Wednesday, January 29, 2014

HVALA TI MAJKO










Piše Milan Santrač               



                                    HVALA   TI   MAJKO


Prije mnogo godina otišao sam u bijeli svijet, postao sam pečalbar. Dobro, bio je rat, okolnosti su bile takve pa sam morao otići. Ali ima vas koji želite otići sada, neko iz ovog ili onog razloga, neko čak i nema razloga ali mu se odlazi pa vam zato htjedoh reći: ne odlazite, dragi moji, nikako, ostanite tamo gdje vas je vaša draga majčica rodila.


Ako ste se preselili u neki drugi grad, obiđite je, ne žalite proklete pare, one ništa ne vrijede dok stoje u banci ili vašem buđelaru. Vrijede jedino kada ih potrošite da biste posjetili majku ili nekog drugog koga volite. 

Kako bih sada dao sve pare da mogu otići u našu čaršiju, u našu kuću, pa pokucati na vrata da čujem njen glas kako me pita: "Ko to kuca, jesi li to ti sine"? Ej živote, jebem ti, što nisi udesio da neke stvari možemo ispravljati, da bar još jednom zakucam na vrata i kad ih majka otvori da je zagrlim, da osjetim najtopliji i najiskreniji zagrljaj od svih. Kad shvatiš da si daleko i da nema toga zagrljaja osjetiš veliku prazninu.

Kad sam pošao u svijet, lako i površno sam se pozdravio. Većina ljudi jedva čeka da ode kao da ih neko tamo čeka. Za Boga miloga, ne idite, tamo vas nikad niko ne čeka, ne voli i ne želi. Dok boravimo u tuđini često nam dolaze trenuci sjećanja, neki trenuci su u vremenu rezervisani da se čovjek sjeća, najčešće te divne žene koja je darovana da bude majka. Ona uvijek ima nekog koga priželjkuje, za koga brine, koga će uvijek čekati  u njenu ljubav uvijek možemo biti sigurni. 

Sjećam se vremena kada smo sjedili u našoj maloj kuhinjici i razgovarali do duboko u noć a ona mi pržila uštipke, kolačiće kako ih je sama zvala. Sve je to prošlo. 
Kako bi život bio siromašan da nije takvih sjećanja? 

Zato, nemojte otići, ostanite tu gdje je vaša majka jer tamo negdje, niko vam neće pržiti tako slatke uštipke i niko vas neće i ne može voljeti kao ona. 

Za sve ti hvala majko !


                 Milan Santrač  

Saturday, January 25, 2014

Шта се то десило са Америком ?




Томас Флеминг : 

Шта се то десило са Америком ?


