beskraja,dođe mi da stresem sa sebe ove moje priče baš kao pahulje snijega sa kaputa kada sa ulice uđem u neku prostoriju.

 
Ne davno, poslom sam se našao u jednoj zemlji koja je manje zapadno od ovog vjetrovitog američkog grada ali, svejedno, pripada zapadnom dijelu hemisfere. Našao sam se u ekipi koja je sastavljena sa više strana, što bi se reklo s koca i konopca, da bi svako od nas obavio svoj dio posla koji je kasnije činio cjelinu. U vrijeme obavljanja svojih dužnosti bili smo smješteni u hotelu srednje kategorije koji je svoje male apartmane iznajmljivao kompanijama čiji su se zaposlenici često smjenjivali. Jedni su odlazili, drugi su dolazili nakon pet ili petnaes dana, ovisno o poslovima koje su obavljali. Apartmane su činile jedna veća soba, čajna kuhinja sa manjim predulazom i prilično velikim kupatilom. Zbog potreba kompanija u sobe su dodavani kreveti tako da nas je u mom apartmanu bilo četvorica.

 
Kada sam stigao sa aerodroma i prijavio se na recepciju, bilo je kasno poslijepodne. Dali su mi ključ i uputili me na drugi sprat gdje je bio moj apartman. Krenuo sam da raspakujem svoj mali kofer. Planirano je da ću za pet dana završiti svoje obaveze pa mi je prtljag bio prilagođen dužini boravka. Prolazeći kroz hodnik susreo sam jednu sobaricu koja je tu radila. Onako uz put sam je upitao gdje je moj apartman. Kada je progovorila, prepoznao sam da je naše gore list. Bila je prilično zbunjene jer me nije dobro razumjela pa sam joj riješio olakšati sporazumjevanje. Obratio sam joj se na srpskom jeziku i njoj se lice istog časa ozarilo. Razvukla je usne u širok i srdačan osmijeh. Često se dešavaju slične situacije na mojim putovanjima. Zemljake susretnem tamo gdje ih najmanje očekujem. Tako je bilo i ovog puta. Kao što to radi većina kada susretne nekog iz svoje zemlje, pitala me odakle dolazim? Kad sam joj odgovorio da dolazim iz Čikaga, usledila su nova pitanja. Činilo joj se da me od nekud poznaje. Malo se zamislila i onda, vidno uzbuđena, rekla da sam pljunuti, onaj, Narator Milan čije priče voli da čita na internetu i dodala:

"I on živi u Americi, rekla je, poznaješ li ga, da li si čitao njegove priče"?

 "Jesam, pročitao sam ponešto ali ga ne poznajem", odgovorio sam otključavajući vrata  apartmana. Ne znam zašto, u trenutku, odlučih da se malo našalim pa rekoh:

"Ja sam ljepši i pametniji od tog tvog Naratora Milana". 


Ušao sam u apartman a vrata su ostala poluotvorena tako da sam čuo kako ona nekom, koga očigledno dobro poznaje, glasno govori:

"Među ovim novim ima jedan naš, stigao je iz Čikaga, mnogo liči na onog naratora čije priče  zajedno čitamo. Kaže da ga ne poznaje ali da je ljepši  i pametniji od njega". 


"Jest, moj klinac je pametniji, laže, ko ga jebe", čuo se muški glas iz dubine hodnika. 


Gotovo glasno sam se nasmijao na njegov komentar i počeo raspakivati kofer.


