IZGUBLJENI SNOVI

Piše Milan Santrač

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču




                                             IZGUBLJENI   SNOVI

Kad je najavljeno sletanje Lufthanzinog Boinga iz New Yorka i ako se trudila, Ana nije mogla sakriti uzbuđenje koje je preplavilo. Nervozno je išla lijevo-desno netrmice gledajući u vrata kroz koja će se pojaviti putnici. Uvijek je vodila računa o svom izgledu, šta će obući, kako će se našminkati, kakav utisak će ostaviti na ljude oko sebe ali ovog puta tome je posvetila posebnu pažnju. Za to je imala poseban razlog, čekala je Mitra. Diskretnom šminkom istakla je savršeno pravilne crte lica i krupne nemirne oči a uska suknja boje badema koja je jedva  dostizala do koljena i isto takva jakna prijanjale su uz njeno tijelo i isticali skladnost i eleganciju. Njišući se na visonim štiklama izazivala je pažnju svih koji su je susretali. Izgledala je znatno mlađe od njenih 48 godina a baš ta zrelost joj je davala posebnu ležernost i naročiti šarm. Uprkos tome ona se pitala da li izgleda dovoljno privlačno, da li će on pokazati pažnju kakvu su pokazivali muškarci koje je susretala i koji su pokušavali uhvatiti njen pogled i uputiti joj smješak?  Činilo joj se da vrijeme stoji, da je prošla čitava vječnost od kako ga nije vidjela mada su juče koristili Skype i razgovarali više puta tokom dana. Interesovala se za sve tokom njegovih priprema za put, potsjećala ga da ne zaboravi nešto od stvari, da kod sebe zadrži topliju jaknu ili džemper jer su proljetni, minhenski dani još uvijek hladni. Pokušavala je svakog trenutka ostati povezana s njim a on joj se prepuštao jer ga je to ispunjavalo zadovoljstvom Nakon dugo vremena osjećao je sigurnost jer je ona brinula o njemu.

Ko zna koliko puta joj se vraćalo sjećanje u vrijeme kada je Mitar živio u njenoj ulici. Ona je tada bila učenica osnovne škole a on sedam godina stariji od nje i nije primjećivao kako ga ona stidljivo pogleduje. Prijalo bi joj njegovo društvo ali se nije naročito nervirala zbog njegovog odnosa, pažnju i vrijeme je najviše posvećivala školi ali je dobro zapamtila Mitrov izgled. Kasnije, kad je odrasla  njena ljepota plijenila pažnju mladića u gradu koji su se na sve načine trudili naći u njenoj blizini. Njega je viđala tek ponekad jer je otišao iz grada i samo povremeno svraćao.

