GASTARBAJTERSKA

Piše Milan Santrač

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču



                                        GASTARBAJTERSKA

Iz crkve, poslije večernje službe sam izašao među prvima i kao obično nastavio prema dijelu grada gdje stanujem. Kiša je rominjala a košava postajala sve oštrija pretvarajući kapi kiše u kristale bijelih pahuljica. Umoran i promrzao u decembarskoj noći riješim da svratim u kafanu, da se okrijepim čajem, možda i rumom.

"Druškane moj, Minhen, Cirih, Linc ili bilo koji grad ne rješavaju problem gladnih duša i stomaka",

započeo je razgovor druškan kojem sam se pridružio za kafanskim stolom jer drugog slobodnog mjesta nije bilo. Pio je pivo i jeo mesni narezak sa novina prostrtih ispred sebe. Nisam znao kako se zove, čime se bavi, poznavao sam ga iz viđenja i ništa više. Njemu to nije smetalo da samnom razgovara kao da me poznaje dugo.

" Druškane, hoćeš da jedeš samnom", upita me čim sam sjeo,  "nemam mnogo ali ćemo podijeliti"? 

" Ne, hvala, nisam gladan", odbio sam ponudu.

"Navalili ovi gastarbajteri, nastavio je moj slučajni sagovornik, ne možeš od njih proći kroz grad, božićni praznici pa krenuli u rodni kraj da se kurče, da pokažu nova k0la, jebala ih kola, ko se čudi njihovim kolima"? 

"Cirih, Minhen, pa šta, ljudi hodaju njihovim kaldrmama i naših je dosta među njima, gledaju izloge i bogataše kako voze skupe limuzine a svi su oni građani drugog reda. Rade mnogo a žive skromno. Ima ih koji odlaze u onaj njihov Karitas, javnu pomoć, da uzmu neku hranu ali se skoro svi kurče kad dođu na odmor. Prave se važni, pričaju kako su se snašli, kako mlate velike pare i žive na visokoj nozi. Poznajem nekog našeg Jagodinca, imao je kafanu sličnu ovoj u kojoj sada sjedimo. Bio je iz, tamo nekog, sela pored Jagodine a u Njemačku je stigao sa svojom, mladom, lijepom ženom. Ne znam kako, uspio je zakupiti manji prostor uglavljen između dvije zgrade u kojem je ranije bila kafana. Prvi vlasnik je ostavio sav namještaj a Jagodinac je to malo dotjerao i počeo raditi. Njegova žena je sjajno kuvala i zahvaljujući njenom kuvarskom umjeću dobro su poslovali sve dok se ona nije zaljubila u talijana Frančeska i pobjegla s njim u Italiju. Jagodinac je ostao sam da tuguje i propada, jedino što je znao bilo je da sipa piće sve rjeđim gostima a kad njih nije bilo sipao je samom sebi sve češće se, teško, opijajući. Stalno je vrtio istu ploču, Dilajlu Toma Džonsa, valjda ga je pjesma bivšeg rudara o nevjernoj Dilajli potsjećala na vlastitu sudbinu. Onda su mu ztvorili kafanu jer nije platio porez i ko zna gdje je završio?
Nije ni meni bilo lako, često sam bio bez posla a ja sam mislio, kad bi moja majka znala kako živim, plakala bi svakog dana. Srećom nije znala i pisala mi da pomognem nekom našem rođaku, da dođe kod mene, da mu nađem posao. Ja sam smišljao šta da joj slažem, nemam posao, stan u baraci dijelim sa zemljakom iz Bosanskog Petrovca. Zemljak me uvjeravao kako se velika sreća dugo čeka, one male brže dođu ali brzo i odlaze. U baraci smo imali grijalicu, često pokvarenu a kad je stigao decembar on mi je rekao: "sad smo tek najebali, smrznućemo se". Nije me prepoznao taj zapad, majki mu ga nabijem. Koliko puta sam sebe prekorio što sam bio naivko i vjerovao da ću na tom zapadu naći sreću veću od one koju sam imao u djetinjstvu".

Kratko smo ćutali a onda me on upita:

" Odaklen si ti"?

"Iz Čikaga", pohvalih se.

"Tamo živš" ?

"Jes, vala, živim tamo", potvrdih uvjerljivo.

"Auuu, kako to uspjevaš", upita on začuđeno?

" Tako, nekao uspijevam", odgovorih, praveći se malo važan.

"Slušaj, i ja sam bio tamo, dugo sam bio u tom Čikagu, ali vala nisam živio, nije mi polazilo za rukom, ne može se svuda živjeti".

Ispio je pivo, pokupio konzervu , ostatak hljeba , ustao i otišao. 
Dugo sam gledao za čovjekom , mojim slučajnim sagovornikom koji je pio pivo i jeo mesni narezak sa novina za kafanskim stolom.
Ubrzo sam i ja izašao i nastavio da hodam dugim bulevarom Novog Beograda osvrćući se kako bih zaustavio neki taksi. Ispunjavalo me osjećanje da sam se konačno vratio iz nekog izgnanstva, iz dijela života koji je izgledao kao kazna zbog nekog, meni nepoznatog, grijeha. Ali, uprkos hladnoj košavi, meni je oko srca toplo jer me sačekao i prigrlio ovaj  divni grad. Kako je lijepo kad pripadaš nekom ko te nikad nije zaboravio. Osjetih se prevarenim i zavedenim šarenim lažama koje su me odvele da lutam a sve što sam vidio tamo, bilo je tu. Htjedoh to reći jednoj grupi mladića i djevojaka koji su kretali na put ali sam odustao znajući da mi neće vjerovati..