Tuesday, January 8, 2019

ZAUSTAVIĆU U.N. U STVARANJU JEDNE SVJETSKE VLADE




Piše Milan Santrač


 ZAUSTAVIĆU  U.N.  U  STVARANJU  JEDNE  SVJETSKE  VLADE



Predsednik Donald Tramp je obećao da će zaustaviti Ujedinjene Nacije u stvaranju ,,jedne svjetske vlade”.

Kako piše Džefri Ludvig za americanthinker.com
U svom govoru, održanom prošle godine, Tramp je naglasio uspjeh svog predsjedavanja, slamanje američkih protivnika i ujedninjenje protiv elita, čiji je krajnji cilj globalna utopija.

Aludirajući na UN nedavno, Tramp je upozorio druge države da odbiju pritisak za jednom globalnom vladom i prihvate patriotizam i suverenitet.

,,Amerikom upravljaju Amerikanci”, rekao je Tramp.

,, Mi odbijamo ideologiju globalizma i prihvatamo doktrinu patriotizma”.

,,Svuda u svijetu, odgovorne nacije moraju da brane suverenitet od opasnosti, ne samo globalne vlade, već i od drugih, novih oblika prisile i dominacije”.

Planovi UN-a su da do 2030. postoji jedna svjetska vlada.

Kao informisan ali naivan student, 1960. godine šetao sam kampom Univerziteta u Pensilvaniji sa šefom katedre odjeljenja za hemiju prof. Čarlijem C. Prajsom. Rekao mi je da je bio predsjednik pokreta Ujedinjenih svjetskih federalista i pitao da li znam šta je predstavljala ta oranizacija. Kada sam rekao da ne znam, odgovorio mi je da su oni vjerovali u jednu svjetsku vladu koja će proizaći iz UN.


Bio sam zatečen jer nikada nisam čuo nekoga da zagovara takvu ideju. Za mene su, Ujedinjene Nacije, bile dobrovoljna organizacija zadužena da gura svjetsku zajednicu u pravcu mira i da sprovodi humanitarne programe u borbi protiv siromaštva u svijetu. Zamišljao sam UN poput nekog ujedinjenog pravca na svjetskom putu.

Kako je vizija nove svjetske vlade profesora Prajsa  isplivala na poršinu? 
Iako postoji socijalistička nit u osnivačom aktu, UN su u osnovi formirane na viziji ljudskih prava predočenih u Univerzalnoj deklaraciji ljudskih prava (UDHR), koja stavlja koncept prava na čelo svjetskog progresa. A prava su glavno odredište za povećanje ljudskih sloboda i dostojanstva ličnosti.

Ovaj dokument prati dosta sjajnih dokumenata koji predstavjaju prava kao centralni koncept post-feudalnog društva: engleska Deklaracija o pravu iz 1689., Deklaracija nezavisnosti SAD, sa svojim važnim i snažno potvrđenim neotuđivim prirodnim pravima, moćna američka Povelja prava ratifkovana 1791. i Francuska deklaracija o pravima čovjeka i građana (1789).

Riječ ,,prava” se spominje u gotovo svakoj rečenici u dokumentu UN od 1869. Dokument je literarno opterećen pravima i može se pretpostaviti da su autori bili, isto tako, opsjednuti uspjehom prava koji se manifestovao u Ujedinjenom Kraljevstvu, SAD-u i Francuskoj. Kako god, postoje neka odstupanja u primjeni prava na koje smo navikli.

U članu 3, umjesto neotuđivog prava na ,,život, slobodu i traganje za srećom“ koji stoji u našoj Deklaraciji nezavisnosti, Deklaracija UN navodi sveopšte pravo na ,, život, slobodu i ličnu sigurnost“. Da li time impliciraju da će sigurnost donijeti sreću? Ili možda, da je sreća previše kratkotrajna i previše zapadna vrijednost? Možda je svakodnevni opstanak potrebniji većem dijelu svijeta.

U odjeljcima naše Deklaracije prava vidimo, kao na primjer zabrana mučenja ili svirepog, nečovječnog, ponižavajućeg postupka ili kažnjavanja, (član 5), jednakost pred zakonom (Član 6,7,8,9,10,11,14,17), nelegalno miješanje u privatni život i napad na ugled i čast (Član 12) i sloboda govora i okupljanja (Član 19,20). Ali ubačena su i nova prava koja su već od 1945. bila uperena u pravcu miješanja UN u svakodnevni život ljudi širom svijeta.


Kroz dokument ističu pravo na hranu, odjeću, medicinsku zaštitu, socijalni program, benefite za nezaposlene i nesposobne, brigu o djeci, besplatno obrazovanje, kao i ,,potpuni razvoj ličnosti“ (zamislite, UN kažu da imam pravo da budem ja) i ,,pravo na slobodno učestvovanje u kulturnom životu zajednice…i uživanje u umjetnosti“ (svako od nas ima pavo da uživa u slikanju ili u filmu). Kako god, ne zagovaraju pravo da se pojavite u ,,Tonight Show“ ili ,,Saturday Night Live“ , tako da postoje ograničenja u njihovoj darežljivosti.