I Mitar je nestrpljivo očekivao kada će avion dotaknuti pistu minhenskog aerodroma. Tokom leta je pokušavao zaspati ali nije uspjevao, zamišljao je kako će izgledati susret sa Anom. Ni jedan način koji bi zamislio nije mu izgledao dovoljno uvjerljiv. Pitao se šta će mu Ana reći kad se sretnu, hoće li ga poljubiti, šta će joj odgovoriti, da li će biti zadovoljna njegovim izgledom? Do skora nije mnogo mario za razliku u godinama a sad se skoro plašio te činjenice. Koliko su godine na njemu ostavile  traga dok je gazio belosvjetskim kadrmama? Pitanja su mu se rojila a odgovore na njih nije nalazio. Oduvijek je želio vezu sa ženom koja bi ga volila približno koliko bi on volio nju. U dosadašnjem iskustvu nije bilo tako i plašio se da će on voljeti Anu mnogo više nego ona njega?  Dobro je znao da sebe daje cijelog, da će, ako joj se dopadne,  predati sva svoja osjećanja ali nije znao šta i koliko će mu biti uzvraćeno? Nikad neće zaboraviti kako su im se, nakon toliko godina, životni putevi ukrstili. Dok su živjeli u istom gradu, u blizini putevi se nisu doticali, svaki je tekao svojim pravcem. Pitao se, zar je trebalo otići daleko, udaljiti se hiljadama kilometra da bi se tek sada susreli? Već duže vrijeme osjećao se kao izgubljen na pustom ostrvu pa se , boreći se sa takvim osjećanjam, hvatao se za slike prošlosti i miris nostalgije. Usamljenost, na prostorima velike zemlje iza okeana, je kao bolest od koje se duša suši a sjećanja i nostalgija su mali pojasevi koji plutaju oko umornih , izgubljenih lutalica i nude bar malo nade za spas. Pjesnici su takvo stanje podnosili lakše jer su primjećivali i duboko doživljavali stvari za koje obični građanski puk ne zna ni da postoje. Zato oni moraju da optrče mnogo krugova oko neke uspomene koja priča o ljudima i gradovima koja su voljeli prije nego su se izgubili u pustim i sivim gradskim tundrama velike zemlje iza okeana. Tek tad bi shvatali šta su imali a da to nisu znali.  Kao većina ljudi ovog modernog vremena, u časovima usamljenosti , tražeći malo druženja na neviđeno našao se na elektronskom ćilimu i tako pronašao stihove, njemu tada nepoznate spisateljice. Znao je da su vremena poezije i poljubaca u gradskim parkovima odavno prošla ali sječanja na njih nisu izblijedila. Njeni stihovi su ga potsjećali na to vrijeme i grijali mu dušu. Što ih je više čitao sve više su mu se dopadali, poželio je da upozna autorku. Tragajući za, makar, nekim podatakom o njoj pronašao je jednu njenu malu fotografiju koja je, da li slučajno ili namjerno, urađena nejasno. Koliko je mogao razabrati sa fotografije, lice mu se činilo nekako poznato ili ga je potsjećalo na nekog ali nije znao na koga? Ispod fotografije je napisao komentar, više iznerviran činjenicom što je nejasna nego vjerom, da će taj komentar među mnogobrojnim ona uopšte primjetiti. Ali nepredviđene stvari se, ipak, događaju, Iznenadio se kad je Ana odgovorila na komentar. Tako su počeli njihovi razgovori. Njegovog lika se nije sjećala ali je njenu znatiželju privuklo nekoliko fotografija Mitrovog zavičaja koje su stajale pored njegovog imena. Usledila su pitanja, otkud baš one, zašto su baš one važne, na koji je način on povezan sa tim mjesima? Odgovrio je i uzvratio sličnim pitanjima nakon čega su oboje zaključili da su iste gore list , da im je zavičaj zajednički. Bilo mu je jasno zašto mu se, na onjoj nejasnoj fotografiji, njeno lice činilo poznato. Poslije tog prvog, kratkog razgovora izmjenjivali su poruke. Nešto ih je privlačilo pa su poruke postale sve učestalije. On nije skrivao svoj osjećaj usamljenosti jer je prošlo osam godina kako ga je supruga napustila. Pokušaji da upozna srodnu žensku dušu bili su bezuspješni , rijetke veze su trajale kratko a ćerku i sina  nije opterećivao svojim osjećanjima. Ana je, takođe, bila iskrena i u prvim razgovorima rekla kako se bori sa sličnim stanjem, naročito poslednjih nekoliko godina otkako je izgubila supruga. Ni brak joj nije bio naročito uspješan, često se nisu razumjevali, ona se zatvarala u neki svoj svijet koji njega nije zanimao. Ostala je posvećena sinovima, naročito mlađem koga je rodila dosta kasnije. Stariji se već brinuo o sebi i pružao joj svesrdnu pomoć u svemu.
Mitrov brak je stajao na klimavim nogama. Shvatio je to već nakon prve godine zajedničkog života a svi njegovi pokušaji da popravi stanje nisu naišli na razumijevanje. Došla su djeca, prva ćerka pa onda sin. On im je posvećivao svu pažnju i smatrao kako je njegova dužnost sve podrediti njima i da je obavezan podnosi sve bračne nesuglasice skrivajući ih pred drugim ljudima. Tako su prolazile godine njegovog skrivenog nezadovoljstva sve dok ga supruga nije napustila.  

