Narator Milan: 02/23/15

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču

MILAN SANTRAČ

GRIJEHOVI I PRAŠTANJA

Kad je poštar pozvonio na vrata Sofija je postavljala sto za ručak. Stigla je sa posla ušla u kuhinju i nije iz nje izlazila dok ne završi, još juče započeti, ručak. Žurila je da stigne na vrijeme jer je uskoro očekivala Pavla. Na ručak je dolazio svakog dana, uz put se nije zadržavao već je svojim dugim korakom brzo prelazio put od kancelarije , koja nije bila mnogo udaljena, do stana i stizao uvijek na vrijeme. Kad bi ga čula kako otključava vrata znala je tačno koliko je sati bez okretanja glave prema zidu na kome je stajao sat čije se klatno lijeno njihalo. To udaranje sata i povremeno zveckanje escajga koji je raspoređivala po stolu bili su jedini zvuci koji su ispunjavali stan. Oduvijek je osjećala neko ushićenje dok je čekala muža kome se na licu vidjelo zadovoljstvo zbog truda koji je

svakodnevno ulagala da ga, serviran, ručak dočeka na stolu. Od kada su im djeca otišla svojim putem, još više mu je posvećivala pažnju. I ako su proveli zajedno više od trideset godina bili su jednako privrženi jedno drugom kao onih dana kada su se vjenčali a ubrzo poslije toga stigli u ovaj divan gradić na moru. Poslije nekoliko postanarskih godina, stali su na svoje noge, uselili se u svoj stan i više nisu mijenjali adresu. Djeca su završila škole i zaposlili se. Ćerka se udala za Francuza i to im se nije svidjelo mada su ga cijenili ali bi bili zadovoljniji da nije stranac. Koliko puta je zbog toga samu sebe prekorila? Znala je da to nije važno. I sama se osjećala strancem jer je raspadom Jugoslavije to postala. Ona , Pavle i njihova djeca su rođeni u Bosni a sada žive u Hrvatskoj. Davno je shvatila da su svi postali pečalbari jer se većina familije raselila širom svijeta, od zemalja Evrope do Amerike i Australije. Ćerka i zet su se preselili u veći grad zbog posla i od tad su se viđali samo u vrijeme godišnjeg odmora. Već nekoliko godina je prošlo kako im je sin prešao u svoj stan, oženio se i sada očekuje bebu. Poslije njihovog odlaska se često okretala po kući i mislila kako je šteta da samo njih dvoje zauzimaju tako veliki prostor. U vrijeme kada su ga kupovali, nekretnine nisu bile skupe. Dobro su zarađivali pa su se odlučili za ovaj na trećem spratu, sa tri sobe, velikom trpezarijom, prostranim kupatilom i hodnikom, ne malom kuhinjom i velikom terasom sa pogledom na more. Na terasu se izlazilo kroz dvokrilna staklena vrata sa dva široka prozora sa obe strane što je činilo dodatni ugođaj. Sjedeći u fotelji njihove dnevne sobe kroz vrata i prozore se moglo uživati u pogledu na pjenušave morske talase.

Njih dvoje su se dobro razumjeli. Od prvih dana zajedničkog života nisu imali nesuglasica oko važnih stvari. Odluke su donosili zajednički i nisu skrivali sreću. Koliko su oni bili uzajamno zadovoljni, toliko se Pavle i njena familija nisu razumjeli i podnosili. On je prema njenim roditeljima i sestrama imao krut stav. Nije prihvatao njihove poglede, čak nije razumio njihov smisao za humor. Kad je prvi put došao u njihovu kuću nije im se dopao, najviše njegov izgled a kasnije i karakter. Visok, pomalo savijenih leđa, i ako mlad već je izgubio veći dio kose, velikog nosa koji se nije uklapao u njegovo okruglo i neveliko lice, svi su konstatovali da je ružan. Sva familija i prijatelji koji su ga upoznali pitali su se, šta je vidjela na njemu, zašto se udala za njega pored toliko drugih prilika? Nisu izgledali kao skladan par jer je ona bila ljepotica. Imala je figuru koja je izazivala zavist kod drugih žena i maštu muškaraca. Pravilnih crta lica, plavih očiju i ravne, svijetle, kestenjaste kose koja joj je padala do ramena. Skladnog, vitkog tijela sa izraženim ukusom za odijevanje privlačila je poglede muškaraca pa i onih oko kojih su se druge djevojke otimale. Od svih, ona je izabrala baš njega i nikad nije sa sestrama htjela raspravljati o svom izboru i ako su one to često pokušavale.

Valjda ih je taj prvi utisak tjerao da u svakom novom susretu s njim u svemu što je govorio traže greške i zamjeraju mu. Ni on njima nije ostajao dužan, uzvraćao je i gotovo redovno iznosio svoje mišljenje o svemu za koje je unaprijed znao da će ih provocirati. Ona je preko svega prelazila, trudila se da svaku ružnu riječ zamijeni

lijepom, da ukloni netrpeljivost među njima i učini odnose usklađenim, bar do granice podnošljivosti. Nikad nije dozvolila da njihov odnos pokvari njenu bračnu harmoniju.

Ako je bilo problema čiji uzrok je bila njihova netrpeljivost, nikad ih nije pokazivala. Skrivala ih je i držala za sebe. U ophođenju sa ljudima uvijek, srdačna i nasmijana činila je prijatnost u svakom društvu i ulivala povjerenje. Valjda im je takvo njeno ponašanje pomoglo da lakše prevaziđu krize koje je

donio, ne tako davno završeni, građanski rat.

Otvorila je vrata i pred njima ugledala poštara. Iznenadila se jer joj godinama nije ništa lično uručivao. Sve što je stizalo na njenu adresu stavljao je u sanduče na ulazu u zgradu. Ovog puta joj je uručio telegram. Nervozno je otvorila kovertu i izvukla papir iz nje. Poruka je bila kratka:“ Vaša sestra Vida je bolesna i nalazi se kod nas na liječenju. Želi Vas vidjeti“. U nastavku teksta je stajala adresa i potpis službenika beogradske klinike. Sofiju je sadržaj telegrama uznemirio. Vijest koju je upravo primila je uplašila, ruke su joj zadrhtale kao da je imala groznicu. Shvatila je poruku i želila je što prije otići kod nje. Spusila je telegram na stolić pored telefona i nastavila posao oko ručka ali sada ne sa lakoćom i poletom kao prije. Kad je završila sjela je na stolicu. Optrećena razmišljanjem o sestri nestrpljivo je čekala Pavla. Nije ga čula kada je ušao na vrata, zatekao je kako sjedi. Pogledao je i upitao da li je sve u redu ili se nešto dogodilo? Rekla mu je da je dobila telegram, da je Vida bolesna. Pitao je, koliko je to ozbiljno a ona mu je odgovorila da je u bolnici i da

su telegram poslali sa klinike? Dok su ručali razgovarali su o njoj i zaključili kako mora, što prije, na put da je posjeti. Odlučila je krenuti narednog dana ujutro a do tada će spakovati kofer i pripremiti se.

To kasno poslijepodne je provela pripremajući se za put. Pavle je, po staroj navici, izašao u grad da sa prijatelji sjedne u neku baštu restorana gdje su satima razgovarali o sportu ili o politici. Sve vrijeme je mislila o Vidi i svojim sestrama. Dolazile su kod nje, uvijek u ljetnim mjesecima kada je najveća turistička sezona. Za nju su ti dani bili praznici, zajedno su pripremale ručak, pile kafu odlazile na plažu. U stanu je odzvanjao smijeh, djeca su jurila iz jedne u drugu sobu. Ipak, sada je bila uvjerena da je takvih posjeta trebalo biti više. Vida je rijetko dolazila, par puta za sve te godine a sad je bolesna, usamljena i teško da će za to više imati priliku. Najstarija je od njih pet sestara, davno je otišla iz roditeljske kuće i zlopatila se cijeli život. Skoro da nije imala priliku uživati u nečemu. Sestre su joj

povremeno pomagale ali ona pomoć nikad nije tražila. Nije ih želila opterećivati svojim problemima. Govorila je da je sve skupo i nije dozvoljavala da se zbog nje izlažu troškovima.

Na putu do Beograda svratiće u roditeljsku kuću u lijepu i živopisnu grmečku varoš, Krnjeušu. Koristila je svaku priliku da svrati i uvijek joj se, tokom posjete, miješaju osjećanja radosti i tuge. Rado se sjeća djetinjstva koje je tamo provela a pustoš i razrušene kuće bi je rastužile. U varoši su tokom rata skoro u potpunosti sve kuće devastirane. Škola, prodavnice, kafane, banka, ambulanta, pošta i ostale ustanove su opljačkane i spaljene.

Fabrike koje nisu opustošene ratom uništili su poslijeratni političari. Od njih su ostali samo temelji a ta mjesta izgledaju jadno i tužno. Svima koji su dolazili da obiđu nekog svog ili zgarište vlastite kuće, vraćale su se slike vremena kada je čaršija izgledala kao košnica pčela. Svi su se kretali, fabrike su radile i daleko od njih, odjekivali su zvuci gatera i cirkulara. Njenim ulicama i sokacima se širila dječija vika. Sve je odisalo poletom i radom.

Sada je sve stalo. Većina ljudi koji su protjerani sa svojih ognjišta nije se vratila. Jedan broj kuća je obnovljen ali malo njih je završeno. Kuća Sofijinih roditelja, bez kojih je ostala prvih godina poslije rata, je obnovljena ali u njoj niko nije stanovao. Ona je, kad bi stizala, svraćala na par dana ili neka od njenih sestara ali uglavnom tokom ljeta dok su dani suvi i topli. Svratiće se jer joj je uz put ali se neće zadržavati, važno je da

što prije stigne do Vide, da vidi kako je, da joj se nađe u nevolji koju joj je donijela bolest? Sačekala je Pavla da mu pokaže, kao i svakog puta kada je morala otići na put, gdje mu stoje ispeglane košulje, čiste čarape i ostalo o čemu je ona brinula, a brinula je u glavnom o svemu u kući. Auto je spreman stajao ispred zgrade, on je smjestio kofer u prtljažnik tako da je za njen jutarnji polazak sve bilo spremno. Dugo nije mogla zaspati a kad je utonula u dubok san probudio je pištavi zvuk sata. Osjećala je umor ali je, potstaknuta snažnom željom da što prije stigne do sestre, žurno ustala, spremila se i izašla na vrata. Pavle je još spavao kada je ona krenula na put.

Do čaršije i roditeljske kuće joj treba oko pet sati vožnje, nadala se da će stići do podne, malo odmoriti, zaviriti u svaki ćošak, da makar za tren naruši tišinu koja je tamo gospodarila i nastaviti dalje. Vrijeme je bilo pogodno za putovanje pa je nadomak varoši stigla ranije nego što je planirala. Kada je sa magistralnog puta prešla na lokalni kojim će nakon sedam kilometara stići ispred roditeljske kuće, vidjela je čovjeka pored puta koji je podigao ruku, očigledno sa namjerom da je zaustavi. Koliko je mogla vidjeti iz kola nije ga poznavala. Srednjeg rasta, trošne odjeće, i isto takvom kapom, neobrijan i cigaretom u ustima koju je bacio čim je ona zaustavila kola, izgledao je veoma star. Sevap je povesti ga ovako jadnog i siromašnog, pomislila je. Nije čekala da on nešto kaže, da je pita hoće li ga povesti već mu je sama rekla:

„ Izvolite, uđite“.

Malo je razvukao usne u osmjeh i odgovorio:

„Hvala“.

Ušavši u kola osjetio se nelagodno zbog svog izgleda kad je vidio kako je ona dotjerana i elegantna. Pokušavao se opravdati zvog svoje, kako je sam rekao, neurednosti ali ga je ona prekinula dajući mu do znanja da to nije važno ni vrijedno izvinjavanja. Malo su ćutali a zatim joj se on obratio:

„Ja ću do Kernjeuše“, a zatim nastavio pitanjem, „ti mene ne

poznaješ“?

Klimnula je glavom u znak potvrde da će ga prevesi do čaršije i pažljivije ga pogledala pokušavajući prepoznati makar neku crtu koja bi joj rekla ko je ali bezuspješno, nije ga prepoznala:

„Ne, zaista ne znam ko si, čini mi se da se nikad nismo sreli“.

Nasmijao se glasno i dodao:

„Ti si Sofija Hajduković, tačnije bila si Hajduković, sada ne znam kako se prezivaš? Tvoj otac se zvao Periša a majka Đurđija, jel' tako“ ponovo je pitao?

„ Tako je“, odgovorila je i nastavila, „ti si iz Krnjeuše“?

„Jesam“, potvrdio je očekujući njenu reakciju.

Dok se ona bezuspješno trudila da ga prepozna on je nastavio:

„Ti i ja smo zajedno išli u školu, doduše samo do četvrtog razreda“.

Poslije ove njegove rečinice Sofija se još više trudila sjetiti njegovog imena ali nije uspjela pa ga je upitala:

„Kako se zoveš“?

„Ja sam Svetislav Kerkez“, odgovorio je ne skidajući sa nje znatiželjan pogled.

Zamislila se i koz glavu kotrljala misli, prisjećala se cijelog razreda. Za trenutak ih je sve vidjela kako sjede u klupama i sjetila se svog slučajnog saputnika, sjedio je u trećoj klupi do prozora.

„Da, sad sam se sjetila ali moram priznati da te nikad ne bih prepoznala, mnogo si se promijenio“.

On je ovu njenu rečenicu prihvatio šeretski i sa osmjehom komentarisao:

„Mnogo sam ostario“.

„Ne, pravdala se ona , ne znam da li sam te vidjela par puta u poslednjih trideset i više godina, mnogih likova se ne mogu sjetiti, svi smo se promijenili“?

Prijao joj je razgovor s njim jer je prekinula ćutanje koje je trajalo još od njenog polaska na put. On nije propustio priliku da joj kaže kako je još uvijek lijepa i da joj se zahvali za prevoz. Izašao je na ulazu u čaršiju a ona je nastavila pod jakim utiskom slučajnog susreta sa školskim drugom i razmišljala o tome kako je vrijeme ostavilo surov trag na izgledu tog čovjeka. Bio je njen vršnjak a izgledao je mnogo starije, poput starca, izmučeno i siromašno.

Vozeći lagano kroz varoš vidjela je još dvije osobe ali ni njih nije prepoznala.

Zaustavila je auto ispred kuće, izašla i u nekoliko koraka se našla pred kapijom. Sve je bilo tiho i mirno. Kad je dolazila u predratnim godinama uvijek je neko čekao u malom dvoštu ispod velike kruške gdje je stajao sto sa dvije klupe. Sada nije bilo nikog da joj otvori kapiju, kome bi nazvala dobar dan i ko bi joj, sa smješkom, odgovorio. Zbog toga su joj suze klizile niz obraze koje nije mogla zaustaviti mada se trudila. Izvadila je ključ iz svije torbe, otključala vrata i ušla u kuću. Unutra se osjećao ustajao vazduh. Otvarala je prozore i sunce je kroz njih donosilo malo radosti. Prošla je kroz sve prostorije, okretala se

kao da je očekivala da će se još neko pojavi, neko ko će sa njom sjesti za sto i popiti kafu. U tim trenucima je vidjela sva draga lica svojih sestara, roditelja, tetke koju je mnogo volila i čula je njihove glasove. Za trenutak je bila u vremenu koje je davno i nepovratno minulo. Prišla je zidu na kome su stajale uramljene stare fotografije. Dugo ih je gledala a onda se vratila do šporeta da kuva kafu. Kad je kafu sipala u šolju, sjela je i telefonom se javila Pavlu. Htjela je samo da mu kaže kao je stigla u planirano vrijeme i da će za pola sata nastaviti put. Nije se zadržavala , još jednom je zavirila u svaku sobu, zatvorila prozore i otišla. Pred njom je još polovina puta jednaka onoj koju je već prešla. Ako ne bude zastoja na putu ili graničnim prelazima u Beograd bi trebala stići u kasno poslijepodne.

Planirala je da prespava u nekom hostelu pa će ujutro kod Vide na kliniku.

III

Stigla je u predvečerje, u vrijeme kada su se palila ulična svjetla. Zavolila je ovaj grad u vrijeme dok je još studirala u njemu. Nije joj bilo lako u tim studentskim vremenima, stanovala je u privatnim kućama kod svakakvih gazdarica, često se tokom zime smrzavala u sobi jer su gazdarice štedile na grijanju. Novaca je uvijek nedostajalo i ako ga je trošila samo za neophodne stvari. Ipak, pored svih teškoća bilo joj je lijepo, zavolila je grad, njegov ritam, srdačnost njegovih stanovnika. Bila je ovdje samo nekoliko puta poslije rata i to u prolazu kada je odlazila kod Vide. Svaki put je poželila da ostane par dana, da posjeti neka zanimljiva mjesta ali su je obaveze sprečavale u tome. Veliku pažnju je poklanjala poslu i bila mu je predana. Zbog Pavlovog slabog interesovanja za većinu kućnih obaveza preuzela ih je na sebe pa joj je to , pored posla, ostavljalo malo slobodnog vremena. Morala je žuriti da se što prije vrati i nastavi tamo gdje je stala. U tim svraćanjima nije stigla da prošeta Knez Mihajlovom ili posjeti neki veliki tržni centar, da kao svaka žena radoznalo zaviri u prodavnice, i kupi nešto za sebe. Učiniće to ovog puta ali tek poslije posjete Vidi. Otišla je do jednog hostela i uzela sobu i kad se smjestila izašla do najbližeg restorana na večeru. Ponovo se javila Pavlu, kratko mu ispričala da je dobro i na vrijeme stigla. Nije se dugo zadržala, vratila se u sobu jer se osjećala iscrpljenom od duge vožnje. Utonula je u dubok san i nije se budila do jutra. Da nije

bila opterećena brigom za bolesnu sestru osjećala bi se opuštenije i uživala bi u predivnom majskom danu i osunčanom Beogradu. Zadržala je sobu jer nije znala koliko će dana morati provesti u gradu? Izašla je iz hostela, otišla na doručak a onda se uputila prema klinici na kojoj se Vida liječila.

Uz put joj je kupila samo cvijeće, ostalo, što joj treba, planirala je uzeti kasnije.

Vođena potrebom da radi i zaradi za goli život ili joj je možda tako po rođenju suđeno, poslije mnogobrojnih promjena adresa po raznim varošima, Vida je svoje mjesto pod suncem pronašla u sjevero-istočnom dijelu Srbije, u malom gradu, Gradiševcu naseljenom sa nekoliko hiljada stanovnika koji su većinu prihoda ostvaruju od plodova rodne zemlje. Proizvodili su naviše povrće i odvozili ga na pijace većih gradova. U naselju nije postojala ni jedna fabrika ali je poslednjih godina izgrađeno nekoliko malih pogona, sa manjim brojem zaposlenih radnika

čija proizvodnja nije vezana za poljoprvredu. Zbog nedostatka industrije grad se sporo uvećavao i ničim posebno nije privlačio pažnju prolaznika. Naseljavaju ga ljudi koji su rođeni u njemu i oni pridošli iz okolnih sela. Glavna ulica se proteže od istoka prema zapadu na koju se sa obe strane priključuju sporedne sokaci. U nekoliko većih ulica, naročito uz glavnu, smjestilo se dosta kafana, prodavnica, škola i nešto zanatskih radnja. Najveće zgrade u centru su vatrogasni dom, opština i škola. Drumovima se najčešće kreću traktori kojima stanovnici grada i okolnih sela odlaze do svojih njiva koje u njegovoj blizini. Izgled grada je neujednačen jer ga čine naizmjenično velike, često bez ukusa ukrašene kuće sa visokim ogradama i nasuprot njih mali, oronuli i neugledni kućerci. Ne samo u gradu već u ovom čitavom kraju Srbije, ljudi napredak domaćinstva mjere veličinom kuće pa je značajan broj njih uložio veći dio zarade na njihovu izgradnju.

Zato su nastajale te nezgrapne građevine koje njihovim vlasnicima, u prkos velikom prostoru, nisu pružale udobnost. Oni koji nisu i nemaju dovoljno novca ostali su da žive u starijim, prizemnim kućama koje su naslijedili od roditelja. Zbog tog građevinskog nesklada, prljavih ulica u prkos plodnoj zemlji i umjerenoj klimi grad nije djelovao ni malo privlačno. Vidu je u njemu zadržala nevolja koja je tu dovela.

Te hladne i kišne jeseni izmučena siromaštvom, umorna od teških poslova, povrijeđena i ponižena od većine gazda za koje je

radila našla se u teškoj situaciji. Gazda kafane u kojoj je zarađivala malu platu sa kojom je teško preživljavala, otpustio je sa posla. Ostala je i bez te bijedne zarade kojom je plaćala sobu zajedno sa drugaricom. Radile su isti posao u dvije različite kafane pored prometnog druma. U njih su svraćali ljudi raznih fela, prosti, neučtivi, najčešće šoferi ili oni koje su zbog pijanstva i nereda već izbacili sa nekog drugog mjesta. Često su nasrtali na njih a kad su ih odbijale oni su im upućivali psovke i uvrede. Ranijih godina je radila sezonske poslove na njivama ali ovog puta ni toga nije bilo jer su poslednji poslovi na poljima odavno završeni. Dane je provodila u očaju ne znajući šta će sa sobom a onda se pojavila nada. Jedne večeri, kad se vratila sa posla, drugarica joj je ispričala da u Gradiševcu traže dvije kuvarice sa radnim iskutvom. Ona je to čula od jednog poznanika koji je tokom dana svratio kod nje. Nije znala detalje o kakvoj kafani ili restoranu se radilo pa je predložila da narednog dana zajedno odu i da se prijave, možda ih prime da rade zajedno. Složila se sa drugaricom i prihvatila prijedlog. Teško je dočekala prvi jutarnji autobus i prije nego je kafana otvorena, našle su se ispred nje. Poslije manje od pola sata pojavio se šef te kafane koja nije bila vlasništvo gazde već je prpadala ugostiteljskom preduzeću pa im se ta činjenica posebno svidjela. Ako dobiju posao biće sigurne jer će raditi u ozbiljnom preduzeću koje će im obezbjediti ne veliku ali redovnu platu, zdravstveno i socijalno osiguranje. Želile su taj posao i to nisu skrivale. Čovjek koji je sa njima razgovarao bio je ozbiljan i korektan što im je ulivalo nadu da će uspjeti. Pri kraju razgovora im je rekao da predaju pismene zahtjeve kod sekretarice pa će ih razmotriti. Predložio

im je da ponovo dođu za nedjelju dana kako bi saznale da li su primljene ili nisu? Vratile su se u svoju skromnu sobu i nestrpljivo, sa mnogo nervoze, čekale da prođe tih nekoliko dana. Vida nije znala da li se smije nadati, plašila se razočarenja ako ne dobije taj posao. Pomišljala je, ako ga dobije, iznajmiće neki stan koji će imati bar dvije sobe i kuhinju jer su već dugi niz godina kuvale i spavale u jednoj prostoriji. Teško je podnosila neizvjesnost a osim tog nije vidjela ni jedno drugo rješenje. Ostala je bez posla a uskoro će je izbaciti iz sobe jer nema novaca za kiriju. Roditeljima se nije smjela javljati. Njenom odlasku iz kuće prethodila je velika svađa. Posvađali su se jer se nisu potrudili da je shvate, njene želje ih nisu zanimale. Za te probleme sestre tada nisu znale a da jesu ne bi joj mogle pomoći. Sve su mlađe od nje i u to vrijeme su još išle u školu.

Otišle su u dogovoreno vrijeme da čuju šta su odlučili u preduzeću, da li su primljene? Ponovo su došle ranije, sačekale šefa i zajedno s njim ušle u kancelariju.

Ponudio ih je da sjednu ali njima nije bilo do sjedenja. Sve što zu želile čuti bilo je da su dobile posao. Primijetio je njihovu nervozu pa ih nije dugo držao u neizvjesnosti, rekao je:

„Drugarice, razmotrili smo vaše molbe i odlučili vas primiti“.

Vida nikad neće zaboraviti taj trenutak, to olakšanje koje je osjetila, te njegove riječi će pamtiti cijeli život, i ton kojim je to

izgovorio ostao joj je urezan u pamćenje. Teško se suzdržala da ne vrisne od zadovoljstva, želila je nekako zahvaliti ali nije znala kako? Sjedila je i gledala u čovjeka ispred sebe a suze su joj kvasile obraze.

„Šta ti je drugarice, čemu suze“, upitao je svjestan njenog uzbuđenja?

Pokušala je nešto reći ali nije mogla, osjećanja su je savladala.

„Dobro, nastavio je šef, sad možete otići kod sekretarice, ona će vam reći šta vam je potrebno od papira da vas prijavimo a nakon toga idite u restoran, tamo već radi jedna žena, ona će vam objasniti sve u vezi posla“.

Kad su bile na vratima on im se ponovo obratio.

„A, gdje ćete stanovati, vi niste iz Gradiševca“?

Međusobno su se pogledale i skoro istovremeno rekle:

„Tražićemo, neki stan, snaći ćemo se nekako“.

„Sačekajte malo, zvučao je kao da im naređuje, možda vam možemo pomoći“, napravio je kratku stanku pa nastavio?

„Iznad našeg restorana u potkrovlju, postoji mali stan. U njemu dugo niko nije stanovao, zapušten je ali bi se mogao dovesti u red. Za prvo vrijeme ne bi plaćale kiriju a kasnije ćemo vidjeti.

Završite obaveze kod sekretarice i u kuhinji pa se vratite ovdje, odvešću vas da vam pokažem“.