U 2015., 70 godina nakon njihovog originalnog, na pravima baziranog, dokumenta, UN su preduzele veliki korak ka globalnoj vladi, koja je bila samo nagovještena u njihovom prvom dokumentu. Izdali su dokument pod nazivom ,,Transformacija našeg svijeta: agenda održivog razvoja 2030“.  Ovaj dokument ima 91 odjeljak UN programa za svjetsku vladu.

Univerzalna deklaracija ljudskih prava spomenuta je samo jednom u cijelom dokumentu u Članu 19. Suprotno orignalnom ,,majka dokumentu“ koji je imao manje od 1900 riječi, ovaj ima 14.883. Čak 91 odjeljak se odnosi na probleme vezane za poglavlja ljudi, planeta, napredak, mir i saradnja. Pored toga, dokument predstavlja 17 ciljeva održivog razvoja (SDGs) za poboljšanje života na zemlji.

  
Šta se misli pod pojmom ,,održiv“? Najčešće upotrebljavana definicija dolazi iz Svjetske komisije za životnu sredinu i razvoj UN-a: Održivi razvoj je razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjosti bez ugrožavanja mogućnosti da buduće generacije zadovoljavaju svoje“. Ranije ideje i ideali prava, slobode, jednakosti i pravde sada su objedinjeni ispod zadovoljavanja potreba i otvorenog ekologizma koji naglašava sprečavanje eksploatacije životnih resursa.

Naravno, to je odraz marksističkog aksioma, da zajednica treba da bude organizovana oko ideje ,,od svakog prema mogućnostima, svakom prema potrebama“. Prema tome, marksizam je implicitno u konceptu održivosti, ali je iznijansiran zalaganjem za, naizgled naučnim prilagođavanjima i ciljevima u vezi sa ekologijom. Tehnnički, žargon je vezan za marksističku namjeru da stvori osjećaj lagodnosti i modernog napretka.

Cjelokupan dokument ,,Transformacija našeg svijeta“ ukalupljen je u mišljenje o pobožnim trivijalnostima u vezi sa utopijskom budućnosti. To je jedan bezvrijedan utopijski san. Pet od 17 odjeljaka se odnosi na životnu sredinu, Postavljeni su ciljevi u vezi sa gradovima, ženama, siromašnima, čak i za život pod vodom.

Apsolutno nema sfere ljudskih aktivnosti koja je izuzeta od kontrole UN. Ključna riječ naravno više nije ,,pravo“, izuzev reference u Članu 19. Zapravo, autori nisu napisali riječ pravo čak nijednom u ovom dokumentu, iako se ta riječ pojavljuje u praktično svakoj rečenici originalnog dokumenta UN.

Jedan svjetski čovjek  50ih i ranih 60ih je sada za volanom UN-a, i oni su napravili svoj korak. Poplava marksističkih priča o ,,zadovoljavanju potreba“ se pomjerila na centralno mjesto. UN su zadale sebi vremenski okvir za ostvarenje svog plana- svjetske hegemonije.

Ovaj transformišući projekat govori, i dalje bez detalja, o novom svjetskom poretku, odgovornosti o životnoj sredini i o značajnom smanjenju siromaštva i gladi, ali nikada ne priča o praktičnoj dimenziji: o ogromnoj manipulaciji ljudima od strane ciničnih vođa i neuke birokratije, koji održavaju svoj položaj na terorizmu i podmićivanju. Oni nikad ne diskutuju o nekompetentnosti i korupciji, braći blizancima u porodici pokvarenih.

Dokument slika iskren svijet gdje svi moćnici žele dobrovoljno da pomognu, uprkos svakodnevnim dokazima sebičnosti, korupcije, zločinačkih namjera, đavolskih manipulacija, krađa, nemoralnosti, mržnje i potpune izopačenosti mnogih vladinih kao i biznis lidera u svakoj zemlji na svijetu. Nije li sama Agenda održivog razvoja  jedna od manipulacija?

Ideal održivosti nije u vezi sa hrišćanskim pogledom na svijet; naprotiv, lična sloboda je potopljena u naučno određeno kolektivno mišljenje sa krajnjim odredištem u rukama đavola, svima poznatog Velikog Brata. Relevantnost pojedinca je smanjena. Zagovarale su ga UN koje više nisu pro-zapadne i koje su mnogo veće tijelo nego 1945. Da li ćete ptihvatiti ovo, ili je vrijeme, više nego ikada prije, da se ponovo razmisli o našem članstvu u tom neodrživom tijelu?





Wednesday, January 2, 2019

GASTARBAJTERSKA



Piše Milan Santrač

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču



                                        GASTARBAJTERSKA

Iz crkve, poslije večernje službe sam izašao među prvima i kao obično nastavio prema dijelu grada gdje stanujem. Kiša je rominjala a košava postajala sve oštrija pretvarajući kapi kiše u kristale bijelih pahuljica. Umoran i promrzao u decembarskoj noći riješim da svratim u kafanu, da se okrijepim čajem, možda i rumom.