Od vremena kada je on otišao iz grada a Ana ostala život ih je vodio različitim putevima. Samo ponekad su se susretali ali ona nije obraćala pažnju na njega, Svjesna svoje ljepote koketirala je sa  udvaračima koji su se utrkivali oko nje. Možda je i Mitar mogao skrenuti njenu pažnju na sebe ali mu to nije dozvoljavalo vrijeme i porodično stanje, u gradu se zadržavao kratko a mnogobrojni problemi mu nisu ostavljali prostor za opuštanje.Još kao petnaestogodišnjak ostao je bez oca pa su se na njega sručile velike obaveze i teško materijalno stanje sa kojim se, ni sam nije znao kako, izborio a potom počeo graditi kuću. Zbog stalnog nedostatka novca vićionu radova je izvodio sam.

U to vrijeme Anin život je bio gotovo idiličan. Za nedostatak novca nije znala, roditelji su joj zarađivali dovoljno za lagodan život, naročito otac jer je bio na visokom policijskom položaju. Imali su veliku, lijepu kuću, vikendicu na moru i planini, vozili, skupa kola. Uprkos tome nije postala razmažena i ohola, ostala je skromna. Od svih svojih udvarača izabrala je vojnog pilota. Roditelji su podržavali tu vezu, on je dolazio kod njih u kuću, odlazili su zajedno na ljetovanja i skoro svako veče izlazili u neki otmjeni restoran ili na zabave. Nije se udala za njega jer joj nije bio vjeran u šta se sama uvjerila. Kasnije je imala još nekoliko kraćih veza iz kojih je izlazila povrijeđena. Tada je shvatila da njenim udvaračima nije stalo samo do njene ljepote već da su željeli izvući korist zbog položaja njenog oca.A onda je upoznala svog budućeg supruga koji joj se u početku nije dopadao ali je ubrzo shvatila da je iz imućne porodice što mu je omogućavalo da joj čini razne ugodnosti. Razočarana u ranije veze, sve više joj se dopadala njegova pažnja. On je to iskoristio i zaprosio je. Pristala je i nakon kratkog vremena su se vjenčali. Živjeli su ugodno sve do početka rata koji ih je rastavio na duže vrijeme. Možda je rat bio izgovor ili samo okidač za njenu odluku da se razdvoje i razmisle o budućnosti. Do početka rata nisu posvećivali pažnju činjenici da su pripadali različitim vjerama, ona je hrišćanka a on musliman. Njihovim roditeljima različitost vjera nije smetala jer su pripadali vladajućem režimu toga vremena i izjašnjavali se kao ateisti. Niko od njih tada nije znao koliko će ta činjenica postati važna, čak presudna za mnoge ljude. Ana je sa dvogodišnjim djetetom u naručju krenula u neizvjesnost, uputila se u Srbiju da u okrilju naroda kome je , po rođenju, pripadala potraži zaštitu od pomahnitalih nacionalista. Molila je supruga da pođu zajedno ali je on odbio, smatrao je da mu je mjesto među ljudima njegove vjere. On se zlopatio u ratnom , tamnom vilajetu a ona se teško nosila sa nevoljama ratne izbjeglice. Radila je razne poslove, trpila poniženja i uvrede okoline koja nije imala razumijevanja za njeno stanje. Kako je vrijeme odmicalo, godinu za godinom sve više je u njoj rasla želja da se vrati u rodni grad, da pronađe supruga kako bi nastavili zajednički život. Željela je da sve ratne nevolje prođu, da ih, što je moguće prije, zaboravi. Kad su prestala ratna dejstva i nastupilo primirje, vratila se nakon pune četiri godine.  Supruga, skoro nije prepoznala. Težak život, bez dovoljno hrane i osnovnih zivotnih potrebština ostavili su na njemu duboke tragove. Koristila je sve mogućnosti kako bi učinila život dostojnim ali joj nije polazilo za rukom. Većina prijatelja i poznanika je okretala glavu na drugu stranu, smatrali su je izdajicom a uz sve te probleme stigli su i zdravstveni. Razboljela se a lijekova nije bilo. Bila je prinuđena vratiti se u Srbiju ali ovog puta je uspjela ubjediti supruga da krenu zajedno. Zaliječila je bolest a potom su se uputili u inostranstvo i napokon se zaustavili u najljepšem, alpskom kraju Dojčland republike. Počeli su raditi i kad je pomislila da su nevolje ostale u prošlosti dogodila se ta kobna noć. Anin suprug je doživio težak moždani udar i upao u komu koja će se, nakon devet mjeseci, njene teške brige i njegovanja završiti njegovim odlaskom.
Slušajući njenu priču o minulim događajima, Mitar je pokazivao razumijevanje i iskreno žalio kroz šta je sve morala proći. Tako ga je boljela njena sudbina. Bio je spreman učiniti sve da joj zaliječi stare rane, da ih zaboravi da je učini srećnom.