Београд – Један од водећих америчких интелектуалаца конзервативне оријентације, дугогодишњи уредник месечног часописа Хронике (Chronicles) и аутор бројних књига и есеја који се баве кључним културним, моралним и политичким питањима западне цивилизације др Томас Флеминг љубазно се одазвао молби наше редакције да одговори на низ питања о месту и улози САД у савременом свету.
Прво и вероватно кључно питање јесте шта се то десило са Америком, својевременом узданицом противника тираније, која је и сама прерасла у силу тоталитарног типа, опасну и за себе и за друге. Томас Флеминг је права личност да одгонетне како и зашто је дошло до ове злокобне трансформације.
Посматрачи у Америци и ван ње уочавају опадање САД не само као светске силе него и као модела за друге земље. У сећању још живих људи је она Америка чији су житељи били вредни људи ослоњени на себе саме, који су чврсто веровали у Повељу слобода америчког Устава. Током година које су за нама, међутим, све је више Американаца постало зависно о федералној влади за свој опстанак, било да су примаоци државне помоћи или запослени у државној администрацији и буџетским установама. Већина њих је изгледа подлегла моралистичком облику контроле мисли, познатом под термином „политичка коректност“.
Докторе Флеминг, да ли се слажете са овом нашом дијагнозом? Да ли сматрате да је реч само о краткорочном феномену или се суочавамо са дугорочном појавом која има злослутне импликације за будућност Америке?
Без околишања, мој одговор је кратак и јасан: да, промене које описујете су веома стварне. Нарастајући слугерањски дух америчког човека и слабљење његовог карактера вероватно ће довести и до неповратног опадања моћи и утицаја САД. Америчка моћ се у овом тренутку првенствено ослања на супериорност америчког оружја – укључујући, да не заборавимо, најстрашнија оружја масовног уништења која су позната човечанству – и на још увек неисцрпљена природна богатства попут нафте и гаса. До извесне мере САД такође живе од своје репутације, попут укуса добре вечере на непцима након што је сва храна поједена.
Да будемо објективни, треба нагласити да су амерички радници – они који заиста раде, а не они који зависе од пореских обвезника – међу најпродуктивнијим на свету. Са друге стране, имамо јасне показатеље да је америчко образовање, на свим нивоима осим високе обуке у дисциплинама науке и технологије, стравично заостало за другим земљама развијеног света. На тестовима математике и писмености, да наведемо само један пример, амерички ђаци су при дну – али су на самом врху у процени сопствених способности и знања. Наша деца не уче богзна шта, али су тиме савршено задовољна. Чак и на техничким факултетима половина студената је рођена у иностранству. Када неко пита зашто је тако, одговор је кратак и јасан: Американци напросто не уче довољно математике.
Ове чињенице – које нису спорне – треба додати ниској стопи прираштаја рођених Американаца, поготову припадника продуктивних слојева друштва. Када то учините, постаје вам јасно да ће будућност Америке бити обележена борбом између опадајућег броја релативно добростојећих, на сопствене снаге ослоњених пореских обвезника и растућег лумпенпролетеријата зависника од државне помоћи, који нису способни за самостални опстанак.
Неки амерички политички лидери несумњиво још увек верују да САД могу да наставе са блефирањем на светској сцени, звецкајући оружјем, шаљући беспилотне летилице да убијају свадбаре у Јемену, гомилајући арсенале најсавременијег оружја. Не би било на одмет да се присете вере коју је совјетско руководство имало у своју огромну армију, тенкове и интерконтиненталне ракете. Та је илузија збрисана у Авганистану, баш као што је на истом месту уздрмана и америчка репутација непобедивости. Најснажнија одбрана једне нације није у офанзивном или дефанзивном наоружању, него у моралу и карактеру њеног народа. Сетимо се шта су стари Спартанци одговорили на упозорења да немају одбрамбена утврђења: „Наши људи су наши зидови!“
Један омекшали и бескичмени народ не може и никад није био способан да очува империју.
За разлику од Француза и Британаца, или старих Атињана и Римљана, Американци све до данас нису спремни да признају да су у ствари империјална нација. Сваки освајачки или пљачкашки рат стога мора да се прикаже или као одбрана демократије или као крсташки поход за одбрану људских права. Хилари Клинтон, која је, по свему судећи, била најнекомпетентнији шеф дипломатије у америчкој историји, отишла је тако далеко да описује америчку подршку катастрофалним збивањима познатим под именом „арапског пролећа“ као кампању за ослобођење жена од угњетавања – чак и након што је свима постало јасно да исход револуција у Тунису, Египту и Либији води ка доласку на власт радикалних исламиста, чији је један од циљева потчињавање жена.
Ако и прихватимо да је америчка спољна политика протеклих деценија била катастрофална и да је економија на путу пропадања, није ли ипак Америка нешто више од богатства и моћи? Она је огромна континентална империја од преко 300 милиона људи који живе у историјски разнородним регијама и државама. Да ли још има вибрантне локалне културе, на пример у Новој Енглеској или на Југу?
Бојим се да није много тога остало. Раст моћи централних државних институција – а нарочито федералне извршне и судске власти – срозао је некад суверене државе на ниво административних јединица које су законски обавезне да играју онако како свирају газде у Вашингтону. Две главне партије само теже да задовоље интересе оних који су их довели на власт, што значи да је огромна већина америчких пореских платиша практично остала без грађанских права. Моћ је номинално прешла у руке лумпенпролетеријата зависног од државне помоћи, али су све битне полуге у суштини у рукама политичара и бирократа који – у спрези са крупним бизнисом – монополишу стварну власт. Чак и богати су немоћни. Познајем банкара који је лично „тежак“ преко 100 милиона долара, а који ми се вајкао да „мали људи“ као он не могу да стварно утичу на политичаре, па чак ни да избегну казну за непрописно паркирање.
Помињете културну разноликост америчких регија. Много путујем широм САД и могу да вам кажем да, премда има знатних разлика између Средњег запада и Југа, или између Масачусетса и Тексаса: масовна култура је на путу да деградира све те разноликости на нивоу најнижег заједничког именитеља. Пре педесет година, примера ради, још је постојала велика разлика између кантри и вестерн музике, популарне на Југу и Средњем западу, и поп музике северних држава. Разлике су ишле даље од форме и стила. Кантри музика је верно осликавала живот фармера, била је прожета хришћанским духом и имала је морално утемељење, премда се често бавила темама попут брачне неверности. Данас су те разлике нестале и није случајно да је љигава поп звезда Мајли Сајрус ћерка популарног кантри певача Били Реј Сајруса. Отац и ћерка промовишу невеселу и одвратну порнографију, коју једно иоле здраво друштво не би толерисало.
Преузимање културе Југа и Запада пропраћено је процесом комерцијализације који сву моћ ставља у руке Холивуда, Њујорка и масовних медија. Паралелни процес се одвија и на плану високе културе, где је тзв. интелектуална елита са неколико десетина водећих универзитета декретом одлучила да само загрижени фанатици још могу бити хришћани или конзервативци. Само се марксистички, феминистички, енвироменталистички и слични аргументи сматрају легитимним. Естетски клишеи авангарде 1920-тих и 1930-тих година постали су норма. Њу могу да крше само они који производе „уметност“ која је још ружнија, бесмисленија, насилнија и бласфемнија од свега што је раније бивало толерисано. Ментално поремећени „уметници“ добијају државне субвенције да на сцени изводе скаредности. Писање стихова и сликање природе сасвим су нестали.
Из ваших речи стиче се утисак да је амерички народ жртва елитне класе која контролише не само масовну културу, него и високу културу, универзитете и уметност. Шта је онда решење? Да ли је могућа некаква популистичка побуна против добитничке стране у ономе шта ви Американци називате „културним ратом“, у коме су отпор покушали да пруже Џорџ Валас, Пат Бјукенан и Рос Перо?
Не, бојим се да је прекасно. Било је прекасно још онда када је Пат Бјукенан развио барјак побуне. Амерички карактер је корумпиран до те мере да родитељи без много роптања прихватају изјаве својих младих потомака да желе да промене пол или када мали Џони обуче хаљиницу и захтева „право“ да користи женски тоалет у школи, а други родитељи не похрле да своју децу испишу из школе која тако нешто уопште разматра као могућност. Нажалост, жива је истина да законодавци у Калифорнији разматрају предлог да „транс-сексуална“ деца користе тоалете супротног пола.
Дошло је до потпуног колапса не само моралног поретка, него здравог разума и елементарне пристојности. Немогуће је отићи у биоскоп, тешко је изаћи у ресторан, а да се не суочите са безобразлуком и неваспитањем који су незамисливи у једној цивилизованој земљи. У неким градовима, попут Чикага, тинејџери из редова мањина се мобилним телефонима договарају да изненада у чопору тероришу муштерије у популарним шопинг центрима или у бољим четвртима. Свако осећа право да сам себи буде закон, а сви стандарди јавног понашања су се урушили. Један слободан и одговоран народ не би се кротко препустио гадостима које већина Американаца трпи без роптања. Медији и интелектуална елита су, наравно, промовисали и подстицали колапс свих стандарда, али један значајан проценат Американаца то ћутке подноси. Та чувена „тиха већина“ се шапатом вајка, али се не батрга.
Ако, по вама, академске и медијске елите не сносе примарну одговорност за такво стање, како објашњавате колапс пристојности?
Бројни су фактори ту на делу, а један од важнијих је америчка покретљивост. Американци се стално селе. Они одрасту у једном или два места и онда неколико пута током живота мењају место боравка. Мислим да је просечан боравак на једној локацији око седам година, што значи да имамо транзитне заједнице без корена, људе који су често трајно раздвојени од породице и пријатеља. Таква мобилност подстиче неодговорност. Претпоставимо да ожењен човек са малом децом проневери паре свог послодавца и троши их на жене и дроге. У једном стабилном друштву, он би био трајно жигосан. У Америци он добије условну казну и пресели се у Калифорнију где може да започне живот изнова. Када је Скот Фицџералд рекао да у америчком животу нема другог чина, он није био у праву чак ни онда, а камоли сада. Серијска моногамија наводи људе да воде четири или пет живота, без обзира на штету коју наносе деци коју су донели на овај свет. Ништа није мање озбиљна чињеница да Американци који тако језде кроз живот нису више способни да стварају пријатељства и да заснују стабилан дом. Са својим толико истицаним индивидуализмом и хедонизмом, постали су вечити адолесценти неспособни да воде живот одраслих. Чак се и наши политички лидери понашају као размажена деца. Потпредседник Џозеф Бајден стално даје непримерене и несувисле изјаве, а сам председник Обама није одолео искушењу да себе самога слика мобилним телефоном на погребу Нелсона Манделе. „Лидер слободног света“ долетео је чак у Јужну Африку да прави будалу од себе због једне плавуше из Данске.
Да ли је ово заиста нови феномен? Отворено говорећи, Американци су одавно познати као индивидуалисти и луталице. Ваш народ је настао тако што су на сваки ризик спремни, самопоуздани људи дигли сидро из Старог света и дошли у нови да уживају слободу вере и да буду ослобођени стега традиције декадентне Европе. Једну генерацију за другом, крчили су дивљину продирући ка западу. Један аутентични амерички јунак Данијел Бун рекао је да, када угледа дим из комшијске колибе, зна да је дошао тренутак да се иде даље…
Као и сви велики народи, Американци верују у митове које су измислили о себи самима. Нема доказа да је у колонијално време већина Американаца дошла у Нови свет због верских или политичких разлога. Ако су неки пуританци дошли у Нову Енглеску јер су се супротстављали англиканској цркви и британској круни, са друге стране, у Вирџинију и Каролину су стизали лојални англикански ројалисти.
Детаљнији увид у процес ране колонизације Америке не потврђује тезу о бескореним мигрантима. Градове дуж атлантске обале и касније на Средњем западу насељавале су групе породица, понекад и читава села која су се колективно селила из Старог света у Нови. У околини Рокфорда у Илиноју, где ја живим, имате места попут Аргајла и Каледоније, које су основали Шкотланђани који су пристизали из старог краја у групама. Прво би стигли један или двојица да извиде терен, а онда би јавили родбини и пријатељима да им се придруже. За разлику од митског Данијела Буна, они су били чврсто везани родбинским везама, као уосталом и стварниДанијел Бун који је био лидер насеобине коју је основао са фамилијом и старим пријатељима.
Савршено је тачно да се ти људи нису ослањали на државу, али нису били тако луди да се сами суоче са дивљином. Из навике и потребе, они су се ослањали на родбину и комшије. Један важан детаљ који Алексис де Токвил наводи у својој Демократији у Америци јесте кооперативни дух, спремност на сложне напоре Американаца које је сусретао током свог путовања почетком 19. века. Он је приметио да у случају потребе или невоље Американци не чекају на државну власт да им решава проблеме, већ се удружују да саграде амбаре, заштите насеобине, скупе жетву, или деле правду линчом.
Мит о америчком индивидуализму замаглио је стварност важних епизода из америчке прошлости. У уџбеницима историје почетак револуционарног рата против британске власти приказује се као спонтани устанак у Масачусетсу, где фармери почињу да нападају британске војнике. Међутим, као што је историчар Дејвид Хакет Фишер доказао, цео подухват је био припреман годинама унапред. Дакле, није некакав „самодовољни индивидуализам“ учинио Америку великом, већ лојалност конкретној локалној заједници и држави, решеност да се пружи отпор јачању централне власти ако се меша у послове локалних заједница и ограничава њихова права. Ту је значај десетог амандмана америчког Устава, којим све надлежности и сва права која нису изричито наведена као прерогатив центра бивају препуштена државама и самом народу. Без тога, амерички Устав вероватно не би био ратификован и свакако не би био тако трајан. Савремени историчари леве оријентације ово не признају, али је већ у првом сазиву Конгреса по усвајању Устава Џејмс Медисон рекао да Влада САД не би могла да опстане без Повеље слобода.
Ово је неминовно заобилазан начин да се одговори на питање „како је Америка почела да пропада“. Одговор је следећи: трулеж није првенствено резултат сузбијања личних права и слобода, већ је плод непрекидног сужавања права и слобода заједница, градова и држава од стране федералне владе, још од победе Севера у грађанском рату 1865.