Složile su se s njegovim prijedlogom i izašle iz kancelarije. Vida nije mogla vjerovati da joj se sve ovo dešava. Još jutros, prije nego su dočekale šefa ispred kancelarije bila je u strahu i neizvjesnosti, nije znala šta će sa njom desiti a sad je imala posao i veliku šansu da dobije stan koji neće morati plaćati? Zahvaljivala je Bogu na milosti kojom je darovao. Lice joj je zasijalo srećom i zadovoljstvom. Rijetki su bili takvi trenuci u njenom životu. I kad je imala razlog za radovanje skoro da to nije pokazivala zato što se plašila već sledećeg trenutka ili dana koji su joj najčešće ispunjavani nevoljama, nemaštinom i razočarenjima. Osim što joj se uvijek našla pri ruci, drugarica je potsticala da se prepusti oduševljenju jer su konačno obe imale razloga za to.

Obavezu kod sekretarice su brzo zavšile ali su se u kuhinji zadržale nekoliko sati. Žena koja je tamo radila bila je starija, pomalo troma i debela. Sporo se kretala ali je bila ljubazna. Pokazivala im je sve što su trebale raditi a one su se prihvatale posla. Prale su posđe koje je ona koristila nešto ranije,prije njihovog dolaska, slagale ga i pomagale joj pripremiti namirnice za nove narudžbe.

Vratile su se kod šefa u kancelariju jednako uzbuđene kao i ujutro ali ovog puta zbog ponuđenog stana. Želile su vidjeti, kako izgleda, šta sve moraju uraditi prije useljavanja?

Do stana se dolazilo vanjskim, ne naročito strmim stepenicama koje su imale metalnu ogradu. Stepenice su se jednom stranom naslanjale na zgradu a sa druge su ih podupirali jaki betonski stubovi. Šef je otvorio vrata i potražio prekidač za svjetlo, upalio ga i uputio se do prozora da pomjeri stare zavjese od tamno zelenog platna koje su pretjerano zamračivale stan. Kada ih je pomjerio svetlost je ušla u prostorije. Na prvi pogled im se dopao. Imao je mali hodnik iz kojeg se ulazilo u kuhinju i jednu sobu. Druga soba nije imala vrata iz hodnika već iz kuhinje. Sobe nisu velike ali se u njih lako mogao smjestiti po jedan krevet, orman i neki manji sto i stolica. Kuhinja je bila nešto veća i sve prostorije su imale po jedan prozor okrenut prema glavnoj ulici do kojih su dostizale grane divljeg kestena koji, ko zna kad, zasađen blizu zgrade. Tokom ljeta je pravio prijatnu hladovinu a zimi saustavljao hladnu košavu. Nekoliko komada starog namještaja je bilo u stanu, vjerovatno su ostale nekim prethodnim stanarima.

„Šta kažete, sviđa li vam se“, pitao je šef ?

„Sviđa nam se, kako ne, zagraktale su u jedan glas, još samo da ga uredimo izgledaće prijatnije i veselije“.

„Dobro“, složio se, pružio im ključ i dodao „nemijte čekati već se prihvatite posla i očistite stan. Na posao ćete za nekoliko dana, toliko nam vremena treba da vas prijavimo za osiguranje“.

Okrenuo se i otišao a one su ostale da sve isplaniraju i dobro

utvrde šta im je potrebno za uređenje njihovog novog doma.

Potrošile su nekoliko dana krečeći i ribajuća a onda su smjestile svoje stvari i uselile se. Radile su u restoranu i stanovale zajedno nekoliko narednih godina, sve dok se Vidina drugarica nije udala za jednog mještanina. Vida je ostala u stanu, svake godine je u njemu po nešto radila i dotjerivala, onoliko koliko je mogla. Posao u kuhinji je doveo u ovaj grad a mali stan u potkrovlju restorana je zadržao da ostane u njemu. Nije mijenjala adresu, smatrala je to svojim domom, upoznala mnogo ljudi, stekla prijatelje. Udala se kad je prešla četrdeset i neku godinu za Velizara Elaka ali nikad nije pomišljala da mansardu zamijeni većim stanom. Njen suprug je imao svoju kuću na periferiji u koju je ona odlazila povremeno da je očisti i sredi ali nikad nije želila da se tamo preseli. On se uselio kod nje. Imao je jedan brak prije nje, razveo se a volio je čašicu još od vremena kad se zamomčio. Dobre duše i pružene ruke, što je imao dijelio je sa drugima. Smetala joj je njegova pretjerana ljubav prema alkoholu ali ga je podnosila zbog njegove nesebičnosti i bezazlenosti. Iz te mansarde je otišla na beogradsku kliniku.

Prilagodila se načinu života, srasla sa ljudima, njihovim običajima i navikama mada je iz rodnog kraja otišla tek kad je dostigla djevojačku zrelost. Rijetko je pokazivala nostalgiju za svim onim što je ostalo iza nje u prostranom selu na ćudljivom Grmeču, i nije imalo nikakve sličnosti sa onim što je postojalo u Gradiševcu i njegovoj okolini. Životni uslovi su drugačiji, običaji i naročito narav ljudi. U gradiševačkoj okolini ljudi su tihi, nenametljivi i predani svom interesu a u njenom

zavičaju, na bosanskoj, vrletnoj zemlji, žive gorštaci,

ljuti krajišnici, žestoki za posao, kad treba i za nevolju, spremni stići i na strašnom mjestu postojati. Takvima ih je stvorila posna zemlja, teška planinska klima i vjekovina borba sa osvajačaima svakojakih fela koji su kidisali na Krajinu. Ona je nosila u sebi taj krajiški mentalitet ali ga je, ni sama ne znajući kako, uklopila u onaj koji je oslikavao ljude gradiševačkog kraja?

Rođena je, kao prvo dijete Periše i Đurđije Hajduković, teške, ratne 1942. godine u kući koju su dijelile dvije porodice, njenog oca i strica. Kuća je bila zidana komenom na velikom imanju ispod koje su se prostirale prostrane košanica a iznad nje se podizali bukovi gajevi penjući se sve do visokih grebena Grmeča. Nedaleko kuće su imali šljivare. Bavili su se zemljoradnjom i uzgajali stoku od čega su ostvarivali prihode.

Majka joj je bila radišna, predana porodici. Sitna žena , umjela

je sve da uradi svojim rukama, nikad nije stajala, hvatala se svakog posla na njivi ili oko stoke a uveče bi prela, plela ili vezla. Imala je svijetlo lice, visokih jagodica i sitnijih očiju. U zavisnosti od njenog raspoloženja se mijenjalo, moglo je biti zanimljivo, privlačno, čak lijepo ili ledeno, strogo sa oštrim pogledom. Na glavi je stalno nosila povezanu maramu kao i sve druge žene u tom vremenu. Nije bila naročito pričljiva ali bi, nečim izazvana, umjela da se razjari, podigne glas i pokaže snagu svog oštrog jezika.

Otac, Periša je bio niskog rasta, dežmekast, plave kose i očiju. Lica okruglog , jakih obrva i, još iz rane mladosti, viška kilograma koje su premašivale sklad sa njegovom visinom. Za razliku od svog brata koji se podjednako razumio u više zanata a nekima se i bavio, on nije za to pokazivao interesovanje ni volju. Radio je proste seoske poslove na zemlji, kad je to trebalo i u šumi ali se u druge nije upuštao. Kad je počeo rat, u početku je izbjegavao svaku vojsku sklanjajući se u šumu a kasnije se priključio četnicima. Ta četnička jedinica cijelog rata nije napuštala teren nekoliko okolnih sela pa je on često boravio kod kuće. Kako su partizani postajali značajniji on je napustio četnike i priklonio se njima ali tek pošto je Italija kapitulirala. Ljudi koji su bili s njim znali su da od njega ni jedni nisu imali velike koristi. Volio je i uvijek pričao o tuđim ženama mada nije bio tip koji je privlačio njihovu pažnju ali se nije suzdržavao da nasrće na njih. U čitavom kraju su se širile glasine o njegovom ponašanju zbog čega je on mislio da je vrijedniji pa se čak i hvalio s tim. Kada bi te glasine stigle do njegove Đurđije ona ga je branila. Znala je da je istina što su za njega govorili ali je

uvijek sve poricala. Nije ga mogla promijeniti pa je to bio jedini način kojim je štitila sebe i djecu od tih priča.

Poslije Vide rođene su i njene sestre. Puna kuća gladnih usta, valjalo je mnogo raditi da se svi nahrane obuju i obuku. Sa njiva se u kuću unosilo dovoljno žita, krompira, bilo je sira i mlijeka ali su se teško zarađivale suve pare za koje bi se kupilo ono što sami nisu prizvodili. Perišu je to primoralo da se zaposli u pilani, tada jedinoj fabrici u Krnjeuši do koje je morao pješačiti u jednom pravcu dobrih osam kilometara što je predstavljalo veliki problem, naročito u zimska doba. Grmečke zime su surove, hladne a snijegovi veliki pa je dosta ljudi iz okoline varoši počinjalo raditi i odustajalo. Kad je pregurao jednu zimu, odlučio je preseliti porodicu u čaršiju što će olakšati njegov posao a djeci odlazak u školu. Iznajmili su malu, trošnu kuću i uselili se. Malo ko je vjerovao da se petoro djece i njih dvoje moglo smjestiti u tako malom prostoru ali izbora nisu imali pa su se stisnuli. Imanje nisu zapustili, orali su zemlje onoliko koliko su stizali a ostatak su kosili. Dio sijena su trošili za svoju jednu ili dvije krave a ostatak prodavali. Poslije godinu dana započeo je graditi kuću na placu koji je opština dodjeljivala ljudima kako bi ih što više privukla za rad u pilani. Kuća nije bila dovršena već samo stavljena pod krov kad su se u nju uselili i postepeno završavali, jednu po jednu prostoriju. U toj kući porasle su i stasale u djevojke Vida i njene sestre a mnogo godina kasnije Periša je sagradio novu kuću a staru porušio. Ali ni u toj poslednjoj on i njegova Đurđija neće ostati do kraja. Oni će sa svim ostalim mještanima Krnjeuše biti protjerani od muslimanske vojske a kuća će biti uništena u

međunacionalnom, građanskom ratu. Sofijinim trudom i upornošću kuća je ponovo izgrađena ali će se u nju vratiti samo Đurđija. Periša nije dočekao te dane, svoje kosti je ostavio u bosanskoj posavini gdje ih je ratni vihor odnio. Đurđija je poživjela još nekoliko godina sve vrijeme žaleći što Periša nije stigao da ponovo založi vatru pod svojim krovom.

Kuća je ostala prazna i samo povremeno je u nju dolazila Sofija i njene sestre. Vida je to rijetko činila, tek par puta jer živi daleko i bila je narušenog zdravlja.

Sofija je otvorila vrata sobe i vidjela sestru sklupčenu u krevetu. I ona je nju ugledala i pokušala ustati ali je Sofija u nekoliko koraka stigla do nje i zaustavila je. Sagnula se i čvrsto je zagrlila. Dugo su ostale u tom položaju, ni jedna se nije usuđivala odvojiti i pogledati u lice jer su znale da će iz njih provaliti plač i ridanje koje neće moći kontrolisati. Osjećale su da im tijela drhte, ćutale su, nisu mogle govoriti. Sestrinska ljubav ispletena bolom što su se morale sastati na ovakvom

mjestu i što se rijetko viđaju ih je držala u tom stanju sve dok nisu čule bolničarku koja je Sofiji ponudila stolicu da sjedne. Dugo je Sofija držala sestru za ruku, gledajući je zamagljenih očiju od suza, nije mogla da umiri bradu koja je nekontrolisano drhtala. Grlo joj se stezalo a grudi nadimale, htjela je reći nešto, toliko toga je želila pitati ali glasa nije imala. Znala je da takvo njeno ponašanje ne pomaže Vidi ali je to bilo jače od nje. Progovorila je tek kad je popila malo vode koju je bolničarka donijela. Vida je izgledala izmučeno, vidljivo je smršala, nepočešljane kose a svaka bora na licu joj se vidjela i izgledala dublja i veća.

Kad se u njima stišalo uzbuđenje počele su razgovarati. Vida joj je ispričala da je osjećala jake bolove u stomaku ali je trpila nekoliko dana. Kad više nije mogla podnositi bolove otišla je kod ljekara i on je, vidjevši njene nalaze, hitno uputio na kliniku. Ponovo su joj radili sve nalaze i konstatovali da ima kamen u žuči ali i da postoje sumnje za još neke bolesti pa su, prije operacije, riješili obaviti dodatna ispitivanja. Bila je uplašila i osjećala se usamljeno, zato je u razgovoru sa ljekarom rekla da želi vidjeti nekog svog. On je odgovorio da će pozvati koga god ona poželi. Dala im je Sofijinu adresu i ona je stigla. Od svih sestara želila je vidjeti nju. Tako je to od vremena kada je ona počela raditi, u nju svi imaju najviše povjerenja, oduvijek je spremna da priskoči u pomoć za svaku zgodu i nezgodu. Našla se svima u raznim prilikama kao i ovog puta, bolesnoj sestri. Spremna je učiniti sve da joj pomogne i neće se vraćati kući dok ne završe sva ispitivanja. Sofija je otišla do ljekara i razgovarala s njim, potvrdio joj je ono što je već čula od Vide. Šta god da je u pitanju na pravom je mjestu, ukazaće joj svaku

pomoć i njena sestra će, nadala se Sofija, sa klinike otići oporavljena. I nju je uvjeravala da će sve proći dobro pa su se obe malo opustile. Istog dana je Sofija za nju kupila razne sitnice koje nije stigla da ponese sa sobom i obećala da će je svaki dan obilaziti sve dok ne ozdravi. Tako je i bilo, dolazila je, uzimala stolicu sjedala pored njenog kreveta i ostajala dugo u razgovoru. U stvari, više je slušala sestrinu priču, tek povremeno je postavljala poneko pitanje. Vida joj je na početku priče rekla da se jako uplašila bolesti , svjesna svojih poznih godina nije htjela propustiti priliku da ispriča šta joj se sve dešavalo u životu o čemu njene sestre ništa nisu znale ili su znale premalo. Više puta je pomišljala da se baš njoj povjeri ali su za to bile rijetke prilike. Plašila se da svojom pričom ne pokvari svoj odnos sa roditeljima koji su na jedvite jade izgladili. Sada nije postojao ni jedan razlog da ćuti, htjela je da se izjada, da kroz priču, pokuša razjesniti svoje sumnje i dileme, da možda pronađe odgovore na pitanja o kojima nikad nije prestala misliti, zbog kojih nosi teške rane na srcu i duši.

VII

Lica na kojem se ocrtavala tuga, vodnjikavih očiju iz kojih je izvirala iskrenost, počela je priču kako se zacurila još u vrijeme dok se nisu preselili u čaršiju. Svima se činilo da je preko noći od djevojčice sa kikicama postala prava žena. Porasla je i buknula poput mlade jasike kad dođu topli proljetni dani i ona naglo prolista. Lijepih, kao more plavih, očiju i nevelikim mladežom na lijevom obrazu iznad gornje usne po čemu će je svi prepoznavati, nije mogla biti ne primijećena od mladića u njenom i okolnim selima. Uvijek je bila dotjerana, vrckave naravi i spremna za šalu i smijeh. U njoj je sve ključalo, osjećala je vatru u svom tijelu i želju da je neko voli, da sa nekim podijeli strast koja je činila napetom. Često je čuvala stoku po prostranim pašnjacima što je mladićima bila zgodna prilika da dođu do nje, razgovaraju, laskavo pričaju i nadaju da će ukrasti bar jedan poljubac. Ona se osjećala slobodna kao leptir koji leti sa cvijeta na cvijet. Na svakom mladiću je nalazila više ljepote nego mana, svaki joj se dopadao na neki svoj način ali ni jednom nije poželila pokloniti svoje srce. Zabavljalo je da vrckala ispred njih, da im budi maštu, da ih zavodi.

Majka je savjetovala i stalno ponavljala kako se djevojka treba ponašati a kad je otac primijetio da se mladići za nju interesuju zabranjivao joj je da čuva stoku kako ne bi ostajala sama. Kada su neki od tih mladića dolazili do njihove kuće, on ih je tjerao, nije im dozvoljavao da svraćaju. Ponašao se kao da nije znao kako je ona stasala i postala prava djevojka te da je prirodno interesovanje mladića za nju. Nije imao razumjevanja , zabranjivao je ono što je svim ljudima dozvoljeno. Desilo se više puta, da su je pored svih njegovih zabrana prolazeći sokakom, mladići vidjeli, i kad bi ona sa njima progovorila koju riječ svaki put je zbog toga dobila batine. Njen izrazito vatren temperament je to teško podnosio. Teže su joj padale uvrede i ružne riječi koje joj je upućivao od batina. Bila je povrijeđena, svjesna da je odrasla a prema njoj su se odnosili kao prema nezrelom derištu. Skrivala je i stidila se modrica koje su ostajale na njenom licu i tijelu poslije batina.

U vrijeme preseljavanja, sve se malo smirilo. Valjda je tada Perišina pažnja bila usmjerena na nevolje koje je preseljavanje donijelo. Kad je prošlo neko vrijeme i oni se prilagodili novom načinu života prema njoj su se počeli ponašati kao ranije, čak surovije. Živjeli su u čaršiji, kuća je bila pored puta kojim je prolazilo mnogo više ljudi nego u selu pa je mogućnost da je neko vidi i s njom razgovara bila veća. Morala se sklanjati iza kuće kada god bi neko naišao putem.

Nije razumjela očevo ponašanja a ni majkino koja je često stajala na njegovu stranu. Najmanji smiješak upućen prema

nekom su smatrali njenim nedoličnim ponašanjem. Sve to je pritiskalo i gušilo a onda se pretvorilo u otpor, pobunu u inat.

Njen otac za koga su pričali da je ženskaroš, čime se on hvalio ne vodeći računa što takvim ponašanjem povređuje svoje ćerke, njoj je zabranjivao da sa nekim mladićem progovori par riječi, da se osjeti važnom, zanimljivom i možda voljenom. Sve joj je bilo zabranjeno a sa njim nije bilo razgovarato. Prema njoj je bio osoran pa je ona već zaboravljala kada su njih dvoje mirno razgovarali ili se nasmijali. Majci je pokušala objasniti da je dovoljno zrela, da može kontrolisati svoja osjećanja i da u njenom ponašanju nema ništa čime će sebi ili porodici učiniti neku sramotu. Trebala joj je zabava, bila je puna energije, želila je živjeti slobodno, želila je ljubav da pruži i da joj bude uzvraćena. Majka je nije razumjela. Koliko puta je sebi postavila pitanje kakav je grijeh u tome, zašto ona ne može kao njene drugarice izaći na crkveni sabor, zabaviti se? Svaki put kad je, krišom za kratko, došla do crve i sabora bila je kažnjena.

Volila je roditelje a oni su se prema njoj ponašali surovo. Razapeta između te ljubavi i inata koji je u njoj svakim danom bio sve veći prestajala je poštivati pravila, često je na primjedbu uzvraćala prkosnim odgovorom, unaprijed znajući da će je kazniti. Slijedila je nova kazna i novi prkos i tako se zatvarao krug koji oni nisu htjeli prekidati a ona nije imala načina da to uradi.

VIII

Nedaleko čaršije u domaćinskoj kući, na dobrom imanju, stasao je momak za ženidbu. Zvao se Dragiša, bio je njenih godina, dobro vaspitan i vrijedan. Crnomanjast sa urednim brčićima i uvijek, na razjeljak, začešljane kose. Koliko zbog prijatnog izgleda toliko i zbog ugledne familije bio je poželjna prilika za mnoge djevojke u kraju. Kad je prvi put susreo Vidu, svidjela mu se a i on njoj. Nisu to mogli pokazati ili reći jedno drugom dok on nije za to stvorio priliku. Čuo je za njenog oca kako je strog i da joj zabranjuje da se vidi sa nekim momkom ali ga to nije pokolebalo. Riješio je pronaći način da se viđa s njom. Valjda, zbog toga što je živio u blizini, znao je kada Periša radi pa je to vrijeme koristio da prođe ispred njene kuće, malo zastane i ako se ona pojavi da joj priđe. Njegov plan se pokazao uspješnim, tako su se upoznali i počeli viđati. Kad je Periša radio do kasno uveče on je svraćao do nje. Dolazio je pred mrak sokakom koji ga je zaklanjao od pogleda njene majke. Za svaku

sigurnost, na straži je ostajala njena drugarica koja je živjela u blizini. Radiša je zavolio Vidu i s njom je imao ozbiljne namjere. Volila je i ona njega, s njim se osjećala sigurno, pomišljala je i više puta rekla drugarici:

„Ako me Radiša zaprosi, udaću se za njega“?

Sve, tako, krišom viđali su se pola godine kad joj je on rekao kako želi da razgovara sa njenim roditeljima.

„Znaš, Vido, uskoro ću doći kod tebe, u tvoju kuću, hoću da razgovaram sa tvojim roditeljima, želim da znaju koliko mi je stalo do tebe i da planiramo zajednički život“.

Do tada mu nije rekla da je Periša saznao da se tajno sastaju, tada mu je sve ispričala.

„Znaš li ti koliko je moj otac nezgodan i prijek čovjek? Plašim se kako će se završiti tvoj dolazak? Ne znam kako je saznao da se viđamo, već sam zbog tebe dobila batine više puta? Zato nekoliko puta nisam došla na ovo naše mjesto, bilo me sramota da vidiš modrice na meni“.

„Pa kakav je to čovjek“, pitao se Dragiša, „zašto ti brani da se viđamo“?

Slegla je ramenima jer odgovor na njegovo pitanje nije ni sama znala. Privijajući se uz njega dok je on grlio, pokušala ga je

odgovoriti od njegove namjere ali je ostao odlučan.

„Nemoj, molim te dolaziti, možda ćemo tako sve pokvariti, sad se bar ovako viđamo“.

„ Moram da dođem, odgovorio je, ponašamo se kao da činimo nešto nevaljalo, skrivamo se kao da smo lopovi, to mora prestati. Ja hoću da oni vide koliko smo mi ozbiljni i odlučni da živimo zajedno. Zašto bi im smetala naša sreća“?

Nije uspjela da ga odgovori, jednu veče je došao, pokucao na vrata , ušao i nazvao dobro veče. Ponudila mu je stolicu da sjedne. Sklonio se malo u stranu, da ne smeta dok neko prolaze kroz neveliku kuhinju u kojoj su boravili. Pokušao je pronaći prikladne riječi kojima bi objasnio svoj dolazak. Kad je zaustio da kaže, Periša ga je dočekao:

„U ovoj kući još nema cure za udaju a koliko znam ti si riješio da se ženiš. Ovdje nemaš razlog dolaziti“.

Mladić se osjećao neprijatno, pocrvenio je u licu, htio je nešto reći ali se u trenutku predomislio i odustao. Shvatio je koliko je taj čovjek nerazuman, ustao i izašao iz kuće. Nastala je neprijatna tišina a u Vidi se miješao stid zbog postupka njenog oca i strah od njegove reakcije koja će uslediti. Otišla je u sobu, stavila glavu u jastuk i dugo plakala. Mislila je kako je Radiša neće više ni pogledati zbog očevog ponašanja. Tek sutradan joj je

majka prenijela očevu poruku da se više ni slučajno taj ili neki drugi mladić ne pojavi u kući. Vida joj je uzvratila pitanjem:

„Šta vi mislite, kako ću se ja udati ako ni jedan mladić ne smije doći da me vidi, ako se ne smijem sastati i razgovarati“?

Ona je ćutala, nije imala odgovora a šta je mislila Vida nije mogla znati.

Približavao se Petrovdan i već su uveliko počele ljetne žege. Prvi otkosi trave su pali još prije nekoliko nedjelja a miris pokošenog sijena se širio na sve strane, naročito u blizini sjenika, pojata i kotarina. U to vrijeme često naiđu ljetni pljuskovi, pokvase zemlju a kad se nebo ponovo razvedri i sunce skoči visoko, mirisi pokošenog sijena se pojačavaju i miješaju sa mirisima bašta. Žetva i vršidba su bile u punom jeku i ljudi će predahnuti za Petrovdan, doći će do crkve da sa rođacima i prijateljima sjednu u hladovinu, porazgovaraju i počaste se. Na sve strane su se čule vršalice koje su iz zlatnih snopova izdvajale žito koje će tokom duge i hladne zime hraniti vrijedne težake. Na mjestima gdje su one radile dizao se oblak prašine koju je lagani južni vjetar raznosio kroz sela. A tokom noći je uvijek stizala svježina u kojoj su svi uživali sjedeći na svojim verandama ili u baštama. Radeći na poljima preplanuli od sunca, željni ljubavi i puni strasti,

mladići i djevojke su se tokom takvih noći sastajali po kotarinama i sokacima, ašikovali i krali poljupce.

Radiša se nije naljutio, poručio joj je po drugarici da se želi

ponovo viđati s njom na starom mjestu. Dolazio je i dalje, njihova veza je postajala čvršća a ljubav veća. Riješili su da se uzmu. Oboje su znali da o prosidbi ne smiju razmišljati. Ako mu je njen otac zabranio da dolazi u kuću šta bi tek napravio kad bi se usudio da je prosi? Tvrdo su odlučili da krijući pobjegne za njega. Ona će krišom od majke spremiti najnužnije stvari i kad se dogovore iskrašće se iz kuće i pobjeći. Učiniće to za Petrovdan, tada je sabor i čaršija će biti puna naroda pa zbog gužve na njih neće obraćati pažnju. Njegovi će kod kuće spremiti šta je potrebno a oni su se dogovorili gdje će čekati njega i svatove.