I njegov put je bio trnovit. Sva događanja tih devedesetih mu se nisu sviđala, brinuo je u šta će se pretvoriti. Prijetili su, zveckali oružjem, stizala je svekolika kriza. Razmišljao je kako da postupi, razum je uzmicao pred naletima gluposti i sile koju su provodili pripadnici novih vlasti a ne rijetko i kriminalci. Valjda su svi osjetili da im se ukazala prilika silom realizovati ono što pameću nisu bili u stanju, pokazivali su do tada skrivenu mržnju prema svim različitostima i poštenju. Često se sukobljavao sa takvim ljudima što je ne samo njemu već i porodici otežavalo boravak i ugrožavalo sigurnost. Nije se odazivao na pozive za mobilizaciju i odbijao učestvovati u sukobima pa je nakon nekoliko hapšenja shvatio da moraju ostaviti sve i otići bilo gdje, samo što dalje od zla koje je sve više nadolazilo. U tajnosti se spakovao, sjeo u kola sa suprugom i djecom te uputio u Srbiju.Uz mnogo nevolja i dugog putovanja prešli su na drugu obalu Drine. Osjetio je olakšanje ali su ubrzo stigli novi problemi. U Srbiji je vladala nestašica, prodavnice prazne, redovi  za hljeb i mlijeko su bile  svakodnevne slike u gradovima. Preduzeća su zatvarana ili su bila pred zatvaranjem, posla nije bilo. Mitar se dovijao kako je znao, neko vrijeme je radio u firmi čiji se vlasnik više bavio kriminalnim radnjama nego očuvanjem posla. Neredovno je primao platu koja je svakako bila obezvređena inflacijom. Morao je tražiti izlaz pa je obilazio ambasade. Nakon mjeseci provedenih u redovima čekanja naziralo se rješenje. USA je odobrila ulazak 1500 izbjeglih lica iz BiH. Sa porodicom se našao na tom spisku i nakon izvjesnog vremena su otputovali u tu veliku i daleku zemlju. I tamo su ih dočekali problemi. Nisu imali rođake ili prijatelje koji bi im pomogli, bez znanja jezika sa par kofera su se našli u gradu koji je imao više stanovnika nego država Jugoslavija koja se raspadala. Kad god bi se sjećao tog vremena kroz njega je prolazila jeza. Znao je da te dane nikad neće zaboraviti ali se trudio što manje pričati o njima. Sam je pronašao neke zemljake među kojima je bio jedan pravoslavni sveštenik koji im je pomogao. Pronašao je prvi stan, prvi posao i tako je, za njh, krenuo novi način života. U nepunih 20 godina koliko je proveo u toj zemlji, radio je mnogo i štedio i sve to vrijeme priželjkivao da se preseli negdje u Evropu. Tako bi fizički bio bliži zavičaju koga je uvijek nosio u srcu , o kojem je sa ponosom pričao. Više puta je to spomenuo Ani čemu se ona radovala a nešto kasnije ga pozvala da dođe kod nje i ponudila mu svoju pomoć. Njena ideja mu se dopala ali je u startu nije prihvatio.  Ako se odluči preseliti značiće to da će se udaljiti od djece. I ako su odrasli ljudi, želio je biti u njihovoj blizini, podijeliti sa njima brigu, pružiti savjet i podršku kad im zatreba. Bio je sumnjičav, kako će se snaći u drugoj stranoj zemlji čiji jezik ne govori, da li će uspjeti pronaći posao, koliko mu ona realno može pomoći? Imao je iza sebe dvije decenije pečalbarskog života i njegove početničke muke je već jednom preživio. Plašio se da li ima snage još jednom prolaziti kroz to. Kako je vrijeme odmicalo a Ana i on se zbližili sve mu je izgledalo jednostavnije i prihvatio je njen poziv i evo ga pred susretom s njom kome se iskreno raduje i nada kako i ona osjeća isto.


