Friday, February 21, 2014

KRAJ EVROPSKE UNIJE







                               Крај ЕУ

 
          
У мају ове године ЕУ ће прећи на други облик постојања, будући да ће САД изгубити знатан део свог утицаја на ту структуру. Следе избори за Европски парламент и постоје индиције да ће се у Немачкој појачати полуге утицаја на структуре ЕУ (на пример, на Европску комисију која је до недавно била филијала Стејт департмента), а Русија ће коначно добити полуге политичког, а не само економског утицаја на ЕУ.
          Године рада (логистичког, материјалног, организационог) са евро - скептицима, од Ле Пена до Габора Вона, даће своје конкретне плодове. Према анкетама евро - скептици ће имати око 30% новог Европског парламента, од којих 15%-20% мандата директних савезника РФ, односно снага које у овој или оној форми сарађују са Москвом и добијали су подршку Москве. 
          Заједно са пронемачким политичким снагама то ће бити довољно да може да се кормилари Европским парламентом и Европском комисијом преко немачко - руског консензуса. Очигледно да је за Американце то веома лоше и они ће на све начине покушавати да расклимају ситуацију на континенту циљајући на очување статус-кво или (најмање) по принципу „не дај се никоме“ и да учине тако да добијање контроле над континенталном Европом постане за Берлин и Москву пирова победа и огроман економски проблем.
          И ту ће све кренути: грађански рат у Украјини, најенергичнији сепаратизам у европским земљама са покушајима да добије акутни облик, компромитовање европских политичара, фалсификовање резултата избора за Европски парламент у земљама - вазалима САД, тероризам и т. д.
          У том контексту одвија се најважнији процес: „стара“ европска елита, односно мање, више њен одговарни део: старе „куће“, људи који су повезани са реалном економијом, људи који су прилично уморни од англосаксонског ругања европском идентитету и економији, управо та сенка „старе Европе“ мора да се одреди према ономе шта жели од Русије: равноправну сарадњу или, ипак, „европеизацију“ РФ у име „уливања у Европу“.
          Управо на ту дилему указао је недавно Лавров, рекавши да је „дошао тренутак истине“. Дошле је време да се изабере, воз историје одлази.
          Чак и најистрајнијим „европеизаторима“ у немачкој елити (нпр. Александру Рару), јасно је да Москва пристаје на равноправну сарадњу са „старом Европом“, али неће да се „европеизује“ и да „сагиње главу“, као и да према себи захтева поштовање као према самосталној цивилизацији и да у потпуности одбија све бесмислице са поучавањем „демократији“ и „људским правима“. 
          Налазимо се на раскрсници историје: ако „стара Европа“ има довољно памети и смирености за правилну одлуку, онда нас чека дуг, занимљив и тежак посао шивења континента и уклањања англосаксонског утицаја.
          Ако буде недостајало памети и превагне гордост… онда нас чека изградња (не физичка) великог Берлинског Зида 2.0, који ће пролазити територијом садашње Украјине и много других ствари које ће сигурно обрадовати љубитеље војних сукоба и „великих ратова у којима је све јасно“.
          Мало је остало да се чека. Воз историје одлази, оне који испраћају - молимо да напусте вагоне.
          

Sunday, February 2, 2014

PROPOVJEDI KOJE NAM NEDOSTAJU











Piše Milan Santrač


PROPOVJEDI   KOJE   NAM  NEDOSTAJU



Kad osvane Sveta Nedjelja, dan kada bi trebalo otići u crkvu na Bogosluženje, znam da mnogi to neće učiniti jer smatraju da im je nešto drugo važnije čemu će posvetiti svoje vrijeme. Ovim mojim tekstom ne namjeravam zamijeniti propovijedi ali se nadam da će podstaći one koji ga pročitaju  da odu do crkve jer nam je svima potrebna duhovna obnova.  
Oni koji odu do duhovnog hrama, teško da će od sveštenika čuti propovijed sličnu ovom mom tekstu. Slušaće čitanje Jevanđelja koje i trebaju čuti ali će izostati nadahnuta propovijed koja će duhovno osvježiti svakog pojedinca, manju ili veću grupu, širu zajednicu i učiniti ih snažnim i vrijednim ako ne više od drugih ono bar ravnih njima. Zbog nedostatka takvih propovijedi ali ne samo zbog toga, u našem narodu vlada vječita apatija, kukumavčenje i unižavanje sa čime treba hitno prestati i okrenuti se podizanju moralnih vrijednosti koje Srbi u sebi nose genetski što su kroz istoriju pokazali svojom odlučnošću, hrabrosti, izdržljivosti i znanjem. Imamo mi, Srbi svoj oslonac u pravoslavnoj vjeri koji trebamo i moramo koristiti.

 

Teško da je ikad bila potrebnija duhovna obnova naroda nego danas? Pritisnuti moćnim zapadnim silama i nakaradnom tumačenju vjere u katoličanstvu, pogotovu onome koje se kreira u Vatikanu, duhovna obnova nam je prijeko potrebna.

 

Prvobitno puritansko shvatanje grijeha u zapadnom svijetu a naročito u Americi pretvoreno je u uvjerenje da  materijalni uspjeh i stečeno bogatstvo predstavljaju dokaz Božijeg blagoslova za pojedince i nacije. Ovakvo vjerovanje se podstiče od tako-zvanih elita, od materijalno bogatih ljudi u zapadnim zemljama i najsnažnije je u Americi i Velikoj Britaniji. To je dovelo do uništenja značaja i uticaja moralnih vrijednosti koje su pored ostalog njegovane kroz religiju. Okrenuli su se hedonističkom individualizmu pa je za mase ljudi postala najvažnija deviza; use, nase i podase.