Wednesday, January 15, 2014

Amerikanac postao pravoslavni pop: Srbi, oprostite za sva zlodjela Amerike!





Amerikanac postao pravoslavni pop: Srbi, oprostite za sva zlodjela Amerike!

                                                                                                                                                        
Neću zaboraviti dan kada sam kročio u pravoslavnu crkvu, osjećaj blaženstva, mira i tihe sreće. I ljudi koji ništa od mene nisu tražili, bili su srećni što sam i ja tu. Osjetio da sam stigao kući – kaže Majkl Vilson.Amerikanac Majkl Vilson, sveštenik u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Kanzas Sitiju u SAD, dolazio je u Crnu Goru i tom prilikom ispričao svoju čudesnu priču.
On je Amerikanac njemačkog porijekla, sticajem životnih okolnosti, od prije desetak godina je sveštenoslužitelj u SPC u Americi. Njegova životna priča je savim neobična. Čudesno je na koji je način otac Majkl ušao u svijet pravoslavlja, a potom i njegova kompletna porodica.
Pokušao je detaljno da objasni otkud on u SPC i šta za njega znači Pravoslavlje.
- Moja Crkva i pravi dom jeste Srpska pravoslavna crkva, počev od susreta sa Episkopom Longinom, upoznavanjem Serafima Rouza, manastira Potina. U početku smo služili pri Ruskoj crkvi, a onda nas je episkop Longin primio pod kupolu Srpske pravoslavne crkve. Bilo je to prije deceniju.
- Prije toga sam bio muzički urednik, i kao rastafarijanac, radio sam emisije, forsirajući rege muziku. Primijetio sam da su neki od muzičkih albuma sa Jamajke imali ikone na stranicama omota i albuma. Ubrzo sam počeo albume da kupujem zbog prelijepih ikona, a ne zbog muzike. Ubrzo sam u Kanzas Sitiju upoznao nekoliko pravoslavnih hrišćana i srpskog monaha, oca Pajsija – priča u dahu otac Majkl.
Kasnije, kao muzičar na nekom sajmu knjiga, sticajem okolnosti, ponovo je sreo monaha Pajsija. Tada ga je ovaj pozvao da posjetim Srpsku pravoslavnu crkvu, posvećenu Svetoj Mariji Egipćanki, koja se nalazi u siromašnoj četvrti Kanzas Sitija.
- Pravoslavna crkva se nalazila na trećem spratu. Nikada neću zaboraviti dan, kada sam kročio u tu malenu crkvu, taj osjećaj neobjašnjivog blaženstva, mira i tihe sreće. Te prelijepe ikone Isusa, Bogorodice i svetitelja i – ljudi pravoslavaca, koji ništa od mene nisu tražili, nego su bili srećni što sam i ja tu. Osjetio sam da sam stigao kući – dodaje Majkl.
Ističe da se poslije susreta sa monahom Pajsijem i našom svetinjom, postao dio žive srpske crkve i prije krštenja. Kako to?
- Jednostavno više se nisam odvajao od srpske bogomolje. Počeo sam da dolazim redovno na litirgije, da čitam knjige pravoslavne. Sve me je interesovalo što se odnosilo na svijet pravoslavlja i Svetosavlja. Rječju, sebe sam definitivno, hvala Bogu, pronašao u u pravoslavnom hrišćanstvu.
- Moja supruga Džozefina je odgojena kao katolkinja, u početku je bila nezainteresovana, ali nakon tri godine, naša kompletna porodica se krstila. Prvo sin i ja, a potom, i Džozefina. Mi smo srećna, ispunjena porodica, ona je sada popadija, a ja služim u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Živimo u obližnjem Lorensu u državi Kanzas. Za moju porodicu i mene – pravoslavlje je postalo sve, istinska ljubav, i odgovor na sva pitanja – kaže otac Majkl Vilson.
Na pitanje kako funkcioniše pravoslavlje na tlu SAD, nije imao baš dobro mišljenje.
- Rekao bih jadno i zbog toga sam, ovdje u Crnoj Gori, da se u vjeri učvrstim. Ovdje i na mnogim mjestima u vašim, kako često kažem, srpskim zemljama, postoji više snažnih nivoa pravoslavlja, ili barem to ja tako doživljavam. Mi u našoj crkvi sv. Marije Egipćanke, iako radimo u skromnim uslovima, trudimo se da nahranimo gladne, da pomognemo očajnima, da se nađemo svakom čovjeku koji traži pomoć. Srećan sam što sam dio tog svijetlog svijeta. Veliku pomoć dobijamo od Ruske pravoslavne crkve i što god od njih dobijemo – mi dajemo. Zato često kažem- pravoslavlje je bogato – dodaje otac Vilson.
Kakve utiske nosite iz susreta sa srpskim maštvom i narodnom u Crnoj Gori i Srbiji?
Volim,sem raskošnih srpskih svetinja i malene crkve, skitove, gdje nije lako doći, a kamo li ostati. Ovdje vidim i blagoslovene, ali i loše stvari. Ljudi su svugde ljudi, i trebalo bi da budu jedno u Hristu.
- Amerika je velika kao 50 Srbija, ali SAD nema drevnih manastira, svetinja, svetih otaca, kao što sam imao prilike da vidim i osjetim to u Srbiji i Crnoj Gori. Na tako malom geografskom prostoru, toliko mnogo svetinja, Božji je blagoslov i rijetkost u svijetu. To je za poimanje života, svetosti i svjetlosti, i ako hoćete i pobjede – prava i istinska moć. Moja supruga je nakon prvog dolaska i. susreta sa srpskim svetinjama i narodom, rekla nostalgično, da više nikada neće ići u Srbiju, sem da to ne bude definitivan ostanak. Želi da se preselimo.
Takođe, svjestan je agonije koju je srpski narod preživio tokom bombardovanja 1999.godine od strane NATO i SAD.
- Želim da budem pravilno shvaćen: tražim oproštaj od srpskog naroda za sve zlo koje im je nanijela SAD i njena politika. Mnogo poštenih i čestitih Amerikanaca duboko poštuje i voli srpski narod. Svi bismo trebali da budemo Hristovi. A kada bismo to uistinu i bili, ne bi u svijetu bilo ratova, mržnji, pritisaka, nesreća, smrti, i brisanja sa geografskih mapa celih naroda…
- Želim da poručim srpskom narodu da se drže moćnog pravoslavlja, svog izvorišta i zaštite. Stičem utisak da se nedovoljno poštuju velike svetinje. Pravoslavlje posjeduje najjače oružje! Srbi, ne shvataju kakvo blago posjeduju i kakva je to moć. Ne znaju šta imaju! Molite se za nas u SAD, i nemojte prestajati, da prođe ovo zlo, da svi budemo jedno – završava svoju priču otac Majkl Vilson