Anino uzbuđenje je raslo pojavom prvih putnika na vratima. Mitar se pojavio među poslednjima jer ga je zbog velikog prtljaga zadržala carinska kontrola. Među mnogobrojnim ljudima koji su nekog čekali Ana se izdvajala  najljepšim sjajnim očima i srdačnim osmjehom. Kad su im se pogledi sreli ostali su vezani u čvor, ništa i nikog oko sebe nisu primjećivali. Prišao joj je i ona mu se bacila u zagrljaj. Skoro da nije znao kako da reaguje, zbunjen i preplavljen uzbuđenjem koje mu je činilo prijatnost kakvu nikad ranije nije osjetio prema nekoj ženi. Ljubio je on nju i ona njega, veoma strasno. Nije ih bilo briga za ljude koji su se tu nalazili i zagledali se u njih.  Kroz Mitra je prošla neka čudna struja, dlanovi su mu se oznojili dok je Ana drhtala  u njegovom naručju. Krenuli su prema izlazu a ona ga je držala i stezala za ruku. Sve mu je prijalo, osjetio je iskenu dobrodošlicu, u njenim očima je prepoznao iskrena osjećanja a to je želio, baš to mu je trebalo. Ona je imala bezbroj pitanja za njega, nije stizao da odgovori na jedno a ona je postavljala drugo. I on je želio pitati nju za sve, kao da se nikad nisu čuli, često su istovremeno govorili pa su im se riječi mrsile a oni ih raspetljavali pa sve to ponavljali više puta. Kad bi u isti glas nešto izgovorili i glasovi im se sudarili propratili bi to glasnim smijehom. Stotinjak kilometara puta do Aninog stana im je prošlo brzo jer nisu prestajali čavrljati. U stanu ih je čekao  spremljen ručak. Bilo je jasno da Ana prošle noći nije spavala, željela je da sve bude na svom mjestu kad Mitar stigne , da ručak bude spreman. Servirala je sto a on je zadovoljno posmatrao kako igra oko njega, koliko se trudi, izgldalo je da pleše najlepši ples. Čim su ušli u stan obukla je širu suknju, divno je izgledala u njoj i pristajala je njenoj ženstvenosti. Rekao je kako ga uzbuđuje kad se okrene i tresne sa tom suknjom na šta se ona smješkala i koketno vrckala. Očigledno su joj prijali njegovi komplimenti. Poslije ručka mu je predlagala da legne i odmori se ali je on to odbio. I ako nije spavao prethodnu noć umor nije osjećao, želio je svaki trenutak provoditi s njom. Razgovoru među njima nije bilo kraja, proveli su prvu zajedničku noć prepunu obostrane strasti. Dopadali su se jedno drugom ali je Mitar sve do dolaska pokazivao strah da li će biti harmonični? Godine iza njega su ga naučile koliko je važna harmonija između muškarca i žene. Možda će se neka sitnica isprečiti među njima. Harmonija ili postoji ili ne, bez nje nema strasti i zadovoljstva, nema radosti. Ana ga je sve vrijeme uvjeravala kako je sigurna da su oni stvoreni jedno za drugo i da zna kako harmonija među njima već postoji.  Bila je u pravu , kod prvog susreta, prve zajedno provedene noći razvijale su se njegove sumnje i strahovi. Koliko je na njega ta noć ostavila dubok trag pokazao je par godina kasnije  napisavši  stihove:

                   

Sad kad si mi blizu,
Na dohvat ruke
Kosu ti mrsim pogledom i željom

Ti, sa anđeoskim stasom
Vitka kao breza i svesna svoje lepote
Mamiš me svojim telom
Mudro mi govoriš,zaboravi vapaj kad smo bili sami

Potsjećaš me na pticu,
Koja mesto krilima,zaleprša osmehom
Onda zasvetliš u mraku,
Kako, samo ti možeš

Potom ti haljina lagano sklizne 
Na tvom telu ostaje samo plamičak mirisne sveće i moje ruke
Nose nas iste strasti

