Piše Milan Santrač
Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču
BOG TE MOLOV'O
Jutro u sivom vjetrovitom gradu na obali velikog jezera. Gledam puste ulice grada u kome žive milioni ljudi i svi su tuđi, niko nikom ne pripada, svi su umorni a dan tek počinje. Opet će na posao, radiće, gledati u časovnike kada će ručati pa opet otići kući da provedu noć i čekati novo jutro, hladno i sa pustim ulicama kao sva prethodna. Sve to gledam, tu sam a u stvari nisam tu. U mislima sam daleko, u ljutoj, Bosanskoj Krajini od čije ljepote zastaje dah.Toplinu trenutka daju sjećanja slika koje sanjam, slika zavičaja.Tako sam sagradio most preko kojeg stižem tamo negdje ispod Ivanove Grede gdje se prostiru polja nekošenih livada prošarana procvjetalim divljim, crvenim makovima i jednako lijepim divljim, turskim karanfilima. Povezao sam ove hladne velegradske ulice sa bosanskim vrletima pa iz toga crpim snagu da preguram još jedno hladno jutro u vjetrovitom gradu, pustih ulica gdje niko nikom ne pripada.
Razmišljam o onom kamenitom brdu na koje se zakačilo nekoliko malenih kuća, zaseok Sarića, tu ipod same Grede, preko koje prolazi put carski ali nije prav kao onoj preko ravnog Kosova kojim je jahao Mitke na svom Dorči, već je krivudav kao zmija. A , morao je biti takav da bi izbjegao sve doline, strmine i uvale. Bježao je od njih čas lijevo, čas desno sve dok se nije izvukao iz ćudljive planine i dokopao se pašnjaka i njiva u podnožju njene sjeverne strane.
Jedna od tih malenih kuća, koju je nadvisila i većim dijelom pokrivala velika lipa, bila je kuća đeda Pepije. Kad bi neki prolaznik naišao a bilo je to često, zautavljao se i pravio đedu društvo dok ih je kavom i mekom krajiškom rakijom služila njegova vjerna druga, baba Perkača. Izrodili su petoro djece, tri ćerke i dva sina. Svi su otišli svojim putem, trbuhom za kruhom a njih dvoje ostali na ognjištu da ih dočekuju i ispraćaju. Kršni krajiški starina, đed je bio neškolovan kao i većina seljana njegovog vremena ali oštrouman. Kad je govorio rečenice su mu bile kratke i bistre i često ih je završavao sa "Bog te molo'vo". Mršav i visok kakav je morao biti čovjek krupnih kostiju , opterećen svakodnevnim težačkim poslovima, sijedih ali urednih brkova sa štapom u ruci, na koji se rijetko oslanjao ali ga je uvije nosio, izlazio bi iz kuće i sjedao na tronožac ispod lipe. Obe ruke je stavljao na vrh štapa koji je držao ispred sebe odlažući ga samo onda kada bi savijao cigaru. A činio je to strpljivo i polako. Imao je dobru narav a ljudi u njegovom selu i svi iz okolne pamtili su koliko je bio snažan u mladosti. Đed je bio baš onakav kakvog samo blagosov prokletog krša Bosanske Krajine može izroditi.
Pričalo se kako je on sa svoji sinovcem, Jovašinom, koji je poput njega bio visok i jak, kosio livadu i vraćajući se na brdo naišao pored kuća Radakovića, daljih rođaka. Oni su tih dana pretresali i premještali pojatu. Pojata je sa obe strane lastavica bila zašivena bukovom šimlom. Da bi sačuvali šimlu nisu je rasčavlali već su kompletne lastavice otkovali a kad su pojatu prenijeli na novo mjesto htjeli su lastavice podići i ponovo zakovati. Njih petorica, možda ih je bilo i više pokušavali su to uraditi ali kako su lastavice bile teške, nisu uspjevali. Pepija i Jovašin su sami dohvatili najprije jednu pa onda i drugu lastavicu i podigli ih na mjesto a zaprepašćenim Radakovićima, zbog njihove snage, ostalo je samo da ih prikuju.
Rijetko se đed Pepija ljutio ali je bilo i toga baš kao onda kad je Dako Mandić pustio goveda u njegovu, tek klasalu, pšenicu i napravio mu štetu. Pepija je otišao pravo njegovoj kući da mu traži namirivanje štete a Dako se branio i govorio da goveda nisu njegova već Milje Ćulibrka. Đed mu je u velikoj jarosti sasuo u brk:
" Šta to zboriš bespametniče, što lažeš nesoju jedan, što brukaš svoju lozu, zar ti nije stalo da sačuvaš obraz i poštenje cijele familije. Eee, manitoga li stvora Bože svevišnji. Nijesi brav u toru što ništa ne zna već samo bleji, čo´ek si, stvor ljudski koji vazda mora znati šta radi i govori. Jezik je sablja koja posjeca ne znaš li rukovati šnjom naudićeš drugom i sebi. Bog te molov'o tako šašava".
Kasnije je Dako namirio štetu jer ga je otac natjerao a sam je išao kod Pepije da se izvini.
Na daleko su znali za njegovu dolinu. Ko god je prolazio preko brda vidio je i čudio se dolini kraj koje je vodio put. Nikad nije imala ogradu jer je toliko strma i duboka da je svaka marva zaobilazila. Đed je pričao kako su za vrijeme Drugog svjetskog rata njemački vojnici, čiji je logor bio iznad njihovih kuća, nečim naljutili oficira koji im je komandovao a on ih za kaznu natjerao da siđu u dolinu te da se brzo vrate na njen vrh. Ni jedan od njih nije uspio izvršiti zadatak, trebalo im je mnogo vremena da se izvuku iz nje.
Mnogo puta sam se našao ispod đedove lipe, i on je bio tamo. Razgovarali smo o svemu i svačemu, najviše o nekom ranijem vremenu. Još pamtim kako sam ga jednom upitao:
"Tvoja Perkača je žena starog kova, ne voli čuti ružnu ni bezobraznu riječ , kad neko opsuje ona se prekrsti i odmah ode, kako ste onda radili one stvari, kako s njom napravi toliku djecu"?
"Jes', vala , nije to voljela, ni kad je bila mlada , nikad nisam čuo da je rekla poganu riječ" odgovori đed.
"Pa to te pitam, kako napravi petoro sa takvom ženom"?
Đed kao da se prisjeća, kao da hoće reći, otkud tako škakljivo pitanje, gleda u mene? Vidim da se premišlja hoće li reći tu ličnu, bračnu tajnu? I kad sam već mislio da će prećutati on prevali preko usta:
"Pa na otimanje, kako drugačije, Bog te molo'vo".
Nasmijali smo se obojica i prešli na drugu temu.
Nema više đeda Pepije , njegove Prkače, i sinovca Jovašina ni mnogih drugih koji su bili dio krajiškog krša. Ostalo je pusto kamenito brdo, putem pored đedove doline više ne prolaze putnici namjernici, kuće su opustile a potom porušene. I lipu je neko posjekao, ne zna se zašto a učinio je to zato što tamo nije bilo đeda da mu podvikne:
"Ne diraj tu lipu Bog te molo'vo"!
I tako, nekad u kasnim noćnim satima kad nesanica vlada ili jutrom prisjećam se i zapišem ponešto od toga, da sačuvam od zaborava, da osvježim sjećanja na ljude, kamenito brdo, nekošene livade prošarane crvenim divljim makom i turskim karanfilima i da iz toga ponovo crpim snagu da preguram hladne dane u vjetrovitom gradu pustih ulica u kojem niko nikom ne pripada.