"Druškane moj, Minhen, Cirih, Linc ili bilo koji grad ne rješavaju problem gladnih duša i stomaka",

započeo je razgovor druškan kojem sam se pridružio za kafanskim stolom jer drugog slobodnog mjesta nije bilo. Pio je pivo i jeo mesni narezak sa novina prostrtih ispred sebe. Nisam znao kako se zove, čime se bavi, poznavao sam ga iz viđenja i ništa više. Njemu to nije smetalo da samnom razgovara kao da me poznaje dugo.

" Druškane, hoćeš da jedeš samnom", upita me čim sam sjeo,  "nemam mnogo ali ćemo podijeliti"? 

" Ne, hvala, nisam gladan", odbio sam ponudu.

"Navalili ovi gastarbajteri, nastavio je moj slučajni sagovornik, ne možeš od njih proći kroz grad, božićni praznici pa krenuli u rodni kraj da se kurče, da pokažu nova k0la, jebala ih kola, ko se čudi njihovim kolima"? 

"Cirih, Minhen, pa šta, ljudi hodaju njihovim kaldrmama i naših je dosta među njima, gledaju izloge i bogataše kako voze skupe limuzine a svi su oni građani drugog reda. Rade mnogo a žive skromno. Ima ih koji odlaze u onaj njihov Karitas, javnu pomoć, da uzmu neku hranu ali se skoro svi kurče kad dođu na odmor. Prave se važni, pričaju kako su se snašli, kako mlate velike pare i žive na visokoj nozi. Poznajem nekog našeg Jagodinca, imao je kafanu sličnu ovoj u kojoj sada sjedimo. Bio je iz, tamo nekog, sela pored Jagodine a u Njemačku je stigao sa svojom, mladom, lijepom ženom. Ne znam kako, uspio je zakupiti manji prostor uglavljen između dvije zgrade u kojem je ranije bila kafana. Prvi vlasnik je ostavio sav namještaj a Jagodinac je to malo dotjerao i počeo raditi. Njegova žena je sjajno kuvala i zahvaljujući njenom kuvarskom umjeću dobro su poslovali sve dok se ona nije zaljubila u talijana Frančeska i pobjegla s njim u Italiju. Jagodinac je ostao sam da tuguje i propada, jedino što je znao bilo je da sipa piće sve rjeđim gostima a kad njih nije bilo sipao je samom sebi sve češće se, teško, opijajući. Stalno je vrtio istu ploču, Dilajlu Toma Džonsa, valjda ga je pjesma bivšeg rudara o nevjernoj Dilajli potsjećala na vlastitu sudbinu. Onda su mu ztvorili kafanu jer nije platio porez i ko zna gdje je završio?
Nije ni meni bilo lako, često sam bio bez posla a ja sam mislio, kad bi moja majka znala kako živim, plakala bi svakog dana. Srećom nije znala i pisala mi da pomognem nekom našem rođaku, da dođe kod mene, da mu nađem posao. Ja sam smišljao šta da joj slažem, nemam posao, stan u baraci dijelim sa zemljakom iz Bosanskog Petrovca. Zemljak me uvjeravao kako se velika sreća dugo čeka, one male brže dođu ali brzo i odlaze. U baraci smo imali grijalicu, često pokvarenu a kad je stigao decembar on mi je rekao: "sad smo tek najebali, smrznućemo se". Nije me prepoznao taj zapad, majki mu ga nabijem. Koliko puta sam sebe prekorio što sam bio naivko i vjerovao da ću na tom zapadu naći sreću veću od one koju sam imao u djetinjstvu".

Kratko smo ćutali a onda me on upita:

" Odaklen si ti"?

"Iz Čikaga", pohvalih se.

"Tamo živš" ?

"Jes, vala, živim tamo", potvrdih uvjerljivo.

"Auuu, kako to uspjevaš", upita on začuđeno?

" Tako, nekao uspijevam", odgovorih, praveći se malo važan.

"Slušaj, i ja sam bio tamo, dugo sam bio u tom Čikagu, ali vala nisam živio, nije mi polazilo za rukom, ne može se svuda živjeti".

Ispio je pivo, pokupio konzervu , ostatak hljeba , ustao i otišao. 
Dugo sam gledao za čovjekom , mojim slučajnim sagovornikom koji je pio pivo i jeo mesni narezak sa novina za kafanskim stolom.
Ubrzo sam i ja izašao i nastavio da hodam dugim bulevarom Novog Beograda osvrćući se kako bih zaustavio neki taksi. Ispunjavalo me osjećanje da sam se konačno vratio iz nekog izgnanstva, iz dijela života koji je izgledao kao kazna zbog nekog, meni nepoznatog, grijeha. Ali, uprkos hladnoj košavi, meni je oko srca toplo jer me sačekao i prigrlio ovaj  divni grad. Kako je lijepo kad pripadaš nekom ko te nikad nije zaboravio. Osjetih se prevarenim i zavedenim šarenim lažama koje su me odvele da lutam a sve što sam vidio tamo, bilo je tu. Htjedoh to reći jednoj grupi mladića i djevojaka koji su kretali na put ali sam odustao znajući da mi neće vjerovati..