Vidjeli su se veče uoči Petrovdana kako bi potvrdili dogovor. Radiša je pitao:

„Jesi li sve spremila što je trebalo, da nije neko nešto primijetio i posumnjao“?

„Jesam, sve sam uradila kako smo se dogovorili, stvari sam sakrila ispod kreveta, uzeću ih i izaći kroz prozor jer je kuća niska. Mislim da niko ništa ne sumnja“.

„Dobro, potvrdio je i dodao, ja ću skupiti svatove. Neće nas biti

mnogo, što ih više pozovem veći je rizik da neko nešto kaže. Čekaj nas tamo gdje smo se dogovorili“.

„U redu“, klimnula je glavom u znak odobravanja a on je poljubio i otišao.

Nikad nije našla odgovor kako je Periša saznao za njihove planove?

Da li je majka primijetila spremljene stvari sakrivene ispod kreveta pa mu rekla ili je neko od Radišinih nešto rekao pa su posumnjali?

Tog Petrovdana, poslijepodne Periša je pred nju bacio stvari koje je skrivene čuvala i sav razjaren grmio na nju:

„Šta je ovo, kakve su ovo stvari, za šta si ih spremila“?

Nije ni pokušala nešto reći, oboje su znali čemu su bile namjenjene i kakva je njena namjera. Osjećala je da joj se svijet ruši, bila je tako blizu sreći sa momkom koga iskreno volila. Na oči joj je pao mrak, mješala su joj se osjećanja gorčine, tuge i razočarenja. Periša je nešto govorio, ona ga nije razumjela, čula je samo zvonjavu njegovog glasa i nije ga se plašila. Spremno je čekala da je kazni. Zaključao je u sobu a kad je iz nje progovorio inat lupala je na vrata i plakala. On je ljut zbog njenog ponašanja ušao u sobu i premlatio je tako da je tri nedjelje ležala u postelji. Sva isprebijana, modra i puna ožiljaka a na duši rana koju će nositi cijelog života. Niko nije znao šta se stvarno dogodilo, nije znao ni Dragiša. Ona je isprebijana ležala i nije mogla izlaziti iz kuće. Za nju se raspitivala drugarica a roditelji su rekli da je otišla kod tetke u Gudavac, selo nedaleko od Krupe, jer je imala važan posao da obavi kod nje.

Radiša je bio uvjeren da se predomislila a put kod tetke joj je poslužio kao izgovor. Nisu se više viđali. Poslije nekoliko mjeseci je otišao u Njemačku da radi i dugo se nije ženio.

Vrijeme je prolazilo ali Vida nikako nije mogla da prežali nesrećno završenu ljubav sa Radišom. Kad je čula da je otišao u Njemačku, dugo je plakala i tad je shvatila da više nikad neće biti s njim. Do tada se nadala, vjerovala da će joj pružiti priliku da mu ispriča šta se sve dogodilo tog Petrovdana ali njegov odlazak je ugasio poslednji tračak nade.

Bila je ljuta na roditelje, naročito na oca, i na sebe se ljutila, želila je da ih mrzi zbog svega što su joj učinili ali nije mogla.

Osjećanja povrijeđenosti i poniženja su je kidali i sve više u njoj stvarali inat. Više nije osjećala strah od oca, bilo joj je svejedno

šta će joj reći ili učiniti. Prešla je granicu svih obzira prema roditeljima i strahu, otupila su joj sva čula i postala je ravnodušna ali i prkosna. Čak se trudila da pokaže svoj prkos i onda kada nije bilo razloga za to.

Pilana je dobro radila, zapošljavala je sve više radnika, kupljene su nove mašine pa je trebalo povećati proizvodnu halu. Taj posao bi trebao potrajati skoro cijelu jednu godinu a radove je izvodilo građevinsko preduzeće iz Bihaća. Jedan broj radnika se smjestio u baraku koja je služila kao magacin i za tu potrebu je ispražnjena i preuređena a drugi su stanovali u prostorijama društvenog doma. Radnička menza je primila još nekoliko žena da spremaju hranu za sve koji su radili u pilani i građevince koji su radili na izgradnji hale. Među njima je bilo ljudi iz raznih krajeva Jugoslavije. Većinom su to mladi ljudi osim nekoliko starijih majstora. Poslije završenog radnog vremena nisu imali obaveza. Svoje vrijeme su trošili kartajući se u baraci i sjedeći u kafanama. Kad su čaršijski momci igrali fudbal na školskom igralištu oni bi im se često pridruživali. Mještani su upoznali njih a i oni mještane ali samo toliko da su znali kako se ko zove. Nije bilo načina da se za nekog od njih sazna iz kakve je porodice, koliko je pošten, da li je oženjen ili nije. Dok su čaršijske djevojke odlazile po vodu na česmu u centar varoši oni su se okupljali u njenoj blizini, kibicovali ih i dobacivali im. Nisu ni one bile ravnodušne, zavodnički su vrcakale ispred njih dajući im slobodu da im se udvaraju.

Faruk Krasnići je bio srednje visine, oštrih crta lica sa nemirnim očima, podmuklog pogleda. Kosa mu je bila crna, malo valovita i češljao je preko glave. Malo ko je znao kako se preziva jer se uvijek predstavljao samo imenom. Ljudi su ipak znali da je Šiptar sa Kosova jer oni nikad nisu mogli pravilno govoriti

srpski jezik, imali su karakterističan naglasak po kojem su ih prepoznavali. Jedne večeri je susreo Vidu dok se vraćala od svoje drugarice. Pogledao je tako da ona ne primijeti a ona na njega nije obratila pažnju. Sledećeg dana se ponovo našao na istom mjestu, nadajući se da će je sresti. Vraćala se sa česme sa kofom vode. Nije propustio priliku da se upoznaju, prišao je i ponudio se da joj pomogne. Nije prihvatila ponudu ali je njemu bilo dovoljno nekoliko minuta da joj kaže kako je već ranije vidio i da mu se dopada. Nije ništa odgovorila ali je kasnije razmišljala o njemu. Poslije tog susreta, on je bio uporan, koristio je svaku priliku da se nađe u njenoj blizini. Konačno mu se upornost isplatila, počeli su se tajno viđati.

Faruk joj se nije dopao ali se, povrijeđena postupcima oca, odlučila pokazati svoj prkos pa je prihvatila da se viđa s njim. Mislila je da će ta veza biti samo igra kojom će provocirati oca i tako mu se osvetiti za sve uvrede i batine. Već nakon nekoliko susreta on je pitao da li bi se udala za njega? Bila je zbunjena njegovim pitanjem i namjerom pa je to u početku odbijala. Nastavio je lijepo pričao o sebi, o tome kako ima samo jednu sestru, kuću u Peći sa lokalom i da će kad se vrati otvoriti kafanu. Mislio je to i ranije ali nije našao ženu koja bi mu odgovarala i koja bi s njim vodila posao. Govorio je da je ona prava, da će kod njega živjeti lagodno i biti prava gazdarica.

Sve bi učinio samo da se ona odluči udati za njega. I dalje je prema njemu osjećala ravnodušnost, nije bilo strasti i ljubavi koju je osjećala prema Radiši. Nije je uspio uvjeriti u istinitost svojih priča pa je stajala na ivici pred dilemom, šta da uradi, da li da pobjegne snjim ili da mu kaže kako joj do njega nije stalo te da prekine vezu. Sa te ivice, u provaliju najtežeg perioda njenog života, gurnuće je otac svojim, kao i uvijek grubim, postupcima.

Čuvši za njihovu vezu, sumanuto je jurno u njenu sobu, dok je nešto radila, uhvatio je za kosu i udarao tako snažno da se njeno vrištanje čulo u cijelom komšiluku. Nije imao kontrolu nad svojim postupcima, pokušala je da se istrgne iz njegovih ruku ali nije uspjela. U sobu joj je utrčala majka i pokušala ga zaustviti.

I nju je odgurnuo, pala je i ostala sklupčena na podu sve dok nije prestao da udara ćerku. Vida je dugo ječala na krevetu, krvavog lica sa nebrojenim modricama. Danima nije izlazila iz kuće da je neko ne bi vidio tako iznakaženu ali je već bila donijela odluku. Više neće trpiti takve batine i poniženja, pobjeći će sa Farukom. Više je nije interesovalo da li joj je govorio istinu ili nje, važno je da je hoće i da ode što dalje jer nije mogla biti sa Perišom pod istim krovom.

Kad se prvi put poslije toga sastala sa Farukom, rekla mu je:

„Hoću, udaću se za tebe, ali ti znaš da to moji ne bi dozvolili, moramo to skrivati“.

Bio je iznenađen njenom naglom odlukom ali i zadovoljan,

predložio je:

„Za tri dana će nam stići plata, čim je podignem možemo pobjeći“.

„U redu“, potvrdila je.

Dogovorili su gdje će je on sačekati a ona će se potruditi da neprimjećeno izađe iz kuće. Nisu smjeli putovati autobusom jer bi ih neko vidio i rekao bi to njenim roditeljima. Do Bihaća će se prevesti kamionom njegovog preduzeća koji svakodnevno više puta odlazi po neki materijal ili nešto odvozi sa radilišta. Družio se sa vozačem tog kamiona i on će mu, sigurno, učiniti takvu uslugu.

Spremila je nešto svojih stvari i sačekala vrijeme koje su dogovorili za bježanje. Njeni roditelji su tog dana radili nešto u selu, na imanju pa su se zadržali. Već je padao mrak a oni se još nisu vratili. Ta činjenica joj je olakšala bjekstvo. Izvukla se iz kuće da je niko ne vidi, čak ni komšije, prošla iznad kuća kroz nekoliko bašta i našla se na drugoj strani varoši. Skupila se uz zid jedne zgrade i sačekala kamion u kojem je Faruk već sjedio. Kad su naišli pored nje kamion se, za kratko, zaustavio ona je uskočila u njega i za nekoliko minuta su nestali iz varoši. Niko ih nije vidio , u to su bili sigurni. U Bihaću će sačekati voz do Beograda a onda presjesti na drugi do Kosova. U tim trenucima je osjećala neko zadovoljstvo jer je zamišljala svog razjarenog Perišu kako urla ali nje neće biti da na njoj iskali svoj bijes. Poslije nešto više od sat vremena stigli su u Bihać i uputili se

prema željezničkoj stanici. Farukov drug nije poznavao njene roditelje i dao je obećanje da nikom ništa neće reći.

U to vrijeme Vidina mlađa sestra Lela je pohađala završni razred učiteljske škole u Bihaću. Stanovala je u maloj, prizemnoj kući. Faruku je rekla da hoće svratiti do nje, želila joj je predati neka dokumenta. Neće se zadržavati, samo će joj predati kovertu sa papirima a on se neće ni pojavljivati pred njom. Nije se složio sa njenim prijedlogom ali je ona zaprijetila da će se vratiti kući ako joj to ne dozvoli. Popustio je jer nije imao izbora. Dok je on čekao na ulici Vida je ušla na kapiju kuće, pokucala a na vratima se pojavila gazdarica. Pitala je za sestru a ona joj odgovorila da je otišla kod drugarice da zajedno uče.

„Dobro, rekla je, onda joj predajte ovo pismo i kažite da je pozdravila sestra Vida“.

„U redu, bićete usluženi a mogli ste je sačekati ako želite“?

„Rado bih ali nemam vremena, imam prevoz do kuće, već me čekaju“, zahvalila se i otišla.

Pismo je napisala istog dana poslije podne. Svjesna je da odlazi sa čovjekom kojeg nedovoljno poznaje, nije znala šta je sve može snaći pa je želila sestri ostaviti trag, da bar zna u kojem pravcu je otišla.

Kad je gazdarica čula da je neko otvorio vrata, znala je da je

njena postanarka . Ne izlazeći iz kuhinje je doviknula:

„Lelo, imam neko pismo za tebe“!

Iznenadila se i uzvratila:

„Kakvo pismo, meni niko ne piše“?

Gazdarica je izašla iz kuhinje i pružila joj pismo i rekla:

„Pozdravila te i pismo ostavila tvoja sestra Vida, ponudila sam je da te sačeka ali je odbila, žurila je zbog prevoza“.

Lela je sva u čudu uzela pismo, ništa joj nije bilo jasno. Otkud Vida da joj donese pismo i to ovako kasno? Ušla je u svoju sobu i otvorila kovertu. Poznala je, ne baš lijep, Vidin rukopis. Pismo je bilo kratko.

„Draga Lelo,

znam da će te iznenaditi ovo moje pismo ali kad ga pročitaš, sve ćeš shvatiti. Odlučila sam se udati ili tačnije pobjeći od kuće. Znaš kakav je naš otac, nisam više mogla podnositi batine, uvrede i poniženja i morala sam nešto učiniti. Još prije sam htjela pobjeći za Radišu ali je nekako saznao i premlatio me da sam nedjeljama morala ležati u krevetu. Skoro je uradio isto kad je saznao za Faruka. Još sam puna modrica od tada. Faruka ne volim ali mi je on jedina prilika da pobjegnem od svega. On je sa Kosova iz Peći, kad stignem pisaću ti. Ti sama odluči da li ćeš i kada reći roditeljima.

Voli te tvoja sestra Vida“.

Lela je gledala pismo u nevjerici. Podržavala je Vidu i imala razumjevanje za njenu odluku. Zapljusnuo je talas iznenađenja,nije znala šta da radi, kako da postupi? Nikog nije imala pored sebe sa kime bi podijelila tajnu koju joj je sestra u grčevitoj borbi za svoj put, gurnula u ruke. Ovo je previše za nju, briznula je u plač gušeći se zbog svoje nemoći da nešto učini za sestru, da prekori roditelje zbog pretjerane strogosti. Sklupčena na krevetu ostala je do jutra a kad se probudila i dalje je imala osjećaj bespomoćnosti. U ruci je cijele noći držala sestrino pismo, nije ga ispustila. Riješila je da ocu ništa ne govori, reći će samo majci i čekaće da se Vida javi. Spremila se i otišla u školu i ako je znala da će njene misli biti negdje daleko, da će pratiti sestru, na njenom neizvjesnom putu, kojoj je trebala pomoć.

Vida i Faruk su ušli u voz za Beograd i već oko devet ujutro presjeli u drugi za Kosovo. Već tad je primijetila da se Faruk počeo nekako drugačije ponašati. Do Beograda je bio pričljiv, nasmijan, ponavljao je priče koje je ranije čula a onda je postao ćutljiv. Nije više započinjao razgovor već je samo odgovarao na njena pitanja. Kad ga je upitala, šta se desilo, zašto se promijenio, oštro je presjekao pogledom i hladnim bezličnim tonom odgovorio da ga ostavi na miru. I ona je tada zaćutala. Dok je voz klizio prema njihovom odredištu čuli se tupi udari u pravilnim razmacima kad god bi točkovi vagona dotakli spoj dviju šina, Vida je razmišljala. Da li je ispravno postupila, da li je mogla učiniti nešto drugo osim da krene sa ovim čovjekom u zajednički život? Ako je za svoju odluku nalazila opravdanje to je nije oslobađalo straha od neizvjesnosti kako će se snaći kad

stigne na Kosovo, među nepoznate ljude. Voz se zaustavio u Prištini, izašli su i uputili se do autobuske stanice. Autobus za Peć su čekali više od jednog sata a kada su ušli ona više nije čula ni jednu srpsku riječ. Faruk skoro da nije s njom razgovarao, činio je to sa nekim ljudima u autobusu. O čemu su pričali, naravno, nije razumjela ali se osjećala neprijatno jer su skoro svi piljili u nju. U Peć su stigli kasno poslije podne i njoj se ta činjenica učinila kao olakšanje jer je očekivala da će uskoro stići do njegove kuće. Bila je umorna od dugog putovanja, ako bi izula cipele znala je da ih više ne bi mogla obuti jer su joj noge natekle, naročito stopala i gležnjevi. Osjećala je glad jer su za sve vrijeme puta samo popili kafu i pojeli burek.

Faruk je krupnim koracima krenu ispred nje, noseći samo svoju torbu, očigledno nije imao namjeru da ponese i njenu koja je veća i teža. Saplitala se na staroj pećkoj kaldrmi trudeći se da ga stigne. Kad je vidjela da u tome neće uspjeti, pozvala ga je i rekla da malo uspori i da ga pita koliko je daleko njegova kuća. Okrenuo se i osornim glasom rekao:

„Požuri, do kuće ima cijelih jedanaest kilometara“.

Nije mogla vjerovati šta je čula, kakvih jedanaest kilometara, zar nije rekao da je kuća u gradu i da ima lokal? Ponovo je zastala da zatraži od njega objašnjenje:

„Ti si rekao da je kuća u gradu a sad kažeš da do nje imamo jedanaest kilometara, znači da nisi govorio istinu, prevario si me“.

Vratio se do nje i podmuklo joj se iskezio, trgnuo je snažno za

ruku i prijetećim, čeličnim glasom rekao:

„Polazi i nemoj ništa da pitaš, nismo više u Bosni, ovdje žene ne razgovaraju sa muškarcima bez dozvole“.

Pokušala je da na njegovom licu prepozna makar tračak vedrine koju je pokazivao dok je bio u Bosni ali je nije bilo. Nije se više usudila reći ni jednu riječ. Počela je shvatati da je upala u vrtlog iz koga će teško izaći. Išli su dalje, mrak je padao i savim se spustio kad su bili na polovini puta. Sve joj se tada izgledalo strašno, svako drvo i žbun su je plašili. Ništa nije vidjela oko sebe, nije znala kuda ide, pod nogama je osjećala samo grubi kamen kojim je put posut?

Konačno je negdje u daljini ugledala stidljivu svjetlost. Nije znala da li im u susret neko dolazi ili je to svjetlo neke kuće. Kako su se približavali svjetlost je bivala sve jača, bile su to kuće i ona je osjetila olakšanje. Stigli su do male skupine kuća koja je okačena na vrh nekog gredara a svaka je oko sebe imala visoku kamenu ogradu. Svjetlo koje se vidjelo bilo je na jednoj od njih, negdje na vrhu, ispod same strehe. Osim prekomjernog laveža pasa, ništa se nije čulo. Prišli su jednoj od kapija i on je snažno zalupao pesnicom po njoj. Malo zatim čula se škripa vrata, pa nečiji koraci koji su se približavali. Kapiju je otvorio stari čovjek sa kečetom na glavi i preko ramena prebačenim kratkim kaputom.

Njih dvojica su se pozdravili sa nekoliko, za Vidu ne razumljivih, riječi a onda je Faruk rukom pokazao na nju. Starac je pogledao ali mu ona zbog mraka nije vidjela lice i nije mogla ništa pročitati sa njega. Ušli su u dvorište pokaldrmano kamenim pločama, a za njima se zatvorila kapija koju će ona kasnije teško preći. Kad su prešli visok prag prve prostorije u kući tamo je na podu sjedilo mnogo muškaraca različite starosne dobi. Vida nije imala vremena da ih prebroji, sve je to na nju djelovalo iznenađujuće, bila je zbunjena. Ispred sebe su imali kafu i neki od njih su pušili. Jedna žena skrivenog lica obučena u dimije i sa maramom na glavi je stajala pored vrata koja su vodila u neku drugu prostoriju dok je druga služila muškarce. I ona je imala pokriveno lice, dimije i maramu. Kad su se pojavili na vratima njih nekoliko je ustalo i izašlo iz prostorije.

Stajala je pored ulaznih vrata, pokušavajući da se sabere pred prizorom koji je zatekla. Nije znala da postoje ljudi poput ovih, koji ne sjede na stolicama već na podu, da postoje žene koje žive pokrivenog lica. Pitala se šta će još vidjeti što će je, takođe, šokirati? Nepomično je stajala dok je Faruk razgovarao sa, očigledno, najstarijim muškarcem. Po izrazu lica kod obojice zaključila je da se svađaju. U sobi se pojavila i treća žena koja je Vidu uzela za ruku i pokazala joj da pođe s njom. Osjećala se kao hipnotisana, pošla je za njom a postupila bi poslušno i da je nešto drugo zahtijevala od nje. Prošle su kroz , skoro sasvim, mračan hodnik i našle se u drugoj sobi u kojoj je uz jedan zid bio namješten krevet koji i nije ličio na krevete, zapravo je to bio neki dušek postavljen na pod, jedan veći sanduk i stara stolica na kojoj je bio lavor sa vodom a preko njenog naslona prebačen peškir od nekog ručno rađenog, grubog platna.

Na veoma teško razumljivom srpskom jeziku žena sa kojom je ušla u sobu joj je rekla da će ona tu spavati te da je voda za nju kako bi se osvježila. Poslije toga je izašla iz sobe i više se nije vraćala. Vida je skinula košulju sa sebe umila se, osvježila se ispod pazuha i obrisala. Onda je lavor spustila na pod, sjela na stolicu i stavila noge u vodu. Osjetila je olakšanje ali ne i prestanak boli u njima, naročito na prstima i petama. Opet je razmišljala ali je ovog puta bila sigurna da je napravila veliku grešku što je povjerovala u Farukove priče i pošla s njim. Već tad je donijela odluku, ako nije mogla i želila da podnosi očeve batine i poniženja, neće ni ovdje živjeti na tako primitivan način i sa takvim ljudima. Držala je noge u vodi duže od sat vremena a onda iscrpljena, gladna legla i zaspala. Cijele noći se nije budila a kad je svanulo i sunce joj kroz maleni prozor zagolicalo lice skočila je na noge.

Pogledala je oko sebe i vidjela da nema njene torbe i odjeće koju je skinula sa sebe i stavila na stolicu. Pored kreveta su stajala dva tanjira i jedan bokal sa vodom a na stolici uredno složena odjeća očigledno pripremljena za nju. U jednom tanjiru je bio komad hljeba i sira a u drugom nešto kuvano sa kašikom ali nije znala šta? Gladna, zahvatila je kašikom jelo i stavila u usta. Imalo je čudan, njoj nepoznat, okus i teško ga je progutala. Ostavila je kašiku i uzela sir, halapljivo ga je jela mada je i on imao težak okus ovčijeg mlijeka. Cijela kuća se osjećala na loj

jer je sva hrana začinjana lojem.

Ljutila se na sebe kako nije osjetila kad je neko ulazio u sobu i uzeo njenu torbu i odjeću. Iz sobe nije mogla izaći gola pa jmorala obući dimije, neku bluzu i maramu. Zar nije stavila, sjela je na stolicu da razmisli šta da uradi. Mislila je, razgovaraće sa Farukom, reći mu da se pokajala, da je on nju prevario te da ona ne želi živjeti na takav način. Skočila je sa stolice pokušala da otvori vrata ali uzalud, bila su zaključana. Tog trenutka je postala svjesna da je zatočena, da se iz tog zatvora neće izvući, možda će u njemu ostati zauvijek? Od tog razmišljanja je uhvatio paničan strah, nije znala šta da radi, išla je sa jedne strane sobe na drugu? Hvatala je sve veća nervoza, bilo joj je čas vruće, čas hladno, tresla je groznica. Njena sudbina sada je bila u rukama ljudi koje ne poznaje, koji su je zatočili a sama je pristala na to svojom nepromišljenosti i zbog toga se, po ko zna koji put, ljutila na sebe.

Začula je korake koji su se približavali vratima a zatim ključ kako ih otključava. Po nju je došla ona ista žena koja je smjestila u sobu. Čim je ušla pitala je zašto nije stavila zar ? Ljutito je uzvratila kako to ne želi. Žena više govorila o tome i samo joj je rukom pokazala da je prati. Krenule su istim hodnikom i vratile u onu veliku sobu. U njoj nije bilo nikoga osim onog najstarijeg čovjeka koji se raspravljao sa Farukom kada su stigli. Stala je ispred njega. Gledao je u nju kao da je proučava a onda joj se obratio hladnim tonom na srpskom jeziku sa karakterističnim akcentom koji Šiptari, svi do jednog, imaju. Sa svojim ozbiljnim licem orlovskog profila, čudno hrapavim glasom za nju je bio snažna pojava

„Sjedni,“

rekao je i kad je ona to učinila on je nastavio,

„ja sam Farukov otac, domaćin, gazda ove kuće i hoću da sa tobom razgovaram. Najprije ćeš mi odgovoriti na nekoliko pitanja“.

Konačno je ispunilo osjećanje olakšanja, imaće priliku da kaže da u kući ne želi ostati ni jedan tren.

„Da li si ti punoljetna“?

„Jesam“.

„Je li te Faruk silom doveo ovdje ili si sama odlučila poći s njim“'

„Sama sam pošla ali.....“

htjela je reći kako joj je Faruk lagao, pričao o kući u gradu, lokalu ali on nije dozvolio.

„Ti si postala njegova žena onog momenta kada si prešla prag ove kuće. U kući o svemu odlučujem ja, svi koji žive pod ovim krovom moraju raditi onako kako ja kažem i kako naši običaji nalažu. Vidim da nisi stavila zar, moraćeš, to važi za sve žene pa će i za tebe“.

Ponovo je pokušala da se izbori, da kaže kako sve to ne želi ali je on u tome spriječio. Govorio je neprekinuto, bez zastoja koji bi iskoristila da se uključi u razgovor. Kad je primijetio da je uporna podizao bi glas dajući joj do znanja da ga ne smije

prekinuti.

„Faruk je učinio veliku grešku jer nije dobio moju dozvolu da u kuću dovede i drugu ženu ali to ću ja s njim raspraviti. Tvoja je dužnost da poštuješ muža, domaćina i sve ostale koji žive u kući“.