Tuesday, January 14, 2014

VUČIĆ SKUPLJA POLITIČKE POENE



VUČIĆ    SKUPLJA   POLITIČKE   POENE

Da se u Srbiji ništa ne može odvijati normalno potvrđuje konferencija za novinare održana dana 14.1.2014. u zgradi Vlade. I ako se srpski političari uvijek pozivaju na ponašanje zapadnih zemalja,tačnije na rad organa tih zemalja nikako da se počnu ponašati u skladu sa tim svojim pričama. Spomenuta konferencija za novinare o riješavanju slučaja novinara Ćuruvije je održana u zgradi Vlade,pa se nameće pitanje,zašto tamo? Kao i mnogo puta ranije,glavni čovjek na konferenciji je bio prvi podpredsjednik vlade i njen svemoćni predsjednik kad on to poželi,Aleksandar Vučić. I opet,se nameće pitanje,zašto je on uvijek glavni,šta on predstavlja u ovom i svim ostalim slučajevima? Koja su njegova prava zaduženja? Zašto se on u sve miješa poput onog margarina koji već mjesecima reklamitaju na svim televizijama,zašto je on mirođija u svakoj čorbi? Odgovor je u onoj narodnoj poslovici da je bolje imati gram vlasti nego kilogram pameti. Kako on svoje posjedovanje vlasti mjeri tonama lako je zaključiti zašto se u sve miješa? Zato da bi učvrstio svoju trenutnu poziciju na vlasti i kako bi obezbijedio značajne poene za sledeće izbore koji će,po svoj prilici,uskoro uslediti.

Za rješavanje sličnih slučajeva u zemljama u kojima funkcionišu službe i organi,ovakva konferencija se nikad ne održava u zgradama Vlada već u zgradama policije ili tužilaštva. Na takvim konferencijama se nikad ne pojavljuju potpredjednici vlada,niti učestvuju u istragama. Sve to obavljaju ljudi čija je to dužnost,oni koji su za te poslove plaćeni.


Vučić je još jednom iskoristio priliku,zloupotrebio položaj,da sebe i svoju stranku promoviše kao pravi izbor na sledećim izborima. Kako je naš narod lakovjeran progutaće i ovog puta mamac kao i nebrojeno puta do sada,povjerovaće kako je Vučić pravi i iskreni borac za pravdu i pravo i kako u zemlji ništa ne bi funkcionisalo bez njega. Da bi bio što uvjerljiviji,na konferenciji,je dao niz obećanja koja ni po čemu ne pripadaju u nadležnost potpredsjednika Vlade. Tamo gdje je prisutan Vučić svi ostali su manji od miševa. On odgovara na pitanja,daje obećanja,prijeti,svi ostali ćute i statiraju. On optužuje vlastitu državu da je činila teror a ljudi su zaboravili da je Vučić bio ministar u vladi u vrijeme kada je izvršen atentat na Ćuruviju. Svi su drugi krivi samo on nije. 

Da ne budem pogrešno shvaćen,drago mi je da se razriješi slučaj novinara Ćuruvije i svi ostali slučajevi,da krivci budu osuđeni ali to nikako ne treba da radi Vučić ili bilo koji drugi političar. To treba da rade službe i ljudi čija je to dužnost. Sve dok sa političke scene ne odu ljudi poput Vučića neće zavladati red u državi. Neki će reći,neko mora da to riješi,dobro je da on to hoće da radi. To je pogrešan pristup. Država mora da izgradi sistem koji će funkcionisati i u svim oblastima biti efikasan. U ranijem periodu smo imali države u kojima nije funkcionisao sistem već su pojedinci o svemu odlučivali. Svi smo vidjeli gdje je takav odnos doveo državu i narod. Ako nismo ništa naučili iz tuđih grešaka trebalo bi da naučimo iz vlastitih i da više nikad bezuslovno ne vjerujemo političarima,da se izborimo da u državi stvorimo sistem koji će obezbjediti sigurnost i napredak svim njenim građanima bez obzira na nacionalnu,vjersku ili političku pripadnost. Valjda će se narod osvjestiti i shvatiti kako ih Vučić,Dačić,Nikolić,Vulin,Mihajlovićeva,Ružić i ostali lažu dok se bogate pljačkajući i primajući pare od svojih stranih šefova.


         Milan Santrač   






GLAVAŠ
























Piše Milan Santrač


"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija

                                                GLAVAŠ


U Bosanskoj Krajini,teško,da postoji neko ko nije čuo za izreku:"k'o Glavaš u Bihać, Glavaš iz Bihaća". U nekim drugim krajevima ljudi govore "Martin u Karlovac, Martin iz Karlovca". Stara izreka koja govori o nepromišljenosti i površnosti ljudi ali prije svega o onim ljudima za koje krajišnici kažu da im sve koze nisu na broju,koji su malo munjeni ali bez kojih kuća teško napreduje. Svi ljudi se povremeno ponašaju kao Glavaš kad se nađu u posebnim okolnostima. Tada reaguju brzopleto i ne mogu dobro da rastabire šta im valja činiti pa donose pogrešne odluke. U varošima ili selima dosta je onih koji su po svom ponašanju tipični Glavaši. Oni su na mjestu kada treba potegnuti,kad neki posao treba poduprijeti,bez razmišljanja,sirovom snagom. Ne postavljaju pitanja i ne razmišljaju da li se posao mogao obaviti drugačije i na lakši način? 


Izreka je nastala davno,u nekom od krajiških sela nadomak Bihaća. Domaćinstvo je,kao i većina iz tog vremena,imalo dosta čeljadi. Među njima je bio i Glavaš koji je dobio nadimak po velikoj glavi. Više je koristio snagu svojih leđa i ruku nego glavu pa mu je nadimak pristajao. Tada su ljudi živjeli siromašnije,nije bilo pomoći tehnike koja čini olakšicu kod obavljanja posla. Osnovni izvori prihoda su ostvarivani sa zemlje i iz prodaje stoke. Napredak se mjerio vrećama žita,krompira,varićacima pasulja,debljinom i količinom slanine koja je visila na tavanu,kacama kupusa i buradima rakije. Umijeće domaćina je ocjenjivano po tome,koliko i šta će se uštediti a da čeljad ne budu gladna,da svi imaju preobuku i obuću,da se stoka ishrani do nove trave. Domaćin je sve mjerio i pažljivo raspoređivao i svim članovima davao zaduženja. Domaćica i ostala ženska čeljad dorasla kakvom složenijem poslu:predenju,pletenju ili tkanju koristile su zimske dane i večeri da svojim rukama i umjećem obezbjede,čarape,džempere,biljce,ponjave,vreće,
torbe,užad i još dosta stvari potrebnih za svakodnevnu upotrebu. I muške glave nisu sjedile dokone. Radili su oko stoke a oni koji su bili umješniji izrađivali su razne alatke potrebne za obradu zemlje. Trebalo je popraviti i spremiti drljače,plugove,kola. Svako je imao svoj dio posla,čak i djeca.


Sa svima je rukovodio domaćin. Za vrijeme večere ili poslije nje,kad su svi siti i ušuškani u toploj prostoriji pored ognjišta ili furune,domaćin je davao zaduženja svakom pojedincu. Svi su slušali i bespogovorno prihvatali povjereni im posao. Znajući da ima nekih poslova koje treba obaviti u Bihaću u skorije vrijeme,domaćin je naglas razmišljao i izgovorio kako bi neko trebao otići do Bihaća. Kako nije donio konačnu odluku ko i kada će to obaviti smatrao je dovoljno da im to nagovjesti. To su bili poslovi oko kakve provjere i uplate poreza ili kakve nabavke onoga što sami nisu proizvodili:kafe,konjskih eksera,petroleja za lampu i fenjer ili nešto drugo. Svi su domaćina dobro razumjeli osim Glavaša. Slušao je kao i ostali ali je njegovo razumjevanje bilo drugačije. Sve je shvatio,zdravo za gotovo. Dobro je čuo da neko treba otići u Bihać i odlučio je da on izvrši to zaduženje.


