Piše Milan Santrač
NA ANTARTIKU POSTOJI LJUDSKO-VANZEMALJSKA BAZA
Kao inženjer leta s više od 4000 sati leta imao sam priliku vidjeti stvari za koje većina ljudi ni u snu ne bi rekla da postoje na Antarktiku. Zemlja je ondje više izvanzemaljska nego zemaljska, izjavio je zagonetni inženjer Brajan.
Dana 2. januara 2015.godine u redakciju poznatog lista na adresu earthfiles@earthfiles.comi na ime urednice Linde Moulton Howe stigao je e-mail od penzionisanog inženjera leta, inače nižeg oficira američke ratne mornarice. Radi lične sigurnosti je zamolio urednicu da ga zove samo "Brajan".
On i drugi članovi posade vidjeli su i veliku rupu u ledu, po prilici pet do deset milja od geografskog južnog pola , na mjestu koje je inače zona u kojoj ne bi trebalo biti letova. Međutim, tokom jedne vanredne medicinske evakuacije oni su ušli u taj prostor bez letova i vidjeli nešto što nisu trebali vidjeti: ono za šta se navodi da je ljudsko-izvanzemaljska naučno-istraživačka baza pod ledom.
Nakon toga u kampu u blizini područja Marie Byrd Land na dvije nedjelje je nestala grupa od desetak naučnika. Kada su se ponovno pojavili Brianova letačka ekipa dobila je zaduženje da ode po njih i da ih doveze. Brian kaže da su odbijali govoriti i da su „izgledali prestrašeno“.
Brian i njegova ekipa na tom letu dobili su nekoliko naredbi da o tome ne govore i strogo im je napomenuto da nisu vidjeli ono što su vidjeli. Međutim, nikada od njega nisu tražili da potpiše službeni dokument o neodavanju tajne. Stoga je, sada kada je u penziji, odlučio iznijeti šta je vidio i doživio jer zna da ne-ljudski oblici života djeluju na našoj planeti.
Slijedi sadržaj Brajnovog e- maila:
Prima: earthfiles@earthfiles.com
Predmet: NLO na Antartiku
Datum: 2. februar 2015.
Pozdrav, Linda. Ja sam penzionisani inženjer leta na tipu aviona LC-130 u sklopu američke ratne mornarice. U sam otišao poslije 20 godina službe. Već Vam se dugo želim javiti i podijeliti s Vama svoje iskustvo koje sam doživio na antarktičkom kontinentu kada sam vidio leteće objekte o kojima, kako mi je naređeno, nisam smio govoriti. Tokom tih 20 godina u službi Mornarice služio sam i kao član eskadrile pod nazivom Antarctic Development Squadron Six, poznate još i kao VXE-6. U njoj sam bio aktivan od 1983. sve do penzionisanja.
Kao inženjer leta s više od 4000 sati leta imao sam priliku vidjeti stvari za koje većina ljudi ni u snu ne bi rekla da postoje na Antarktiku. Zemlja je ondje više izvanzemaljska nego zemaljska. Naše misije su tamo započinjale krajem juna, a završavale krajem februara svake godine, sve dok 1999. eskadrila nije prestala s djelovanjem. To je doba godine, ljetna sezona na Antartiku, kada se zbog viših temperatura i 24-satnog dnevnog svjetla obavlja većina naučnih operacija.
Za trajanja službe u eskadrili imao sam priliku letjeti u gotovo sve dijelove Antarktika, uključujući i Južni pol više od 300 puta.
Stanica McMurdo, smještena na 3,5 sata leta od stanice Južni pol, bila je mjesto djelovanja naše eskadrile tokom naših godišnjih operacija. Između tih dviju stanica proteže se planinski masiv pod nazivom Trans-antarktičke planine. Za vedra vremena koje vlada od stanice McMurdo do Južnog pola te se planine mogu vidjeti s visina na kojima je letio naš avion , otprilike 7500 do 9000 metara.