Doživljavala je šok za šokom, kad je mislila da je ne može snaći teže od onoga što već jeste, stizalo je još gore. Kako da bude druga žena, zar je to moguće, zar to postoji? Na stare rane i poniženja stizala su nova, ponovo je tuga grunula svom snagom trgajući joj dušu i tijelo. Taj bol se toliko penjao u njoj da su joj od njega otupile misi a ni tijelo nije osjećala. Našla se u lavirintnom hodniku iz kojeg nije vidjela izlaz. Bila joj je potrebna sva snaga volje da ustane, da se ponovo pokrene.

Razgovor je doživjela kao izrečenu presudu za djelo koje nije počinila. Osuđena je da živi, protiv svoje volje, sa čovjekom koga ne voli, da bude sluškinja mnogobrojne porodice koji se drže primitivnih običaja za koje nije vjerovala da postoje. Očajna, vratila se u sobu gdje je provela prethodnu noć i plakala do iznemoglosti. Niko njen nije znao gdje je ni kako joj je, jedini trag o njoj je ostalo pismo koje je ostavila sestri Leli. A ona je mlada, nemoćna da nešto učini.

Tog dana je nisu slali da nešto radi, ostala je sve vrijeme u sobi a ona mlada žena joj je ponovo donosila ručak. Pričala je sa njom i saznala dosta pojedinosti o cijeloj porodici. Zvala se Fatima, bila je žena Farukovog brata Šaipa. I mada je loše govorila

srpski jezik trudila se da je Vida razumije.

Rekla je:

„U kući nas ukupno živi dvadeset troje. Gazdu si već upoznala, pričala si s njim, on je imao dvije žene ali je bez starije ostao prije nekoliko godina. Sa njom je izrodio devetoro djece, pet sinova i četiri kćeri a sa mlađom nije imao poroda. Kćeri je udao a najstarijem sinu su izgradili kuću tu pored njegove u istom dvorištu, dva sina žive ovdje, Faruk i Šaip, on je moj muž,četvrti i peti su u Njemačkoj, jedan je oženjen sa nekom Švabicom koja nikad nije htjela doći na Kosovu čak ni u posjetu a jedan nije oženjen. Najstariji sin ima petoro djece a Faruk za sada dvoje, Šaip i ja četvoro. Gazda ima brata koji je mlađi od njega, to je onaj čovjek koji vam je otvorio kapiju kada ste došli. I on je oženjen i ima dva sina koji žive u kući i dvojicu u Austriji a udao je tri ćerke. Ovi koji ovdje žive, u kući su oženjeni i imaju za sada, jedan troje a drugi dvoje djece.

Faruka nije vidjela od onog dana kada su stigli, nije znala zašto nije dolazio i šta je radio. Pitala je Fatimu za njega a ona joj je šapatom, da niko ne čuje, odgovorila da će doći. Žene u kući su joj govorile šta da radi, obično im je pomagala dok su kuvale ili čistile kuću. Fatima, sa kojom je uspostavila najbolji kontakt,

joj je rekla da gazdu mora shvatiti ozbiljno i da zar mora nositi kad izađe u avliju ili kad neko iz sela uđe u kuću a uvijek su to muškarci jer žene rijetko izlaze izvan avlija osim kad odlaze da rade na njivu. Kroz mali prozor svoje sobe vidjela je samo neko golo brdo, a ograda oko kuće je bila toliko visoka da nije mogla vidjeti šta se nalazi iza nje. Noću je odlazila u svoju sobu i kad je prošla cijela nedjelja i noću sve utihnulo, došao je Faruk. U tom trenutku je bila budna i ležala na krevetu, on je ušao i sjeo pored nje. Hitro se podigla, konačno se pojavio i tražiće od njega objašnjenja. On je ćutao a ona nije znala koje pitanje da mu prvo postavi. Konačno je rekla:

„Šta sve ovo znači Faruk, šta si mi to učinio, na prevaru si me doveo i zatvorio, zar ti misliš da ću ja ovako živjeti“?

Razvukao je usne u ciničan osmjeh i odgovorio:

„Moraćeš, sad je sve gotovo, svojom voljom si pristala da se udaš za mene“.

Tek sad je mogla da vidi njegov podmukli pogled, postala je svjesna njegovog ledenog lica i bezosjećajnosti.

„Ali ti si već oženjen, imaš djecu, zašto si mi lagao, šta ću ti ja, zar je normalno imati dvije žene“?

„Kod nas jeste i šta ti to smeta, dolaziću kod tebe, neću ti nedostajati“.

„Ti mi ne trebaš, ne želim da budem s tobom, hoću da me pustiš da odem, nemaš pravo da me na silu držiš ovdje zatvorenu“.

Ovog puta je pokazao svu svoju pokvarenost i podlost:

„Ja te nisam doveo i ne držim te na silu, to si sama rekla mom ocu. Ne mogu te pustiti, to bi bila prevelika sramota za mene i moju familiju“.

Tvoj otac mi nije dao da govorim, nije dozvolio da mu kažem istinu koliko si pokvaren i lažljiv. Ja sam pristala da pođem sa tobom ali sam mislila da ćemo živjeti drugačije, onako kako si obećavao, u tvojoj kući u gradu. Ništa od toga mu nisam mogla reći jer ga to nije zanimalo“.

„Uzalud se ljutiš, naviknućeš se, vidjećeš“.

„Kakvo navikavanje, ne želim …..“

Htjela je još da govori da se objasni s njim ali je on više nije slušao. Grubo je odgurnuo, sručila se na krevet a on je pao po njoj pokušavajući da je ljubi. Opirala se grčevito, odgurivala ga sa sebe izmicala ali su njegove ruke bile suviše jake da ih se oslobodi. Rastgao je soavaćicu na njoj, ponašao se kao zvijer. Nikad ga nije volila a sad ga je prezirala, osjećala je gađenje. Njen otpor je bio sve slabiji a on nije popuštao, navaljivao je, nije ga mogla zadržati. Maštala je o tome da se u ljubavnom zanosu preda muškarcu, da je voli i da mu ona

uzvraća ljubav a sad je ovaj raspomamljeni siledžija uzeo protiv

njene volje. Oskrnavio joj je tijelo i dušu. Ko zna po koji put je ponovo ranjena? Osim gorčine i bola u njoj nije bilo ničega. Suznih očiju je ležala prazna a pored nje nasilnik, silovatelj za koga je do skora mislila da ga možda može zavoljeti. Nije imala snage da se pomjeri a kad je to konačno uspjela, okreula se prema zidu. On je još neko vrijeme ležao pored nje a onda ustao, obukao se i otišao iz sobe. Čula ga je kad je zatvorio vrata ali se nije okretala. Mislila je da nikad nikog ne bi mogla mrziti a sad je samo to osjećanje imala u sebi. Jecajući je zaspala, budila se više puta i svaki put se trudila da što prije utone u san jer je tako bježala od misli na ono šta joj se dogodilo.

Faruk je kod nje u sobu dolazio nekad jednom nedjeljno, nekad su te posjete bile i rjeđe. Skoro da s njom nije razgovarao što joj je odgovaralo, mrzila ga je, prema svakom njegovom pokretu, riječi, postupacima, osjećala je gađenje. Ćutanje je koliko-toliko pošteđivalo takvih osjećanja i neprijateljstva koje je bilo skoro opipljivo.

Kako je vrijeme odmicalo sve više je radila. Često je muzla ovce ponekad je čistila oko krava, nosila drva čistila po kući. Odlazila je sa drugim ženama da kopa ali je uvijek sa njima bio bar jedan muškarac. Počela je da nosi zar. Mada su je iscrpljivala cjelodnevna kopanja po njivi na velikoj vrućini, volila je to da radi. Makar je iz tog razloga prelazila preko kapije, mogla je da osjeti vjetar, sunce, da se osjeti čovjekom. Između tih nekoliko kuća dalje nigdje nije odlazila, ništa nije vidjela jer u blizini nije bilo drugih kuća na vidiku osim jednog minareta koji je virio iza šumarka sa koga se čula mujezinova pjesma. Sporo su se vukli

dani ili se njoj tako činilo, osjećaj bespomoćnosti i beznađa je

gasio njenu potajnu nadu da će uspjeti otići sa tog strašnog mjesta.

Poslije Vidinog bjekstva, Lela je došla kući i u njoj zatekla napetos. Znala je šta je njen uzrok, ništa nije komentarisala sve dok nije uhvatila trenutak da sa majkom ostane sama.

„Vida je pobjegla, ostavila mi je pismo. Zašto ste prema njoj morali biti tako grubi, vidite šta ste uradili“, započela je razgovor?

Majka je strogo pogledala:

„Kakvo pismo, gdje je, šta je napisala“?

„Pobjegla je sa nekim Farukom, udala se a meni je ostavila pismo kod gazdarice. Piše da nije više mogla podnositi vaše grubosti, očeve batine a ni ti je nisi razumjela“.

„ Periša se mnogo naljutio kad je čuo da se taj zove Faruk, ko zna ko je, radio je tu, njegovo preduzeće gradi novi dio pilane“, komentarisala je majka?

„A što ste se prema njoj ponašali na isti način kad je htjela da se uda za Radišu, niste joj dozvoljavali da sa nekim mladićem progovori, ona je dobra i nije zaslužila to od vas“?

„Jesi li još nekom rekla za to pismo“, pitala je je majka?

„Kome bih rekla, jedva sam se usudila da tebi kažem, danima sam plakala zbog nje, meni je Vide žao, ko zna kako joj je sada, čekam da mi se javi kako je u pismu obećala“?

Lela više nije razgovarala o tome. Ona je išla u školu, želila je postati samostalna kako bi po svojoj volji donosila odluke o svemu pa i o tome za kojeg mladića će se udati. Neće dozvoliti da se roditelji odnose prema njoj kao prema Vidi.

Prošlo je dosta vremena a od Vide nije stizao nikakav glas, nije prestajala misliti na sestru, osjećala je da nešto treba učiniti ali nije imala mogućnosti. Završila je poslednji razred, diplomirala i već prve školske godine dobila posao u Vođenici, selu nadomak Krnjeuše. Škola nije bila velika a u sklopu nje je bio mali stan za učiteljicu. Opremila ga je skromno ali ukusno. Za sve što joj je trebalo, ogrev, popravku u školi ili stanu pri ruci su joj se našli seljaci. Počela je zarađivati za sebe i od nikog nije morala tražiti dozvolu za svoje odluke. Osjećala se spremnom da potraži sestru o kojoj više od godinu i po dana nije ništa znala. Bila je sigurna da je u nekoj nevolji, ko zna šta je snašlo, možda neka bolest? Đurđija je našla zgodnu priliku da Periši kaže ono što je znala o ćerki. On je vikao na nju, optuživao je kako Vidu nije umjela vaspitati, možda će i ostale ćerke njenim putem, govorio je? Vidinim bjekstvom opravdavao je sve svoje mnogobrojne, pogrešne postupke. Đurđija se povodila za njegovim mišljenjem, često ga prihvatala kao jedino ispravno i tako se ponašala.

Lela je čvrsto odlučila saznati šta je sa njenom sestrom.

Pitala se odakle da krene, kako da joj uđe u trag?

Znala je samo Farukovo ime, da je iz Peći, nije znala kako se preziva, ili nešto drugo? Sjetila se da je radio u bihaćkom građevinskom preduzeću i da bi oni mogli imati podatke o svim radnicima. Otišla je u preduzeće i razgovarala sa sekretaricom a ona je uputila kod referenta za radne odnose. Bila je to jedna srednjovječna žena koja je razumjela njenu priču pa je obećala pregledati kartoteku bivših radnika i ako joj pravila to nisu dozvoljavala. Na spisku su pronašli Farukovo ime sa osnovnim podacima. Rođen je 1941. godine u selu Prekazi, opština Peć. Nije se regularno odjavio sa posla već ga je preduzeće odjavilo nakon mjesec dana nejavljanja na posao. Ni radničku knjižicu nije podigao, čuvali su je u arhivu. Lela je sve podatke zapisala, zahvalila se ženi koja joj je pomogla i već narednog dana krenula put Kosova. Pretpostavljala je da su tamo, ako nisu, nadala se da će dobiti neku informaciju koja bi joj pomogla da je pronađe.

Putem od Prištine koji prolazi kroz prostranu i plodnu Metohijsku ravnicu, stigla je u Peć, grad sa upadljivo islamskim karakterom u prkos činjenici da se u njemu nalazi manastir Pećke patrijaršije još iz vremena moćnog Cara Dušana. Čim je izašla iz autobusa vidjelaje nekoliko minareta a dominirao je onaj koji je pripadao Bajrakli džamiji. Ništa nije ukazivalo da je nekad ovaj grad bio pod direktnom upravom Patrijarha, da su u njega dolazili dubrovački i kotorski trgovci i tu imali svoja poslanstva. Niko ne bi mogao pretpostaviti da je bio centar u

kojem su nekad radili najpoznatiji filigrani, zlatari, kovači, krojači i ostale zanatlije, da se nekad na njegovoj rodnoj zemlji uzgajao šafran i prodavao širom Evrope. Nigdje nije bilo vidljivog traga da su gradom upravljali Crnogorci i Austrijanci. Uskim pokaldrmanim ulicama koje su se provlačile između kuća tipičnih za ovaj dio Balkana i mnogobrojnih udžerica, prolazile su pored rijetkih automobila i konjske zaprege. Kroz grad teče rijeka Bistrica a sa njegove zapadne strane, prema crnogorskim varošima Plavu i Gusinju i nešto daljoj Andrijevici uzdižu se planinski vijenci tajnovitih Prokletija.

Na stanici je pitala gdje se nalazi selo Prekazi. Službenik na biletarnici joj je rekao kako do njega ima jedanaest kilometara. Odlučila je uzeti taksi. Kad se obratila jednom od dvojice postojećih da je vozi u selo on je rekao da je put veoma loš i da će joj naplatiti duplu cijenu. Nije imala kud, pristala je. Sve vrijeme vožnje je osjećala strah i neprijatnost jer je taksista pohotno gledao i odmjeravao. Trudila se da to prikrije a koliko je uspjevala nije znala? Putem je taksista upitao kod koga ide u to selo i ona mu je odgovorila da traži kuću Faruka Krasnićija.

Znao je gdje su kuće Krasnićija a ona ga zamolila da je

pričeka dok ne završi posjetu. Prihvatio je i dovezao nedaleko kuća a onda rukom pokazao i rekao:

„Eto, to su njihove kuće, to je velika familija i žive u one dvije poslednje“.

Došla je do kapije i zalupala na nju. Imala je osjećaj da je posmatra, ko zna koliko, očiju negdje sa strane. Kad je čovjek otvorio vrata kapije iza njegovih leđa je vidjela ženu u dimijama sa feredžom i zarom preko lica. Kad je žena ugledala nju vrisnula je:

„Lelo, sestro“!

Bila je to Vida ali je čovjek brzo izašao ispred nje i zatvorio kapiju. Vida je udarala pesnicama po kapiji i vikala:

„Otvorite, to je moja sestra, pustite me da je vidim“!

Nedugo zatim nije se više čula, bilo je očigledno da je neko spriječio u tome. Lela se obratila čovjeku koji je stajao ispred nje:

„Zašto joj ne dozvolite da se vidi i razgovara samnom, ona je moja sestra Vida“.

„Nema ovdje nikakve Vide“, zarežao je čovjek, ne znam koga tražiš i ne interesuje me, sad idi, gubi se odavde“.

Zvučao je preteće sa svojim zlokobnim izrazom lica. Osjetila je strah, ostala joj je jedina mogućnost da se povuče. Vratila se do taksija, sjela u njega i ponovo stigla u grad. Prespavala je u hotelu koji je više ličio na kasarnu nego na hotel. Zgrada je bila oronula, oštećene fasade a soba prljava i zapuštena.

Vidjela je Vidu, znala je da je u nevolji, zatočena i nije namjeravala odustati dok je ne izbavi. Odlučila je pomoć potražiti od policije. Među prvima strankama je ušla u policijsku stanicu gdje je dočekao dežurni policajac, Šitar koji je pokušavao odglumiti ležernost u ponašanju. Prišla je i obratila mu se:

„Želim da razgovaram o mojoj sestri, zove se Vida, ona je došla u selo Prekazi sa izvjesnim Farukom Krasnićijem. Dugo se nije javila i ja sam je došla posjetiti, nisu mi dozvolili da razgovaram s njom“.

„Ko ti nije dozvolio, zašto“, pitao je?

„Ne znam“.

„Kako ne znaš ko ti nije dozvolio“?

„Ne znam kako se čovjek zove, izašao je pred kapiju, rekao da u kući nema nikakva Vida i nije mi dozvolio da uđem. Ja sam je vidjela i ona mene, lupala je u kapiju moleći da je puste, da se vidimo ali taj čovjek nije dozvolio i otjerao me sa kapije“.

Policajac očigledno nije imao namjeru saslušati šta mu ona želi

reći a kamoli nešto poduzeti već je očima gutao njen izgled trudeći se da i ona to primijeti.

Nije se predavala, govorila je i dalje, trudila se da mu sve kaže a on je podigao glas na nju:

„Imamo mi drugarice, važnijeg posla od.....“, nije stigao završti rečenicu jer ga je prekinuo drugi policajac, Srbin, što je bilo očigledno zbog njegovog pravilnog govora, koji je naišao u tom trenutku i rekao:

„ Ja sam Vesko, kako vam možemo pomoći, drugarice“?

Rukom joj je pokazao put do njegove kancelarije. Osjetila je olakšanje pred ovim čovjekom, kao da više nije bila sama, u njoj se javila nada da će pomoći sestri. Sve mu je ispričala, on je strpljivo saslušao i rekao:

„Sve sam razumio, gadni su ti Šiptari i njihovi običaji, teško je sa njima izaći na kraj. Mi u tome imamo problem, nemamo nikakav dokaz da je ona tamo protiv svoje volje. U policiji je više Šiptara nego Srba i Crnogoraca a oni jedni druge štite. Teško je vjerovati da će neko napisati operativni nalog za takav slučaj a kad bi to neko i učinio, pitanje je ko bi ga izvršavao, vjerovatno neko od njihovih a oni bi to zataškali, tako joj ne bi mogli pomoći. Ipak, ja ću pokušati učiniti nešto bez naloga. Radim do tri sata, sačekajte me u gradu dok ne završim pa ćemo vidjeti šta ćemo uraditi.“?

Sačekala je Veska u hotelskoj kafani a sa njim je došao još jedan čovjek u civilu, njegov drug. Kratko joj je rekao šta planira, on i njegov drug će poći zajedno s njom, kad vide njega u uniformi ponašaće se drugačije, biće mekši. Važno je da sa njom razgovaraju a poslije će vidjeti kako će dalje? Sjeli su u njegova

kola i otišli u selo. Sve troje su stajali ispred kapije, Vesko je zalupao i za par minuta je kapiju otvorio, ovog puta mlađi muškarac. Vesko mu se obratio:

„Ova drugarica nam je prijavila da u kući živi njena sestra i da joj niste dozvolili da s njom razgovara. Zašto ste to uradili, znate da su svi naši građani slobodni i sa istim pravima. Pozovite joj sestru, neka razgovaraju u našem prisustvu“.

Čovjek , očigledno iznenađen i zbunjen jer nije očekivao takvu posjetu, je rekao:

„U redu uđite u avliju, sad ćemo je pozvati“.

Dok su oni ulazili u avliju doviknuo je ženi na vratima da pozove Vidu. Čekajući je da dođe, Vesko i njegov drug su sjeli na drva koja su se nalazila nedaleko kapije a Lela je stajala pored njih. Vida se pojavila, preletila avliju i našla se u zagrljaju sestre. Dugo su tako stajale i plakale a onda je Lela pitala:

„Šta je s tobom, na šta to ličiš, zašto nosiš to preko lica“?

„Ovdje se tako mora“.

„Zašto se nisi javila a u pismu si obećala“.

„Nisam mogla, nisam imala prilike, od kada sam ovdje stigla nisam prešla tu kapiju osim kad sam radila u njivi, oni mi ne dozvoljavaju“.

Spustila je glas, govorila je tiho, skoro šapatom da je neko ne čuje:

„Faruk mi je sve slagao, doveo me ovdje na prevaru i zatvorio. Ja sam njemu druga žena. Misliš da ne bih pobjegla da sam mogla. Molim te učini nešto da me izbaviš iz ovog zatvora“.

Lela se okrenula prema Vesku koji je slušao njihov razgovor, da ga upita šta mogu učiniti a on je tiho, skoro nečujno rekao Vidi:

„Ovog časa ne možemo ništa, ako bi nas dvojica pokušali da te odvedemo oni će nam se suprotstaviti a ja nemam nalog za ovo što radim. U svašta se to može pretvoriti. Možeš li ikako, kad padne noć, izaći u avliju iza kuće i doći do ograde, mi bi te tamo čekali i pomogli da pobjegneš“?

„Neće mi biti lako ali ću pokušati, ali vas molim da ne odustanete, nemojte me ovdje ostaviti, preklinjem vas“.

„Dobro“, potvrdio je Vesko i dodao, „mi ćemo te čekati večeras, ako ne uspiješ doći ćemo ponovo drugo veče. Moramo biti oprezni jer će sada motriti na tebe. Sad pričajte nešto drugo da

ne primijete naš dogovor“.

Poslušale su Veskov savjet i nastavile pričati, povremeno su grlile jedna drugu a obe su bile nervozne, kao da su na vatri gorile.

Onaj čovjek koji im je otvorio kapiju ponovo je došao do Veska i njegovog druga, nudio im je kafu. Odbili su ali je Vesko

iskoristio priliku da kaže:

„Eto, vidite da nije bilo potrebe da mi dolazimo, mogli ste im dozvoliti da razgovaraju, sestre su, šta je u tom loše“?

„To je bio stric, nepovjerljiv je i nama nije lako s njim, često se ne slaže s nama“, odgovorio je.

Vesko se trudio opustiti atmosferu, pokazati ležernost kako bi ostavio što bolji utisak i eliminisati njihovu eventualnu sumnju pa je započinjao nove teme o vremenu, seoskim poslovima ili šta mu je tog trenutka padalo na pamet.

Razgovarale su skoro sat vremena a onda se pozdravile. Vida je otišla u kuću a Farukov otac je kroz zube prekorno procjedio:

„Nija morala dovoditi policiju, šta će ljudi misliti o nama“?

Nije ništa odgovorila, trudila se da ostavi utisak poniznosti.

Njih troje su se kolima vratili u grad. Lela je za sestru kupila nekoliko osnovnih stvari, da se presvuče, odjevana u dimije i sa feredžom nije mogla daleko stići. Iste noći su bili na dogovorenom mjestu. Vesko je našao najpogodniji dio na kamenoj ogradi gdje će joj pomoći da preskoči.

Vida je sve dobro osmatrala, trudeći se da prikrije nervozu. Faruka nije vidjela cijelog dana, to joj je odgovaralo, značilo je da neće dolaziti kod nje u sobu. Jedni način da pobjegne bio je prozor njene sobe. Znala je da je visok oko dva metra ali je ispod

njega đubranik, pokušaće skočiti na njega jer on nije tvrd, onda će se skloniti u sjenku kuće dok ne prođe na zadnju stranu. Pretrčaće taj dio avlije a oni ću joj pomoći da preskoči ogradu.

Sačekala je da se u kući sve smiri, polako otvorila prozor. Da bi se na njega lakše popela prinijela je stolicu i stala na nju. Podigla se na ivicu i skočila, đubranik je spasio od tupog udara i povrede. Sve je ostalo mirno samo se jedan od nekoliko šarplaninaca uznemirio. Ona se pritajila u sjenci kuće pa se i pas simirio. Prislonjena uza zid što je mogla tiše prošla je iza kuće i onda pretrčala avliju do ograde. Vesko je već vidio jer se popeo na zid i priljubio se uz njega. Tiho joj se javio, ona je skočila i dokopala se njegove ruke. Snažno je uhvatio i povukao preko zida, osjećala je kako joj oštro kamenje ograde razdire koljena ali je stegla zube i izdržala bol. Našla se na vrhu a onda je priskočio Veskov drug pa su je njih dvojica spustili sa vanjsku stranu. Malo dalje je čekala Lela, krenuli su prema njoj a u tom času se upalilo svjetlo na jednom prozoru kuće a odmah zatim i na drugima. Iz kuće se čula vika, psi su počeli da laju u njihovoj avliji ali su uznemirili i druge pa je sve ličilo na hajku. Oni su grabili prema kolima koja je Vesko ostavio na pogodnom ali skrovitom mjestu. Čuo je glasove iz njihove avlije, nije dobro govorio albanski jezik ali je razumio kako viču da će pustiti pse.

„Požurimo, pustili su pse ako nas stignu rastrgnuće nas“, rekao je Vesko !

Uspjeli su uskočiti u kola kad su psi stigli na samo par metara od

njih. Bile su to prave zvijeri koje su razjarene kidisale ali je Vesko pokrenuo kola i punim gasom krenuo. Vozio je što je brže mogao razrovanim i kamenitim seoskim putem a kad su izašli na glavni put prema gradu odahnuli su. Vida je osjećala kako joj mlaka krv curi niz noge iz rana na koljenima. Preplavila su je osjećanja, sva su se izmiješala od straha, do oduševljenja. Tresla se kao prut kao da je imala groznicu a onda počela da plače. Teško su je smirili. Kad su stigli u Peć Vesko je predložio da odu do kuće njegovog druga, u slučaju da ih Krasnići traže tamo su najsigurniji. Poslušali su ga i uskoro su bili u kući. Vida se malo oprala, očistili su joj rane na koljenima i zavili. Obukla je odjeću koju joj je Lela spremila. Iste noći ih je Vesko prevezao do Prištine gdje su sjele u voz za Beograd.

