Saturday, October 27, 2018

NISU TO BILE OBIČNE , PROLAZNE STVARI





Piše Milan Santrač

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču


        NISU  TO  BILE  OBIČNE , PROLAZNE  STVARI


Davno je sudbina poslala moj brod na  lutanja i traženje nekog svog cilja, kao da su mu jedra bila raširena čak i onda kada je stajao usidren u luci. Brodeći po svjetskim morima, shvatio sam kako je mnogo vode proteklo Dunavom i Savom od početka mojih samačkih dana. U tom vremenu sretao sam nekad lijepe, nekad manje lijepe, dobre i zanimljive žene. Većina je samo, tako prolazila pored mene, neke su se samo očešale o moje rame, kratko bih mislio na njih i onda ih zaboravljao a ja sam smatrao da su to obične prolazne stvari.

Onda sam sasvim slučajno susreo Sonju. Prolazeći istim ulicama susreti su postali česti i ja se zaljubih. Tog dana, a bilo je kasno proljeće, sjedio sam u svom stanu koji je mirisao na stare stvari i jabuke. Ni sad ne znam šta me je navelo da, u to predvečerje, izađem napolje i tako lutajući bez cilja nađem ispred pozorišta. Ona je stajala tamo, valjda je čekala nekog ali se taj neko nije pojavio.  Prišao sam joj i predložio da sjednemo u baštu obližnjeg restorana. Sjedili smo i pili čaj sa rumom , ja sam gledao njene lijepe, krupne, nemirne oči. Pričali smo o svemu a najviše o poeziji. Rekla mi je da voli Lorku i Desanku , da i sama piše stihove. Dozvolila je da je držim za  ruku dok sam pokušavao u njenim očima otkriti šta misli o meni? Iz restorana se čula pjesma, "Zbog jedne divne crne žene" i dodatno ukrašavala veče. Ustali smo i šetali parkom a tamo, među platanima i lipama, ima jedan bagrem i ispod njega zelena klupa. Na njoj su urezana imena zaljublenih. Dugo smo čavrljali dok se ona čvrsto privijala uz mene i rekla: 

"Dragane, hajde ti budi nebo a ja ću biti ptica pa ću letjeti po nebu i nemoj me nikad ostaviti".  

Ja je još čvršće prigrlim i  prvi put poljubim njene usne koje su mirisale na čaj i rum. 

"Hoću", obećah, kako može nebo pticu ostaviti, ne, to se neće desiti". 

Poljubih je ponovo, ovog puta u oko puno neke slutnje i osjetih da je vlažno. Ne znam da li je to bila kap rose ili njena suza, o tome nisam imao hrabrosti razmišljati? Nastavio sam ljubiti tu Sonju ispod tog bagrema koji je uvijek kasno cvjetavao.

Poslije je dunuo neki vjetar i udario u Sonjina i moja jedra i otisnuo nas na pučinu neizvjesnosti. Možda ona i sada, bar ponekad, prođe pored one zelene klupe, ispog starog bagrema, možda nekad sjedne i pomisli na one Desine stihove koje smo oboje voljeli: 
"Ne, nemoj mi prići, hoću izdaleka da volim...",
 a mogli smo izbliza, mogli smo drugačije, mogli smo uspjeti draga moja, ali nismo znali, umjeli. Jebi ga, ja, stari ljubavni ponavljač , nisam uspio ostati nebo a Sonja nije  uspjela ostati ptica. 

Eto, tu Sonju ne mogu zaboraviti valjda zato što ništa s njom nisu bile obične prolazne stvari.








  

No comments:

Post a Comment