Znao je da je Bihać od sela udaljen pola dana dobrog hoda pa Glavaš prije svih urani. Spremio se valjano za put. Navukao je opanke,obukao gunj a na leđa uprtio torbu sa povelikim komadom somuna,slanine i zastrukom sira. Niko ga nije čuo ni vidio kada je tiho izašao iz kuće i uputio se na put. Ostala čeljad se dizala kao i obično i prihvatala svoga posla. Nešto kasnije,u nedostatku pomoći,primijetiše da nema Glavaša. To ih nije posebno uzbuđivalo jer je on i ranije izlazio kod nekog od komšija da bi mu pomogao oko nekog posla. Mislili su da je to učinio i ovog puta. Kada je došlo vrijeme ručka,njegovo mjesto za sofrom je bilo prazno. Tada su se već svi pitali gdje se toliko zadržao? Poslije ručka se vratiše svojim poslovima. Vrijeme je prolazilo a Glavaša nije bilo. Dan se bližio kraju,spremao se konak a selo je lagano tonulo u mrak. Domaćica je poslužila večeru i svi su ozbiljno bili zabrinuti šta je sa njim,toliko se nikad i nigdje nije zadržavao? Pitali su komšije da li ga je neko vidio ali odgovora nije bilo? Lampa je osvetljavala sobu dok su ukućani,tiho žagoreći,večerali. Sve je hvatao nemir ali nisu znali šta da poduzmu? Zbog njegovog nestanka nije bilo uobičajenoh smijeha,čulo se samo zveckanje kašika kad su se u tom trenutku naglo otvorila vrata i na njima se pojavio Glavaš. Ukućanima pade kamen sa srca i svi mu se obradovaše. Umoran od puta,on sjede da večera a domaćin ga upita:"Šta se desilo sa tobom,gdje si bio cijeli dan,svi smo se zbog tebe zabrinuli"? Ganut zbog njihove brige,prešao je pogledom preko svih i odgovorio:"Zar nisi rekao da neko treba otići u Bihać,eto ja sam otišao,bio u Bihaću i evo,vratio se"? Svi su se počeli tiho smijati njegovom odgovoru a kada su vidjeli da je i domaćin raspoložen gromoglasan smijeh se provalio u kući. Kasnije su mu objašnjavali šta je gazda mislio kada je rekao da neko treba otići u grad. Teško da je to Glavaš i tada shvatio ali od tog dana pa sve do sada je ostala izreka za nečiji uzaludan,besmislen i nekoristan rad:"k'o Glavaš u Bihać,Glavaš iz Bihaća".


          Milan Santrač

        

Sunday, January 12, 2014

Божић у „европској Србији“



Божић у „европској Србији“




  

И ове године су Срби у Републици Србији са „Датумом“ на окупираном Косову и Метохији и у најсрпскијој Републици Српској прославили Божић по јулијанском календару, али и у конкордатској Црној Гори са Србима као националном мањином упркос учешћу од 30% у укупном становништву и у „Лијепој њиховој“, где Срби са око 4% не представљају више реметилачки фактор.
У православним храмовима читана је порука патријарха Српске православне цркве господина Иринеја са позивом на слогу, праштање, мир и љубав у породици, са пријатељима, комшијама и свим другим људима, без обзира на њихову вероисповест и националну припадност. Посебно се осврнуо на положај нашег народа на Косову и Метохији и апеловао на власти у БЈР Македонији да се на слободу пусти архиепископ охридски и митрополит скопски Јован, упозорио да Срби у Хрватској данас страдају на само због свог имена и језика, већ и писма. Властима у Црној Гори упутио је молбу да зауставе притисак непризнате „Црногорске православне цркве“, уз питање зашто се по истој логици не оснује Црногорска римокатоличка црква?

Ако се пажљивије прочитају све ове посланице, испада да патријарх српски Иринеј није у току са истинама које нам проповедају чланови нашег политичког тријумвирата како са Хрватском, Црном Гором и Македонијом имамо најбоље могуће односе, а са „Републиком Косово“ (коју нам признају да је никада неће признати) заједнички корачамо ка чланству у евроатлантским интеграцијама. На том путу могле би нам се као независне „европске регије“ придружити Војводина, Санџак и Влашка нахија, док би „Република Косово“ била ојачана тзв. Прешевском долином.

Носиоци највиших државних функција и лидери готово свих политичких странака у Србији честитали су православним верницима Божић порукама о љубави и миру у свету налик онима које изговарају кандидаткиње за избор мис универзум. Најпопуларнији међу њима је нагласио да Србија жели са Албанцима мир, преговоре и разговоре, али да никада неће заборавити свој народ на Косову и Метохији. Верујемо да се ова брига односи и на Србе у САД, Аустралији, Немачкој, Аустрији, Швајцарској...
Посебно је интересантно осврнути се на то како су овај највећи хришћански празник пратили штампани и електронски медији у Србији. Све дневне новине (чије власнике још увек не знамо), са изузетком „Политике“ и „Вечерњих новости“, објавиле су посланицу патријарха Српске православне цркве господина Иринеја на латиници. То и није никакво чудо ако се има у виду неадекватан став српске владе поводом силовања ћирилице у Хрватској (са којом имамо најбоље односе).

На свим телевизијама са тзв. националном фреквенцијом смо гледали америчке и британске филмове са божићном тематиком. Оне су се тако најдиректније укључиле у акцију промене свести код Срба, нарочито оних најмлађих. Са свих екрана су одјекивали стихови песме „We wish You a Merry Christmas (3 x) and a Happy New Year). „Наше“ телевизијске куће у свом програму немају такве садржаје.

Никоме није пало на памет да за овај дан осмисли одговарајућу причу и пренесе ја на филмску траку. Ако се за то не додељују средства из буџета министарства културе и не добијају донације западних амбасада и фондација, можда би се могли, уколико се то не коси са „европским вредностима“, емитовати филмови руских аутора. Исправите ме ако грешим, али се ја из мојих средњошколских дана сећам једино комада „Наш Божић“ Боре Станковића. Оно са телевизијама са националним фреквенцијама је посебно чудно ако се има у виду да их нису додељивале нације већ Радиодифузна агенција као државни орган, па би им више одговарао назив државне. Карактеристичан је извештај новинара ТВ Б 92 поводом паљења бадњака испред Храма Светог Саве у коме каже да је овом догађају присуствовало десетак грађана, без обзира на то што снимак на РТС показује да их је било барем неколико стотина.
Ако мислите да сам претерао и подлегао теоријама завере, сачекајмо и погледајмо како ће „наши“ штампани и електронски медији пропратити дан посвећен Светом Трифуну. Пардон, хтедох рећи Светом Валентину.       


Thursday, January 9, 2014

ČARŠIJSKI HRONIČAR
















Piše Milan Santrač


"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija
 
ČARŠIJSKI       HRONIČAR


Sve varoši,su imale i imaju ljude koji tim varošima daju svoj pečat,obilježavaju određeno vrijeme i događaje tog vremena. Svaka kasaba ima svog "Ćorkana". Svima su lako prepoznatljivi i uvijek su prisutni kod svakog događaja. Osim što su svjedoci svega što se dešava,oni su i neka vrsta hroničara mada toga nisu ni svjesni. Pamte dugo i detaljno prepričavaju događaje,prenose ih slušaocima i tako čuvaju od zaborava. Kad jedan od njih ode,pojavi se drugi,tiho i spontano postaje vidljiv i prepoznatljiv. Često su ih spisatelji opisivali,davali im značajna mjesta u svom stvaralaštvu. Kroz njih su govorili o odnosima među ljudima,društvenim slojevima,pravdi i nepravdi,nadmenosti ili skrušenosti o nerazumjevanju ili milosrđu. Narod je takvim ljudima pripisivao osobine koje su imali i koje nisu. Oni su uvijek stajali na dnu društvene ljestvice. Njima se moglo reći ono što drugima nije smjelo. Ko bi se usudio nekom bogatijem ili dobro stojećem čovjeku reći da kod njega nešto nije u redu,da ima osobinu kojoj bi se ljudi mogli podsmjehivati? Po onoj narodnoj da su:"kod gazde i goveda pametna" lako je zaključiti da se u njih ne dira a da su mjesta za one kojima će se drugi podsmjehivati,koji će nositi teret svojih ali i tuđih mana,rezervisana za one koji pripadaju sirotinji,raji. Sa njima se može seiriti i šegačiti. Počesto se u tom šegačenju na njihov račun priključe i oni koji su po svemu isti kao oni. Dok se njima podruguju,valjda im se čini da tako štite sebe,skreću pažnju na druge i nadaju se da se nikad naći na njihovom mjestu. 