Zahvaljivale su se Vesku i njegovom drugu, mada su znale da riječi nisu dovoljne. Da nije bilo njih, tako hrabrih i odlučnih ostala bi cijelog života zatočenik otrovnih ljudi koji ne haju za ništa drugo već svoje nazadne običaje. Platila je visoku cijenu svojoj lakovjernosti i nepromišljenosti.

Kući se nije smjela vratiti, otac je ne bi primio pa je Lela odlučila da odu u Vojvodinu. Dovoljno je daleko od Kosova i zametnuće trag ako bi je Šiptari pokušali pronaći. Neće tražiti stan u gradu već su iznajmile neku pomoćnu zgradicu u Futogu koja je imala dvije sobice. Vlasnik je ranije koristio u razne svrhe a onda uredio za stanovanje. U Futogu, povelikoj varoši sa dugim i pravnim ulicama, prizemnih kuća ofarbanih u jake boje, poslije rata je kolonizovano mnogo ljudi iz Bosne, najviše iz Krajine. Lela je želila da joj se sestra ne osjeća usamljeno a

Futog je pružao takve uslove.

Ostala s njom još cijelu nedjelju dana i obećala joj plaćati kiriju sve dok ne pronađe neki posao i počne zarađivati.

Prošlo je nekoliko dana od Sofijinog dolaska u Beograd. Svakog dana je odlazila kod Vide i sa njom provodila nekoliko sati. Donosila joj je potrebne sitnice ali su najviše vremena trošile u pričanju starije sestre. Sofija je bila iznenađena sa onim što je saznala, pažljivo je pratila i upijala svaku njenu riječ katkad joj postavljajući kraća pitanja. Htjela je čuti svaku pojedinost, razjasniti svaku nejasnoću. Slušajući je shvatila da nije dobro poznavala svoje roditelje. Dok je bila učenica i studentkinja izvršavala je sve što su od nje zahtijevali, mislila je da su njihove odluke uvijek ispravne ali sada više nije bila sigurna u to.

Sumnjala je u mnoge stvari, ako su griješili prema Vidi, sigrno su i prema ostalim sestrama. Znala je da su sve važne odluke, o kojima joj sestra danima priča, isključivo donosili roditelji.

Vidini rezultati nalaza su stizali, uzimali su joj uzorke za druge a one su ostajale posvećene razgovoru kroz sve te dane koji su polako klizili i za obe bili značajni. Sofija je dolazila do saznanja za koja nije pretpostavljala da su tako surova.

Shvatila je kako je, poslije toliko godina, tek tada, istinski upoznavala svoju sestru a Vida je rasterećivala dušu, otkrivala istine, i rješavala svoje dileme, nalazila odgovore za kojima traga od svojih prvih djevojačkih dana. Sofija je slušala a Vidina priča se nastavljala.

Trebalo joj je par mjeseci da se oporavi od svih trauma ali nikad neće moći da zaboravi kroz šta je prošla? Koliko puta se noću budila okupana u znoju zbog košmara i ružnih snova. Mjesecima je sanjavala lica Farukovog oca i njegovog brata koji su je pogonili nekim sokacima iz kojih nije nalazila izlaz. Plašila se provoditi vrijeme sama u stanu, trudila se da uvijek ima neku drugaricu pored sebe. Ruška, djevojka njenih godina, koju je upoznala još prvih dana kada se doselila joj se uvijek našla, kad god se osjećala nesigurnom ili je trebalo nešto uraditi. Hrabrila je samu sebe i kako je vrijeme odmicalo ružni snovi su postajali sve rjeđi a njeno stanje stabilnije.

Pronašla je posao u zemljoradničkoj zadruzi, plata nije bila velika ali je dovoljna da od nje živi i oslobodi sestru obaveze plaćanja kirije. Čistila je kancelarije, kuvala kafe za zaposlene u upravi i one koji su nekim poslom dolazili u zadrugu. Od plate je plaćala kiriju, kupovala hranu i povremeno odjeću ali za više nije imala. Pomogli su joj u zadruzi, dozvolili joj da u njihovoj prodavnici kupi šporet, kauč, sto sa stolicama, orman i vitrinu i da to otplaćuje u ratama. Konačno je mogla gazdarici vratiti njene stare stvari koje je od nje posudila. Kad ih je smjestila, uživala je u tome i osjećala veliko zadovoljstvo. Prvi put je imala svoj namješten stan, posao i sama je o svemu odlučivala. Nije morala slušati očeve prijetnje, niti poniženja kakva je doživjela zatvorena u šiptarskoj kući. Osjećala se kao da leti, počela je uživati u svakom novom danu.

Kad je direktor zadruge na sastanku pitao ko želi da radi prekovremeno čak subotom i nedjeljom na zadružnom ataru kako bi se ljetina što prije podigla, među prvima se javila Vida? Za te dane su dnevnice bile uvećane a njoj je trebao novac. Javilo se još dosta radnika ali je zadruga i pored toga morala uzimati sezonce. Tako je u Futog stigao Avram Kulaš, kršni Hercegovac iz nekog sela pored Trebinja. Imao je brata koji je živio u selu Rumenki pa je došao kod njega da tokom sezone zaradi koji dinar jer se u, ljutoj i kamenitoj Hercegovini, teško dolazilo do zarade. Kako u rumenačkoj zadruzi nisu trebali sezonske radnike, javio se u futošku i oni su ga zaposlili. Visok, snažan mladić, crnih pronicljivih očiju, ispod jakih, skoro

sastavljenih, obrva. Kosa mu je bila grgurava i nije skidao osmjeh sa lica. Snažnih ruku i pleća, sa zavrnutim rukavima na košulji, lako je podizao džakove pune žita i bacao ih na traktorsku prikolicu. Sve djevojke su ga gledale ispod oka i razmišljale o njegovoj muževnosti, svaka je potajno priželjkivala da se njegove snažne ruke nađu na njihovom tijelu.

Avram je znao da se dopada djevojkama i mlađim ženama koje su već bile udane. Izazivao je ljubomoru kod njihovih muževa čak i onda kada im nije uzvraćao poglede. Vida se nekoliko puta našla u njegovoj neposrednoj blizini i primijetila kako je gleda. Od njegovog pogleda joj je zaigralo srce. Osjećala je kako udara, čak joj se činilo da se to vidi. Poučena iskustvom, opominjala je sebe da se čuva, govorila je sebi da među radnicama ima ljepših od nje, možda joj se samo učinilo da je nju gledao tako zavodljivo? Ništa o njemu nije znala, čak ni njegovo ime sve dok joj drugarica Ruška nije rekla jednog jutra dok su odlazile na posao:

„Sve su se cure pa i ove, mlađe, udane žene zagrijale za onog Avrama, Hercegovca. Neke se stalno trude da su u njegovoj blizini, da rade uz njega, samo da ih primijeti“.

„Koji je to Hercegovac“, pitala je drugaricu pretvarajući se da ga nije zapazila?

„A, ti kao, ne znaš koji je, pretvaraš se, sve su bacile oko na njega, znaš ga, onaj visoki, grgurave kose“?

„Vidjela sam ga, ali nisam znala kako se zove niti da je Hercegovac“.

Jednom je već imala nevolju sa sezoncem iz koje se teško izvukla, neće ponoviti grešku, mislila je u sebi. Trudiće se da bude što dalje od njega.

U prkos takvoj odluci često su se susretali i svaki put se trudila da ga ne primjećuje, da ostavi hladan utisak. Nije mogla objasniti kako se tako često nađu na istom mjestu, dok rade, kad odlaze na posao ili se sa njega vraćaju i u vrijeme ručka kad se svi okupe na jednom mjestu? Pitala se da li on pravi te zgodne prilike ili su one slučajne? Počela je sumnjati u sebe pa je pomišljala kako mu se možda i sama približava a da toga nije svjesna? Poslije nekoliko susreta on je iskoristio zgodu da je pita:

„Što ti ljepotice nećeš da gledaš u mene“?

„Zašto bih te gledala“, odgovorila je pitanjem?

„Možda zato što ja u tebe svaki put pogledujem“.

„Nemaš ti razloga gledati u mene, ovdje smo da radimo a ne da se gledamo“, rekla je trudeći se da djeluje strogo.

„Možemo mi raditi i gledati se, razgovarati“,

nastavljao je hvatajući njen pogled.

Trudila se zadržati okrenutu glavu na suprotnu stranu od njega ali je osjećala njegov pogled na sebi od koga su joj cijelim tijelom prolazili žmarci. Pitala se, da li se to na njoj primjećuje, uspijeva li sakriti uzbuđenje? Osjećala je kako joj srce udara pa se naglo udaljila od njega kako bi predahnula i smirila u sebi strasti koje su nabujale. Do kraja dana je izbjegavala susret s njim ali sledećeg nije mogla. Većina djevojaka je sjedila u trakrorskoj prikolici kojom su odlazili do atara kad je Avram došao sa još dvojicom mladića. Pogledao je gdje može sjesti i vidio prazno mjesto do nje. U trenutku kad je htjela pozvati drugaricu da tu sjedne kako bi izbjegla mogućnost da se neko drugi nađe na tom mjestu on je već stajao ispred nje i upitao je:

„Mogu li sjesti, vidim da ima slobodno mjesto“?

Nije imala način da ga zaustavi u njegovoj namjeri, odgovorila je:

„Izvoli, sjedni“.

Zahvalio se i sjeo do nje tako da su im se noge dodirivale. Koliko malo joj je trebalo da osjeti vatru, da u njoj sve počne da vri i trepti. Samo jedan dodir za koji nije znala da li se desio slučajno ili namjerno stvarao je u njoj buru i rasplamsavao maštu. Ponovo se osjećala kao ranije, prije svih nevolja koje je proživjela. Postala je svjesna da bi ponovo mogla voljeti strasnije i jače nego ikad ali je to morala potisnuti iz sebe, obećala je sebi da će biti oprezna i da će se čuvati. Teško se nosila sa tim, nije bila sigurna da li bi odolila iskušenju ako bi je ovaj snažni Hercegovac uhvatio za ruku ili zagrlio?

Ruška je sjedila na drugoj strani i nekoliko puta znatiželjno pogledala na nju. I ona je primijetila kako se zažarila i da je rumenilo preplavilo njeno lice. Kada su stigle na mjesto, drugarica joj je pritrčala i rekla:

„Sve sam vidjela, ne znam da li su drugi primijetili ali ti Vido, sva goriš, obuzela te ljubavna groznica. Tebi se jako sviđa taj Hercegovac“.

Vida je uhvatila drugaricu za ruku s namjerom da je nečujno opomene, da bude tiha kako drugi ne bi čuli njihov razgovor. Zanos koji je nije napuštao zbog Avramove blizine i dodira je natjerao da joj čvrsto stegne ruku, skoro do bola:

„Joj Ruška, ti si u pravu, da samo znaš kako sve u meni vri, tek sad osjećam potrebu da me neko voli a taj Hercegovac me privlači kao magnet. Plašim se svega ovoga, svojih osjećanja najviše. Moram se čuvati, već su me dovoljno povrijeđivali, ko zna kakav je i on“?

„Kakav je, najljepši od svih, eto kakav je“, odgovorila je Ruška i dodala, „budi ti sretna kad on u tebe gleda, ti se njemu sviđaš, vidjela sam kako te prati i guta očima“?

Poslovođa je radnicima podijelio zaduženja i svi su se prihvatili posla. Avram nije bio u njenoj blizini ali ga sve vrijeme nije mogla izbaciti iz glave mada je samu sebe opominjala da to mora učiniti. Samo za trenutak bi mislila o nečem drugom a onda se on ponovo vraćao i postajao centar njenih misli.

U vrijeme ručka je sačekala da on sjedne da bi zauzela mjesto dovoljno udaljeno od njega. Trudila se da izbjegne svaki susret s njim. Rušku je molila da je ne ostavlja samu, više radi svojih nego njegovih eventualnih postupaka jer je u prkos svom opiranju osjećala da pada u ljubavni vrtlog. Tek nekoliko susreta, kratkih razgovora i pogleda je zavrtilo njenu pamet, natjeralo srce da udara poput malja, da joj stvori nesanicu i slatki nemir. I on se, mislila je, osjećao slično. Svoj osmjeh i pogled je uvijek usmjeravao prema njoj, osjećala je njegove oči na svom tijelu i onda kada mu je bila okrenuta leđima.

U sledećih nekoliko dana stanje se nije mijenjalo osim što su neki radnici primijetili da se Avram, od svih djevojaka i žena, najrađe nalazi u Vidinoj blizini. Ona je još uvijek uspjevala pred drugima sakriti da je u njega zaljubljena. Odbijala je to priznati čak i drugarici mada je Ruška znala pravo stanje i često je zadirkivala zbog toga. Poslovi koje su obavljali, bili su teški ali ih je s lakoćom podnosila jer je ispunjavala neka čudna snaga i polet kojima su uzrok bila osjećanja prema Avramu. Završavala se žetve i pristizalo je branje kukuruza. U periodu između tih poslova nije ga viđala jer je on boravio kod brata u Rumenki. Strasti su se malo stišale u njoj ali je uvijek razmišljala o njemu, naročito kad bi ostala sama ili kad legne da spava. Prisjećala se svake rečenice koju joj je uputio, osmjeha i pogleda. Kada je poslije završene žetve pošao kod brata pozdravio se sa svima a njenu ruku je dugo držao u svojoj i rekao da će se vratiti za berbu kukuruza. Obrazi su joj pocrvenili, poželila je da kaže kako se raduje i jedva čeka ponovni susret ali se obuzdala.

Sada se plašila da neće izvršiti obećanje, možda će pronaći posao u nekoj drugoj zadruzi, možda će na nekom drugom mjestu gledati djevojke i osmjehivati im se? Želila ga je vidjeti i imala osjećaj da joj pripa a onda sebe prekorijevala zbog toga. Pitala se, otkud joj takva osjećanja, nije imala prava na njih, nisu bili u vezi, nije razumno što je osjećaja da je za njega vezana nekom nevidljivom niti?

Ali kako reći zaljubljenom ženskom srcu da se ponaša razborito, ljubav i strasti potiskuju svaku racionalnost, svjesna šta je ispunjava, znala je da se ne može oduprijeti svojim osjećanjima? Čekala je da se on vrati.

Na početku berbe, prvih nekoliko dana, nije se pojavio. Pomislila je da neće doći i mada se trudila da to ne pokazuje, bila je neraspoložena. Stigao je u vrijeme dok su oni bili u ataru i već radili. Kada je poslovođa pošao da ih obiđe povezao ga je kamionom. Prihvatio se posla i sve vrijeme se osvrtao ne bi li ugledao Vidu. Kukuruz je bio visok i zaklanjao mu je vidik pa se uzalud trudio. Radnici koje je vidio u svojoj blizini bili su novi, nije poznavao nikog osim jednog srednjovječnog čovjeka i jedne djevojke. Vidjeće je u vrijeme ručka ako je među radnicima, kada se okupe na jednom mjestu, pomislio je i nastavljao sa poslom.

Vida je sa drugaricom već ručala kada se on pojavio. Oboje su bili prijatno iznenađeni ali su zadržali mirno ponašanje ne pokazujući ostalima da su priželjkivali ponovni susret.

Došao je do njih i pozdravio ih:

„Zdravo futoške ljepotice, kako ste“?

„Zdravo, dobro smo, kako si ti“, odgovorila je Ruška?

„I ja sam dobro“.

Sjedao je da ruča a Vida ga znatiželjno gledala ispod oka. Ruška je nastavljala razgovor:

„Gdje si ti, zakasnio si, mi radimo već nekoliko dana“?

„Pomagao sam bratu na poslu oko kuće, mijenjao je krov pa je valjalo završiti prije kiše. Jesam li vam nedostajao“?

„Da samo znaš koliko, nekima naročito“?

„Eee, volio bih da je to istina i volio bih da sam nedostajao tvojoj drugarici“.

„Jel' ti to misliš na moju drugaricu Vidu“?

„Da, na nju mislim, ja se trudim privući njenu pažnju i pokazati joj da mi se sviđa ali me ona ne primjećuje“.

„Primjećuje ona tebe, samo ti se učinilo drugačije. Odoh ja da tražim vodu a vi se lijepo ispričajte“.

Ruška je u trenutku nestala i njih dvoje su ostali sami. Prećutno

su pokazali da im odgovara njena odluka, oboje su priželjkivali takav trenutak.

Više ih ništa nije sprečavalo da razgovaraju mirno i razložno, da pitaju šta žele i međusobno se bolje upoznaju.

Avram je započeo razgovor:

„Znaš li ti da si najljepša cura od svih koje sam susreo od kada sam došao u Vojvodinu“?

„Ja nisam cura, već raspuštenica“, odgovorila je odsječno, zvučala je kao da ga ovom rečenicom želi otjerati od sebe.

„Nema veze, meni to ne smeta“, i on se trudio biti jasan i pokazati odlučnost.

„Vi, muškarci volite laskati ženama, svakoj kažete da je najljepša, ima toliko lijepih cura, nisam ja najljepša“.

„Za mene jesi, ti mi se najviše sviđaš“.

Teško se suzadržala da i ona njemu ne uzvrati, da kaže kako je sve dane od kako ga nije bilo razmišljala o njemu. Možda i ne bi uspjela zadržati, samo prividnu, mirnu i odmjerenu zainteresovanost da on nije nastavio sa svojom slatkoriječivošću. Glas mu je bio umilan i topao pun milošte i pohvala za njen izgled i ponašanje. Ona ga je pažljivo slušala i odgovarala na njegova pitanja. Htio je saznati što više o njoj, odakle je, koga ima, šta joj se kroz život dešavalo?

Smjerno je odgovarala, kratko i jasno ali nije želila da priča o svojoj neuspješnoj udaji, nije spomenula ni jednu ružnu stvar niti nerazumijevanje roditelja.

Uzvratila mu je pitanjem, zašto je došao u Vojvodinu? Pričao je o siromaštvu u hercegovačkim selima i želji ljudi da odu u neki grad i pronađu posao. Živio je sa roditeljima i mlađom sestrom a brat mu je davno, u vrijeme kolonizacije doselio u Vojvodinu, zaposlio se u Novom Sadu i dobro se snašao. Njemu je sa ženom i dvoje djece dodijeljena velika kuća, bila je stara i oronula ali je on svojim trudom popravio i sada je dovoljno udobna.

„Sigurno u Hercegovini imaš curu ali to skrivaš“, pitala je?

„Nemam, većina cura je otišla u gradove i zaposlile se, od onih koje su ostale na selu mi se ni jedna ne sviđa“.

„Tako govoriš a ko zna da li je to istina“?

Zbog ove njene sumnje trudio se da je uvjeri u svoju iskrenost, biranim riječima je hvalio njenu ljepotu i objašnjavao svoja osjećanja prema njoj. Koristio je svoj, očigledan, talenat slatkoriječivosti koja joj je prijala poslije svih uvreda i poniženja. Topila se slušajući ga i sve više joj se dopadao. Posao im nije dozvoljavao da dugo razgovaraju pa je Avram rekao:

„Ovdje ne možemo na miru razgovarati, možemo li se negdje naći poslije posla, mogli bi negdje popiti kafu“?

Osjećala je da njena opreznost popušta, bila je u nedoumici šta

da uradi, da li da prihvati poziv za novi sastanak ili da ga odbije? Ako ne prihvati poziv, odbiće ga, on će se okrenuti nekoj drugoj i umjesto nje učiniće je srećnom a to nije želila, mnogo joj se sviđao, osjećala je želju da mu se nađe u zagrljaju. Poslije onoga što joj je danas pričao, toliko komplimenata od drugih nije čula nikad ranije, u očima mu je vidjela toplinu kakvu drugi nemaju, vjerovala mu je.

Ako prihvati poziv i nađe se negdje s njim svi će već narednog dana pričati o njima, ogovarati ih a to nije volila. Poznajući svoj vatreni temperament i glad za iskrenom ljubavi plašila se da će ga zavoliti više nego on nju a to je izazivalo strah da se ne poigra njenim osjećanjima. Kad ga je pogledala i on joj uputio njegov slatki osmjeh skoro nesvjesno je klimnula glavom i rekla da prihvata sastanak. Naći će se u centru varoš, malo prošetati a onda negdje svratiti na kafu. Vratili su se poslu ispunjeni zadovoljstvom.

Kad se našla sa Ruškom rekla joj je da su dogovorili sastanak. Ona je podržavala i radovala se njenom zadovoljstvu, novoj vezi koja bi mogla biti uspješna. Dobro je znala kroz kakve je nevolje prošla i nakon svega je zaslužila sreću. Od trenutka kada je upoznala Avrama, sreća joj se smješila.

Pije sastanka je potrošila dosta vremena pred ogledalom, htjela je za njega izgledati ljepše nego ikad. Obukla je bijelu bluzu, usku crnu suknju do koljena a preko bluze crni, kraći žaket. Crne cipele sa malom potpeticom su se uklapale sa odjećom.

I on se dotjerao, kao da se dogovarao s njom šta će obući, imao je na sebi crno odijelo i bijelu košulju. Kad ga je vidjela tako uređenog bila je oduševljena njegovim izgledom i pomislila kako je donijela ispravnu odluku kada je prihvatila poziv da izađe s njim. Svi ljudi koje su susreli to veče su primijetili da su ,zaista, skladan par.

Vojvođanske večeri u ovo doba godine su krasne, možda najljepe i najprijatne tokom cijele godine. Sunce ranije zalazi često oslikavajući nebo i rijetke oblake crvenom bojom. Igrajući se svojim zracima u krošnjama požutilog lišća stvara očaravajuće prizore. Poslije velikih ljetnih vrućina i sparnih noći, jesen donese umjerenu svježinu i dovoljno vlage koja padne po plodnoj ravnici, probudi sve njene mirise a lagani vjerar ih raznosi na sve strane. I ovo, Vidino i Avramovo veče je takvo a oni su ga još više ukrašavali svojim nadama, vatrom u svojim tijelima i željom za velikom ljubavi koja bi im mogla doijela sreću.

Prošetali su malo ne udaljavajući se mnogo od centra a onda svratili u baštu jedne kafane u kojoj su se osjećali prijatno. Bašta je bila pokrivena a sa strane je imala zasađenu lozu koja je činila živu ogradu prema ulici. U vrhu te povelike bašte su tiho svirali vojvođanski tamburaši a gosti su već tada popunili više od polovine mjesta. Ljepšu atmosferu za početak nove ljubavi nisu mogli poželiti. Avram je nastavio svoju priču započetu tokom dana a ona je slušala ne prekidajući ga. Uživala je u svakom trenutku. Pričala mu je o svojim sestrama, o

zavičaju i o nekim pomalo komičnim događajima koje je doživjela sa svojom drugaricom Ruškom. On se smijao, katkad toliko glasno da su se gosti za nekoliko susjednih stolova okretali prema njima. Nije dozvolila da bilo čime pokaže svoje ožiljke na duši koji su joj ostali iz prethodnog vremena. Želila je sačuvati ove trenutke takve kakvi jesu, pijatne, pune očekivanja i nade. Bila je tu, pored sebe je imala mladića koji joj se sviđao, u koga je zaljubljena i sa kojim bi mogla ostvariti svoje snove.

Uz muziku i prijatan razgovor vrijeme je brzo prolazilo. Otpratio je do njene kapije. Uzeo je njene obe ruke u svoje i držao ih. Pomislila je da će je poljubiti ali nije, samo joj je poželio laku noć i rekao kako žarko želi da ponovo izađu zajedno. Prihvatila je da se nađu na istom mjestu naredne večeri.

Ušla je u stan uzbuđena, skoro u transu. Ni o čemu nije mogla razmišljati osim o njemu, činilo joj se kao da više ništa ne postoji osim njih dvoje, niko i ništa je nije interesovalo osim Avrama. Zapamtila je sve što je to veče izgovorio, mogla je doslovno ponoviti svaku njegovu rečenicu. Opijena njegovim osmjehom i slatkim riječima nije više bila samo zaljubljena, zavolila ga je. Njeno srce je osvojila ljubav, uvukla se u njega nečujna i snažna, želila je da pripada Avramu. Legla je u krevet ali sna nije imala. Okretala se, ustajala više puta, otvarala prozor, trebala je svježine jer je sva gorila, potom ga zatvarala i skoro do jutra ležala gledajući u tavanicu i njegov zamišljeni lik ispred sebe. Ustala je kad je svanulo i nije se osjećala umorno i ako je budna provela noć.

Sa Ruškom je pričala o njemu, hvalila njegovu ljubaznost i lijepo ponašanje. Toliko je lijepih riječi izrekla o njemu da joj je drugarica pozavidjela.

Vidjeli su se na poslu, u vrijeme ručka kratko razgovarali i nestrpljivo čekali da dođe veče i vrijeme novog susreta. Kad je pošla na sastanak do kapije je ispratila Ruška, stigla je u zakazano vrijeme a on je već čekao. Veče su proveli slično kao i prethodno samo je ona osjećala više slobode i sigurnosti. Pratio je do kuće ali je ovog puta, opraštajući se, stavio jednu svoju ruku na njeno rame, onda drugu i one su lako kliznule i sklopile se u zagrljaj. Vida je zadrhtala, sa glavom na njegovim grudima, ćutala je a srce je ubrzalo ritam, trebalo joj je više vazduha. On joj je jednu ruku stavio ispod brade, lagano je podižući prema gore. Zatvorila je oči a onda je osjetila njegove usne na svojima. Taj poljubac je otopio sav led koji se stvorio na njima dok ih je silom uzimao Faruk. Preko njih su do srca stigli melemi i zaliječili rane iz prošlosti, iz nje je progovarala ljubav, strasna i jača nego ikad ranije. Osjetila je blagu vrtoglavicu, da je nije držao tako čvrsto teško da bi se zadržala na nogama. Želila je da im usne ostanu spojene, da je nikad ne pusti iz zagrljaja.

