Piše Milan Santrač
"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija
PISMO MAJCI
Rekli su mi da si tužna,ostarela mati
Što već dugo videli se nismo
Nek radosti tvome srcu pruži,
Makar neko moje kratko pismo
Od teškoga rada ruke su tvoje umorne,svele
Al' još ih vidim kakve su bile
Uz drhtavu svetlost petrolejke lampe,
Dok su za mene košulju šile
Nije važno što nam vreme ide,
Što i moja kosa već odavno sedi
Oči te moje uvek istu vide
Sećanje na tebe i na tvoju ljubav nikada ne bledi
Brineš,mati,da li mi je dobro,mori li me seta
Za zdravlje moje ti se moliš Bogu
Daljina nas razdvojila na dve strane sveta
Pa ti češće dolazit' ne mogu
Znam ja dobro da ti nije lako
Da me uvek čekaš, kada ću ti doći
Ti zbog svega uvek strepiš,tako
Pa provodiš budna i dane i noći
Najtoplije mesto naša kuća beše
Kad mi loše ide il' me ljuto rane,
Pod njenim krovom brige mi se reše
Sve oluje u meni se smire i ponovo lepši dan osvane
Ne može tuđin brat da ti bude,
Kao da i sad čujem tvoje reči
Živim sa njima a ne znam ove ljude
Pa misao svaka,upućena tebi,moju dušu leči
Želim da se svome domu vratim
S prvom lasom u rano proleće,
Da nestane samoća i muka
Tad u vrtu našem,trešnja procvetaće,
Što je tvoja zasadila ruka
I ne brini,mati moja,stara
Tebi treba mira i odmora
Kad se vratim i brige te prođu
Biće opet lepih razgovora
Milan Santrač
Piše Milan Santrač
"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija
PRVI TELEVIZOR U ČARŠIJI
Sjetih se onog Balaševićevog stiha:"nema više dobri svete one lepe šeset pete". Eeee,da,te godine su otišle u prošlost ali su ostala sjećanja na dogadjaje iz tog vremena. Bila su to stara,dobra vremena u kojima se živjelo sporije,sa mnogo manje svega što nam je trebalo ali sa više zadovoljstva od ovog današnjeg stanja koje je zavladalo ljudima. Svemu što se dešavalo u državi pa tako i u našoj čaršiji smo se radovali. Pratili smo šta se dašavalo kod nas i u svijetu preko nekoliko novina,čitala se Borba,Politika i Oslobodjenje. Nije bilo žute štampe,naslovnice su bile ukusno osmišljene za razliku od ovih današnjih sa kojih nam pod nos guraju gole ženske sise,dupeta a sve češće i medjunožja. Slušao se radio,ko ga je imao,glavne vijesti, pjesme sevdalinke i poneki šlager koje su izvodili,Ivo Robić,Đorđe Marjanović,Anica Zubović,Lola Novaković. Slušali smo poznati glas Radivoja Markovića koji je prenosio fudbalske utakmice i navijali kao da smo prisustvovali na stadionu.
I onda je jednog dana,nikad ne znam čijom odlukom,u čaršiju stigao prvi televizor,za tadašnje vrijeme,čudo tehnike. Kupljen je novcem radnika pilane zbog čega su ga svi smatrali zajedničkim vlasništvom jer je većina ljudi radila u toj fabrici. Mislim da se zvao Atlas a ko ga je proizveo,nikog nije zanimalo? Taj televizor je imao noge koje su bile duže od 50 cm, u to vrijeme, slične noge su imali još neki komadi namještaja. Noge su se pokazale veoma praktičnim jer su ga podizale visoko na stolu gdje je stajao pa je njegov ekran bio vidljiv mnogobrojnim gledaocima koji su se tiskali u ne velikoj sindikalnoj sali gdje su ga smjestili. Ta prostorija i nije bila neka sala,samo smo je tako zvali. Nalazila se u centru čaršije u prizemlju jedne zgrade i u nju se ulazilo direktno sa ulice sa par stepenica. U njoj je bilo nekoliko stolova i stolica jer su se tu održavani sindikalni sastanci zaposlenih radnika pilane pa smo je zato zvali,sindikalna sala. Sindikati su tada bili važni,bar smo mi tako mislili.U tu salu će kasnije biti smještena banka koja je radila sve do poslednjeg rata. Za televizor je bio zadužen jedan čovjek koji se, kao nešto, razumio u njegovo rukovanje. On je salu otključavao svakog poslijepodneva i uključivao televizor a mi smo program,koji tada nije trajao tokom cijele noći kao danas, pratili do kraja. U salu se teško moglo ući ako samo malo zakasnimo, posebno je to bilo teško nama, djeci a dozvoljavali su nam da se smjestimo sasvim ispred ekrana kako nam odrasli ne bi zaklanjali ekran. Često smo se do svog mjesta morali provlačiti kroz šumu nogu u čemu je najspretniji bio naš drug Ićo koga sam ja zvao Vargas. Bio je najsitniji od nas i najspretniji. Kao šilo se provlačio izmedju nogu i grabio mjesto. To je za nas bilo važno jer nam je šapatom prenosio šta smo propustili dok mu se nismo pridružili. Mnogo ljudi je dolazilo,svi su željeli gledati program neovisno šta je prikazivano. Za većinu je to bila zaista predstava u kojoj su uživali. Dok je televizor radio,obavezno je gašeno svjetlo,valjda su to smatrali bioskopom. Svi pušači a bilo ih je većina u sali nisu gasili cigarete. Palili su jednu za drugom a plavičasti dim je treperio i potiskivao vazduh koji je sve teže ulazio u prostoriju. Za kratko vrijeme, svi su prepoznavali glasove Branislava Surutke,Miće Orlovića,Dušanke Kalanj koji su se obraćali gledaocima.