Čovjek lako,iz nekog razloga sklizne, posrne,padne u blato a teško se iz njega podiže i uspravlja. Ti ljudi često nemaju snage da se dignu pa su primorani da trpe uvrede i poniženja,ponekad i sami učestvujući u cirkusu koji se stvara oko njih. Samo oni znaju koliko ih zaboli nečija uvreda? Sve to ne znači da oni malo znaju,da nisu kreativni. Šta više,znaju oni mnogo stvari o kojima drugi pojma nemaju. Svjesniji su od drugih,jasno im je zašto se nešto dogodilo,kakav je uzrok tome i kakve su posledice? 


U vremenu između dva rata,Drugog svjetkog i građanskog u kojim je rasturena Jugoslavija,jedan takav čovjek je obilježio Krnjeušu. Nikola ili Nijo,kako smo ga svi zvali. Imao je kuću na rubu čaršije,pored puta koji je laganom uzbrdicom vodio dalje u selo Zapoljak a potom do prostranih livada na Međugorju i Bukvi,sve do šumskog radilišta,Vodice. Kuća je bila prizemna,pokrivena na četiri vode i nikad nije spolja malterisana. To je bila jedina kuća u Krnjeuši koja je zidana sitnom opekom koju je njen vlasnik sam proizveo. Siromašnog stanja nije imao novca da kupuje opeku u nekoj ciglani pa se odlučio za vlastitu proizvodnju. Dok je to radio ljudi su ga gledali sa podozrenjem. Govorili su kako se on u takav posao ne razumije i da je to zaludna radnja. On je posao završio i ozidao kuću a koliko je njegova opeka vrijedila pokazalo je vrijeme jer je kuća,mada ne malterisana,neoštećena odolila vremenu dužem od pola vijeka. Tamne puti,Nijo je imao lice pravilnih crta na kome se oslikavalo proteklo vrijeme težaka izloženog suncu,kiši,vjetru i studeni. Srednjeg rasta ali krupnog koraka i snažnih i grubih težačkih ruku. Rijetko se smijao a kada je to činio,bio je to lagani osmijeh,tek da potvrdi dobronamjernost prema nekom ili slaganje sa sagovornikom. Po prirodi veoma radoznao,uvijek se pojavljivao tamo gdje se nešto dešavalo ili vodila kakva rasprava. Nije upadao u razgovor već je sa strane posmatrao i procjenjivao o čemu se radi,ko zastupa ovaj a ko onaj stav? Tek kasnije se,skoro neprimjetno,uključivao u priču. A volio je da priča o svemu i svačemu,naročito ga je interesovala istorija. Znao je mnogo podataka i činjenica koje ni učeni nisu znali a o njima je raspravljao sa onim ko je bio spreman da se upusti u priču. Činio je to više radi toga da provjeri i utvrdi da nešto nije pogrešno shvatio nego da pokazuje svoje znanje. Mnogi su izbjegavali rasprave s njim,plašeći se vlastitog neznanja jer kako pred svima pokazati da Nijo zna više? Ipak,kad ne bi uspjeli izbjeći razmjenu znanja,odmahivali su rukom i govorili kako Nijo opet nešto fantazira. U čaršiju nikad nije silazio bez nekog razloga. Ili je išao kod nekog da radi za dnevnicu ili zbog neke druge potrebe,da nešto kupi,makar to bila samo paklica duvana. Pušio je jeftine i ljute cigarete "Dravu" ali nije odbijao ni druge ako ga neko ponudi. Nosio je jednostavnu odjeću kao većina težaka iz našeg kraja. Košulja u nekoj boji jer se manje prljala od bijele koju je rijetko oblačio,štrikan džemper,pantalone od somota ili jeftinog štofa,najčešće iznošene i okrpljene na nekoliko mjesta. Obuću su mu činile vunene čarape i gumeni opanci ili za vrijeme jesenjih kiša i velikih snjegova,gumene čizme. Na glavi je uvijek nosio kapu za vrijeme hladnih ali i vrućih dana. Kad je prolazio čaršijom a bilo je to svakog dana,nekad i više puta u ruci je nosio štap. Tu naviku je stekao čuvajući ovce kojih je uvijek imao oko četrdesetak i bile su mu osnovni izvor prihoda uz nešto zemlje koju je obrađivao. Na zemlji je proizvodio malo ali za njegovu porodicu dovoljno,taman toliko da se prezimi dok ne stigne nova ljetina. Krompir,kupus,sav zeleniš iz bašte a najveći dio zemlje je bila košanica koja mu je obezbeđivala travu za ovce. Živio je sa ženom i imali su troje djece,dvije ćerke i sina. Djeca su mu bila pametna i sa lakoćom su savladavala školsko gradivo. Od njih nije zahtijevao poseban trud kod učenja. Smatrao je da će svako naći svoj put sa ili bez velikog obrazovanja. Žena mu je bila tiha i blaga osoba. Radila je predano i mnogo da pomogne Nikoli,da im djeca u nečemu ne oskudjevaju. A oskudice je bilo. Seljak je teško izbijao svaki dinar a lako i brzo se trošio. Oni nisu ničim posebno pokazivali siromaštvo,smatrali su da im je dovoljno ono što su imali,nisu ništa razbacivali ali ni tražili od drugih. U siromaha djeca brže uče i postaju vrijedni radnici pa je tako bilo i kod Nije.


Nije bio zavidan onima koji su imali mnogo više od njega. Čudio se kad je neko rasipnik,kako može biti neodgovoran prema dobru koje je neko sticao. Nikom nije dugovao,kad nije imao,znao je da trpi. Mnogo ljudi iz njegove okoline se okoristilo nekom sitnijom ili krupnijom laži i prevarom. Dobili su penzije za učešće u Drugom svjetskom ratu mada nisu omirisali ni dima ni baruta. On je za sve njih znao,gdje su bili i šta su u tom vremenu radili? Znao je da nisu dali nikakav doprinos zaustavljanju pomahnitale njemačke soldateske ali to u njemu nije izazivalo zavidnost. Kad bi ga neko od njih kakvom nepravdom ili hvalisanjem iznervirao,kratko ali odlučno bi mu skresao u lice kako sve o njegovim prevarama zna. Svima je to mogao reći jer je bila istina koju su i oni znali i nisu imali čime sakriti svoje prevare. Sam,nikad nije pokušao da,na sličan način,izvuče za sebe korist. Znao je da nije učestvovao u tom ratu osim što je sve protutnjalo pored njega i ostavilo teške i krupne posledice. Smatrao je to događajem koji se nije mogao izbjeći a od njega nije želio nikakvu korist za sebe. Znao je koliko se teško živjelo u predratnoj državi,koliko je bilo nepravde i bijede ali je vidio koliko ne valja ni ono što je donosila takozvana revolucija i nova vlast? Vidio je da će nepravde i sirotinje biti i dalje,da će se promijeniti samo silnici koji će ugnjetavati narod.