Avram je, takođe, uživao u čarima njene ljepote, pod svojim dlanovima je osjetio njene nabujale grudi, zrelo tijelo kako podrhtava. Kad je zagrlio i privio uz sebe, toplina njenog tijela i dah poljuca dotakli su sva njegova čula.

Još uvijek kontrolišući svoju strast, pomjerio se nazad toliko da

joj jasno vidi lice, na usne spustio još jedan poljubac a onda poželo laku noć. Vidjeće se ponovo sutra, znali su to oboje i jednako žalili što zagrljaj nije trajao vječno.

Sledećeg dana je bila još više ushićena. Ruška je to primijetila čim je vidjela. Sva je lepršala, sve u njoj je pjevalo. U vrijeme ručka, Avram je prišao i rekao da će morati ranije otići jer mora u nekom poslu pomoći bratu, uveče se neće vidjeti ali narednog dana će ponovo biti zajedno. Nevoljno je to prihvatila. U nju se uvukla neka zebnja, možda mu se nešto nije kod nje dopalo pa se pokušava udaljiti? Tjerala je od sebe takve misli i čekala novi dan kada će ga vidjeti.

Susrela ga je prije nego su krenuli u berbu, bio je raspoložen i veoma prijatan prema njoj. Potvrdio je dolazak na sastanak i otjerao sve njene sumnje, bila je spremna da mu uzvrati nježnosti.

Među radnicima sa kojima su provodili dane više nije bilo onih koji nisu znali da su se zavoljili. Nisu to skrivali, sjedili su jedno uz drugo kad bi odlazili na posao i vraćali se, zajedno se odmaeali i ručali. I varošani su ih viđali često dok su šetali ili slušali tamburaše tokom redovnih posjeta u bašti restorana.

Veza među njima je bivala sve jača. Vida ga je jedne večeri pozvala kod nje u stan. Sa neskrivenim oduševljenjem je prihvatio poziv ali je zamolio da ga za kratko pričeka na kapiji. Ubrzo se vratio sa flašom vina i velikom bombonjerom u rukama.

„Ne mogu ti doći u posjetu prvi put praznih ruku“, rekao je.

Ušli su u stan u kojem je sve stajalo na svom mjestu i odisalo čistoćom i toplinom. Vrijedne ženske ruke su sve posložile kako treba. Znatiželjno se okretao na sredini kuhinje i razgledao a ona ga je kroz osmjeh upitala:

„Jel' ti se sviđa moja kućica“?

„Sviđa mi se, lijepo si sve sredila, zaista mi se sviđa“?

„Imam sve što mi treba“, odgovorila je, „snašla sam se nekako, pomogli su mi drugovi iz zadruge. Kod njih sam kupila namještaj na otplatu a ostalo sam nabavljala povremeno“.

Ponudila ga je da sjene i dohvatila džezvu da kuva kafu. Pogledom je pratio sve što je radila, činila je to vještim pokretima iskusne domaćice, uživao je u tome. Kad je napunila šolje cijela kuhinja je mirisala na kafu.

„Ti nisi samo lijepa i vrijedna na poslu već si i veoma okretna domaćica“, pohvalio je.

„Kao i većina žena, rano sam počela raditi po kući, majka me učila kućnim poslovima od malih nogu“.

Dok su pili kafu on je uzeo flašu vina i rekao:

„Hoćemo li popiti po jednu čašu“?

„Naravno“, potvrdila je i već dohvatila čaše.

Razgovarajući su popili po čašu a potom još po jednu. Vida je rijetko pila vino i bile su joj dovoljne dvije čaše da joj se obrazi zažare. To je činilo opuštenijom i malo veselijom. I Avram se dugo vremena nije osjećao prijatnije. Malo zatim su sjedili jedno pored drugog.

Dovoljno im je bilo kad su im se koljena dotakla da se strasti rasplamsaju. Osjetila je da gori i podrhtava kao onda kada su prvi put sjedili zajedno i vozili se do posla ili one večeri kad je prvi put zagrlio i poljubio njene usne.

Zagrlio je i počeo strasno ljubiti. Uzvraćala mu je na isti način. U trenutku su nestale njena bojažljivost i opreznost, svoje tijelo je prepuštala snazi i nježnostima njegovih ruku. Šapatom joj je govorio da je voli a ona mu se sve više prepuštala. Položio je na kauč otkopčao bluzu, skinuo sa sebe košulju. Osjećala je da voli kao što nikog nije volila i znala da strast koja je obuzela više ne ne može kontrolisati, da iz nje nema povratka. Bila je spremna da mu se preda.

Prvi put je zaista osjetila čari ljubavi. Sve ono što joj se ranije događalo nije ličilo na zanos i zadovoljstvo koje je doživljavala u tom času. Tijelo i duša su bili u ljubavnom vrtlogu a nakon toga su oboje osjećali smirenje. Predala mu se a nakon izmjenjivanja strasti voljela ga je još više i osjećala se njegovom.

Do jutra je ostao kod nje a onda se vratio u Rumenku jer su imali slobodan dan. Viđali su se svakodnevno, Avram je često ostajao kod nje na konaku. Oboje su uživali, njihova lica su blistala srećom.

Dani su prolazili, postajali hladniji, jesen je polako i neprimjetno prelazila u zimu. Nekoliko puta je osjetila slabost i mučninu. Ruška je to primijetila i sumnjičavo je upitala:

„Možda si ti nisi trudna“?

„Ma, nisam, vjerovatno mi je to od neke hrane“.

„Najbolje bi bilo da odeš kod ljekara“.

„Neka, proći će“.

I poslije nekoliko dana osjećala se isto pa je Ruška nagovorila da ode na pregled. Sumnje njene drugarice su se pokazale tačne. Poslije pregleda ljekar je potvrdio trudnoću. Osjećala je zadovoljstvo što u sebi nosi novi život, dijete čovjeka koga voli ali nije znala kako će on prihvatiti vijest da će postati otac? Jedva je dočekala susret sa Avramom. Sjedili su u njenom stanu, vodili neki neobavezan razgovor kad mu je rekla kako ima za njega važnu vijest. Pogledao je upitno i rekao:

„Nadam se da je vijest lijepa“?

„Vijest jeste lijepa, samo ne znam kako ćeš je ti prihvatiti“?

„Reci mi o čemu se radi“?

Nasmješila se, sjela pored njega i rekla:

„Trudna sam, nosim tvoje dijete“.

Gledala ga je u oči čekajući njegovu reakciju. Kratko je ćutao a onda odgovori:

„Lijepo, radujem se, vijest me malo iznenadila jer mi ništa nisi ranije govorila“.

„Nisam bila sigurna, danas sam bila kod ljekara i on mi je potvrdio trudnoću. Čim sam saznala rekla sam ti“, malo je zastala i nastavila. „Šta ćemo sad“?

Nije dugo čekala njegov odgovor:

„Ništa, čekaćemo da se rodi, to dijete smo stvorili u ljubavi, volićemo ga i brinuti se o njemu“.

„A mi, šta će biti s nama, mi ne živimo zajedno, nismo u braku“?

„I to ćemo regulisati, ne brini, imamo vremena za to“.

Poslije razgovora je osjetila olakšanje, upravo takve odgovore je želila čuti od njega. Nije imala razloga za brigu. Nastavili su da se viđaju svakodnevno i poslije završene sezone berbe kukuruza. Avramu je brat pomogao da pronađe privremeni posao u nekom novosadskom skladištu. Vida ga je nekoliko puta potsjećala na obećanje koje joj je dao u vezi njihovog braka. Svaki put je potvrdio svoju odlučnost da se vjenčaju ali je smatrao da treba

obaviti još neke pripreme za to. Njena trudnoća je napredovala, prikladnim odijevanjem je pokrivala stomak ali je to postajalo sve teže.

Onda je došao dan kada se Avram nije pojavio kod nje, mada ga je očekivala. Pomislila je da je morao nešto pomagati bratu ili ga je nešto drugo spriječilo, ako nije tog pojaviće se drugog dana. Nije došao ni sledećeg kao ni narednih nekoliko. Zabrinula se i sve to ispričala drugarici. Ona je ohrabrivala govoreći joj da možda priprema vjenčanje pa ga je to zadržalo. Kad je prošla cijela nedjelja Vida je bila veoma uznemirena, pozvala je Rušku i zamolila je da odu u Rumenku, da saznaju šta se s njim dogodilo? Krenule su prvim jutarnjim autobusom do Novog Sada a tamo prešle u drugi do Rumenke. Ranije nije dolazila u ovu varoš i nije znala gdje je kuća njegovog brata pa su svratile u kafanu, pretpostavljajući da će tamo pronaći nekog ko će im reći. Kafana je bila skoro prazna, tek nekoliko njih je sjedilo a konobar je stajao za šankom. Pitaće njega, konobari poznaju skoro sve mještane. Kad su ga pitale nije znao da im kaže ali ih je uputio u zgradu preko puta, do kancelarije sekretara u mjesnom odboru. Čovjek je bio ljubazan i objasnio im u kojoj ulici žive Hercegovci koje su tražile. Nakon pola sata bile su pred njihovom kapijom. Vrata je otvorila Avramova snaja.Vida joj se obratila:

„Ja tražim Avrama Kulaša, u odboru su mi rekli da je ovo kuća njegovog brata a on živi kod vas“.

Žena je netremice gledala u njih, zbunjena ne znajući šta da

odgovori. I dok se ona premišljala iza njenih leđa se pojavio visok muškarac, ličio je na Avrama i pitao:

„Jel' vi tražite Avrama“?

„Da“, potvrdila je Vida.

„Uđite unutra, ne moramo razgovarati na kapiji“.

Ušle su u dvorište i sjeli na klupu ispod velikog drveta. Domaćin je bio vidno nervozan ali je uspijevao kontrolisati nervozu i obratio im se mirno.

„Vi tražite mog brata, ali on nije ovdje. Zašto ga tražite“?

Vida se osjećala neprijatno, nije znala kako da počne. Smogla je snagu i prevalila preko usta:

„Znate, mi smo već mjesecima zajedno, dogovorili smo se, to jest on je je obećao da će me oženiti. Dolazio je kod mene svaki dan, već nedjelju dana se nije pojavio pa sam došla vidjeti šta je s njim“?

Čovjek je nervozno prešao rukom preko čela i kroz stegnute zube nešto nerazumljivo opsovao:

„Meni je nezgodno da ti kažem ali moram, kako će tebe oženiti kad on već ima ženu i dvoje djece“?

Osjetila je vrtoglavicu, da nije sjedila na klupi sigurno bi se sručila na zemlju. Nije mogla vjerovati u ono što je upravo čula. Kako je moguće da joj se to događa. Još prije nedjelju dana je bila srećna, uz nju je bio muškarac koga je volila i kome je vjerovala a sad je sve to isčezlo u samo jednom trenutku. Osjećala je da se guši, skamenjenog lica je sjedila bez glasa. Gočina i bol su je sprečavali da progovori. Žena iz kuće je donijela čašu vode, progutala je gutljaj i predahnula. Imala je mnogo pitanja koja nije imala kome postaviti. Sama će morati tražiti odgovore na njih.

Ruška joj je pomogla da se pribere nakon čega su izašle iz dvorišta i uputile se prema stanici. I dalje se osjećala loše, čula je drugaricu kako govori ali je malo šta od toga razumjela. Kad je stigla u stan, ušla je u sobu i legla na krevet, plakala je tiho i dugo. Ponovo je snašla nevolja iz koje nije vidjela izlaza. Pitala se zašto joj se sve to dešava, zašto se svaka njena veza završava neuspješno i bolno? Nije uspjela sa Radišom, sa Farukom je bilo još gore, bila je zatočena i mučena, tražila je odgovor čime je to zaslužila? Poslije toliko opreznosti i nepovjerenja upoznala je Avrama, zavolila ga, bila sretna s njim a onda je otkrila da je on lagao. Kako je mogao, u njegovim očima je vidjela samo toplinu, bio je nježan, govorio joj glasom punim milošte, zašto je tako surovo kaznio? Mogao joj je reći da ima ženu i djecu na početku kada su se upoznali, nikad ne bi stala između njih, svoju sreću nije želila graditi uništavajući tuđu. Prekorila je sebe što je povjerovala u njegove slatke priče i nježna milovanja. Ipak nije

ga mrzila, nosila je njegovo dijete, od njega joj je ostao najvrijedniji poklon. Period koji je provela sa Avramom za nju će ostati najljepši u cijelom njenom životu, uvijek će ga se sjećati i u tim sjećanjima tražiti snagu za rješavanje svih nevola kojima će se kasnije susretati.

Ali kako će dalje, ostala je sama a dijete je bilo na putu? Hoće li znati, moći i umjeti da se brine o njemu? Potrebna joj je veća suma novca da kupi stvari za dijete, o tome skoro ništa nije znala, koga da pita za savjet, da zatraži pomoć? Hvatao je paničan strah od svega. Da je Avram nije lagao, da je bila istina ono što joj je govorio, da je nije izdao i ostavio samu sve bi bilo lakše i jednostavnije. Pored njega se ničeg nije plašila, ulivao joj je sigurnost i bio zaštita a njihovo dijete će biti rođeno i rasti kao kopile. Pokazivaće prstom na nju i govoriti da je kurva. Šta će o njoj misliti njene sestre i roditelji kada saznaju šta joj se dogodilo? Već sad je znala da će je svi osuđivati, niko je neće razumjet ako kaže da je njeno dijete plod velike ljubavi. U jedno je bila sigurna, Avrama neće tražiti, neće moliti za njegovu milost jer on ima djecu. Neće ga ni pokušavati odvajati od porodice, na to nije imala pravo a nije ni želila.

Još ranije je nekoliko puta pisala sestri Leli o Avramu. Nije spominjala koliko ga voli niti ga je hvalila, samo je htjela da joj kaže za njega. Sad, kad je ostavio ponovo je pisala ali nije rekla istinu. Izmislila da trenutno nisu zajedno jer je on, navodno, morao otići zbog nekog posla ali ni jednom riječi nije spomenula trudnoću. Da je ona pored nje, podjelila bi s njom nevolju, ispričala joj sve po redu, šta i kako se dogodilo, ovako se plašila njene reakcije? Možda joj pismom neće umjeti dovoljno objasniti svoje postupke a jedino njoj se povjeravala. Lela je uzvratila pismom sve je savjetujući da se čuva i da nikom ne vjeruje. Potsjećala je na prethodno loše iskustvo.

Ruška je sve vrijeme bila uz nju, pomagala joj i ohrabrivala mada je znala da je u nezavidnom položaju. Varošani i radnici u zadruzi su je osuđivali i ogovarali jer se trudnoća već uveliko vidjela. Od kad je u zadruzi došlo do promjene uprave, postavljen je novi direktor a sa njim su stigla i tri nova

agronoma sve češće se govorilo o reorganizaciji radnih mjesta te da će jedan broj radnika biti otpušten.

Vida se plašila da se i ona ne nađe među njima. Zbog trudnoće je imala raznih zdravstvenih problema pa je više puta izostala sa posla, ljekar joj je dao opravdanja ali nova uprava nije imala razumijevanja za to. Među radnicima se pronio glas da su one koji su izostajali sa posla stavili na poseban spisak i da bi to moglo biti presudno kod otpuštanja. U strahu od neizvjesnosti za svoju budućnost i djeteta koje je nosila prošlo je par mjeseci. Poslije Nove godine sa posla su otpustili jednu grupu radnika što je ostale još više zabrinulo. Ona je trebala do tada nabaviti dječije stvari ali plata je jedva pokrivala kiriju, hranu i otplatu za namještaj. Od sreće koja je ispunjavala prije nekoliko mjeseci stigla je u očaj. Već je prošla pola trugnoće i najvažnije je bilo da zadrži posao. Ono što se pričalo među radnicima se i dogodilo. Na sastanku svih zaposlenih, direktor je govorio o lošem poslovanju i disciplini, prevelikim izostancima i bolovanjima te preporuci opštinskog komiteta saveza komunista da se riješe problemi u zadruzi. Drugovi su razmotrili stanje i odlučili pojačati disciplinu i otpustiti dio radnika koji nisu direktno uključeni u proizvodnju. Saopšetio je da će se spisak otpuštenih do kraja nedjelje naći na oglasnoj tabli. Kad su se radnici pobunili zbog takve odluke on je obećao da će otpušteni imati prednost kada se poslovanje popravi i budu primani novi radnici. Prije nego je objavljen spisak, Vidi je bilo jasno da će se naći na njemu. Novi posao nije lako pronaći a sa njenom trudnoćom, niko je neće primiti.

Poslije par dana bila je otpuštena. Poslednjom platom mogla je da plati kiriju i ratu za namještaj, da kupi nešto hrane a kako će dalje nije znala? Cijeli mjesec dana je potrošila obilazeći preduzeća po Novom Sadu u potrazi za poslom ali bezuspješno. Bilo joj je sve teže, uskoro će ostati bez stana, naći će se na ulici. Ruška joj je ponudila pomoć. Primiće je kod sebe, dijeliće njenu podstanarsku sobu i ako joj se gazdarica ljutila i tražila da doplati za njen boravak. Teška srca je prihvatila je jer nije imala drugu mogućnost i znala je da je i to samo privremeno riješenje. Namještaj nije imala čime otplaćivati pa su ga drugovi iz zadruge odvezli i smjestili u skladište. Na njega će padati prašina, nikom više pa ni njoj neće biti od koristi.

Sa Ruškom je često razgovarala o svom stanju i tome kako se kod nje sve komplikuje. Nikad je nije snašla samo jedna nevolja, za jednom je stizala druga i treća i tako redom. A sve je počelo Avramovom izdajom, dok je bio s njom nije imala probleme a onda je sve krenulo nizbrdicom i nije se vidio kraj tom njenom sunovratu.

Kod drugarice je provela skoro puna dva mjeseca, sve vrijeme pokušavajući pronaći kakav-takav posao. Osim što je povremeno, kod nekih gradskih gospođa čiji su muževi bili partijski rukovodioci, prala veš i čistila stanove, ništa drugo nije uspijevala pronaći. Za to su je plaćali bijedno ali se bar malo osjećala korisnom i tako pomagala Ruški da plati troškove.

Na njenom licu se mogla vidjeti samo briga, nestalo je njene vedrine i osmjeha. Često je plakala, noćima nije mogla spavati, osjećala je težak umor u svom tijelu, borila se s tim jer je znala da to nije dobro za nju i dijete koje nosi.. Ušla je deveti mjesec

trudnoće, ništa se nije promijenilo, morala je nešto poduzeti. Više nije mogla živjeti od Ruškine pomoći, pitala se, kad rodi gdje će se smjestiti, čime će izdržavati sebe i dijete? Na ta i još nebrojena pitanja nije imala odgovore, morala se vratiti u Bosnu i potražiti pomoć od sestre.

Zahvalila se drugarici na svemu što je učinila za nju, spakovala nešto svojih stvari u torbu, sjela u voz i stigla u Bihać. Dugo vremena nije dolazila u Bosnu. Kad je izašla iz voza bilo je rano jutro. Za trenutak je osjetila zadovoljstvo jer je ponovo stigla u zavičaj. Dugom ulicom od stanice krenula je prema gradu a iz aščinica i kafana sa obe strane širio se opojan miris kafe i miješao se sa mirisom vrućeg bureka. Da je nije snašla nevolja, mogla bi uživati u ljepoti grada i svježini koja se širila od Une, te krasne, kristalno čiste krajiške ljepotice. Uz put je susrela tek nekoliko radnika koji su žurili na posao. Na mostu je zastala i dugo gledala kako slapovi rijeke skakuću , pjene se i prave kaskade. Svojom ljepotom su oduvijek privlačili pažnju ljudi, naročito turista. Tog jutra, Vida nije uživala u čarobnom prizoru zelene ljepotice. Mislila je kako će, ako joj Lela ne pomogne, u toj rijeci naći svoj mir. Iz tog razmišljanja se trgla kad je jedan prolaznik, zastao i upitao:

„Deugarice, da li vam je dobro, jeli sve u redu“?

„Da u redu je, dobro sam“, odgovorila je polako se udaljavajući od ograde mosta.

Čovjek se nije pomjerao, stajao je i pratio je pogledom sve dok

nije prešla na drugu stranu mosta i zamakla iza ćoška jedne zgrade.

Otišla je kod Leline bivše gazdarice koja je uvijek imala sobe za iznajmljivanje. Dobro je poznavala tu ženu jer je Lela kod nje stanovala sve godine školovanja. Rekla je da planira ostati kratko, koliko je potrebno da joj sestra stigne i negdje je smjesti. Napisala je kratko pismo i poslala ga na Lelinu adresu.

Draga Lelo,

Prije nekoliko mjeseci su me otpustili sa posla. Nisam mogla pronaći drugi pa sam se morala vratiti u Bosnu. Kući se ne smijem vratiti, otac me sigurno ne bi primio. Nalazim se kod tvoje gazdarice u Bihaću i treba mi tvoja pomoć.

Moram ti još nešto reći zbog čega ćeš se sigurno ljutiti na mene. Samo tebi se smijem povjeriti , nadam se da ćeš me razumjeti. Trudna sam i uskoro ću se poroditi.

Molim te nemoj se ljutiti i dođi što hitnije.

Voli te tvoja Vida.

Pismo je drugi dan stglo u krnjeušku poštu. Da tog dana njena najmlađa sestra Dara nije slučajno susrela poštara on bi pismo predao Leli ali se ono našlo u rukama djevojčice. Poštar je znao da Lela nedjeljom dolazi kod roditelja a do njene škole bi trebao pješačiti više od pet kilometara da bi joj predao pismo pa je upitao djevojčicu:

„Imam pismo za Lelu, hoćeš li joj ga ti uručiti kad dođe“?

„Hoću, čim stigne predaću joj“, odgovorila je i uzela pismo. Nakon nešto više od pola sata utrčala je u kuću sa pismom u ruci. Majka je upitala:

„Čije ti je to pismo“?

„Lelino“.

„Od koga je“, majka je želila znati ko piše njenoj ćerki?

Djevojčica je pogledala u kovertu, pročitala i rekla:

„Pismo je od naše Vide“.

Majka je za trenutak zastala a onda iz njenih ruku uzela pismo, okrenula ga nekoliko puta premišljajući se šta će snjim i na kraju ga otvorila? Izvadila je papir iz koverte i strogim glasom naredila Dari:

„Čitaj, da vidim šta joj piše“.

Djevojčica je htjela nešto reći, buniti se što je otvorila tuđu poštu ali je majka dočekala ošrtim i hladnim pogledom nakon čega je poslušno uzela hartiju i pročitala šta je na njoj pisalo. Za trenutak je ćuteći stajala, preplašena strogim pogledom majke i zbunjena onim što je pročitala a onda oduševljeno uzviknula:

„Naša Vida će roditi bebu“!

„Dosta, tiše“, podviknula je ljutito majka, „da nikom nisi rekla za ovo pismo, nikom, jesi li razumjela, ni sestrama ne smiješ reći ništa, nije to od Vide, neko se neozbiljno pokušava našaliti!

„A Leli, hoćemo joj reći, to je njeno pismo“, Dara je tiho pitala ne pokušavajući sakriti kajanje što je pismo završilo u majkinim umjesto u Lelinima rukama?

„Ja ću njoj reći a ti nikom ništa ne govori“.

Dara je ostala zbunjena, povjerovala u majkinu tvrdnju da se neko šalio. Po izgledu njenog lica, strogom pogledu i više puta ponovljenoj naredbi da ćuti o pismu Dara je shvatila da mora čuvati tajnu.

Đurđija je razmislila šta joj valja činiti. Tako krupnu stvar nije smjela kriti od Periše. Bila je jako ljuta na Vidu ali se još više plašila Perišine realcije. Od njega je mogla očekivati sve osim da pomogne ćerki, kažnjavao je za sitnice, šta je zbog ovog mogao učiniti nije smjela ni misliti?

Smjenjivali su se trenuci u kojima je mislila da mu sve ispriča i da ne kaže ništa. Znala je da će, koju god odluku donese, učiniti pogrešno a morala je odlučiti? Nije imala kud, prelomila je, reći će pa šta bude.

Kad je Periša uveče stigao kući iz sela gdje je završavao neki posao a djevojčice pošle u sobu na spavanje iskoristila je priliku

da razgovaraju. Periša je dobro je poznavao svoju ženu i na njenom licu prepoznao strah i dilemu, znao je da mu nešto hoće reći.

„Vidim da te nešto muči, šta se desilo, šta imaš da mi kažeš“?

„Molim te“, počela je, „znam da ćeš se ljutiti ali nemoj galamiti i psovati, to neće pomoći“.

Već je bio ljut, vidjelo se to po njegovom licu koje je planulo kao vatra, podigao je ton i ponovio pitanje:

„Govori, šta se dogodilo“?

Rekla je kako je od Vide stiglo pismo za Lelu ali ga je ona otvorila i saznala da je Vida stigla u Bihać i tražila od sestre da joj pomogne. Najteže joj je bilo reći da je trudna. Kad je to čuo, skočio je sa stolice, udario pesnicom o sto, silina udarca je bila toliko jaka da su uplašene djevojčice istrčale iz sobe. Majka ih je smirila govoreći da joj je slučajno nešto ispalo iz ruke i snažno udarilo o pod. Pokušavala je smiriti Perišu dok je nervozan i razjaren hodao po kuhinji sa jedne na drugu stranu. Bjesnio je stenjući i pušući a na sve što je Đurđija pokušala reći samo je odmahivao rukom. Okrenuo se nekoliko puta prema njoj sikćući svojim bijesom izgovarajući prekore kako je ona kriva za Vidino ponašanje jer je nije vaspitala kako valja. Na takve njegove tvrdnje nije reagovala, navikla se na njih. U tom trenutku je bilo važno samo da ga smiri, da razmisle i odluče šta će učiniti? Mučno i napeto stanje je potrajalo neko vrijeme, Đurđiji je i

100

izgledalo kao vječnost a onda se Periša smirio ali nije odljutio.

