Piše Milan Santrač
"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija
PRIČA O PAVLU I MARI
U selima kakva su Risovac,Krnjeuša,Vranovina, Vođenica ili kojem drugom,poslije ratnih godina,slučajni prolaznik ili kakav radoznalac bi lako zaključio kako se u njima ništa nije dešavalo. Ali,tako je djelovalo samo na prvi pogled. Sela su razbacana u zaseoke po brdima i uvalama uz potoke i gajeve. Imala su dosta stanovnika,sve sami težaci i drvodjelci. Mnogo ruku,velika i snaga. Sve njive i livade,svaki pedalj posne grmečke zemlje bio je obrađen. Svako doba godine je zahtijevalo različite i tačno određene poslove. I sve su to vrijedne ruke težaka stizale pravovremeno da urade. Još u rano proljeće popravljane su i podizane ograde koje je tokom zime veliki snijeg satrao. Potom bi se zaparale prve brazde,sjetva pa kopanje i zagrtanje. Kad se ulazilo u ljeto,padali su prvi otkosi trave,onda sve više kosačkih moba,kupioca sijena,žetva i vršidba. Sve se radilo žurno da se otme od kakvog nevremena koja su donosili olujni vjetrovi sa velikim pljuskovima. U jesen se vadio krompir,brao kukuruz,tresla koja šljiva,ko je imao da bi se na početku zime potpalili prvi kaznjevi za rakiju. Šuma je sječena,izvlačila su se drva za ogrev,nešto i za prodaju ako pretekne.
Nisu ovi poslovi bili samo mjesta okupljanja i upiranja sirovom snagom već se na tim okupljanjima razgovaralo o svemu i svačemu,zadjevali su jedni druge,zbijale su se šale na tuđi račun a oni maštoviti su priče vezli i kitili čineći ih zanimljivijim za slušanje. Na sve strane,sa svih proplanaka,pašnjaka,plećina,njiva i livada se orila pjesma kopača ili kosača. Večeri su korištene za komišanja ili prela gdje su djevojke i žene prele vunu,štrikale i vezle. Na tim prelima su se zagledali momci i djevojke,rađale se ljubavi koje su donosile nesanice i jade bez kojih ova rabota ne može postojati. Skoro svi poslovi su se obavljali udruženim snagama. Pomagalo se sa i bez zvanja. To su bila vremena u kojima se mnogo radilo a sve proizvedeno je trošeno tokom duge i snježne zime. Gazdinsvo se mjerilo brojem stoke,zasijanih njiva,količinom žita i sušene slanine na tavanu. Malo po malo,slamka po slamka,zrno po zrno,sve se tokom zime izvlačilo pa su gazde i siromašni jedva čekali proljeće,da šuma prolista i ozelene pašnjaci kako bi stoku prehranili i umnožili. I svi su mislili da im je dovoljno toliko koliko su imali,nije im bilo potrebno i rijetko su kada poželjeli više. Kada su ljudi skromni i zadovoljni sa ono malo što imaju,tada su i veseli. Dok su sjedili za svojim soframa i objedovali,smijeh je zvonio u njihovim domovima. Sami su za sebe stvarali zabavu i iskreno se radovali sitnicama. Djeca su se ponašala slično kao i odrasli. Pomagala su u lakšim poslovima i čuvala stoku. Poštovao se svaki čovjek,domaći seljanin kao i onaj koga bi put nanio kroz sela. Svi su se radovali kada bi neki putnik. namjernik zatražio konak a naročito djeca. Posebnu radost za sve je činio neki Pavle koji je prodavao prdosije i Mara Vunarica kako smo je zvali. Ljude koji su prodavali razne drangulije prije rata su zvali galantarima i Pavle se još iz tog vremena bavio tim poslom sve dok im vlasti nisu zabranile. Neki od njih su se nastavili baviti takvom prodajom krišom a kada bi ih vlasti ulovile strogo su kažnjavani.
