Tuesday, July 30, 2013

PROPAST SVIJETA KOJU OČEKUJETE VEĆ STIGLA






Piše Milan Santrač

PROPAST  SVIJETA  KOJU  OČEKUJETE   VEĆ  JE STIGLA

Kažu, ispjevao neki bijednik pjesmu "kuća, pos'o-pos'o, kuća" pa ga sad vodili po televizijama kao ciganin mečku a on tu pjesmu ponavlja kao izgrebana gramofonska ploča da bi mu neko za to njegovo kreveljenje bacio koju kintu. A svi smo mi izgrebane ploče jer svakodnevno ne govorimo kuća-pos'o već živimo takav život i malo šta nam se lijepog dešava.

Većina ljudi leži u toj smrdljivoj žabokrečini iz koje im, kao žabi iz bare, samo oči vire i samo seru kako ništa ne valja i kako će doći propast svijeta. Kada će doći, pa zar već nije došla?

Okrenite se i pogledajte. Sada su svi nezaposleni iz naše Srbije negdje, na nekim odmorima. Ma, da mi je samo znati od čega se odmaraju kad ništa ne rade? Sad, i da hoće, više nemaju gdje raditi. Sve su prodali tamo nekim Rumunima i Bugarima, istim onima što sam ih ja dovodio sa željezničke stanice gdje su se okupljali i nudili se za bilo kakav posao, da mi riljaju baštu i cijepaju drva. Sve su prodali onim istim što su od nas kupovali najlon čarape i žvake sa sličicama fudbalera. Naši roditelji su govorili, to su naše fabrike jer su zaista bile naše. Sami smo ih stvarali, zavrtali u njih svaki šraf, čuvali da bi imali gdje raditi. Danas, prolazeći nekim putevima vidimo izgrađene samo neke magacine ali niko pojma nema čije je to, šta se unutra nalazi, čemu to služi? A vi još pričate kako će doći propast svijeta.

Svi putuju, mada ne znam za koje pare, u tamo neki Šarmel Šejk, u Tunis, na Sejšelska ostrva a pojma nemaju gdje su Divčibare i Vrnjačka Banja, koliko je tamo lijepo i kako u tamošnjim kafanama, koje nemaju svjetski, poznata imena, možeš dobiti lepinju sa kajmakom za koju oni na Sejšelima i Tunisu ne znaju ni kako izgleda. Vlastitu zemlju ne poznaju a tuđe posjećuju. Rođake su zaboravili ili su ih odjebali jer su im se, kao nešto zamjerili. E, brate moj, ne ide to tako. Ne smiješ svoje odbaciti jer ćeš i sebe tako uništiti. Šta je čovjek bez rođaka, prijatelja, komšija? Ništa, govno koje će već neko nagaziti i zbog toga se naljutiti. Svi ste na nekim, smiješno mi zvuči, društvenim mrežama. Kako su one društvene kad sami sjedite ispred kompjutera i ćutite? Više ni svoj glas ne čujete. Kako ste mogli dozvoliti da vas tako zajebu, ukradu vam rođake, prijatelje i uvale ove pizdarije, kakve li ironije, koje zovu društvenim mrežama?

Sve je okrenuto naglavačke. Nema više sporta, postoje samo basnoslovno plaćeni ljudi koje nazivaju sportistima. Sada utakmice posmatra gomila razjarene sirotinje a na terenu trče bogati ljudi. Za ovog su platili 15 milona dolara, za onog 85. Jeb'o vas Bog, koje su to gluposti. Dok trećina čovječanstva nema šaku riže na dan da preživi oni za nekog, uglavnom nepismenog  jebivjetra, koji po jednoj utakmici kroz metalni obruč, najviše 15 puta, probaci loptu plaćaju milione dolara.

Divite se svemu što nema vrijednosti: glumcima, pjevaljkama, manekenima. Svi pričate o modi, kojoj kurčevoj modi? Šta se tu ikad promijenilo kad žene i dalje nose suknje a muškarci pantalone. U čemu vidite razlike od jedne do druge revije kad je sve isto? Uzmite časopis iz 70-tih i u njemu ćete naći slike onoga što se danas nosi. Drugačije i ne može biti.
Svi filmovi su svedeni na jeftine trikove i seks. Nema filma,  o čemu god se u njemu pričalo, da neko nekog ne ševi. Pisci niču kao pečurke poslije kiše, naročito pjesnici. Dok skuvaju večeru napišu roman. Koji, jebeni roman, ni autori mu naslov ne znaju, koje je to pisanje? Više niko ne piše i ne govori jezikom koji ljudi, obični narod, razumije. Prepisuju rečenice koje uglavnom ni o čemu ne govore pa što je pisac nerazumljiviji smatraju ga pametnijim. Niko nema jaja da kaže, zajebi to, ništa to ne valja.

Od ove danas stvarane muzike ne bole uši nego cijelo tijelo. Da nije davno nastale klasike i onogo što je spontano stvoreno u narodu ne bi imali šta  slušati?
Već decenijama su u modi slike na kojima se ništa ne vidi. O njima nam stručne ocjene iznose kritičari koji sami ne znaju šta su rekli, kako će onda publika znati? A vi još čekate kad će propast svijeta stići?
Kao, dobili smo demokratiju, koju, ko nam je donio ili poklonio. Birate neke poslanike koji ništa ne rade osim što uzimaju velike pare. Dok su skupštinske klupe prazne u skupštinskom restoranu i toaletu se čeka red. U restoranu krkaju jeftinu hranu a u toaletu se olakšavaju.

Nekad se u crkve i džamije odlazilo da se pomoli Bogu da se sa duše skine kakva muka, da se potraži dobar savjet. A sada, kad tamo odete morate voditi računa da vam je dupe okrenuto zidu jer bi vam ga neki pop ili hodža mogao surduknuti. Eto, zar to nije propast svijeta, kakvu propast još čekate?

Starozavjetno predanje o dva grada, Sodomi i Gomori u kojim se do te mjere raširio razvrat, Bog je kaznio spaljivanjem. Ono što je vrijedilo izašlo je izvan gradova a ostalo je sprženo. Često se pitam šta sad Bog čeka? Da li je zadrijemao pa ne vidi šta se dešava ili mu je teško odrediti gdje da započne pošto je sada na stotine i hiljade Sodoma i Gomora širom planete. Ne poštuju se Božiji ni ljudski zakoni, sve je otišlo u tri lijepe materine. Kakvu još propast očekujete?
             

Milan Santrač