Sjedio je za stolom sipao i ispio, ko zna koju po redu, rakiju kad je rekao:

„Idi u Bihać i radi šta god znaš ali je kući ne dovodi. Pod ovim

krovom nema mjesta ni njoj ni njenom kopiletu. Jesi li razumjela šta sam ti rekao“?

„Jesam, razumjela sam“,

potvrdila je i više ništa nije mogla izgovoriti.

Teško je bilo znati šta se u njoj događalo, možda ni sama to nije znala, da li je bila uplašena, ljuta ili su se u njoj osjećanja zaledila pa ih nije pokazivala? Djelovala je mirno sa pogledom ukočenim i otsutnim. Naslonila je glavu na ruke, skupila se na stolicu pored peći i dugo ćutala. Periša je i dalje ispijao rakiju, palio cigaru jednu za drugom i povremeno duvao kao da nosi težak teret na leđima. I ako su bili okrenuti jedno prema drugom, nisu se gledali u lica, plašili su se svojih pogleda i onoga što bi se moglo pročitati u njima. Ostali su tako do duboko u noći a onda je Periša otišao u sobu. Đurđija je sklupčena prilegla na otoman i tako dočekala jutro.

Spremila se i prvim jutarnjim autobusom otišla u Bihać. Umjesto Lele koju je nestrpljivo očekivala na vratima Vidine

101

sobe se pojavila majka. Vidno iznenađena stajala i ispred majke strogog i prijekornog pogleda. Ćutala je i borila se da zaustavi plač i gorčinu koji su je preplavili. Pokušavala je nešto reći, ali

joj je majkino ledeno lice oduzimalo volju za to. Kroz silu osjećanja koja su se mješala u njoj provlačila su se pitanja, kako je ona saznala da je tu, da li joj je Lela rekla, zašto bi to učinila, šta je namjerila i još sijaset drugih a ni jedno nije mogla da izusti?

Spustila se na krevet i zaplakala. Đurđija je zatvorila vrata i ostala stajati na sred sobe. Nije prišla da zagrli ćerku, da je ohrabri i utješi. Ponašala se strogo i djelovala odlučno.

„Šta si to učinila, crna Vido, gdje ti je bila pamet, što nas sve osramoti da pred svijet ne možemo izaći“, u dahu je izgovorila sva pitanja kojih se Vida plašila?

Koliko puta je mislila da će je to pitati, da je neće pustiti da objasni šta se sve dešavalo, da kaže kako je volila Avrama i da je dijete plod iskrene ljubavi, bar sa njene strane. Svaka djevojka se mogla naći u sličnoj situaciji, nije to bila njena odluka ili nepromišljenost već joj se to dogodilo zbog osjećanja koja je dijelila sa muškarcem koga je srce izabralo. Kako je mogla znati da je laže i da će je ostaviti? Bol zbog toga je upoznala i nosila u sebi, ali sad je stigao drugi kojeg se plašila ali nema načina da ga zaustavi, sada je stigla majkina osuda, možda i kletva. Pitanja i osuda probudili su sjećanje na sve ranije uvrede i poniženja ali silnije i jače nego ikad prije. Nije imala snage da se nosi sa tim bolom, osjećala je slabost, skoro se onesvjestila.

102

Zar majka nije trebala pokazati ljubav prema ćerki ili je možda neki strah tjerao da skriva osjećanja, da ostane hladna i nemilosrdna? Nije želila susret s njom jer je unaprijed znala da je neće razumjeti.

Nije imala snage da odgovori ni na jedno pitanje, ostala je nijema što je još više razljutilo majku:

„Što ćutiš, zašto ne odgovaraš na to što te pitam“?

Želila je zamoliti da se ne ljuti, da se smiri ali kako kad je ona neće slušati. Tu je da na nju izlije svoj bijes, da je ponizi i učini ono što je s njom naumila, pitanja joj nije postavljala da bi nešto saznala, da bi dobila odgovore već da bi je prekorila.

„Dobro“, nastavila je majka, „kući te neću voditi, znaš kakav ti je otac, ovo što si uradila nikad ti neće oprostiti. Kad sam pošla ovamo, zaprijetio je da te slučajno ne dovedem kući. Danas ću te odvesti u bolnicu na pregled a onda ću smisliti gdje da te smjestim“?

Vida se malo sabrala i upitala:

„Kako si ti saznala, jel' ti Lela rekla“?

„Lela još ne zna da si ti ovdje, pismo koje si njoj poslala poštar je dao Dari, otvorila sam ga i saznala gdje si i šta si učinila“.

Kako se kod nje sve mora komplikovati, pomislila je ko zna koji

103

put i žalila zbog toga. Da je poštar pismo predao Leli ona bi bila sada pored nje i cijela situacija bi izgledala drugačije. Sestra nikom ne bi rekla za njenu trudnoću, razumjela bi je, pomogla,

našla bi neko riješenje i izvukla bi je iz nevolje. Ali nije bilo tako, poštar je, za njega bezazlenim postupkom, učinio da se ona loše osjeća da bude povrijeđena i da umjesto nje odluke donosi njena majka.

„Zašto se ti ne vratiš kući i ne kažeš Leli, da ona dođe, ja sam nju molila za pomoć. Znala sam da ćete se vi ljutiti, vi me nikad

niste razumjeli zato nisam pisala vama nego Leli, ona me razumije“?

„Sad si još i bezobrazna, šta mi trebamo razumjeti, to što si se s nekim vucarala i vratila se sa stomakom do zuba. Nije Lela dužna tebi pomagati, ona ima svoj život i ne trebaju joj ničiji pa ni tvoji problemi“.

„Ona mi je već pomogla, jel' ti rekla gdje me pronašla prije godinu i po dana“?

„Nije mi rekla, gdje te pronašla“?

Vida je u tom trenutku shvatila da je Lela sve vrijeme ćutala o njenoj nesreći i tamničenju na Kosovu. Nikom ništa nije rekla, ni roditeljima, čuvala je tajnu.

„Neću ti ni ja reći, da je htjela mogla ti je reći ali je znala kako
104

bi vi reagovali pa je ćutala“.

„Dosta priče, spremaj se da te vodim na pregled, tvoj stomak mi govori da se svakog časa možeš poroditi“.

Spremila se i krenule su pješice, kuća Leline gazdarice nalazila blizu bolnice. Na prijavnici su imale problema jer Vida nije imalo osiguranje. Majka je ubjeđivala sestru koja je tu radila da su zaboravile njenu zdravstvenu knjižicu, nudila je svoju uz obećanje da će sutra donijeti Vidinu. Sestra je poslije kraćeg ubjeđivanja prihvatila pa su se našle ispred ordinacije

ljekara i čekale na pregled. Kad je pregled završen, ljekar je savjetovao da je smjesti na odjel, potvrdio je Đurđijin zaključak da će porod uskoro uslediti. Kako nije imala osiguranje odbila je da ostane ne govoreći zašto ali je rekla da stanuje nedaleko bolnice nakon čega ljekar više nije inzistirao da je zadrži. Strogo je napomenuo da pozovu hitnu pomoć čim osjeti bolove.

Izašle su iz ordinacije i prošle dugim hodnikom do izlaznih vrata odjela kad joj je Đurđija rekla da je nešto želila pitati babicu Halidu i vratila se do nje. Nije se dugo zadržala, vratila se a u ruci je držala malenu hartiju na kojoj je nešto pisalo. Vida je znatiželjno pogledala u hartiju koju je držala u ruci a potom u oči i upitala:

„Kakav ti je to papir“?

„Zapisala mi je šta trebam kupiti u apoteci“,

105

dalje nije govorila, gurnula je hartiju u torbu.

Otišle su u Vidinu sobu i dok je ona ležala odmarajući se na krevetu, majka je u kuhinji razgovarala sa gazdaricom. Pitala je

da li može Vida ostati kod nje. Odbila je objašnjavajući da je nezgodno, da među drugim potstanarima ostane trudnica koja se može poroditi svakog časa. Njen ostanak nije dobar za nju a ni za ostale. Ipak joj je ponudila pomoć.

„Ima jedna žena, ovdje u komšiluku, treća kuća od moje, živi sama a u dvorišnu ima kućicu u kojoj su oni stanovali dok su gradili veliku kuću. Ima dvije namještene prostorije, izdavala je to podstanarima a trenutno nema nikog. Ako hoćeš, otići ću s tobom do nje pa je pitaj da vam iznajmi“.

„Kako neću, ako si slobodna možemo otići odmah“?

Otišle su do te žene, ona je pokazala stan, bio je pristojno namješten i čist. Kad je čula da traži stan za trudnicu, raznježila se. Često je imala potstanare koji su okupljali svoje društvo i pravili galamu, sa trudnicom bi moga stići mir i tišina. Đurđija je iznajmila stan i platila kiriju za prvi mjesec. Kad je izlazila upitala je gazdaricu, može li se poslužiti njenim telefonom kada im zatreba, da pozovu hitnu pomoć.

„Svakako“, rekla je, „u bilo koje doba dana ili noći samo pozvonite na vrata, telefon je u hodniku i slobodno ga koristite“.

106

Majka se vratila kod Vide, pokupile su njene stvari i prešle u iznajmljeni stan, ostala je s njom čekajući porod.

Sledećeg jutra je otišla u grad da kupi osnvne stvari za bebu i neke namirnice, prilično dugo se zadržala. Kad se vratila kuvala je ručak a Vida je za to vrijeme gledala ta majušna odijelca i sva se raznježila. Za dan, možda i ranije oblačiće to na svoju bebu koju je željno isčekivala a zbog koje je toliko patila i trpila. Dovoljno je bilo da pomiluje to odijelce i saznanje da će se u njemu meškoljiti njeno dijete pa da nestane sva gorčina i bol koje već dugo nosi u sebi. Shvatila je da će joj ono donijeti radost ma koliko će joj biti teško da se brine o njemu. Trenutno nije mogla razmišljati o nekom budućem vremenu, mislila je samo o onom trenutku kada će na svijet donijeti novi život i priviti ga na grudi. Šta će biti poslije toga, misliće kasnije? Koliko god će joj biti teško, znaće za koga će se truditi, kome će se radovati, čiji smijeh će je uveseljavati.

Majka nije mnogo razgovarala s njom, u glavnom joj je dijelila savjete u vezi sa porodom i upućivala prijekore zbog svega i svačega. Par puta se vraćala na pitanja kojima je pokušala saznati, gdje je provela sve to vrijeme, šta se dogodilo između nje i Faruka sa kojim je pobjegla, zašto više nije s njim i gdje je Lela pronašla? Izbjegavala je odgovore, najčešće ćuteći ili uz kratke komentare:

„Da vas je interesovalo gdje sam i kako mi je, saznali bi to? Za vas nikad nisam bila važna, zašto bih ti sada bilo šta pričala o

107

sebi“?

Đurđija bi je poslije toga mrko pogledala, valjda joj je tim pogledom htjela reći kako i dalje osuđuje njeno ponašanje ali to više nije bilo važno.

„Meni je važno“, rekla je Vida u jednom trenutku, „da kažeš Leli gdje sam i da želim s njom razgovarati. Ona je dobra, neće se ljutiti na mene“.

Nije dobila odgovor niti komentar na to što je rekla a ponovila je isto više puta. Nije znala da li će majka prenijeti Leli poruku ili neće ali se nadala da će majkino srce uslišati vapaj koji je upućivala? Ostajala joj je nada, kao nebrojeno puta ranije, za njene nevelike želje i molbe. Tada niko nije čuo njen zov, nije bilo odgovora i sve su ostale neispunjene osim one kada je nekim čudom dozvala sestru koja je pronašla zatočenu u zabačenom kosovskom selu. Koliko god je bila razočarana zbog toga, Bogu se zahvaljivala što je Lelu uputio ka njoj onda kada je i poslednja nada nestala, da je spasi iz tamnovanja. Zato je i ovog puta vjerovala u sestrinu pomoć, to joj je davalo snagu da prođe kroz sve ovo što je snašlo.

Došla je noć, pošle su na počinak. Đurđija je spavala na oprezu, imala je iskustvo i znala da ćerkin porođaj može početi svakog časa. U tom razmišljanju utonula je u san, nije znala koliko dugo je spavala kad je čula kako je Vida doziva. Skočila je iz kreveta i za čas se obukla, upalila je svjetlo i upitala:

108

„Jel' počelo“?

„Jeste“, Vida je odgovorila stežući zube od bola .

„Dobr“, umirivala je, „diši duboko i ništa se ne brini, pozvaću

pomoć“.

Žurno je izašla da telefonira. Plašila se da će porođaj biti težak, ćerku je umirivala a znala je da se uvijek nešto može iskomplikovati, pogotovo kod prvog porođaja. Nije o tome htjela govoriti Vidi, nije je želila uplašiti. Vratila se i rekla kako će pomoć stići uskoro. Pripremala je toplu vodu i peškire a Vida je osjećala sve jače bolove, porođaj je uveliko počeo. Prošlo je skoro cijeli sat a još se niko nije pojavio, majka joj je pomagala savjetima ali Vidi je trebala pomoć ljekara.

Konačno su se ispred kuće zaustavila kola i u stan je ušla babica Halida. Vida nije nju očekivala, mislila je da će stići hitna pomoć i da će je prenijeti u bolnicu. Sjetila se majkinog razgovora sa babicom i hartije na kojoj je nešto pisalo. Bio je to Halidin broj telefona, majka se s njom dogovorila da je pozove. Nije ni imala namjeru zvati hitnu pomoć. Babica je pogledala i rekla:

„Već je kasno da je pokrećemo, moramo je poroditi ovdje“.

Vida je teško podnosila bolove, čula je kad je Halida rekla kako neće biti lako, biće teško. Govorila joj je kako da diše, kada da se napne, Vidi se mutila svijest. Vrijeme je prolazilo, porod je ušao

109

u treći sat. Opet je čula babicu kako je nešto opsovala. Đurđija je imala povjerenje u nju, imala je veliko iskustvo, znala je šta radi a Vida je već drugi put izgubila svijest što je dodatno komplikovalo stanje. Bez svijesti nije mogla sarađivati, Halida je sve činila dok je nije povratila.

„Hajde sad“, rekla je, „sad se napni, nema stajanja, daj od sebe svu snagu“.

Razumjela je to što joj je rekla, napela se svom snagom, onda je čula Halidu kako kaže:

„Evo je, lijepa djevojčica“!

Malo zatim je čula njen plač a onda izgubila svijest. Koliko je vremena bila u besvjesnom stanju nije znala. Kad se povratila otvorila je oči i iznad sebe vidjela, najprije mutnu sliku Halidinog lica, a potom sve jasniju.

„U redu je, osvijestila si se, sad se omori“, tiho je rekla babica.

Prošlo je još nepunih pola sata dok su joj se vratile sve funkcije organizma.

„Gdje je moja curica“, pitala je?

U tom trenutku pogledala je Halidino lice i sa njega pročitala tugu. Babica nije izdržala njen pogled, okrenula se i rekla:

110

„Ja moram poći na posao, za manje od pola sata mi počinje smjena. Majka je uz tebe i s njom ćeš razgovarati“.

Izašla je, nije se ni osvrnula, kao da se nečeg plašila, kao da je bježala od nečeg. Težak porod je iscrpio Vidinu snagu, pokušala se napregnuti, nešto reći htjela je zaustavi, da je pita ali nije imala snage, babica je već nestala iza zatvorenih vrata. Pozvala je majku i ona je prišla uz njen krevet, sjela na stolicu i uzela je za ruku. Suze su joj se otisle niz obraze, pokušavala je nešto reći ali nije mogla. I Vida je plakala i pitala:

„Gdje je mija curica, zašto mi je ne prineseš“?

Đurđija je skupila svu snagu i progovorila:

„Žao mi je.....“,

nije stigla završiti rečenicu, usledilo je Vidino novo pitanje.

„Šta ti je žao, šta se desilo“?

„Porod je bio težak, tvoja curica nije izdržala“.

Vida se osjetila kao ga je grom udario, u tom trenutku su prestale sve njene funkcije. Skamenjenog pogleda i ledenog lica je gledala u majku, onda je osjetila da se sve oko nje zavrtilo, vid joj se zamračio, ponovo je izgubila svijest. Kasnije je na svom licu osjetila hladne i vlažne majkine ruke, čula je kako je doziva.

111

Povratila se ali sa bolom u srcu i duši. To što je čula nije istina, sigurno je pogrešno čula, nije razumjela. Ponovila je pitanje:

„Šta se dogodilo mojoj curici“?

„Kako znaš da je bila curica“, pitala je majka?

„Čula sam babicu kad je rekla, lijepa curica, šta je s njom, reci mi da nije istina to što si rekla“?

„Žao mi je, ali je istina, porođaj je bio težak, teško si se i ti izvukla“.

Ponovo je preplavila tuga i gorčina, osjetila je da tone, dotakla je samo dno života, dalje nije mogla padati, osjećala je kraj, ovo neće izdržati. Čime je sve to zaslužila, nikad i nikom nije pomislila nešto loše a kamoli učinila, zašto joj se onda sudbina tako surovo sveti? Sav bol koji je osjetila ranije, očeve batine, uvrede, poniženja, muke i strah kod Faruka, nisu bile ništa prema bolu koji je sada osjećala. Od njega je gubila svijest, dah i osjećala želju da je nema, da ne živi više jer je sve izgubilo smisao. Gledala je majku ispred sebe i ponovo pitala:

„Kako nije izdržala, čula sam je kako plače“?

Nije skidala pogled sa majkinog lica, učinilo joj se da se nekako štrecnula kad joj je rekla da je čula dječiji plač. Nešto nije u redu, zašto je tako reagovala, sumnja u istinitost majkinih riječi se uvlačila u njenu svijest? Nastavila je:

112

„Gdje je ona sada, hoću da je vidim“?

„To je nemoguće, babica je odnijela u bolnicu, oni će se pobrinuti o svemu“, odlučno je odgovorila Đurđija.

Sad je u njoj sumnja postala još veća, da li joj majka nešto skriva, zašto bi to činila? Nije bilo razloga za to, sve joj se pomutilo, izmučena je, skršena bolom i nije u stanju racionalno razmišljati. Više nije u stanju razlikovati stvarne događaje od fikcije, zato joj se javljaju sumnje. Na njen um je pala magla, više nije čist, poigravaju se s njom kao pajacem. Koncem teške sudbine za nju je sašiven život pun bola a stazu kojom je išla i na kojoj se i sad nalazi je posut trnjem. Pred njom nije pucala zora koja bi je uvela u novu svjetlost dana, niti će joj kad ruke pruži vapeći za spasenjem, na dlan sletjeti proljeće i donijeti neku radost. Pred njom je tama kao noć bez mjesečine, stegla joj je dušu i trga je kao kliještima. Može li se nositi s tim, ako bi mogla kuda bi je to odvelo? Otrgli su joj iz srca njenu radost, dar koji joj je ostao od Avrama, curicu zbog koje je vrijedilo živjeti. Kad je on izdao i ostavio mislila je da je ništa teže ne može pogoditi a sada je postala svjesna koliko je to bilo beznačajno prema onome što je sada osjećala.

Zaćutala je, nije mogla ni želila razgovarati. Zakovala je svoj pogled u neku daljinu, izgledalo je da gleda kroz majku, kroz zid negdje daleko, možda je tako pokušavala pronaći svoju djevojčicu koju nije ni vidjela. Ali čula je njen plač, glas, osjećala

113

je da i dalje plače, da traži njene, majčinske grudi jer jedino bi na njima mogla biti zaštićena i sigurna.

Prošlo je par dana, njeno stanje se nije mijenjalo. Oko nje je sve bilo crno, čak i vrijeme. I ako je bilo pozno ljeto, dani su bili tmurni, nebo se sa zemljom sastavljalo, parale su ga munje a

grmljavina je zastrašujuće prijetila, padale su neke hladne kiše. Kao da ih je njena ranjena duša privlačila.

Majka je jedva umolila da nešto pojede, da malo povrati snagu. Podigla se iz postelje, tijelo skoro da nije osjećala, nije marila za to ili bilo šta drugo a onda se iznenada trgla, u jednom trenutku se nešto prelomilo u njoj. Na tom mjestu je doživjela najveću bol i svaki trenutak proveden tu je povrijeđivao i izazivao novu bol, više nije mogla podnositi takvo stanjeje. Htjela se udaljiti, pobjeći iz svega, da ne vidi tu sobu u kojoj se porađala, majku, da zaboravi lik babice, do se zavuče na neko usamljeno mjesto i kuka za svojim čedom koje nije vidjela ni na grudi privila, da kuka nad svojom teškom i bolnom sudbinom. Poslije više pokušaja da od majke sazna nešto o djevojčici, svaki put je čula istu, sumnjivu priču, donijela je odluku i rekla:

„Vratiću se tamo odakle sam došla, nemam ja šta tražiti u Bosni. Vama je važnije da vas ne osramotim nego da živim, neću se vratiti kući i kad bi me molili. Nije mi jasno šta se desilo sa mojom curicom, čula sam njen plač i imam osjećaj da je i sad negdje, ne znam da li je to moguće ili mi se samo tako čini? Ne

114

vjerujem da je istina ono što si mi rekla. Bol me razdire, kako ću i mogu li sve ovo izdržati ne znam ali znam da više ne želim biti ovdje? Nisi mi dozvolila da vidim Lelu, da s njom razgovaram i nikad neću razumjeti zašto ste tako surovi prema meni“?

Majka je ćutala pognute glave, nije imala snage ili hrabrosti da podigne glavu i pogleda ćerku u oči. Pustila je da pati u prevelikom bolu i da je nosi bujica života. Svojim ponašanjem je pokazala da su joj važnije predrasude nego sreća njene ćerke, da je važnije šta će reći zli čaršijski jezici od ljubavi koju djeca trebaju, prepuštala je svoje dijete surovim životnim pravilima koja je ko zna ko i kako proglasio za jedino ispravna?

Ni jednu riječ nije upotrebila kako bi je odgovorila od namjere da se vrati u Srbiju. Da li je skrivala ili nije osjećala potrebu da zaštiti ćerku, da dozvoli Leli da joj pomogne, Vida nije znala?

Nedjelju dana kasnije Đurđija je ostavila Vidi nešto novca i vratila se kući. Periša je znao gdje je provela protekle dane a djevojčicama je još ranije rekao da otišla kod sestre u selo Gudavac. Djevojčice nisu postavljale druga pitanja osim Dare. Sledećeg dana, poslije njenog povratka, kad se našla sama sa majkom, pitala je:

„Šta je bilo sa našom Vidom“?

„Šta bi bilo“, uzvratila je pitanjem?

„U pismu je pisalo da će.....“,

115

Majka je prekinula:

„Jesam ti još onda rekla da se neko pokušao grubo šaliti. Jesi li rekla nekom za to pismo“?

„Nisam“, pravdala se djevojčica.

„U redu, to više nemoj da spominješ, jesi li razumjela“?

Djelovala je, kao i prvi put, strogo pa je Darina radoznalost isčezla poslije nekoliko dana.

Vida je u iznajmljenom stanu ostala još dvije nedjelje, tijelo je kako-tako oporavila ali dušu i srce nije. Tek, kasnije će saznati da je težak porođaj ostavio trajne posledice zbog kojih više neće imati djece. Razmišljala je o tome da ponovo piše Leli, da je pozove i sve joj ispriča ali je odustala. Ako bi tako postupila pokvarila bi njen odnos sa roditeljima a to nije želila. Lela bi morala nešto reći, zatražiti od roditelja odgovore na mnoga pitanja, tražila bi da joj majka kaže šta se dogodilo sa njenom djevojčicom a to bi izazvalo probleme i svađu? Riješila je da se nikom ne javlja te da se vrati u Futog. To je bilo jedino mjesto gdje je imala nekog ko bi joj pomogao.

Kad je stigla na stanicu, čekajući voz gledala je oko sebe ljude kako nekog ispraćaju ili dočekuju. Ona je bila sama, nije bilo nikog ko bi je zagrlio, poželio sretan put, ko bi joj mahao rukom dok je ona stajala na prozoru. Odlazila je iz Bihaća ranjene duše, sve što je nosila sa sobom bila je njena mala putna torba i

116

teret sumnje da su je prevarili, da se njena djevočica nalazi kod nekih ljudi kojima je majka uz pomoć babice Halide predala njeno čedo. Tu sumnju će nositi u sebi cijelog života i nikad neće prestati vjerovati da je djevojčica rasla na nekom drugom, od nje skrivenom, mjestu. Mnogo puta će pokušavati o tome razgovarati sa majkom ali za nju je ta priča bila završena.

Nikad ništa neće reće, čak ni onda kada se teško razbolila i Vida došla da je posjeti.

XIII

Sofija je gledala u sestru očima punih suza. Čula je bolnu ispovjest sestre i osjećala se veoma loše zbog toga. Kada je krenula da posjeti sestru nije mogla ni pretpostaviti šta će sve saznati, kakve će istine otkriti? Vida je predugo sama nosila teret svih tih tajni. Priče su bile potresne i Sofija je tek sad shvatila zašto je u njenim očima uvijek vidjela tugu. Dok su drugi bili nasmijani i veseli ona je patila ali nikog nije opterićivala svojom mukom.

