Piše Milan Santrač
"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija
DAMJANOVO ČUDO
Kad grane rano proljeće,dok još po uvalama i štrapnicima ima snijega,razmile se na sve strane goveda i ovce po svim grmečkim padinama. Duge i hladne zime potroše i poslednje slamke sijena iz pojata i kotarina pa su seljaci primorani tjerati stoku na ispašu i ako je trava u to vrijeme još slaba. Kako bi dani odmicali,trave je bivalo sve više od čega su se goveda i ovce podgojile a seljaci bivali zadovoljniji. A kad dođe Đurđevdan i sa sobom obavezno donese prolistalu šumu,sve se raspjeva,priroda i ljudi. Čobanska dovikivanja se miješaju sa glasovima razigranih ševa,čvoraka i klaparanjem vodenica potočara koje u tom periodu rade punom parom. Tad nadolaze vode,od stopljenih snjegova i čestih kiša,nabujaju svi potoci pa njihovu snagu seljaci hvataju za pokretanje vodeničnog kamena da samelju što više,jer ko zna,možda kasnije zavlada suša pa se neće moći mljeti. Tako je bilo od vajkada u grmečkim selima i mom Risovcu koga ja počesto zovem Glibajac zbog velikog blata koga ima na seoskom putu a kod nas narod za blato kaže glib pa otuda i nadimak Glibajac. Tako je bilo i tih godina,pred sami početak drugog svjetskog rata u kojem su se Grmečlije,pomahnitaloj hitlerovskoj,soldateski ispriječile na putu.
Damjan Mazalica je bio dobar i vrijedan domaćin. Imao je punu kuću čeljadi. Dva sina je oženio,a oni su imali po dvoje djece,jednu ćerku još nije udao a drugu koja je bila udana je vratio kući sa djetetom jer joj je muž otišao preko sinjeg mora u pečalbarstvo i nije se godinama javljao. Nije joj bilo lako,služila je i radila po kući ali svekrva i svekar nisu cijenili njen trud. Stalno su joj prigovarali kako nije vrijedna ni hljeba koji jede i još svašta je morala trpiti. S mukom se usudila požaliti majci a ona poslije sve to ispričala Damjanu. Damjan,kao dobar otac,ode i dovede ćerku kući,reče da je bolje da služi svoje roditelje nego tuđe i nije više o tome raspravljao.
Snaje su Damjana zvale Rode,tako se u ono vrijeme oslovljavao svekar. Kao i kod većine domaćinstava koja su tada bila brojna,poslovi su se dijelili. Od uzgoja stoke i obradjivanja posne grmečke zemlje trebalo je obezbjediti sve,hranu za čeljad,sijeno za stoku i izbiti koji dinar za one potrepštine koje nisu mogli sami proizvesti,so,šećr,petrolej ili koje zrno kafe. Jedni su išli raditi na njive,orati,kopati,sijati,kositi a drugi su završavali poslove oko kuće i brinuli za stoku. Po dogovoru žene su kuvale,prale i brinule o djeci. Stariji ljudi su čuvali stoku. Smatralo se to lakšom obavezom od poljskih radova. Tako je,mada domaćin,Damjan odlazio za govedima i čuvao ih po grmečkim padinama. Sa sobom je uvijek nosio torbu sa povelikim komadom hljeba,slanine,zastrukom sira i glavicom luka. Ono što ne pojede tokom dana a stoku je tjerao ujutro i nije je vraćao kući do pred suton,potrošio bi sutradan.
Svi seljaci pa i Damjan,u to vrijeme,su nosili čakšire,pantalone od konopljinog platna koje su imale veliki tur. Od dugog nošenja su često bile pocijepane i sa mnogo zakrpa na njima. Tada su svi ljudi sijali konoplju. Život se nije mogao zamisliti bez ove biljke od koje su seljaci za sebe obezbjeđivali odjeću,čaršafe,konac,užad i t.d. Bez nje bi bilo nemoguće otkati na razboju,biljac,prekrivač,ćilim ili kakvu ponjavu. Niko nije znao da će tu korisnu biljku proglasiti štetnom za zdravlje ljudi i nikom nije padalo na pamet da puši njen list. Svoje pušačke potrebe su zadovoljavali duvanom koji su sijali po nekim zabačenim uvalama skrivenim od žandara koji su ih zbog sijanja duvana globili.