Pavle je bio tih i dobroćudan čovjek,vješt na riječima i poznavao je sve ljude od Krupe do Drvara a možda i dalje. Dolazio je svake godine ali nas je svojim dolaskom uvijek prijatno iznenađivao. Svi su znali da će doći ali nisu znali kada pa kada je kasnio mnogi su se pitali šta se sa njime desilo? Kako je svoje prdosije prodavao od kuće do kuće znao je koliko čeljadi ima u kojoj kući,koja djevojka je isprošena a koji momak se ženi,šta je kod domaćina rodilo a šta podbacilo u kojoj kući će se kolijevka zaljuljati. I sve ostalo je znao. Svi su ga u kuću rado primali mada o njemu ništa nisu znali,da li je imao ženu i djecu,gdje mu je kuća,živi li u selu ili gradu? Nisu znali ni to kako se preziva? Dovoljno im je bilo što su znali da je pošten u šta su se uvjerili svih proteklih godina tokom kojih je dolazio u naš kraj. Na glavi je nosio šešir i obavezno je imao mantil a ispod njega kratki kaput. Na pantalonama se uvijek poznavala pegla mada nikom nije bilo jasno kako mu je to uspjevalo kod tako dugog putovanja i noćivanja na raznim mjestima. Kada otkopča mantil ili kaput sa obe unutrašnje strane su visile razne stvarčice,ogledalca,ukosnice,češljevi,rumenilo za djevojačka lica,ruževi za usne,pištaljke i trubice za djecu,razne mašnice. Na širokom i od dugotrajne upotrebe,izlizanom kožnom remenu prebačenom preko ramena pa na drugu stranu ispod ruke,stajala je njegova kutija u kojoj je bilo svega i svačega. Sva djeca su maštala da jednog dana imaju takvu kutiju sa istim sadržajem. Kutija se otvarala kao kofer a na njenom poklopcu je bilo mnogo raznih djevojačkih ukrasa,broševa,ogrlica,naušnica,narukvica. Sve djevojke su čuvale,teško zarađeni,dinar da kod Pavla kupe nešto za sebe. Svi su znali da je on prošao selom jer su se djevojke ukrašavale sa onim što su kupile i mirisale su na ruže ili limun od toaletnog sapuna koje je on redovno donosio.
Pavle je bio dobar trgovac,sve što je nudio je hvalio i svaku mušteriju je uvjeravao da joj je baš to potrebno. Imao je mjeru i nije pretjerano navaljivao ako se neka mušterija nećkala. Mi,djeca,skupljeni u ćošak iza peći rado smo slušali priče o događajima sa njegovih putovanja.
Sličnu radost nam je pružala i Mara koja nije ništa prodavala niti je šta drugo prosila osim vune pa su je zbog toga prozvali Vunarica. Bila je krupna žena sa uvijek povezanom crnom maramom na glavi,velikim,štrikanim džemperom i crnom suknjom do gležnjeva i preko nje keceljom a na nogama duboke,muške cipele. Za nju se znalo da je negdje sa Banije,da ima kuću i da živi veoma siromašno sa sinom. Izbjegavala je da govori o sebi pa je ljudi nisu mnogo ni zapitkivali. Tiho je govorila i uvijek je konačila u našoj kući. Majka bi joj dala večeru i još nešto stavila u torbu,da joj se nađe za kasnije. Spavala je u kuhinji na sećiji. Sve ljude je poznavala kao i Pavle ali nikad nije prenosila kakav loš ali ni dobar glas kroz sela. Ponašala se kao da ništa nije čula ni vidjela. Vunu je stavljala u džakove pa kada bi stigla na neku pijacu,u Krupi,Petrovcu ili Drvaru prodavala je a novac zamotavala u maramicu i čuvala u njedrima. Vunu je najčešće prodavala petrovačkim muslimankama koje su u to vrijeme tkale,na daleko čuvene,ćilime. Svakako su kupovale vunu pa su joj tako činile uslugu zbog koje su one bile zadovoljne kao i Mara.
Dolazilo je novo vrijeme i sve što je ljudima bilo potrebno moglo se kupiti u prodavnicama a vuna se sve manje koristila. Naša sela su prestali obilaziti Pavle i Mara ali su ostali u našim sjećanjima. Radovali smo im se kao najmilijim gostima a meni se i sad učini da hodajući nekim putevima po bijelom svijetu ponekad vidim i susretnem Pavla i Maru.
Milan Santrač
No comments:
Post a Comment