Piše Milan Santrač
Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču
LIČILA JE NA SOFIJU LOREN
Prošao je još jedan dan i stigao novi. Niko od nas ne zna šta nam donosi na svom poslužavniku, ali se kao dio gomile tragača za srećom i raznim dobrima nadamo da ćemo i mi dobiti neki kolačić sa tog poslužavnika. Kad su nadanja velika a ne ostvare se, razočarenja su još veća.
Raspoloženje nam se mijenja nekad iz ovog ili onog razloga, nekad nam sve dosadi, ne znamo kako ni zašto ali postanemo teški sebi i drugima. Možda su za moje mrzovoljno stanje krivi ovi zajebani, kišni dani ili sitni događaji koji nam se povremeno dešavaju a koje malo ko, osim nas samih, primjećuje. To su događaji poput ovog mog kad sam svoj zimski kaput stavio na prozor da se proluftira prije zime a onda je pljusnula kiša pa je pokisao a uz to su ga zasrale ptice koje skoro svakog dana častim ostacima hljeba ili neke druge hrane. Meni ovaj njihov način zahvalnosti izgleda čudan i nervira me. Ali, šta god da je razlog mrzovolji mislim da je tada najbolje pobjeći u prošlost, skorašnju ili onu davnu. Lijepa sjećanja na mladost nemaju samo slike i toplinu koje se s vremenom ne gube već imaju i mirise koji se bude, naročito noću i mame osjećanja pomiješana sa suzama da izađu u šetnju po sivim ulicama gradova koje sam izabrao ili su me slučajno zapali za tužne saputnike.
Ne znam da li više zbog želje ili potrebe da ne mislim o pokislom kaputu, sjetih se da sam se nedavno, tražeći prijatelja koga dugo nisam vidio, našao u društvu veselih ljudi.
Vozio sam kola širokim i dugačkim velegradskim avenijama. Bila je noć, saobraćaj je malaksao a meni su pored rijetkih automobila u susret dolazile i prolazile zgrade hladnih, raširenih ruku.
Kad sam stigao na adresu koju mi je prijatelj telefonom diktirao a ja je zapisao na kutiju cigareta, kuća je bila puna ljudi. Većinu prisutnih nisam poznavao i na prvi pogled mi se učinilo da je više žena koje su prilično glasno čavrljale neke se čak i kikotale dok je dio muškog društva bio tiši sa napunjenim čašama u rukama. Priključio sam im se i već poslije par ispijenih čaša viskija svi mi se učiniše poznatim, dobrim, interesantnim. Ima, tako noći punih alkohola kada viski ili konjak budu velikodušni i daruju ljude dobrim raspoloženjem. Vjerovatno bi ta noć bila kao i ostale slično provedene da se nije između ostalih izdvojila jedna lijepa, srednjovječna ruskinja koja je, ne znam čime izazvana, počela recitovati Jesenjina. Recitovala je i Puškina pa govorila monologe iz Karamazovih i još štošta a ja sam bio Bogu zahvalan što postoje takve tople, zanimljive i slatkorečive duše. Razišli smo se pred samo jutro. Osvitala je Nedjelja, u kolima sam uključio radio i slušao dobrog, starog, pijanog i drogiranog Džoni Keša. Bila je to pjesma Sandey morning a ja sam mislio kako je tu pjesmu pisao baš za mene, kao da je želio tim tonovima obojiti moja nedjeljna, melanholična jutra. Nije mi se spavalo, tražio sam način kako da potrošim vrijeme pa sam svratio u jedan irski bar. Kad sam ušao u baru nije bilo nikog osim dvojice rmpalija i dvije dama koji su stajali pored šanka i ispijali piće. Pored njih, bio sam još jedna zalutala duša u ovom baru. Stao sam uz šank i naručio viski. Konobar je bio debeo i totalno nezanimljiv tip pa nisam imao volju razgovarati s njim. Pio sam viski i gledao svoj lik u ogledalu iza šanka.