U to vrijeme Jugoslavija je imala veliku prvu fudbalsku ligu u kojoj su se takmičili pored C.Zvijezde,Partizana,Dinama,Sarajeva i drugi klubovi koji već dugo godina ne postoje. Bili su to Novi Sad, Trešnjevka,Split i još dosta drugih a mi smo redovno gledali sve utakmice i ako nisu igrali oni za koje smo navijali. Problem nam je predstavljala tada nesavršenost tehnike. Slika na televizoru se često kvarila,pretvarala se u kose pruge u bojama od crne,sive do bijele u svim nijansama. Nas je to nerviralo a popravku je,okretanjem nekog dugmeta, regulatora na njemu,vršio čovjek koji je bio zadužen za to. Pa nije to baš svima smetalo. Jedan vjerni gledalac, Pejo Atlagić, čovjek šaljive naravi, najviše je volio da gleda baš te pruge. Govorio je da ga to potsjeća na šareni dušek. Onda su se svi smijali a mi,djeca koristili tu pauzu i istrčavali do obližnje česme da pijemo vodu, da koliko-toliko udahnemo čisog vazduha jer nas je dim cigareta davio i tjerao na kašljanje.
Tako smo obavezno pratili prenos prvomajske parade iz Moskve. Gaće su se tresle cijelom svijetu od tehnike i velike sovjetske armade koja je defilovala ispred pozornice na kojoj se nalazio cijeli prezidijum. Gledali smo Nila Armstronga kako izlazi iz Apola i pravi prve korake na Mjesecu. Tada nam Amerikanci nisu bili neprijatelji kao danas i nismo znali da su nas prevarili te izlazak i šetnju po Mjesecu snimili u nekom studiju kod Londona.
Uskoro se pojavila i prva tv-serija "Dugo toplo ljeto" sa Nensi Melon i Rojom Tinisom u glavnim ulogama. Ona,Klara Varner,ćerka bogatog farmera i on,Ben Kvik,predradnik na farmi i njihova zabranjivana ali ne i zabranjena ljubav. Serija je emitovana jednom nedjeljno i bila je veoma popularna. Mladi su se poistovjećivali sa njenim junacima imitirajući njihov način odijevanja a jedan čaršijanac koji je volio malo više popiti,Jovica Ćevetinov, govorio je za sebe da je čaršijski Ben Kvik pa su ga neki tako i zvali. Volio je piti a lijepo je pjevao. Za njega se pričalo da su ga zvali u radio Sarajevo zajedno sa Zaimom Imamovićem i Safetom Isovićem ali je to odbio. Draža su mu bila čaršijska zavitlavanja nego karijera pjevača.
Uskoro je u caršiju stigao i drugi televizor,kupio ga je doktor Duško Dragović. Mladi ljekar koji je svoje prvo radno iskustvo sticao u našoj ambulanti. Ambulanta je tada izgledala stoput ljepše nego danas i bila je sasvim opremljena. Imala je ljekarsku i stomatološku ordinaciju,previjalište,laboratoriju, porodilište,stacionar za pacijente pa i sopstvenu kuhinju. Doktor Dragović je bio dobar ljekar i čovjek. Postavio je televizor u čekaonicu ambulante kako bi što više ljudi moglo gledati program. Poslije su i čaršijanci kupovali prijemnike,najprije oni koji su imali veće plate a kasnije i ostali. Sjećanje na to davno vrijeme će zauvijek ostati u nama i potsjećati nas kako nam je malo potrebno da bi bili zadovoljni.
Milan Santrač