117

Sa svojim nevoljama se nosila kako je znala i mogla sve do sada kada se tako jako uplašila da će otići i sa sobom ponijeti tajne. Sofija je pomilovala sestru po ruci i upitala drhtavim i plačnim glasom:

„Kako si sve to izdržala, bila si sama“?

Bilo je to pitanje za koje je znala da je skoro nemoguće dati odgovor. I Vida se pitala kako je mogla, koliko puta je mislila da će od bola presvisnuti? Na siromaštvo, uvrede i poniženja se vremenom navikla ali rane na duši su uvijek ostajale iste ili su se uvećavale.

„Šta da ti kažem, ne znam kako sam izdržala ali ne znam zašto mi se sve to dešavalo, čime sam to zaslužila, kakav grijeh sam počinila da bi cijelog života bila surovo kažnjavana? Evo, i sad postavljam ista pitanja i opet nemam odgovore ali mi je lakše jer sam sve s tobom podijelila“.

„Ti i sad misliš da je tvoja djevojčica odrasla negdje kod nekih ljudi“, pitala je Sofija?

„Da, mislim, od dana kada sam je rodila imam isti osjećaj, ja sam uvjerena da su je dali nekim ljudima. Čula sam babicu kad je rekla da sam rodila lijepu curicu, onda sam je čula kako plače. Sigurna sam da je s njom sve bilo u redu. Znaš kakav je bio naš otac, nije mi oprostio što sam rodila vanbračno dijete, to je za njega i majku bila neoprostiva sramota. Majka me u rijetkim prilikama branila, skoro uvijek je bila na njegovoj strani,

118

sigurno je i tada slušala njegovo naređenje“.

„Jesi li kasnije pokušavala razgovarati sa majkom“, Sofija se nije mirila sa činjenicom da je majka ostala tajansvena i da je sa sobom ponijela istinu koju nikom nije povjerila.

„Jesam, mnogo puta, svaki put je odbijala razgovarati o tome“.

„Da li si pokušavala saznati nešto od babice, zašto nju nisi potražila i od nje pokušala saznati istinu“?

„U prvo vrijeme to nisam mogla učiniti, bila sam slomljena bolom, razočarana i morala sam otići iz Bihaća, nisam mogla ostati na tom, za mene, strašnom mjestu. Babicu Halidu nisam poznavala do tada a kad se majka s njom upoznala, ne znam? Osim razgovora onog dana kada sam bila na pregledu, ne znam da li su se sastajale i nešto dogovarale? Ona je tada već bila starija žena, vjerovatno pred penzijom. Poslije odlaska iz Bihaća dugo godina nisam dolazila u Bosnu pa za razgovor sa Halidom nije bilo prilike. Kasnije sam pitala za nju, neke žene iz Krnjeuše koje su radile u bihaćkoj bolnici, rekle su mi da je odavno otišla u penziju i nisu znale gdje živi“.

„Zašto se nisi povjerila Leli, ili meni, nešto bi pokušale učiniti“?

„Te godine i nekoliko narednih vi ste bile mlade, išle ste u školu, niste imale nikakve mogućnosti da mi pomognete. Osim Lele nisam imala nikog kome bi se obratila a ona je poslije par

119

godina službe u Vođenici prešla u drugu školu, u drugoj opštini a kasnije se i udala. Nisam želila pokvariti njen odnos sa roditeljima. Da sam joj sve to ispričala siguno bi se raspravljala s njima i vjerovatno posvađala. Ranije je već dosta učinila za mene, spasila me iz Farukovog kućnog zatvora, nisam imala smjelosti od nje zahtijevati više ništa.

Kasnije sam se pokajala što joj nisam sve rekla ali su prošle godine, bilo je kasno da se tada nešto učini“.

„Ah, Vido, sestro, tako mi je žao zbog svega, kroz šta si sve prošla a mi ništa nismo znale, gdje si se smjestila kada si otišla iz Bihaća“?

Vida je nastavila svoju priču.

Stigla je u Futog i jedina osoba na koju je mogla računati da će joj pomoći bila je Ruška. Pokucala je na njena vrata, kad ih je otvorila i vidjela drugaricu bila je iznenađena, skoro zapanjena. Za kratko vrijeme je vidno smršala a na licu joj se oslikavao umor i tuga. Ruška je zaustila da je pita šta se s njom desilo ali se zaustavila. Sačekala je da sjedne, da malo predahne pa su uz kafu razgovarale. Ispričala je sve šta joj se dogodilo. Vratila se jer nije imala drugi izbor.

„Žao mi je Vido zbog svega što te snašlo“, rekla je Ruška i dodala, „neka si se vratila, dijelićemo ono što imamo, snaći ćemo se nekako“.

120

Kao uvijek i ovog puta drugarica je za nju imala razumijevanja, takva podrška joj je trebala, nekoliko riječi ohrabrenja, prijateljska ruka na ramenu. Ostala je kod Ruške par mjeseci pokušavajući da pronađe posao ali nije uspjevala sve dok joj drugarica nije upoznala dobroćudnog Slovaka Vladislava Ružičku, šofera Vladičku, kako ga je Ruška od milošte zvala i za

koga se kasnij udala, sa njim rodila djecu i sretno živjela. Šofer Vladička je poznavao sve drumove i kafane pored njih od Subotice do juga Srbije. Po prirodi veseljak, često je svraćao u njih pošto je vozeći kamion zarađivao svoju platu. Dok se nije oženio, veći dio zarade je ostavljao u tim kafanama slušajući muziku ali kad je upoznao Rušku posvetio se njoj i djeci. Vladička nije znao samo za kafane već je poznavao većinu njihovih vlasnika i po Ruškinom nagovoru je kod njih tražio posao za Vidu. Nekoliko njih je trebalo žene za rad u kuhinjama predložio joj je da pokuša kod nekog Vlajka nedaleko požarevačke petlje. Kad je Vladička prvi put krenuo u tom pravcu Vida je pošla s njim. On je upoznao sa gazdom, i prisustvovao razgovoru jer ga je Ruška upozorila da dobro vodi računa kod koga će njena drugarica raditi. Dogovorili su se za posao i smještaj, Vida se sa Ruškinim Vladičkom vratila u Futog spakovala stvari i otišla da radi svoj novi posao.

Kod tog gazde se zadržala skoro dvije godine, tada je već poznavala dosta ljudi među kojima je bilo više vlasnika drugih kafana. Imala je od njih ponuda za posao jer je bila vrijedna i okretna, posebno vješta u svom poslu. Kad se njen gazda nešto razbolio i počeo lošije da radi, prešla je kod drugog i kod njega provela par godina gdje je upoznala svoju drugu drugaricu sa

121

kojom će kasnije otići u Gradiševac. Nekoliko godina su radile zajedno, sve dok se ona nije udala za jednog mještanina, dobro stojećeg momka koji je imao dosta zemlje i na njoj proizvodio kukuruz i povrće. Ruška je u prvo vrijeme posjećivala ali kada je rodila prvo a onda i drugo dijete, nije stizala. Stalno su ostale u kontaktu, ponekad pisale jedna drugoj ili razgovarale telefonom.

Vidina drugarica sa kojom je do tada dijelila stan se udala i ona je ostala sama. Uređivala je svoju mansardu kako je mogla i u njoj se osjećala sigurnom. Godine su prolazile a ona nije odlazila u zavičaj. Otac je jasno pokazao da je ne želi vidjeti, na majku je bila ljuta zbog svega što se dogodilo kod njenog porođaja. Pokušavala je u sebi pomiriti sumnje i osjećanja ali joj to nije uspjevalo. U sjećanju je nosila slike iz tog vremena i teške ožiljke, zato se nije javljala nikom osim, povremeno nekom dopisnicom, Leli.

Onda joj je stiglo pismo od sestre kojim je obavješavala da se majka ozbiljno razbolila. Čitala je pismo i plakala, bila je ljuta na nju, nije stala na njenu stranu kada joj je to bilo najvažnije, molila je da joj kaže šta se desilo sa njenom djevojčicom a ona je ostala tajanstvena. Pored svega bilo joj je žao majke, znala je da su postupci i odluke bili više očevi nego njeni. Koliko je puta mislila da je majka ne bi osuđivala i kažnjavala za njeno ponašanje ali je morala slušati očeva naređenja. Priklanjala se njegovom mišljenju, i ako se često nije slagala s njim. Ipak, mislila je Vida, morala je stati u njenu odbranu i pružiti joj

122

zaštitu, pogotovo kad se vratila u Bosnu da se porodi. Nikad nije i neće moći razumjeti njene tadašnje postupke.

Ganuta Lelinim pismo, savladala je svoju gorčinu, zaključala u sebi sumnje, uvrede i poniženja i riješila posjetiti majku.

Ponovo se nakon mnogo godina našla u zavičaju. Majka se nalazila na liječenju u Drvaru i nije znala da joj je Lela pisala. Kad je Vida stigla i ona je vidjela na vratima sobe, ostala je zatečena, bez riječi.

Vida je za trenutak zastala na vratima a onda prišla do njene postelje. Đurđija je plakala i teško drhtavog glasa progovorila:

„Ti si došla da me vidiš, mislila sam da se to nikad neće desiti“.

Držala se odvažno, pokušavala je sakriti osjećanja, to joj je za kratko uspijevalo a onda je i ona zaplakala. Uzela je majkinu ruku i pomilovala ne govoreći ništa. Grudi su joj se punile gorčinom i zaustavljale dah, činilo joj se da bi se ugušila da nije bilo dubikog, povremenog uzdaha. Odgovorila je majci:

„Došla sam“...., htjela još nešto reći ali je izgubila glas, sve jače je plakala. Kad su se stišale emocije razgovarale su.

„Kako si saznala da sam bolesna“?

123

„Pisala mi je Lela“.

Majka je pričala o tome kako se razbolila. Stanje se stabilizovalo ali je osjećala veliku slabost. Morala je ostati u bolnici sve dok je ljekar ne otpusti. Interesovala se za njeno zdravlje, gdje radi, stanuje i sve ostalo? Odgovarala je kratko, dugo je nije vidjela, valjda se zbog toga osjećala stegnuto. Imala je potrebu da izađe napolje, da udahne svjež vazduh, popije kafu. Iz Gradiševca je krenula još prethodnog dana oko podne, putovala je cijelu noć pa se osjećala umorno. Dok je izlazila iz sobe Đurđija je rekla da će je tog dana posjetiti Periša. Pitala je:

„Šta to znači, da li ja trebam da se sklonim kad on dođe“?

„Ne, ako ti tako ne želiš, jednom ćete se morati sresti. Promijenio se, nije više onakav, smekšao je. Sama odluči, želiš li s njim razgovarati, ja bih volila da se pomirite“?

„Dobro, razmisliću“, rekla je i izašla iz sobe.

Ispred bolnice je neveliki park, sa nekoliko klupa između visokih stabala divljeg kestena a iza njega uska ulica prepuna zanatskih radnji i kafana. Otišla je do prve kafane, sjela i naručila kafu. Prijala joj je, poslednju je pila prethodnog jutra u svom stanu. Poslije je otišla u trgovinu i kupila za majku neke ponude, vratila se i sjela na jednu od klupa u parku. Razmiušljala je o susretu sa ocem, da li ga izbjeći ili stati ispred njega i pusti ga da on odluči, želi li s njom razgovarati? Ponovo se mislima vratila u

124

prošlost tražeći po njima svoje greške zbog kojih je neshvaćena morala otići, tražila je svoje grijehe koji joj nisu oprošteni ali ih nije pronašla. Nekad je mislila isto kao i sada, želila je slobode koliko su je drugi imali, ljubavi za sebe koliko je ona mogla pružiti i razumijevanje bez kojeg nema mira. I opet se pitala, zar je to bilo previše, gdje su u tome njeni grijesi? Sve što joj se kasnije događalo bile su posledice pogrešnih odluka njenih roditelja i surovog očevog ponašanja. Želila je da je zamoli da mu oprosti.

Zato će sada stati ispred njega, podignute glave, pogledati ga u oči da vidi ima li u njima pokajanja za sve nesreće koje su joj donijeli njegovi postupci. Vratila se kod majke u sobu i zatekla oca. Nije znala šta mu je majka rekla, da li je od njega tražila da se pomiri s njom, nije mogla predvidjeti kako će izgledati njihov susret? Okrenuo se prema njoj, gledala ga je pravo u oči i ćutala, čekala je njegovu reakciju.

Nikakvo pokajanje nije pročitala iz njegovog pogleda, da li ga nije osjećao ili vješto skrivao nije mogla znati? Napravili su po jedan korak i našli se u zagrljaju koji nije djelovao emotivno. Hladnim glasom je progovorio, kao da se u dugom vremenu između poslednjeg i ovog susreta nije ništa dešavalo između njih:

„Kada si došla“?

125

Za trenutak zbunjena tom jednostavnošću, ćutala je a onda se trgla i rekla:

„Jutros“.

„Imaš li namjeru doći kući“, nastavio je nepromijenjenim tonom?

„Ako mi ti dozvoljavaš, rado bih došla“?

Đurđija se plašila da između njih ponovo ne skoči varnica svađe i razdora pa se ubacila u razgovor:

„Dozvoljava, kako neće, nećemo spominjati šta je bilo? Valjda će i mene uskoro otpustiti, biće lijepo da smo zajedno“.

„U redu“, potvrdila je Vida, „onda ćemo kući zajedno“.

Putujući autobusom do kuće razgovarali su uglavnom o Đurđijinoj bolesti. Vida se nije želila vraćati na stare

nesporazume a on se ponašao kao da nisu ni postojali. Govorio je mirnim i ravnim tonom ne pokazujući veliku volju za razgovor. Tako je želila saznati šta otac osjeća, o čemu razmišlja kada ostane sam? Kaje li se nekad za svoje postupke? Prisjećala se djetinjstva i njegovog, često nasmijanog, lica. Koliko puta je hvatao ispod ruku i vrio u krug, nosio u naramku, gdje je sve to nestalo? Tolike godine je nije vidio a osim ravnodušnosti nije

126

drugo pokazivao prema njoj. Nije mogla da ga razumije i nađe odgovor, zašto je takav?

Kad su stigli kući dočekale su ih Smilja i Dara, Sofija je bila na školovanju a Lela je radila u svojoj, novoj školi. Teško je bilo procijeniti ko se više radovao, Vida sestrama ili one njoj? Bile su znatiželjne, pitale su sve i svašta, tražile da im Vida priča o sebi, svom životu i varoši u kojoj živi. One su joj popunjavale sve emotivne praznine, osjećala je olakšanje. Nestajala je napetost koje se godinama nije mogla osloboditi.

Poslije nekoliko dana Đurđiju su otpustili iz bolnice. Atmosfera u kući je bila prijatna, dolazile su komšije da obiđu bolesnicu i da se pozdrave sa Vidom. Konačno su izglađeni odnosi između Vide i roditelja, više njenom nego njihovom voljom. Morala je iskoristiti priliku kakva joj se ukazala da još jednom upita majku šta se desilo sa njenom djevojčicom. Nije želila razgovarati o tome, rekla je da je to prošlost i da je treba zaboraviti. Vida je bila uporna, ponavljala je pitanja ali kad je vidjela da se Đurđija naljutila, odustala je. Ostala je još dvije nedjelje koliko je imala odmora sa njima. Kasnije će dolaziti u posjetu ali ne toliko često sve dok nije stigao novi rat.

Rat je donio mnoge nevolje, blokade puteva, nestašicu roba, podjelu među ljudima i međunacionalnu mržnju. Svi su okrivljivali protivničku stranu nesvjesni da su žrtve moćnih

127

zapadnih kapitalista i njihovih interesa. Nisu umjeli sačuvati svoju, zajedničku zemlju, dozvolili su da ih zavade, unište i raskomadaju kako bi s njima lakše upravljali i kako bi ih pljačkali. Zapadne sile predvođene Amerikom i Njemačkom su za uništenje Jugoslavije iskoristile međunacionalno bratstvo i državno jedinstvo u koja su se svi u njoj zaklinjali i glasno izgovarali, ali kasniji događaji su pokazali, nisu tako mislili i osjećali. Huškali su jedne protiv drugih a oni nisu prepoznali njihove mračne namjere. Dotadašnju slogu i toleranciju je zamjenila mržnja, ljudi su stradali na svim stranama, umjesto u svojim fabrikama nalazili su se ušančeni sa puškama u rukama usmjerenim prema komšijama.

U Vidinom zavičaju je stanje bilo teško, brinula je za roditelje i sestre. Bihać i njegovu bližu okolinu je u blokadi, sa istočne i južne strane držala srpska vojska a sa sjevera i zapada vojska cazinskih i kladuških Muslimana koji su se žestoko protivili i sukobljavali sa bihaćkim Muslimanima. Niti su ljudi iz Bihaća mogli izaći iz grada niti su oni iz okoline mogli u grad. Bio je to ratni metež, sukob velikih i malih interesa, nepotrebne mržnje zbog čega je svima bilo podjednako teško. Vidini roditelji su živjele u Krnjeuši. Sa njima je u početku kontaktirala telefonom a kasnije je nestala i takva mogućnost. Šta se tamo dešavalo mogla je saznati samo iz novina i sa televizije ali takve vijesti su često bile nepouzdane. Za narod, tajnim i nejasnim, dogovorom političara i vojnih starješina došlo je do povlačenja srpske vojske prema Banja Luci nakon čega je protjeran srpski narod

128

grahovske, drvarske, petrovačke i ključke opštine. Kolone ljudi su se kretale putevima zakrčenim, traktorima, automobilima i stokom. Među njima su bili i Vidini roditelji. Danima će se tako kretati do bosanske posavine, do nevelikog grada Dervente i njegovih okolnih sela. Našli su se u napuštenom gradu sa porušenim ili spaljenim kućama i u njemu će se nastaniti. Lokalne vlasti su ih rasporedile po kućama, svako se počeo snalaziti kako je znao i umio. Đurđija i Periša će ostati u kući gdje su smješteni nekoliko godina poslije rata, kada se Periša razbolio i pao u postelju. Smjestili su ga u bolnicu a Vida je došla da ga posjeti.

Zatekla ga je veoma slabog, bolest i godine su ga vodile putem sa koga se neće vratiti. Toga su bili svjesni on i svi oko njega. Učinio je velike nepravde prema Vidi, nanio joj bol koju će nositi cijelog vijeka, učinio život gorčim od pelina ali ga, uprkos svemu, nije mrzila. Osjećala je samilost prema njemu i tugu što su veći dio života proveli u svađi. Sad kada se našao u stanju kojim će stići svome kraju, ona mu je svojom posjetom pružila poslednju priliku da pokaže kajanje za grijehe koje je učinio prema njoj i da zatraži oprost.

Sjedila je pored njegove postelje i držala ga za ruku. Nije mogla da ne pomisli koliko je puta ta ruka na njenom tijelu napravila modrica i ostavila ožiljaka. Sada je tako mirna i nemoćna. Razgovorom mu je pokušavala pomoći, učiniti vrijeme podnošljivim i čekala da preko usta prevali makar jednu rečenicu izvinjenja i pokajanja. Shvatila je da se to neće desiti i upitala ga:

„Imaš li mi nešto reći, što sam odavno želila čuti od tebe“?

Pogledao je umornim pogledom, djelovao je kao da razmišlja, da pokušava pronaći prikladne riječ a onda uzvratio pitanjem:

„Šta bih ti imao reći“?

„Paaa, recimo“, nastavila je Vida, „ da kažeš, griješio sam Vido prema tebi, da možda zatražiš da ti oprostim za....,“.

Nije je pustio da zavši rečenicu, i ovog puta joj je uputio prekoran pogled i prekinuo je:

„Nemam ja za šte tražiti oprost od tebe“.

Sažaljivo je gledala njegovo iscrpljeno lice i skoro šapatom izgovorila:

„U redu, svejedno što tako misliš, sve ti opraštam“.

Ustala je i grcajući u suzama izašla iz sobe. Dugo je sjedila na klupi u hodniku, trebalo joj je vremena da se smiri. Posjećivala ga je sledećih nekoliko dana a onda se vratila svojoj kući. Poslije mjesec dana primila je telegram, sestre su joj javile da ih je otac zauvijek napustio.

„Ja ne želim da sve ovo što sam ti ispričala utiče na tebe, da zbog toga mijenjaš mišljenje o našim roditeljima“, rekla je Vida gledajući Sofijino zamišljeno lice.

Sofija nije znala šta da misli, u njoj su se rojila pitanja za čije odgovore joj treba vrijeme da o svemu razmisli da se prisjeti davno prošlih događaja preko kojih su prelazili ne prepoznavajući njihov značaj. Možda će tad shvatiti kako je bilo moguće da se sve to dešavalo a da ona ništa nije znala o tome?

„Žao mi je zbog svih tih nemilih događaja“, rekla je, „hvala ti što si se meni povjerila, što u mene imaš povjerenje da mi kažeš svoje teške i bolne tajne. Nadam se da ti je sada lakše jer si podijelila samnom teret koji te toliko godina pritiskao. Ako želiš, nikom neću pričati o tome, sve će ostati između nas“?

„Da, tako će biti najbolje, sve je to prošlost. Ono što je prošlo ne može se mijenjati. Volila bih da se takve stvari nikom ne dešavaju“, odgovorila je Vida.

Vidini nalazi su pokazali da, osim kamena u žuči, nema ozbiljnijeg obolenja, otklonjene su sumnje i ona je operisana. Sve je prošlo u redu, onako kako su priželjkivale. Zadržana je na klinici još nedjelju dana o onda je Sofija odvezla kući u Gradiševac. Dočekao ih je Vidin suprug. Kao i uvijek, djelovao je dobroćudno, bio je raspoložen sa, ko zna kojom po redu, flašom piva u ruci. Naviknuta da je takav, pretvarala se da to ne primjećuje. Sofija je s njom provela još par dana, platila jednoj komšinici da joj pomaže do njenog konačnog oporavka i onda se vratila svojoj kući na moru.

Planirala je da u povratku ponovo svrati u roditeljsku kuću ali ovog puta će noćiti. Poslije dana provedenih sa Vidom i njene priče osjećala je potrebu da ostane sama, da o svemu razmisli, posloži ono što je saznala i odvoji važno od nevažnog. Prikladnije i mirnije mjesto za to nije mogla poželiti od čaršije gdje je provela rano djetinjstvo, u kojoj je sve potsjećalo na drage ljude i događaje. U planirano vrijeme je stigla u varoš, telefonirala je Pavlu i odmorila se. Narednog dana se vratila kući.

Prošla je cijela godina kada je ponovo posjetila zavičaj. Posao i obaveze nisu joj dozvoljavale da to učini ranije mada je željela. Prolazeći kroz Bihać riješila je da svrati u neku samoposlugu i kupi nešto za osvježenje, voće ili sok.

Zaustavila je auto i ušla u samoposlugu. Stavila je u korpu nekoliko stvari i ubrzo došla do kase. Pažnja joj je bila usmjerena prema stvarima koje je staviljala na traku. Kad je podigla glavu ostala je zapanjena, na kasi je radila žena, sa očima plavim kao more i nevelikim mladežom na lijevom obrazu iznad gornje usne. Ljubazno je rekla:

„Izvolite gospođo“.

Sofija je netremice gledala u nju, čula je Vidin glas i vidjela njeno lice. Iznenađenje je za nju bilo veliko zbog čega je izgledala zbunjeno skoro šokantno pa je žena upitala:

„Gospođo, jeste li dobro, jel' sve u redu“?

„Da, dobro sam, oprostite, tako ste me potsjetili na nekog, vi mora da ste...., stala je ali je rečenicu završila u svojoj glavi, Vidina djevojčica“.

Znatiželjno je nastavila razgovor:

„Sličnost je nevjerovatna“, ponovo je zastala i samu sebe opomenula, „oprostite, nisam se ni predstavila, ja sam Sofija a vi“?

Žena je rukom pokazala karticu na svom reveru na kojoj je pored imena pisalo i prezime Piralić, odgovorila je:

„Ja sam Rasema“.

Sofija se nije zaustavila:

„Jeste li rođeni u Bihaću“?

„Da jesam, u stvari mislim da jesam, tako su mi upisali u rodni list“.

„Zašto kažete da mislite, kao da niste sigurni“.

„Zato što sam usvojena, svoje biološke roditelje nikad nisam upoznala, čini se da me nisu željeli, rekli su mi da su me moji posvojitelji pronašli u korpi na ulici. Na koga sam vas tako potsjetila“?

„Poznajem nekog na koga nevjerovatno ličite, pomislila sam da ste možda u srodstvu, čak vam je i boja glasa slična. Izvinite što vas zadržavam, hvala vam, veoma ste ljubazni, želim vam prijatan dan“, platila je račun i izašla iz samopsluge.

Ovaj susret je na nju ostavio snažan utisak koji je nije napuštao cijelim putem do varoši kao ni svih narednih dana kada se vratila kući. Kad je stigla u stanu je zatekla Pavla, malo se osvježila, skuvala kafu i dohvatila telefon i pozvala Vidu jer je to redovno činila pogotovo kad se vrati iz posjete zavičaju. Kratko su razgovarale ali ni jednom riječi nije spomenula susret sa Rasemom. Mnogo je razmišljala kako da postupi, da li da kaže Vidi? Plašila se kako bi ona poslije toliko godina prihvatila takvu vijest, da li bi je Rasema razumjela, ako ne bi, da li bi to Vida izdržala ili bi je slomilo? Odlučila je da ćuti, nije željela otvarati stare rane. Riješila je da više ne misli o tome i sjela da sa Pavlom popije kafu.

Milan Santrač

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču

Narator Milan

Monday, February 23, 2015

GRIJEHOVI I PRAŠTANJA

About Me

Blog Archive