BADNJE VEČE

Piše Milan Santrač


"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija

BADNJE   VEČE




Snijeg je padao tog davnog Božića hiljadu devetsto šezdeset i neke a vjetar je duvao tako silno i ljuto kao da je branio pahuljama da slete na tlo i odmore se od dugog puta. Majka se probijala naprijed a ja sam išao za njom. Polako smo se približavali kućici na kraju varoši gdje je živjela moja tetka. Teča je bio službenik na željeznici i već je dugo vremena na terenu a tetka je zajedno sa ćerkom i dvije mačke živjela u toj kućici, daleko od centra varoši. Par puta sam se saplitao o ogromne smetove i gurnut snažnim vjetrom zario nos u snijeg. Majka bi se tada vraćala, podizala me a zatim bismo, kad skupimo snagu, ponovo nastavljali prema tetkonoj kući.




Tetka je sama provodila Badnje veče. Njena ćerka je zaspala a dvije mačke su se skupile ispod šporeta,grijale se i zadovoljno prele. Imala je ona i psa,nekog Žuću koji se svakom radovao i zalajao bi jedino od sreće ili da najavi goste. Tetka nam se obradovala, posula je kuću slamom i orasima a kandilo je gorilo ispred ikone Svetog Jovana. 


"Kako si sestro, sretno Badnje veče",reče moja majka? 

"Sretno i vama, hvala što ste došli"

reče tetka i pomilova me po glavi. Ona bi se uvijek zaplakala kada bi me vidjela, kad smo dolazili kod nje. 


"I ako si još mali", govorila mi je,"pljunuti si tvoj otac, koji je tako mlad otišao". 


Moja majka je bila sama, radila je neki prost posao u fabrici i jedva smo preživljavali sa njenom platom, a tetka je samovala u kućici pokrivenoj debelim slojem snijega na periferiji varoši. 


"Hajde, uđite, uđite, danas je vrlo hladno a ja sam dobro zagrijala kuću, govorila je moja tetka dok smo se mi čistili od snijega. 

Pas, Žućo je iskoristio priliku da se i on uvuče u kuću i, na moje veliko čuđenje, zavukao se ispod šporeta gdje su mačke zadovoljno prele. Ja sjedoh na stolicu za koju je moja tetka uvijek govorila da je na njoj sjedio moj otac kad bi došao iz vojske gdje je služio u aetiljeriji. 


"Evo uzmi slike i gledaj a ja ću nešto pripremiti za jelo", reče tetka i pruži mi veliki  album, pun starih, požutjelih slika. Poslije jela, možeš izaći napolje i napraviti Snješka Bjelića". 


Dok su njih dvije pričale i pripremale jelo ja sam listao slike i s vremena na vrijeme pogledao ispod šporeta gdje je Žućo spavao sa dvije mačke. Kandilo je gorjelo a na solu je, pored ostalih đakonija, bila i torta, moja omiljena poslastica.




Vratih se albumu. Visok, u uniformi sa epoletama, paradno obučen, stajao je moj otac. Snažan i jak, širokih ramena i pogleda zaštitnički blagog. Smješio se sa jedne požutjele slike i kao da mi je govorio:

"Ništa ti ne brini, ja sam uvijek pored tebe, pa evo i sada. Pruži mi ruku, slobodno, nemoj da se plašiš, ja sam tvoj otac". 

Ja mu zaista pružih promrzle prste i osjetih kako me on uhvati svojom velikom, snažnom rukom. 

"Eto, hajde sad malo da šetamo", reče mi on,"hajdemo napolje, snijeg je prestao padati a i vjetar je utihnuo. Hajde da se grudvamo". 