Ovako, prislonjen uz šank ličio sam na nasukani brod u nepoznatom moru i tužan što još ne mogu baciti sidro. Još uvijek ne znam gdje i kad će se to dogoditi a nekako sam uvjeren da bi to bilo najbolje u mojoj čaršiji gdje sam prvi put ugledao i osjetio ljupko i toplo sunce, tamo gdje su mi se umrsili prvi koraci, gdje je onaj debeli hlad zavičaja? I dok to sidro ne nađe svoje mjesto ploviću ustalasalim, nemirnim morima u ljušturi oraha iz naše bašte koji je posadila moja majka i pitaću se koga sam to tako gadno zajebao u životu te sam zbog toga zapao u pečalbarsku nemilost i okove? Ali neću prestati vjerovati da će se moja duša napojiti snagom zavičajnih mirisa i osvježiti uspomene iz mladosti koje, evo već decenijama čuvam da se ne pogube po bjelosvjetskim sokacima koji mojim radoznalim očima nude samo studen i sivilo.
Danas nisam imao priliku provoditi vrijeme u veselom društvu kao protekle noći pa riješih da se e-mailom javim starom drugaru, povremeno to činim i naše prepiske me, skoro uvijek, okrijepe. On je žalio što nije imao prilike provoditi vrijeme po svjetskim gradovima i njihovim kaldrmama. Želio sam ga pitati šta ima novo i vidi li ponekad lijepu Milicu koje sam se, Bog zna zašto, sjetio ovog dana.
Bila je lijepa, crne kose do ramena, rijetko kad je skraćivala ili nosila dužu. Lice joj je bilo svijetlo, kao od porcelana a oči plave, duboke i bistre poput planinskih jezera. Sa nešto izraženijim usnama koje su upotpunjavale neobičnu ljepotu, ličila je na Sofiju Loren. Svjesna svoje nesvakidašnje ljepote koristila je koketirajući sa muškarcima, mameći i potstičući njihvu maštu, želju i čežnju. Vodila je računa o svim detaljima svog izgleda, manikirani crveni nokti, isto takvim ružom na usnama. Narukvica malog švajcarskog sata se uklapala sa bojom noktiju i usana i pojačavala utisak njene elegantnosti, pa fina tanka, svilena bluza i utegnuta crna suknja, izraženi listovi na nogama, cipele sa štiklama činili su je neodoljivom. Živila je i studirala u velikom gradu a u našoj varoši je provodila duga topla ljeta. Imala je par godina više od mene i mojih drugova a svi smo bili zaljubljeni u nju. Na sve načine smo se trudili naći u njenoj blizini skrećući na sebe pažnju.Ti naši pokušaji su bili prilično nespretni i providni.
Našli smo se u kancelariji lokalne fabrike u kojoj je radila njena drugarica. Priliku da joj pokažem svoju naklonost nisam želio propustiti. U službenoj prostoriji koja je, kao i ostale u to vrijeme, imala veliki pisaći sto na kojem je stajao crni telefon a na zidu obavezne slike druga Tita i Đure Pucara Strog nije se uklapala u taj ambijent. Izgledala je kao da je u ovaj prostor stigla iz nekog drugog vremena i prostora.
Njena drugarica je zbog nekog posla izašla i mi ostali sami. Osjetio sam da je ovaj prostor više moj nego njen teren, da su se porušile sve tarabe koje su predstavljale prepreke među nama, počeo sam sa komplimentima svoje nespretno udvaranje.
Prekinula me kratkom rečenicom:
"Ne volim mlade i lijepe muškarce, mladi su nezanimljivi, dosadni i uvijek zaljubljeni u sebe, valjda se zbog toga nedovoljno trude da ostvare uspješnu karijeru. Stariji su muževni a ti si mlad, priznajem i ti ćeš jednog dana postati takav ali za to ti treba još vremena".
Zastao sam sa svojom pričom a ona je dodala:
"Meni se više sviđaju stariji muškarci, oni su odlučniji, pružaju sigurnost".
Bio sam poražen, njena drugarica se vratila i ponudila nas kafom. Pili smo kafu i pričali o nekim drugim, nevažnim stvarima. Ona je prva izašla iz kancelarije vrckajući se niz hodnik zgrade.
