Piše Milan Santrač
VOSTANI SERBIE
Ne znam da li da tužim grad Beograd ili organizatore skupa u Beogradskoj areni, ili sve đuture. Evo zbog čega. Zbog nanijetog duševnog bola, zbog toga što sam bio primoran da zakasnim na otvaranje sajma knjiga. Zašto sam kasnio? Zbog haosa u novobeogradskom pašaluku , plus prigradska naselja , nastalog saobraćajnim kolapsom u kome su učestvovala prevozna sredstva svih modela i registarskih oznaka koje ova zemlja ima. Samo su falile čeze. Sjatilo se partijsko članstvo da u Areni obilježi pet godina postojanja Srpske napredne stranke. Pet godina nije šala, to je već zrelo dijete za predškolsku ustanovu.
Tako zarobljen usred gužve, stojim na jednoj nozi, u autobusu bez uključene klime, a napolju miholjski dan, 25 stepeni. Vozaču još niko nije objasnio da uključivanje klime zavisi od vremenskih prilika i temperature vazduha, ne od godišnjeg doba. Jeste jesenji mesec, ali je dan ljetnji. I po tom ljetnjem danu barim se u konzervi i gledam u taj svijet koji hrli u Arenu, a ne pjeva Madona. Odužilo se, autobus uklješten automobilima i masom, ni napred, ni nazad. Napolju se vijore stranačke zastave, poneki, bogami, i zapjevaše. I vozač autobusa bi mi sumnjiv, smješka se, zvižduće, otpozdravlja masi. Bješe me strah da ne iskoči s radnog mjesta i pridruži se barjaktarima; uplaših se da ne ostanem zaglibljen u blatu.
I kao što se od domaćina očekuje, na početku ceremonije Aleksandar Vučić pozdravio je goste, pristigle odasvud, rekavši da je „SNS stranka nastala iz potrebe Srbije da preživi, a da se (u Areni) nisu okupili da slave nego da saberu šta su uradli i šta im je ostalo. Vapaj Srbije da preživi čuje se odavno, samo su u toj stranci pogrešno to shvatili. Morao je Vučić da prizna i da je govor pisao tri dana, pa spontano rekao, ne krijući tremu: "Dok ovdje stojim pred vama, čvrsto se držim za govornicu da od treme, odgovornosti i straha pred vama, ne bih pao". Ne tako davno, u Areni, "Riblja čorba" održala je koncert na kom su se orili slični stihovi: "Dok stojim za šankom, djelimično pijan…" No, to je već rokenrol. Nije to muzika za posjelo.
Sabor je nastavljen Vučićevom konstatacijom: "Ekonomija, napredak i ozdravljenje srpske privrede, stvaranje ambijenta, dovođenje investitora i nova radna mjesta biće ključni u našoj politici. Svu svoju snagu i energiju svi ćemo da potrošimo da bi ljudi živjeli bolje i to neće biti lako i jednostavno, jer dno smo dotakli i kuću moramo da gradimo iznova". Kad već pomenu kuću, a šta bi s onom kućom na Kopaoniku koja se mjeri hiljadama kvadrata i zovu je hotel? Bila je do 1. jula ove godine vlasništvo Jugobanke, kada ga je za 2.087.516,00 eura kupila Vlada Srbije, da bi ga samo 15 dana kasnije, prodala kompaniji "Kopaonik Property Investment LLC" iz Ujedinjenih Arapskih Emirata za samo 1.500.000! Ne reče Vučić okupljenoj masi da je Vlada hotel prodala za gotovo 600.000 eura manje nego što ga je kupila. Biće da ga je za 15 dana nagriz'o zub vremena pa je prodat kao sekundarna sirovina.
U istinu o kupoprodaji hotela nikako se ne uklapa ono što, u Vučićevom govoru na vašaru, dalje sledi: "Mi smo stranka povjerenja, kažemo istinu i kad je teško, posao koji radimo moguć je samo uz konsenzus. Odluka da platimo cijenu, da stignemo vrijeme prevazilazi moći jedne stranke. Takve odluke traže dogovor naroda, važno mi je da naše odluke podrži narod a ne stranke. Ljudi će istrpjeti muku ako vide pravdu". Tu već nastaje mučnina od pravde. Nastavljajući govor koji je pisan danima, kaže da je obaveza SNS-a da "poveća fiskalnu odgovornost, da u administraciju ne zapošljavamo rođake i partijske funkcionere kao što je to bio slučaj do danas. Nema mojih i Tominih u SNS-u", reče Vučić i ne trepnu. Nema, vala, ni mojih. A Tominih ima, sin Radomir je predsjednik Izvršnog odbora Srpske napredne stranke.
Došao je onda red i na osnivača i bivšeg predsjednika stranke, Tomislava Nikolića, oca onog Radomira, a , kako voli da kaže i Vučićevog političkog oca. Kaže otac Tomislav: "Ne upadajte nikada u zamku svoje sopstvene veličine. Ponosan sam na Vučića uprkos šibanju vjetrova koji šibaju sa svih strana". Ponosan na stranačko prvorođenče, Nikolić je nekima u stranci zamjerio zbog toga što su se sklonili u hladovinu i borbu za svoj ponos prepustili nekolicini, Aleksandru Prvom Vučiću, prije svih.
Došao je onda red i na osnivača i bivšeg predsjednika stranke, Tomislava Nikolića, oca onog Radomira, a , kako voli da kaže i Vučićevog političkog oca. Kaže otac Tomislav: "Ne upadajte nikada u zamku svoje sopstvene veličine. Ponosan sam na Vučića uprkos šibanju vjetrova koji šibaju sa svih strana". Ponosan na stranačko prvorođenče, Nikolić je nekima u stranci zamjerio zbog toga što su se sklonili u hladovinu i borbu za svoj ponos prepustili nekolicini, Aleksandru Prvom Vučiću, prije svih.
Bilo je tu još narodnih umotvorina, koje iz higijenskih razloga ne bi bilo uputno navoditi, ali nije bilo svih onih gostiju za koje se očekivalo da će s domaćinom duvati u tortu s pet svjećica. Ne bješe tog dana predsjednika vlade Ivice Dačića, službeno odsutnog. Za njega se kaže da je prvi među jednakima, pa ako je tako, onda je njegov prvi potpredsjednik , ako ta riječ uopšte postoji , pokazao da je prviji i od Dačića. Jedna riječ, dva značenja , moć i sila. U masi zvanica nije primijećeno ni muvanje onog Aleksandra Vulina, i on je, izgleda, bio službeno odsutan. Nije stigao na vrijeme da se iskobelja iz maskirno crne uniforme i da uskoči u komemorativno crno odijelo?! Važno je da su tu bile veličine Vulinovog gabarita, turbo-zvijezda Aca Lukas, vlasnik farme, poljoprivrednog dobra i Televizije "Pink" Željko Mitrović, pjesnik, zaštitnik i ljubitelj djela Radovana Karadžića, Gojko Đogo…
Da lakše podnesem burnu prošlosti provedenu, ispred sportske Arene, u prepunom vozilu GSP-a bez klime, pomogli su mi oni koji su u to vrijeme uživali na Sajmu knjiga. Svuda knjige, nigdje stranačkih zastava, ljudskog stampeda, predizborne kampanje. A napolju toplo, ljetnji dan, plavo nebo i sunce koje tone za horizont. U Areni, odjekuju "Vostani Serbie" i neriješen rezultat. Na semaforu: domaći nula , gosti nula.