Ne znam šta su tada radile majka i tetka ali ja izađoh sa ocem na ulicu, gdje smo pravili velike grudve i smijali se a onda ih bacali jedan na drugog. On je uvijek, namjerno promašivao a ja ga pogađao u grudi, dok se on presrećan smijao. Onda smo pravili Snješka, velikog sa crvenim nosem od mrkve, metlom u ruci i šeširom na glavi. Čak je i Žućo bio sretan i trčao je okolo lajući i mašući repom kao peruškom za prašinu. Onda bi me otac podigao, stavio na ramena i tako trčao dugom ulicom punom snijega i pahulja. Crvenih obraza i umoran od trčanja, jedva sam čekao da se uvučem u toplu kuću, sjednem na stolicu i uzmem jedan od onih divnih kolača , sa roze filom od šećera. Osjetih kako me otac poljubi u obraz i pomilova me po glavi, a na licu mu ponovo vidjeh onaj isti lijepi osmjeh koji je govorio:

"ne brini, moj sine, ne boj se ničega, ja sam uvijek tu kraj tebe".



"Zadrijemao si", nježno me budila tetka,"hajde uzmi svoju omiljenu tortu, samo za tebe sam je pravila". 


Jeo sam poslasticu, gledao požutjelu sliku svoga oca u albumu a Žućo je mahao repom nadajući se parčetu. Kroz prozor se smješio Snješko Bjelić sa crvenim nosem, metlom i šeširom. 

Čuda se dešavaju samo onima koji vjeruju u čuda, bila je omiljena izreka moje majke, koje sam se tada sjetio, dok sam jeo tortu i kroz prozor gledao u Snješka Bjelića.

ZAŠTO OBILJEŽAVAMO NOVOUSTANOVLJENI DRŽAVNI PRAZNIK 11.NOVEMBAR

Piše Milan Santrač

ZAŠTO   OBILJEŽAVAMO NOVOUSTANOVLJENI   DRŽAVNI   PRAZNIK  11.NOVEMBAR

Prođete li kroz zemlju Srbiju i upitate njene građane,zašto obilježavamo novoustanovljeni praznik 11.novembar,niko vam neće znati odgovoriti?  Na to pitanje, ovim tekstom,pokušavam dati odgovor mojim sunarodnicima jer zaslužuju znati istinu. Novoustanovljeni državni praznik nazvan „Dan pomirenja“  koji počinje da se obilježava od 11. novembra 2012. u Srbiji je mnoge iznenadio, posebno zato što se ne zna ni ko ga je predložio, ni zašto je taj dan značajan za Srbiju?  Do juče ga nije bilo i onda je,najedanput postao važan. Srpski vlastodršci,kao vjerne sluge zapada su ga u ime svih nas,gotovo tajno, usvojili. Narod suočen sa mnogobrojnim životnim problemima nije imao vremena da pita kakav je to praznik? U stvari,do sada je bio značajan za Veliku Britaniju i slavi se u svim zemljma Britanskog Komnovelta a od prošle godine i u Srbiji i ako ona formalno ne pripada komonveltu. To su države koje su sa svojim običnim gradjanima  (možete čitati i robovima) pripojene Britanskoj Imperiji i njima se administrativno upravlja iz Londona.  Ne Londona običnih građana, već iz starog jezgra Londona u kome je već vjekovima finansijsko i političko sjedište trgovačkog kartela danas najmoćnije vlastele na svijetu. Gradonačelnik (Lord Mayor) ovog jezgra Londona (City of London)  je trenutno Dejvid Vuton, o kome običan narod veoma malo zna i koji se imenuje od nepoznatih ljudi na takozvanoj "nijemoj ceremoniji".  To znači da nema prigovora na njegovo imenovanje.  Postoji i onaj drugi, običani gradonačelnik Londona za obične gradjane,to  je trenutno Boris Džonson.

Pomenuti praznik naziva se još u Komonveltu i Dan sjećanja i on je označio kraj Prvog svjetskog rata 1918. u kome je Velika Britanija ostvarila fantastičnu dobit i praktično pokorila sve svoje dotadašnje najveće rivale, takozvane velike sile: Njemačku, Austrougarsku, Rusiju i Tursku. Njemačku će dodatno dokosuriti u Drugom svjetskom ratu, kao i Rusiju.Svoju moć Velika Britanija kontroliše kroz povezani bankarski sistem.Samo jedna banka je nezavisna od njih, a to je Evropska banka za međunarodna poravnjanja u Bazelu.