U oganj se pretvaramo
Šapatom mi govoriš,
Sa tobom sam u nesvesti bila i nebo dotakla
A ja zadovoljan ćutim

Zaista su pristajali jedno uz drugo, rijetko se mogao vidjeti tako skladan par. Svi koji su ih poznavali su im to govorili a Ana se ponosila tom činjenicom. Ona je bila niža i mlađa od njega taman koliko je trebalo. Pravilnih crta lica, skoro ponosnog držanja pri hodu i vedrog raspoloženja plijenili su svojom pojavom. Mitar se šalio s njom govoreći joj da ih lažu, da im podilaze a ona se borila sa tom njegovom šalom sve dok on ne popusti i prizna šalu.

Tako je počelo njihovo slatko vrijeme. Imali su raznih peripetija oko sređivanja papira za Mitrov boravak ali je poslije nekoliko mjeseci počeo  raditi što im je davalo materijalnu sigurnost. Krajolik u kojem su živjeli je najljepši dio Njemačke. Visoki i oštri vijenci Alpa djeluju impozantno. Teško je reći kad su impresivniji, tokom zime kada se okite bjelim snjegovima iz kojih oštro stremeći ka nebu izviruju skoro crni kameni grebeni ili u vrijeme kada  ih  vrelo ljetno sunce obasjava. U rano proljeće  u  podnožju procvjetaju livade ispesjecane putevima koji zavijaju izbjegavajući strme padine i vode do svih sela i farma. Posebnu ljepotu daju im, kao kristal čista, jezera sa nebrojenim jatima ptica .

Zajedno su kuvali, gurali se u kuhinji kako je Ana govorila, izlazili u grad, odlazili u šetnje do obližnjih jezera ili se penjali na neki vrh. Kad se prvi mrak uvlačio u domove Ana je imala običaj da uključi lampe u dnevnoj sobi, iskrade se u kuhinju i pripremi neko svoje kulinarsko iznenađenja. Cijeli stan bi se ispunio divnim toplim mirisom  a ona bi to servirala na malom stolu. Sjela bi pored Mitra i kad bi se poslužili privila  se uz njega , poljubila ga i rekla: 

" Pričaj mi nešto lijepo, onako kako samo ti umiješ".

Tražila je da joj priča sa velikim osmjehom i gledala ga svojim krupnim, veselim očima čiju molbu nikad nije odbio.

"Hoću Ana",

odgovorio bi , prigrlio je desnom rukom a drugom je milovao po kosi koja je mirisala na šampon od lavande. Nakon kraćeg vremena spuštala je glavu na njegovo krilo, to je najviše voljela i govorila kako njegove ruke imaju  posebnu toplinu i energiju. Kad bi joj ispričao nešto duhovito smijala se zvonko a onda hitro ustajala i donosila nešto za piće. Voljela je da joj grije noge kad legnu u postelju a on se, kao bajagi, nećkao. Oboje su više voljeli obične, male životne sitnice i smatrali ih dijamantima života, nego krupne , raskošne  stvari. Radovali su se malom a njih je to činilo velikim ljudima. Ana se svuda i svakom hvalila Mitrovom marljivošču i dobrotom, njegovo ime je često bilo na njenim usnama, svoja zadovoljstva je rado dijelila sa drugima a on to nije volio. Smatrao je da njihovu sreću trebaju čuvati samo za sebe i da većinu ljudi ne zanima kako drugi žive, da li su srećni pa zašto bi im o tome govorili? 

Sve je teklo kako se samo moglo poželjeti a onda se Mitar ozbiljno razbolio. Došli su teški dani,  dva puta je boravio u bolnici te nakon mnogo problema uspio se zaliječiti. Bolest je ostavila trajne posledice na njega. Ana je sve vrijeme bila njegova podrška, obilazila ga u bolnici, hrabrila ga da izdrži. Bio joj je neizmjerno  zahvalan na svemu što je činila za njega. Mitar je kasnije izbjegavao razgovarati o svojoj bolest, čak i s njom , želio je svoju nevolju zadržati u sebi ali je teško patio zbog toga. 