Čudio se ljudskoj grabežljivosti i govorio da će im,već neko pohlepu naplatiti. Kada je došlo vrijeme "tehničkih čuda" to ga nije povuklo da on grabi i kupuje za sebe,da se zadužuje za takve stvari. Nastavljao je svoj život,jednako kao do tada. Kada su ga pitali,zašto on sebi ne kupi kakvu potrebnu mašinu,televizor ili nešto slično,on je govorio da će doći vrijeme kada će tih stvari biti svuda,razbacanih po brdu nedaleko njegove kuće? I bio je dobar prorok. Nije dočekao poslednji rat u kome su mnogi pljačkali i krali od drugih sve ono što su već imali u svojim kućama. Nisu znali šta će sa tim stvarima pa su ih skrivali u štale i pojate? Kada su i ta mjesta popunili skrivali su ih ili bacali po živicama,šumarcima i brdima. Za njega su zbog proročanskih riječi govorili da je lud,da nikad nije ni bio pametan a on je ko zna iz kojeg razloga dobro predviđao događaje koji su sledili? I tada nisu iskreno priznali njegovo poštenje i razboritost već su sa podsmjehom pričali:"Govorio je Nijo da će televizora i mašina biti po uvalama i brdima".


Takav,kakav je bio, Nijo je obilježio čaršiju i vrijeme između dva rata. Stalno prisutan prilikom nečijeg odlaska i povratka,kod skoro svakog događaja. Negdje iz prikrajka je pratio šta se dešava,bilježio je događaje i o njima pričao ne dodajući ništa i ne mijenjajući činjenice. I ako u nekim događajima nije učesvovao svi su bili svjesni njegovog prisustva. Za našu caršiju,Krnjeušu, Nijo je predstavljao simbol,kao značka na kapi koju niko ne može neprimjetiti. Bio je zaštitni znak naše male ali po mnogo čemu intresantne čaršije. I ako je u njoj živjelo dosta ljudi različitih imovnih,obrazovnih,kulturnih i svakih drugih profila ipak je on obilježio čaršiju u to vrijeme.


        Milan Santrač    



Wednesday, January 8, 2014

KRNJEUŠKA ZBOROVANJA ---- SJEĆANJE NA PROŠLA VREMENA









Piše Milan Santrač

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču

                       KRNJEUŠKA ZBOROVANJA

                              SJEĆANJE   NA   PROŠLA    VREMENA


Sa radošću svi dočekujemo Božić, slavu nad slavama, pravoslavni praznik kada se ljubi i prašta i kada se svi trude da im porodice budu na okupu. Dan poslije Božića je Sabor Presvete Bogorodice, dan posvećen Bogomateri, onoj koja rodi Spasitelja našega, Isusa Hrista. U Bosanskoj Krajini ovaj dan se u narodu naziva Božiji dan. Teško je pronaći objašnjenje zašto ga tako prozvaše, važno je da se narod toga dana okupljao kod i u svojim crkvama. Dan jeste predviđen za saborovanje što su ljudi vijekovima poštovali u prkos zabrani okupljanja od raznih vlasti koje su se smjenjivale . Nakon Božijeg dana je Sveti prvomučenik i Arhiđakon Stefan, jedan od sedam đakona koje su sveti apostoli rukopoložili i poslali da služe i pomažu sirotinju u Jerusalimu. I opet, ne zna se zašto u Krajini ovaj dan zovu Svetim Stevanom? Slavi ga mali broj ljudi. U Krnjeuši ga slave Škrbići a u Brestovcu Trninići. Ovi praznični dani me svake godine u sjećanjima vraćaju na prošlo, ne tako davno, vrijeme. 

 Zime su tada bile sniježne i duge. Dani kratki, mada narod kaže kako dan od pravoslavnog Božića postaje duži koliko pijetao može skočiti sa praga. Stariji i srednjovječni dobro pamte to vrijeme a mlađima moramo kroz priču sačuvati tradiciju. Do Božića snijegovi su padali, slagao se jedan na drugi pa je katkad dostizao visinu preko jednog metra. Putevi su čišćeni , gazile su se prtine između kuća i zaseoka. Za razliku od gradskog koji je već drugog dana postajao siv zbog soli koja se sipa i automobila po ulicama, naš snijeg je ostajao bijel i kristalno čist. Jutrom, kad se Sunce rađalo i prvi zraci se ogledale na njegovoj površini, sve goleti i proplanci su izgledali kao da je po njima neka nevidljiva ruka prosula bisere i dijamante. Kako je dan odmicao i Sunce postajalo toliko jako da se snijeg na krovovima topio i stvarao dugačke ledenice. Kad Sunce klone zapadu, dan je postajao hladniji, temperatura je padala veoma nisko. To su one modre studeni kad se čuje prasak iz obližnjih gajeva jer drveće puca od jakog mraza. Radile su fabrike, prodavnice i kafane. Kola su zamjenjena saonama u koje su upregnuti konji sa kojima su ljudi iz udaljenijih zaseoka dolazili da kupuju kućne potrepštine. Nije se čulo ništa osim tihog zveckanja orme i praporaca na konjima kojima je iz nozdrva suktala para. Od ranog jutra u centru čaršije su se okupljali radnici, oni koji su radili u fabrikama ili su odlazili do šumskih radilišta. 

Kada se pripližavalo podne, lijepo dotjerani ljudi su pristizali u čaršiju i kod crkve. I ako je crkva bila porušena, još početkom   Drugog svjetskog rata, narod nije prestajao njegovati i čuvati svoje običaje. Kafane su se punile, ispijalo se piće, pred crkvom je igralo kolo uz zvuke harmonike.  Sve se to dešavalo samo nekoliko dana poslije burno proslavljane i dočekivane Nove godine. Tada su se prodavnice praznile, jer su ljudi kupovali sve i svašta,samo da nešto ne nedostaje tokom praznika. Sve je ključalo kao u kotlu, raspoloženje je bilo dobro, svi su bili ushićeni. Krnjeušom se čula dječija graja dok su dolazili ili odlazili u školu.  Kada bi radnici prve smjene u fabrikama završili posao većina ih je ostajala u čaršiji, da zboruje. Sastajali su se rođaci i prijatelji, momci i djevojke. Često su se djevojke krišom udavale sa ovih zborova ako bi im roditelji to zabranjivali. Sve to je  trajalo do noći kada bi se jedni uputili kućama a drugi u kafane iz kojih je do kasno odzvanjala pjesma, prava krajiška, ojkača. 

Onda se sve smirivalo. Vladala je samo ledena i modra tišina do novog jutra kada je sve kretalo ponovo, ispočetka. Svega toga danas nema ili ima veoma malo, u Krnjeuši i njenoj okolini, mada je obnovljena crkva. Ostalo je samo okupljanje za Petrov dan, valjda zbog sezone godišnjih odmora. Mnogo ljudi se iselilo i raselilo. Sve rijeđe dolaze, nemaju vremena, navikli su se na neki drugačiji život ili samo tako pričaju. Malo se ljudi vratilo u zavičaj, fabrike više ne rade, uništila ih "demokratija", veći dio okolnih sela i čaršije su pusti. Osim u Krnjeuši više ne postoje škole u okolnim selima koje su nekada pohađale stotine učenika. Sadašnje vlasti, nisu sačuvale i tražile obnovu oštećenih škola mada im je to bila dužnost, već su dozvolile da ruše njihove zidove i od njih prave privatne kafane. Sve ono što su generacije vrijednih ruku stvarale uništeno je silom i nebrigom. Nisu sačuvana materijalna ni duhovna dobra. Nema više saborovanja kod crkve za Božiji dan, za Sv.Savu, Uskrs ili Gospojinu. A bilo  je tako lijepo, radovali smo se tim okupljanjima sa ili bez razloga.