Na nekoliko letova od i do Južnog pola naša je posada opazila letjelice kako jure oko vrhova Trans-antarktičkih planina na gotovo identičnom mjestu svaki put kada bismo tamo letjeli. Vrlo je to neobično za vazdušni saobraćaj na tom dijelu Antartika, budući da su jedini avioni na tom dijelu kontinenta bili u sklopu naše eskadrile. Posada svakog od naših aviona znala je gdje su drugi, s obzirom na to da se poštovao raspored letova.
Još jedna specifičnost vezana za stanicu Južni pol bilo je to što našem avionu nije bilo dopušteno letjeti iznad određenog označenog područja pet milja od stanice. Objašnjenje koje nam je za to dano bio je kamp za testiranje vazduha na tom području. To nikom od nas nije imalo nikakvog smisla jer smo u dva navrata morali prelijetati to područje.
Jednom je to bilo zbog medicinske evakuacije iz australskog kampa Davis. Ona se nalazi na suprotnom kraju kontinenta, tako da smo morali napuniti rezervoare na Južnom polu. Direktna putanja do Davisa vodila je tačno iznad stanice za uzimanje uzoraka vazduha. Jedino što smo vidjeli dok smo letjeli iznad tog kampa bila je vrlo velika rupa u ledu. U nju bi mogao uletjeti i jedan od naših LC-130 aviona. Nakon te medicinske misije javili su nam se neki obavještajci iz Vašingtona i naredili nam da ne spominjemo područje iznad kojeg smo preletjeli.
Drugi put kad smo se približili "kampu za uzimanje uzoraka vazduha" bilo je kad smo imali problema s navigacijskim i električnim sistemu na avionu, pa nam je rečeno da smjesta napustimo to područje i javimo se glavnom komadantu eskadrile, čim se vratimo u McMurdo. Suvišno je i govoriti, našem je pilotu (komadantu aviona) održana prodika, a naša posada više od mjesec dana nije letjela na Južni pol.
Bilo je još mnogo sličnih situacija kada smo vidjeli neobične stvari.
Jedan udaljeni kamp (u blizini područja Marie Byrd Land) u kojem smo ostavili naučnike i njihovu opremu dvije nedjelje nije imao komunikaciju sa stanicom McMurdo. Naša se posada vratila u kamp da provjeri je li sa naučnicima sve u redu? Međutim, tamo nismo nikoga zatekli, ali nije bilo nikakvih zabrinjavajućih znakova. Radio je najnormalnije radio kad smo nazvali McMurdo da mu provjerimo ispravnost. Napustili smo kamp i po naređenju nadređenih odletjeli nazad za McMurdo. Nedjelju dana kasnije naučnici su osvanuli u kampu i nazvali McMurdo da neko dođe po njih. Taj je zadatak pripao našoj posadi, budući da smo ih i prevezli do tog kampa i da smo poznavali teren i lokaciju. Niko od naučnika nije želio razgovarati s bilo kime u posadi aviona i izgledali su uplašeno.
Čim smo sletjeli u McMurdo naučnici su prebačeni na drugi avion iz naše eskadrile, s kojim su odletjeli u Christchurch na Novom Zelandu. Nikada više nismo čuli za njih.
Njihova oprema koju smo dopremili iz kampa stavljena je u karantin i prebačena u Sjedinjene Američke Države, u pratnji istih onih obavještajaca koji su s nama obavili informativni razgovor o letu iznad kampa za skupljanje uzoraka vazduha, dakle iznad velike rupe u ledu.
Mogao bih još dugo pisati o stvarima i situacijama kojima sam svjedočio na svom VXE-6. Posade su govorile da se na Južnom polu nalazi NLO baza, a neki su članovi od pojedinih naučnika koji rade na Južnom polu čuli da izvanzemaljski biološki entiteti rade zajedno s njima u tom kampu za skupljanje uzoraka vazduha-iznad velikoj rupi u ledu.
Urednica Linda je nakon primljenog e-maila stupila u kontakt sa inženjerom Brajanom i razgovarala s njim. U tom razgovoru koji je ona objavila Brajan je potvrdio postojanje neobičnih letjelica, rupe u ledu i stanice o kojoj je zabranjeno govoriti.
