BURNA NOĆ I NESTVARNA TIŠINA

 

Piše Milan Santrač

 

 

BURNA NOĆ I NESTVARNA TIŠINA

Upoznao sam je tog dana i već kod prvog susreta bio očaran njenom ljepotom i energičnim stavom. Na sastanku odbora smo vodili žučnu raspravu jer smo potpuno različito gledali na mnoge stvari važne u našem poslu. Oboje smo žestoko branili svoja mišljenja pa je rasprava prerastala u svađu koju smo nastavili to veče u apartmanu gdje smo bili smješteni. Kadа je svađa utihnula sjedili smo u velikom, raskošnom salonu, nepomični, skoro, zaustavljenog daha. Zaćutali smo. Bili smo sami i tuđi jedno drugome ali i potpuno svejsni da se, u tom času, ne možemo pogledati u oči. Srećom, noć se bešumno slivala kroz široke prozore zatamnjujući nas i naše poglede.

 

Ustadoh i priđoh prozoru. Vjetar koji je počeo duvati tokom dana, još silovitije je povijao drveće. Niz ulicu je klizio crveni tramvaj, prigušeno zvoneći čime je remetio tišinu u tamnoj noći.

Imao sam neki mutan i nejasan osjećaj koji mi se širio u grudima. Nisam bio siguran da li je to bio bol, grč ili neka praznina, ali sam bar po tome zaključivao da mi osjećanja nisu otupila i postala beznačajna. Otišli smo na spavanje, ona u jednu a ja u drugu sobu. Nisam mogao da zaspim i ako je noć odmakla. Ustao sam i pošao do kuhinje da uzmem čašu vode, vrata njene sobe bila su otvorena. Pristojnost i razum su me opominjali da prođem pored njih. Ne znam zašto, neka čudna sila bila jača od pristojnosti. Ušao sam u sobu osvjetljenu blagom svjetlosti lampe koju je, očigledno, namjerno zaboravila da ugasi. Stajao sam iznad nje i posmatrao je nekoliko trenutaka, dvoumeći se da li da je probudim. Nije koristila pokrivač, ležala je otkrivena u, tirkizno zelenoj satenskoj, spavaćici sa dubokim dekolteom koji je njenu ljepotu činio izazovnom i neodoljivom. 

 

Onda je neočekivano počela da pomjera svoje duge noge prema meni, kao da je osjećala da stojim pored nje. Jednu ruku je držala na stomaku a meni se činilo da je sopstveni dodir uzbuđuje i da vidim sitno podrhtavanje njenog tijela. U tom času osjetih da i sam drhtim. Što sam je duže gledao sve više sam gorio u želji za njom kao da se prvi put nalazim pored neke žene. Ona se tada protegnu čitavim tijelom i otvori oči. Ništa nije rekla a ja sam i dalje stajao nepokretan i izgledao bespomoćan. Samo se osmjehnula i prije nego što sam mogao da se izmaknem ispružila je ruke i privuekla me prema sebi. 

Nisam više osjećao grč koji me cijele noći sputavao. U meni je zaigrao onaj divni plamen požude i ja, ne misleći više ni na šta, potonuh u njen zagrljaj. Ostali smo budni do pred zoru a kada sam se probudio ona je već bila otišla.

 

Širom sam otvorio prozor, napolju je bilo mirno bez daška vjetra. Sve je izgledalo pusto i tiho. Izašao sam, opustošen i spreman za novi radni dan. U toj nestvarnoj tišini sam se pitao da li se u protekloj noći desilo nešto u šta mogu povjerovati ili je to bio samo san?