Nakon tih događaja je osjećao kako njihov odnos nije više kakav je bio ali  nije znao zašto?
Nije uspjevao pronaći odgovor kada i zašto su se počeli udaljavati , nisu imali objašnjenje  šta se dešava. Možda  je njegova bolest bila razlog obostranom udaljavanju a voljeli su se  iskreno, možda joj  nije dovoljno pokazivao koliko mu ona znači? Nisu se svađali, samo su se manje smijali, sve više su ćutali, svako se zavlačio u neku svoju čahuru.  Mitar je zaključio da im  odnos ide pravcem koji ne želi. Tražeći uzroke počeo je razmišljati o svojim ali više o njenim postupcima. Isto je činila i ona. Počeli su  primjećivati stvari koje do tada nisu smatrali važnim niti su im poklanjali bilo kakvu pažnju. On joj je sve češće skretao pažnju na preveliku impulsivnost, govorio joj da na nečiji postupak reaguje mirnije, staloženije da ne podiže glas. Govorio joj je da je previše ljubomorna, posesivna što su  svi drugi ljudi sa kojima su kontaktirali primijetili. Ljutila se zbog tih primjedbi i uzvraćala svojim za njegovo ponašanje. Zbog toga bi se ljutnuli i onda danima ne bi razgovarali. Sve češće mu je prigovarala zašto se nije razveo od supruge mada joj je više puta detaljno objašnjavao šta ga je spriječilo da to učini. Prošlo je više od deset godina kako ga je napustila, duži dio tog vremena su živjeli na dva različita kontinenta pa je to bilo nemoguće izvesti a  kad je i on došao u Evropu i bio spreman za razvod advokat mu je posavjetovao da prije toga prenese imovinu u vlasništvo svoje djece kako se ne bi otvarao novi parnični postupak oko diobe imovine. Na taj način  bi se  kasnije izbjegli eventualni problemi.  Za to je trebao pristanak oba supružnika jer su bili ravopravni suvlasnici. Ona je otezala sa svojom odlukom a Mitar nije želio učiniti nešto čime bi oštetio prava djece.  Realno nije mogao ubrzati postupak a njegov karakter nije trpio pritisak. Koliko je ona više inzistirala na tome osjećao je sve veću mučninu. Takav je bio oduvijek, volio je lične  odluke donositi sam, bez pritiska  kad je siguran da će uspjeti. Nije to krio od Ane, znala je da ima takav karakter ali nije ga željela prihvatiti kao realnost. Valjda je mislila da to može promijeniti. Njegove opomene zbog lubomore i posesivnosti su nju vrijeđale a njega je vrijeđalo što je neprestalno ponavljala kako je on sračunat , korisoljubljiv, da je iskoristio njenu ljubav i pomoć kako bi obezbjedio za sebe boravak u Evropi. Ovi prigovori će vremenom  postati njhov kamen spoticanja. Uz njega su dolazili sve češći nesporazumi, nerazumjevanje. Često su se raspravljali oko nevažnih sitnica i pravili među sobom sve dublji jaz. Onda mu je Ana jednog dana rekla da pokupi svoje stvari i ode. Tog trenutka su oboje bili ranjeni, ona zato što je to izgovorila a on zato što su te riječi sišle sa njenih usana.  Otezao je sa pakovanjem svojih stvari, želio je oboma pružiti priliku da bar još jednom razgovaraju, da pokušaju sačuvati zajednički stvaranu sreću. Primijetila je to i požurivala ga sve dok se vrata za njim nisu zatvorila. Tako su Ana i Mitar , svako za sebe, sanjali divne snove, onda ih pretvorili u zajedničku stvarnost i na kraju izgubili. Valjda je tako moralo biti, ne znam zašto, možda zato što na ovom svijetu treba da postoji iti broj ljubavi pa jedne moraju nestati da bi se druge rađale? Sada su svjetla u njihovom, nekad zajedničkom, stanu ugašena  i Ana ga je napustila, nema ničeg toplog u njemu ni onih slatkih opojnih mirisa, ni zvonkog smijeha, sve je nestalo za čime ostaje vječiti žal. Pored žala ostaju i prve krupne oktobarske pahulje koje padaju pokrivajući tragove jedne velike ljubavi.