Brajan je potvrdio sve što je napisao u e-mailu i dodatno dao objašnjenja o svemu što je on vidio ali i svi članovi njegove i svih drugih posada.
Bili smo na samo nešto više od 3000 metara iznad tih planinskih vrhova i sve što smo uspjeli vidjeti pri prvom viđenju bio je blještavi odsjaj na srebrnim letećim objektima koji su velikom brzinom jurili kroz vazduh. Sjećam se da sam se okrenuo komadantu aviona , pilotu te da sam mu rekao: "Što je ono tamo"? On mi je rekao: "Nisu naši, to je sve što ti mogu reći".
Nikad nam se nisu približili uvijek su bili i ostajali ispod nas. Rečeno nam je da nikada ne razgovaramo među sobom nego isključivo s posadom. Vidjeti te objekte dolje i čuli da to nisu naše letjelice baš je čudesno i mislite: "Hej, što je sad to?! Zašto niko drugi ne zna za ovo"? Imali smo jednu misiju u australiskom kampu Davis. Da stignemo tamo morali smo odletjeti na Južni pol i obnoviti zalihe goriva u avionu, a potom odande odletjeti sve do kampa Davis. Rečeno nam je da moramo doći avionom radi medicinske evakuacije, budući da je jedan radnik pretrpio teške opekotine u požaru koji je uzrokovao bojler. Stoga smo pokušavali stići na odredište što je prije moguće. Radilo se o šest sati leta: 3,5 sata do Južnog pola, a onda još tri sata od Južnog pola do kampa Davis. Davis je najjužnija australska stanica na Antarktiku, smještena 2250 nautičkih milja jugo-jugoistočno od Pertha, na Obali Ingrid Christensen na teritoriju princeza Elizabeta. Kamp Davis udaljen je šest sati leta od Južnog pola. Na suprotnoj strani od Južnog pola nalazi se područje koje je bilo zona zabrane leta. Kada smo došli na nekih 5-10 milja udaljenosti od Južnoga pola, na putu prema kampu Davis, preko radija nam je javljeno da ne nastavljamo let pravolinijski nego da skrenemo. Ntko je spomenuo: "Hej, pa tu je negdje u blizini sistem za uzorke vazduha". Kada smo pogledali dolje vidjeli smo ogromnu rupu u ledu koja je izgledala poput ulaza u pećinu, ali bila je toliko velika da je u nju mogao ući i LC-130. Rupa je išla prema dolje. Rečeno nam je da ne letimo iznad toga područja. Nastavili smo svoju misiju, odradili hitnu evakuaciju i zatim krenuli nazad. Morali smo se vratiti na Južni pol da natočimo gorivo, a kada smo se ponovno približili stanici za prikupljanje uzoraka vazduha rečeno nam je da skrenemo s tog kursa određeni broj milja, a potom se na njega vratimo. I tako smo natočili gorivo na Južnom polu, vratili se u McMurdo i sletjeli, na što je svim članovima posade naređeno da se jave komadantu. Svi smo morali sjediti u toj prostoriji, na što se pojavio taj neki tip kojega niko od nas prije nije vidio. Mogu ga samo opisati kao nekoga ko prikuplja tajne informacije u obavještajne svrhe. Mi smo tako sjedili, a on će na to: "OK, momci, vidjeli ste to što ste vidjeli. Ali niste to vidjeli". Rekao je da o rupi koju smo vidjeli nikad ne progovorimo.
Nama su službeno govorili da među sobom o tome ne razgovaramo. Međutim, nakon leta znate, momci odu u klub, popiju koje pivo, i onda razgovaraju i čujete stvari poput: "Čuo sam da ovi naučnici kažu da neki tipovi tamo na Južnom polu rade s tim nekim "ljudima" neobičnog izgleda". Naravno, oni to kažu tako da pritom ne spomenu riječi kao što su "izvanzemaljci" ili tome slično. A pričalo se isto tako i da je stanica za uzimanje uzoraka vazduha, ustvari zajednička baza u kojoj zajednički rade naučnici i i vanzemaljci. O tome smo više puta čuli kada su među sobom razgovarali naučnici koji tamo rade.