Materijalni uspjeh i stečena bogatstva su promijenila i onako labave duhovne vrijednosti u zapadnim zemljama. Zato, ne čudi činjenica što su oni sve nemoralno proglasili moralnim, sve protiv-prirodne i protiv-Božije norme su proglasili za stečene vrijednosti društvenih zajednica. Takvim odnosom kreiranim u tako-zvanim elitama društva nije došlo samo do urušavanja moralnih i religioznih vrijednosti već i uništenja socijalne pravde. Društvo treba da se razvija u pozitivnom smjeru, sve može da se mijenja osim morala. Moral mora ostati isti. Otkad je svijeta i vijeka tako je bilo i tako treba da bude. Sve to može i jedino je primjenljivo ako ljudi imaju vjeru a Srbi imaju svoju pravoslavnu  čija je osnova stradanje i praštanje. Jedino je u pravoslavlju moguće njegovati prave vrijednosti zato ono i jeste trn u oku zapada.

 


Da bi se srušile moralne vrijednosti na kojima je postojala i još postoji civilizacija, da bi se utvrdilo bezbožništvo i podigla ideja o iskorjenjivanju religije stvarani su i stvaraju se sistemi kao što je fašizam, nacizam, komunizam ili liberalni kapitalizam. Stvaraoci ovih sistema znaju da su oni neodrživi bez koncentracionih logora zato i jesu postojali tokom Hitlerovog divljanja (Aušvic, Dahau, Jasenovac ...), komunistički  ( sibirski gulazi, Goli otok .....) i napokon  najnoviji, tajni  širom Amerike i Evrope kao što je Guantanamo. Svi oni se zasnivaju na uništenju vjere u Boga.

 

Da potsjetim kako je L.N.Tolstoj govorio:"Ako dođe ljudima misao da je ateizam istina, da Boga nema, tog trenutka sve postaje dozvoljeno". Danas ogromna masa ljudi misli da im je, zaista,sve dozvoljeno. Može li društvo postojati u kome se ništa ne poštuje ili se podstiče sila i nemoral? Ti sistemi se zasnivaju na zlom načelu u ljudskoj prirodi. Ali, stvaraoci konc-logora i mučitelji ne shvataju glavni dio onoga što se u ljudima događa kada ih stave u logore i muče. Otkrivajući i potstičući u ljudima zlo oni im daju početak duhovnog rađanja kao što se desilo raspećem sina Božijeg, Isusa. To je shvatio i Aleksandar Solženjicin tokom svog dugogodišnjeg robovanja u sibirskom gulagu. On kaže:"Čovjek je u suvišku vlasti nasilnik i tada osjeća zlo u sebi a u stanju sužanjstva i patnje osjeća dobro i duhovno rađanje. Kada je čovjek izložen nasilju i poniženju on počinje osjećati da mu se srce smekšava postaje osjetljivo i sposobno da primi otkrovenje istine". 

To je ono što vlastodršci i tirani ne razumiju. Što više proizvode zla time više potstiču u ljudima dobra koja nikad ne mogu stići a kamoli prestići.


Linija koja razdvaja zlo i dobro ne prolazi između država, klasa, partija. Ona prolazi ljudskim srcima. Čak u srcu obuzetom zlom ostaje mali kutak dobra. Isto, ne smijemo zaboraviti da i u najboljem srcu ostaje mali dio zla zbog koga uvijek moramo biti budni motreći na njega. Ove vrijednosti su ukorijenjene u pravoslavlju jer je u njegovoj osnovi stradanje i sastavni su dio zemaljskog života i početak duhovnog. 
Pravoslavlje je jedina religija koja je u svojoj osnovi humana i zasnovana na stradanju i praštanju. Sve ostale se služe kaznama i represivnim mjerama. 

Većina zapadnih crkava se stavila na stranu moćnih vladara čime su prestale biti duhovna mjesta i postale dio njihovog aparata. To nije novo saznanje, prisjetimo se da je katolička crkva uvijek težila samo bogatstvu i vlasi. Zato je i postojala inkvizicija, zato je stvorena vatikanska banka, zato je Vatikan sa fašistima učestvovao u pljačkanju i skrivanju zlata za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. Te crkve svoje prljave rabote skrivaju iza religije poput svojih razvratničkih sveštenih lica koji se bave pedofilijom i siluju nedužnu djecu. Čak je i "njegova bijela svetost" papa Franjo optužen za trgovinu djecom tokom vlasti vojne hunte u Argentini.

 

Kroz sva minula vremena, pravoslavlje se pokazalo neuništivim kao u doba moćnog rimskog carstva kada su se hrišćani vjekovima skrivali u rimskim katakombama, preživjeli i vjeru sačuvali. Sadašnji napadi koji dolaze sa zapada gdje vlada lažni moral, razvrat i blud u čemu prednjači Vatikan i njegovi poslušnici, ne mogu se nositi sa pravoslavljem. Zato  pokušavaju da ga promijene, prilagode svojim ciljevima i unište.

 

Ako sve ovo znamo, to trebamo iskoristiti za podizanje vrijednosti i snage svakog pojedinca i cijelog našeg naroda gdje god se on nalazio. Moramo prestati govoriti da smo mali narod, da smo slabi, da nas svi mogu gaziti, ponižavati. Propovjedi u našim crkvama i ne samo u njima moraju biti nadahnute i ilustrovane hrabrim i pametnim istorijskim primjerima, takve će služiti  u podizanju svih naših vrijednosti. Jadikovanjem ništa nećemo postići, samo jaki napreduju i bivaju poštovani. Za postizanje svekolikog uspjeha nema boljeg mjesta i većeg uporišta od pravoslavlja.


Na zdravlje vam čitanje ovog mog teksta.


              Milan Santrač