Bilo je to davno, kada je Milica bila lijepa i neodoljivo zavodljiva a ja, kako je ona rekla, suviše mlad i za nju nezanimljiv. Moj drug nije znao da sam je vidio prošlog ljeta kada sam posjetio zavičaj, tek sad sam mu pričao o tome.
Sreli smo se na pijaci, prva se javila ona meni. Ja bih to učinio ali je nisam prepoznao. Stara žena, ko bi mogao pomisliti da je to ona lijepa, vrckava, zanosna Milica. Mislio sam da lijepe djevojke nikad ne ostare, da tako žive cijelog vijeka i da nikad ne prestaju zavoditi budale moga tipa, ali ona je bila starica koju sam jedva prepoznao i to samo po očima. Srdačno smo se pozdravili, pomislio sam da će se postidjeti svog staračkog izgleda obzirom da je srela nekog ko je bio zaljubljen u nju ali je ta postiđenost izostala. Ona je bila jedna od starica koje lelujaju pijacom od tezge do tezge pipajući jabuke, krastavce ili nešto drugo, koja je mljackajući ustima probala razne sireve koje su im nudile žene sa sela. Predložila mi je da sjednemo u baštu obližnje kafane. Pitao sam je šta želi popiti a ona je, na moje iznenađenje, tražila domaću šljivovicu. Ja sam poručio za sebe konjak. Nisam uspio svoju čašu uzeti u ruku kad je ona već ispila polovinu šljivovice.
Pogledala me pravo u oči i rekla:
"Odmah sam te prepoznala, ti si onaj Mitar što mi se udvarao u kancelariji moje drugarice".
Bio sam zatečen njenim pamćenjem, ko bi rekao da se ona sjeća tog vremena i događaja?
"Sjećam se, bio si prilično lijep, nastavila je, ali ja nikad nisam marila za ljepotu, jebeš ti ljepotane praznih džepova, nikakve koristi od njih. I ove savremene djevojke su ista fela kao moja generacija, gledaju da ulove kakvog ozbiljnog koji će im pružiti nešto u životu. Možda bi i ti sad, tako sijede kose, prošao kod neke od njih?
Imaš li kola"?
"Imam ", odgovorio sam.
"Kakva su, jesu li velika"?
"Nisu, onako srednja".
"Jebeš ti to, neće ove moderne djevojke ta mala i srednja govna. One hoće nešto veće, trebao si kupiti nešto žešće".
"Gdje sada živiš, nastavila je, čula sam da te bilo svuda po Evropi i Americi? Gdje si se skrasio"?
"Još ne znam gdje ću", odgovorio sam.
"Moraš se odlučiti, vrijeme brzo prolazi na donošenje važnih odluka ne smijemo kasniti", uputila mi je savjet.
I dok smo pili drugo piće, ona svoju šljivovicu a ja konjak, pored bašte u kojoj smo sjedili prolazile su starije žene, nekadašnje ljepotice ali i stariji muškarci često sa šljakom na koju su se oslanjali. Svi oni su, koliko juče, krasili gradski korzo sa koga su se sklanjali u tamu parka kako bi u zanosu ljubavi izmjenili koji poljubac.
"Moram kući, rekla je Milica, moram skuvati neku čorbicu za ručak, sve ostalo mi teško pada na želudac. Kao što vidiš nisam više onakva kakva sam nekad bila, kad si se ti, ne znajući šta bi drugo, zaljubljivao u mene. Ako želiš dođi na ručak, poslije možemo gledati stare fotografije, često to radim sama a imam ih mnogo".
Odlazila je, poručio sam još jedno piće i gledao je kako se gega još uvijek ne vjerujući da je to ona ista lijepa i neodoljiva Milica, nedostižna stvarnost i san naše generacije. Nisam otišao na ručak na koji me pozvala, kasno je sada za zajedničko gledanje fotografija.
Završio sam e-mail porukom drugaru da nikad ne žali što nije postao svjetski putnik, što nije imao priliku osjetiti kako mali svjetski gradovi obećavaju a veliki lažu da tamo negdje postoji nešto veće, ljepše, gdje su džepovi puniji a osmjesi sa više sreće i zadovoljstva, da mu je od svega toga važnije što često susreće Milicu koja ga podsjeća na ono slatko i sretno vrijeme mladosti.