       Milan Santrač        

Saturday, January 4, 2014

PRIČA O PAVLU I MARI













Piše Milan Santrač




"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija
PRIČA   O   PAVLU   I   MARI


U selima kakva su Risovac,Krnjeuša,Vranovina, Vođenica ili kojem drugom,poslije ratnih godina,slučajni prolaznik ili kakav radoznalac bi lako zaključio kako se u njima ništa nije dešavalo. Ali,tako je djelovalo samo na prvi pogled. Sela su razbacana u zaseoke po brdima i uvalama uz potoke i gajeve. Imala su dosta stanovnika,sve sami težaci i drvodjelci. Mnogo ruku,velika i snaga. Sve njive i livade,svaki pedalj posne grmečke zemlje bio je obrađen. Svako doba godine je zahtijevalo različite i tačno određene poslove. I sve su to vrijedne ruke težaka stizale pravovremeno da urade. Još u rano proljeće popravljane su i podizane ograde koje je tokom zime veliki snijeg satrao. Potom bi se zaparale prve brazde,sjetva pa kopanje i zagrtanje. Kad se ulazilo u ljeto,padali su prvi otkosi trave,onda sve više kosačkih moba,kupioca sijena,žetva i vršidba. Sve se radilo žurno da se otme od kakvog nevremena koja su donosili olujni vjetrovi sa velikim pljuskovima. U jesen se vadio krompir,brao kukuruz,tresla koja šljiva,ko je imao da bi se na početku zime potpalili prvi kaznjevi za rakiju. Šuma je sječena,izvlačila su se drva za ogrev,nešto i za prodaju ako pretekne.


Nisu ovi poslovi bili samo mjesta okupljanja i upiranja sirovom snagom već se na tim okupljanjima razgovaralo o svemu i svačemu,zadjevali su jedni druge,zbijale su se šale na tuđi račun a oni maštoviti su priče vezli i kitili čineći ih zanimljivijim za slušanje. Na sve strane,sa svih proplanaka,pašnjaka,plećina,njiva i livada se orila pjesma kopača ili kosača. Večeri su korištene za komišanja ili prela gdje su djevojke i žene prele vunu,štrikale i vezle. Na tim prelima su se zagledali momci i djevojke,rađale se ljubavi koje su donosile nesanice i jade bez kojih ova rabota ne može postojati. Skoro svi poslovi su se obavljali udruženim snagama. Pomagalo se sa i bez zvanja. To su bila vremena u kojima se mnogo radilo a sve proizvedeno je trošeno tokom duge i snježne zime. Gazdinsvo se mjerilo brojem stoke,zasijanih njiva,količinom žita i sušene slanine na tavanu. Malo po malo,slamka po slamka,zrno po zrno,sve se tokom zime izvlačilo pa su gazde i siromašni jedva čekali proljeće,da šuma prolista i ozelene pašnjaci kako bi stoku prehranili i umnožili. I svi su mislili da im je dovoljno toliko koliko su imali,nije im bilo potrebno i rijetko su kada poželjeli više. Kada su ljudi skromni i zadovoljni sa ono malo što imaju,tada su i veseli. Dok su sjedili za svojim soframa i objedovali,smijeh je zvonio u njihovim domovima. Sami su za sebe stvarali zabavu i iskreno se radovali sitnicama. Djeca su se ponašala slično kao i odrasli. Pomagala su u lakšim poslovima i čuvala stoku. Poštovao se svaki čovjek,domaći seljanin kao i onaj koga bi put nanio kroz sela. Svi su se radovali kada bi neki putnik. namjernik zatražio konak a naročito djeca. Posebnu radost za sve je činio neki Pavle koji je prodavao prdosije i Mara Vunarica kako smo je zvali. Ljude koji su prodavali razne drangulije prije rata su zvali galantarima i Pavle se još iz tog vremena bavio tim poslom sve dok im vlasti nisu zabranile. Neki od njih su se nastavili baviti takvom prodajom krišom a kada bi ih vlasti ulovile strogo su kažnjavani. 


Pavle je bio tih i dobroćudan čovjek,vješt na riječima i poznavao je sve ljude od Krupe do Drvara a možda i dalje. Dolazio je svake godine ali nas je svojim dolaskom uvijek prijatno iznenađivao. Svi su znali da će doći ali nisu znali kada pa kada je kasnio mnogi su se pitali šta se sa njime desilo? Kako je svoje prdosije prodavao od kuće do kuće znao je koliko čeljadi ima u kojoj kući,koja djevojka je isprošena a koji momak se ženi,šta je kod domaćina rodilo a šta podbacilo u kojoj kući će se kolijevka zaljuljati. I sve ostalo je znao. Svi su ga u kuću rado primali mada o njemu ništa nisu znali,da li je imao ženu i djecu,gdje mu je kuća,živi li u selu ili gradu? Nisu znali ni to kako se preziva? Dovoljno im je bilo što su znali da je pošten u šta su se uvjerili svih proteklih godina tokom kojih je dolazio u naš kraj. Na glavi je nosio šešir i obavezno je imao mantil a ispod njega kratki kaput. Na pantalonama se uvijek poznavala pegla mada nikom nije bilo jasno kako mu je to uspjevalo kod tako dugog putovanja i noćivanja na raznim mjestima. Kada otkopča mantil ili kaput sa obe unutrašnje strane su visile razne stvarčice,ogledalca,ukosnice,češljevi,rumenilo za djevojačka lica,ruževi za usne,pištaljke i trubice za djecu,razne mašnice. Na širokom i od dugotrajne upotrebe,izlizanom kožnom remenu prebačenom preko ramena pa na drugu stranu ispod ruke,stajala je njegova kutija u kojoj je bilo svega i svačega. Sva djeca su maštala da jednog dana imaju takvu kutiju sa istim sadržajem. Kutija se otvarala kao kofer a na njenom poklopcu je bilo mnogo raznih djevojačkih ukrasa,broševa,ogrlica,naušnica,narukvica. Sve djevojke su čuvale,teško zarađeni,dinar da kod Pavla kupe nešto za sebe. Svi su znali da je on prošao selom jer su se djevojke ukrašavale sa onim što su kupile i mirisale su na ruže ili limun od toaletnog sapuna koje je on redovno donosio. 
Pavle je bio dobar trgovac,sve što je nudio je hvalio i svaku mušteriju je uvjeravao da joj je baš to potrebno. Imao je mjeru i nije pretjerano navaljivao ako se neka mušterija nećkala. Mi,djeca,skupljeni u ćošak iza peći rado smo slušali priče o događajima sa njegovih putovanja. 


Sličnu radost nam je pružala i Mara koja nije ništa prodavala niti je šta drugo prosila osim vune pa su je zbog toga prozvali Vunarica. Bila je krupna žena sa uvijek povezanom crnom maramom na glavi,velikim,štrikanim džemperom i crnom suknjom do gležnjeva i preko nje keceljom a na nogama duboke,muške cipele. Za nju se znalo da je negdje sa Banije,da ima kuću i da živi veoma siromašno sa sinom. Izbjegavala je da govori o sebi pa je ljudi nisu mnogo ni zapitkivali. Tiho je govorila i uvijek je konačila u našoj kući. Majka bi joj dala večeru i još nešto stavila u torbu,da joj se nađe za kasnije. Spavala je u kuhinji na sećiji. Sve ljude je poznavala kao i Pavle ali nikad nije prenosila kakav loš ali ni dobar glas kroz sela. Ponašala se kao da ništa nije čula ni vidjela.  Vunu je stavljala u džakove pa kada bi stigla na neku pijacu,u Krupi,Petrovcu ili Drvaru prodavala je a novac zamotavala u maramicu i čuvala u njedrima. Vunu je najčešće prodavala petrovačkim muslimankama koje su u to vrijeme tkale,na daleko čuvene,ćilime.  Svakako su kupovale vunu pa su joj tako činile uslugu zbog koje su one bile zadovoljne kao i Mara. 


Dolazilo je novo vrijeme i sve što je ljudima bilo potrebno moglo se kupiti u prodavnicama a vuna se sve manje koristila. Naša sela su prestali obilaziti Pavle i Mara ali su ostali u našim sjećanjima. Radovali smo im se kao najmilijim gostima a meni se i sad učini da hodajući nekim putevima po bijelom svijetu ponekad vidim i susretnem Pavla i Maru.


       Milan Santrač