Danas je Velika Britanija neprikosnovena politička,  finansijska i vojna imperija. Ovaj praznik koji je „demokratskoj“ Srbiji, očigledno, nametnut kao državni praznik upravo iz Londona, koji punih 100 godina direktno kontroliše sve finansijske tokove i dešavanja u Srbiji , veoma eksplicitno pokazuje da je i Srbija  kolonija  Britanske imperije. To je simbolično pokazano i na srpskoj zastavi na kojoj stoji kruna i ako Srbija formalno nije kraljevina.  Srbija je jedina zemlja na svijetu koja je republika a na zastavi i grbu ima kraljevsku krunu.  Narodu su podvalili rog za svijeću i prodali mu priču kako je kruna tu zbog srpske tradicije i starih kraljevina iz ranijih vremena.  Sve to je,naravno,prevara o kojoj obični narod u Srbiji ne razmišlja. Onima koji znaju istinu je onemogućeno  da tu istinu prenesu širim masama građana što vladarima iz Londona i njihovim vazalima koje su postavili da vladaju Srbijom olakšava posao.

Ali, ovo se u školama još ne uči. Naprotiv, i Prvi i Drugi svjetski rat kao i Balkanski ratovi i ustanci protiv Turaka se prikazuju kao srpski oslobodilački ratovi protiv Turske, Austrougarske i  Njemačke.  Istina je da je Srbija vodila oslobodilačke ratove ali su interesi bili tuđi.  Ozbiljni istoričari vrlo dobro znaju da je Srbija u svim ovim ratovima samo upotrebljena zarad Britanskih i Francuskih interesa.  Još gore , nad Srbima je izvršen u više navrata perfidan i prikriveni genocid.

Tako današnja "demokratska" Srbija 11. novembra 2012. počinje da praznuje što joj je 1918. ekonomski najvrijedniji dio stanovništva smanjen za 1, 2 miliona i što joj je pričinjena materijalna šteta od preko milijardu ondašnjih švajcarskih franaka u zlatu.

Naravno ovakvu prevaru mogu da smisle samo jezuitski mozgovi koji sjede u Londonu i upravljaju svijetom.

Stvarnu dobit od Prvog svjetskog rata imala je samo britanska vlastela.  Nju i danas sačinjavaju potomci bogatih venecijanskih trgovačkih porodica koje su 300 godina prikriveno, sa svojim ogromnim bogatstvom i biznisom, iz Venecije migrirale u Holandiju, Njemačku, Englesku i SAD.

Englesku su praktično svojim investicijama u zlatu prvu pokorili i umjesto Venecije novo političko sjedište ove trgovačke vlastele je postao London City . Glavna poluga njihove moći je ogromna količina zlata kojom raspolažu, kontrola moneterne politike,  finansiranje država i korišćenje državnih vojski zarad zaštite sopstvenih trgovačkih monopola.  Popularno se danas nazivaju međunaodnim bankarima ili Iluminatima. Poznato je i da je u ovom venecijanskom kartelu došlo do velike podjele u 17. vijeku te da su se interesi porodica još tada teško sukobili.  To je, za posledicu, imalo i sukobe u njihovim masonskim ložama koje su pretrpile veliku reorganizaciju.

Podsticanjem ratova širom svijeta ovi moćninici su sebi uvijek obezbeđivali odličnu zaradu.  Nema bolje investicije od investicije u rat, čiji je ishod unaprijed poznat.  Uvijek finansiraju  obje zaraćene strane, a pobjednik odnosi sve.  I sve se opet vrati u njihovu lihvarsku kasu. Svima koji pročitaju ovaj tekst postaće jasno zašto se u Srbiji praznuje 11.novembar.