Apartman smo dijelila nas četvorica. Kako sam stigao prvi, izabrao sam krevet do prozora. Uskoro su stigli i ostali, četrdesetogodišnji Nijemac, približno istih godina Moldavac i nešto stariji Arapin iz Tunisa. Onako za sebe pomislih kako Tunižaninu odgovara ime Crni Arapin zbog njegove tamne puti. Krupan čovjek, ošišan veoma kratko tako da se čini kao da, uopšte, nema kosu. Radoznalo je započinjao razgovor na njegovom teško razumljivom engleskom jeziku. Svašta je zapitkivao ali i pričao o sebi. Imao je ženu poljakinju koja je bila loša supruga, želila je da ima mnogo novca a nije volila raditi. Sa njom ima sina koji je, kaže, nasledio njene osobine i često ga zove telefonom tražeći novac. Sada ima neku Švabicu sa kojom živi nevjenčano i kaže da je mu je ona dobra. Hvalio se kako govori francuski jer je Tunis bio njihova kolonija.  Sa sobom je nosio neku knjigu pisanu arapskim pismom . Pokazivao mi je knjigu a ja sam se pitao, kome je trebalo da izmisli tako složeno i, za učenje, teško pismo? Zar nije bilo lakše izmisliti pismo kakvo je naše pa da ga cijeli svijet razumije? Kad legne spavati Crni Arapin je stenjao i brehtao kao stara lokomotiva a prdio je kao konj. Ta njegova pojedinačna, često i rafalna paljba bila je uvijek jednako snažna. Zbog toga se moj izbor kreveta do prozora pokazao dobrim i stalno sam ga držao otvorenog pazeći da ga neko ne zatvori i ako su noći bile hladne.

 
Sa Moldavcem sam se sporazumjevao na, mom slabom, ruskom jeziku. On je govorio samo ruski jer se taj jezik govori u njegovoj zemlji. Malo sam znao o Moldaviji, pokušavao sam nešto saznati o toj maloj zemlji dobroćudnih pravoslavnih ljudi. Na mnoga moja pitanja nisam dobio odgovore, da li nije znao ili želio odgovoriti na njih, Bog će ga znati? Arapin mu se nije dopadao, samo je prevrtao očima na njegove priče i ako nije razumio o čemu je pričao. Tako je pokazivao nezadovoljstvo što sa njime dijeli apartman. Sličan odnos imao je i prema Nijemcu sa kojim smo najmanje kontaktirali jer on nije pokazivao želju za više komunikacije. Po licu je imao neke ožiljke, ko zna od čega? Stalno je brinuo o tome šta će da jede i bio je nezadovoljan ponuđenim menijem, mada je hrana bila sasvim dobra. Mrmljao je sebi u bradu pa nije bilo jasno da li tako želi sakriti ili pokazati svoje neopravdano nezadovoljstvo? Prvi je završio svoj dio posla i otišao a poslije njega i Moldavac. Švabo se spakovao i otišao izgovarajući nešto nalik na pozdrav ali bez okretanja. Sa Moldavcem sam se srdačno pozdravio. Poželjeli smo sreću i uspijeh jedan drugom.

Po završetku posla sam otišao iz apartmana. Pozdravio sam se sa Arapinom i poželio mu svaki uspjeh. Odlazeći iz hotela, ponovo sam susreo sobaricu, zemljakinju koja je vrtila glavom sa nevjericom, da li je samo potsjećam na onog Naratora Milana koga je, ne zna kako, pronašla na internetu? Zbunjivala je prevelika sličnost. Dok smo se nas dvoje pozdravljali rekao sam joj da pozdravi i onog zemljaka koji me pri dolasku opsovao, zbog čega joj je bilo neprijatno jer nije znala da sam čuo njegov komentar. 

"Reci mu da ga je pozdravio onaj Narator čije priče voli da čita". 

Gledala je u mene i kratko komentarisala: 
"Trebalo je da znam da si ti zaista Narator Milan jer tolika sličnos dva čovjeka nije moguća". 

Nasmješio sam se na njen komentar i izašao iz hotela. Kao i mnogo puta ranije, razmišljao sam, da nije bilo rata i raspada Juge ja nikad ne bih postao naturalizovani Amerikanac niti bi bio član neke bjelosvjetske ekipe već bih negdje u svojoj čaršiji provodio vrijeme sa starim prijateljima. Ali, niko od nas ne zna šta mu donosi vrijeme i kojim putevima će morati proći?