Tog dana je Damjan otjerao goveda kao i svih prethodnih ne sluteći šta će mu se dogoditi. Dan je prolazio uobičajeno,dozivao je ostale čobane koje je povremeno mogao vidjeti preko oklinaka i uvala. Naišao je i David Lakobrija pa su zajedno popušili po lulu duvana i poprilično dugo razgovarali. Išao je David do kovača,nosio motike da poklepće,vrijeme je za kopanje a nije to stigao obaviti ranije. Kad je David otišao on pogleda prema Suncu i ocijeni da je podne već davno minulo. Vrijeme je da se ruča,pomislio je i odmah rastrijebio svoju torbu sa hranom. Nikud se nije žurio,polako je odsijecao režnjeve slanine i slatko ih motao sa lukom. Goveda su mirno pasla pa je samo povremeno bacao pogled prema njima. Kada je završio sa ručkom sišao je u jednu uvalu gdje je bilo vrelo i napio se vode. Poslije je mjerkao po okolnom drveću ne bi li pronašao kakvu granu,zgodno savijenu za vile ili recelj za kosište. Često ih je pronalazio,sjekao sa svojom laganom sjekiricom koja je bila nasađena na dugačku držalicu i odnosio kući. Stavljao ih na grede kuće ili zadjevao za rog da se osuše pa bi tokom zime,kad nema poljskih radova njegovi sinovi od toga izrađivali alat. Dok je tako ogledao drveće osjeti da bi trebao zaći u žbunje sporadi sebe.
Ušao je Damjan među rastinje gdje ga niko nije mogao vidjeti i razvezao svitnjak na čakširama,čučnuo je i stenjao,napirao se kao da je vukao puna kola. Da je neko naišao,od njegovog stenjanja i puvanja bi pomislio da je u žbunju medvjed a ne čovjek. Kad je završio,uspravio se i okrenuo nazad,valjda da vidi oko čega se toliko mučio i natezao. Bio je iznenađen,zapreošćen. Ništa nije ostalo na mjestu gdje je čučao. Podigao je čakšire i vezao svitnjak. Čudom nije moga da se načudi šta se desilo. Bio je siguran da se sve dešavalo kao i svakog ranijeg puta,samo mu nije bilo jasno kako ništa nije ostalo iza njega. Kada je zavezao svitnjak,saginjao se da još bolje vidi,potom je nogom razgrtao suvi list ali ništa nije vidio. Razmišljao je šta se moglo desiti ali nije mogao naći odgovor.Zaključio je da je nečastivi u ovo umiješao svoje prste? Pomislio je kako je to neki loš predznak,plašio se čemu to sluti,šta će se dogoditi?
Cijelo to poslije podne nije mogao o ničem drugom da razmišlja. Pokušavao je ali nije uspjevao,uvijek se vraćao tom svom neobjašnjivom događaju. U predvečerje je žurno tjerao goveda kući,htio je da svoju brigu podijeli sa ukućanima. Kad im ispriča šta se desilo biće mu lakše. Uvijek tako bude kad seljaka obuzme neka nevolja,osjeća se bolje kada se povjeri nekom. Kad je zatvorio goveda i ušao u kuću,večera je već bila postavljena na sofri. Čuo se tihi žagor dok su jeli i svi su se osjećali opušteno osim Damjana. Kad su žene ulegle djecu na spavanje on riješi da im ispriča šta mu se dogodilo. Pričao je polako i sve po redu,kako je dozivao druge čobane, pušio sa Davidom Lakobrijom i kako je tražio zgodno drvo za alat. I o svojoj potrebi im je sve u detalje ispričao. Svi su se čudili,sinovi su izražavali sumnju da možda nije dobro vidio. Uvjeravao ih je da je,ko zna koliko puta provjeravao i da je razgrtao list ali da ništa iza njega nije ostalo. Sada su se i ostali zabrinuli,žene naročito. Krstile su se i pljuckale preko ramena da otjeraju nečastivog.
Umorni od teškog rada pošli su na spavanje. Prvi je krenuo Damjan sve vrteći glavom i sa nevjericom da mu se nešto tako mogo dogoditi. Ušao je u sobu skinuo čakšire i rekao svojoj ženi da mu ih zakrpi,već je previše rupa na njima. Ona ih je uzela i rekla kako slabo vidi noću pored stidljivog svjetla petrolejke koja je visila na zidu. Daće ih jednoj snaji,mlađa je i dobro vidi. Snaja je poslušala svekrvu i prihvatila se krpljenja. Dok je zadjevala iglu u grubo platno primijeti nešto tvrdo u turu,nalik na komad drveta. Razmotala je tur i kad je vidjela šta je,uzbuđeno je dozivala svekra:
"Rode,Rode, meni muštuluk,tebi govno"!
Damjan je skočio iz kreveta i u času se našao pored snaje,želio se uvjeriti da je ona razriješila njegovu sumnju. Razvukao je lice u osmjeh a tad su već i ostali ukućani bili na nogama srećni što sve,ipak,nije imalo veze sa nečastivim.
Sve to bi ostalo u njihovoj kući da Damjan nije malo više popio kada je pekao rakiju pa se povjerio kotlaru Risti a ovaj,jedva dočekao da ispriča svima u selu. Dugo vremena poslije toga su prepričavali ovaj događaj i zbijali šale. I ko zna dokle bi te šale trajale da onaj ludi Hitler nije poslao svoju soldatesku da porobi našu zemlju,Krajišnike,Grmečlije pa su se morali dohvatiti kuke i motike i ispriječiti se pred zlikovcima.
Milan Santrač
