Tuesday, March 3, 2020

DJETINJSTVO MOJE DRAGO





Piše Milan Santrač


                            DJETINJSTVO  MOJE  DRAGO


Koliko puta sam čuo kad neko kaže kako nema šta obući a ormani puče od razne garderobe, kad otvore fižider prepun salame, sira, slanine, kobasice....gledaju u njega pet minuta i onda prevale preko usta kako u kući nema ništa za pojesti.

U vrijeme mog djetinjstva živjelo se siromašno, kupovalo se samo najneophodnije, odjeća je krpljena a školskim knjigama se služilo više generacija zbog čega je u njima nedostajalo listova a neke su u potpunosti bile pocijepane. Mi nismo mislili da nam nešto nedostaje, imali smo malo ali nam je bilo dovoljno.
Kad bi majka ulegla nas, djecu prala je našu odjeću, kačila je na štrik koji je uvijek i skoro u svakoj kući bio zategnut iznad šporeta, bosanca ili fijakera, kako smo ga zvali. Cijele noći je sjedila, štrikala za nas čarape, rukavice ili dšempere i ložila vatru kako bi se odjeća osušila da bi mi imali šta obući za odlazak u školu. Mi nismo znali da postoji riječ, sendvič niti šta bi ona mogla pretstavljati. Naše majke su nam mazale hljeb i mast sa alevom paprikom, kad je bilo sira a često ga nije bilo, onda bi dobili koju šnitu sa sirom. Po povratku iz škole nismo postavljali pitanje šta ima za ručak već smo sjedali za sto i jeli ono što je majka skuvala?

Seoska djeca nisu imala igračke već se svako za sebe snalazio čime će se igrati. Još i danas pamtim i žalim za jednom malom crvenom, gumenom lopticom koja nije bila veća od sklopljene pesnice odraslog čovjeka. Kupili su mi je roditelji jednog ljeta u Bosanskoj Krupi kada su tamo otišli da prodaju nešto od naših skromnih poljoprivrednih proizvoda. Poslije prodaje tim novcem bi nas spremali za školu, kupovali nešto od preobuke, gumene Batine opanke kako smo ih zvali i još po neku sitnicu ako im šta pretekne. Tog ljeta su odvojili neku crkavicu i kupili mi tu malenu loptu. Iza naše kuće je proticao veliki potok obrastao trskom i šašom a ja sam lopticu udarao o zid kuće pa sam je hvatao kada se ona odbijala od zida. Ta moja igra nije trajala više od petnaestak minuta kada sam, valjda, lopticu malo jače udario o zid a ona umjesto u moje ruke, odskočila u trsku pored potoka. Voda je dohvatila i odnijela. Uprkos svim pokušajima mojih roditelja, sestara i mene, nismo je uspjeli pronaći. Još pamtim kako je izgledala i ponekad u mislima je bacam na zid naše male kuće koje odavno više nema.

Kao i ostala djeca pokušavao sam napraviti neku igračku za sebe koja u stvari i nije bila igračka već neka alatka koja je trebalo da liči na onu pravu kojom su se odrasli služili. Satima sam pokušavao napraviti zamišljenu stvar a onda bi me majka upitala:
"Sine, Mile, hoće li valjati to što radiš"?
"Ne znam, majko", odgovarao sam ne prekidajući rad.
Ona je znala da nisam u stanju napraviti to što sam zamislio ali me nije htjela obeshrabriti već je onako, mudro dodala:
"Teško ti je to, sine, umorićeš se, odmori pa to nastavi sutra raditi".
Obično bih poslušao njen savjet i ostavljao svoje majstorisanje.
Tako sam jednom pokušavao napraviti neka kolica i kako nisam uspjevao ona je vidjela moje veliko razočarenje te riješila da mi pomogne. Otišla je kod svog oca, našeg đeda Jovice i zamolila ga da uzme njegova odbačena kolica od drvenog pluga. U to vrijeme je rijetko ko u našem kraju imao gvozdeni plug, prevrtač kojem se ralo okreće za svaku brazdu. I ako smo onaj drugi zvali drveni plug, imao je metalno ralo ali se nije moglo okretati već se njiva orala jednom stranom pa se prelazilo na drugu kako bi se brazde složile. Takvi plugovi su imali dva točka od kojih je jedan bio veći od drugog jer je veći išao u brazdu a manji van nje. Tada nisam znao zašto točkovi nisu jednaki, mislio sam da je učinjena neka greška i to je bilo jedino što mi se nije sviđalo na tim kolicima? Kad je majka donijela ta kolica mojoj radosti nije bilo kraja. Zavezao sam za njih jednu granu sa puno lista i jurio kao vjetar kolskim putem preko utrine nedaleko naše kuće a iza mene se dizao oblak pračine. I moji drugovi su dolazili pa su trčali pored mene a često sam im prepuštao da oni vuku kolica. Bili smo prljavi od prašine ali nasmijanih lica. Često sam pogledao prema kući i vidio majku kako zadovoljno gleda našu igru.

Prošlo je od tada mnogo godina. Skoro da više niko ne živi u mom selu koje često nazivam Glibajac zbog blata kojeg je u proljeće i jesen bilo mnogo, a to žitko blato u mom kraju zovu glib pa otud i ja dadoh nadimak mome dragom selu. Blatnjavi putevi su zarasli u trnjake i vrbake, nestale su pjesme momaka, zvonki djevojački smijeh, zaćutale su i frule pastirske, njive neorane i livade nekošene. Umukle su vodenice, više se ne čuje vesela igra čeketala na površini žrvnja ispod kojeg je sipilo zlatno-žuto brašno. U selu je ostalo samo nekoliko ubogih seljana koji imaju potrebu za tuđom pomoći većom od njigove snage da selu vrate bar dio onoga što ga je krasilo. Rat je opustio sve ali nije moja sjećanja pa ih zapisujem kao drage uspomene na teška vremena ali i sa porukom svima da budu zahvalni na onome što imaju i što su im njihovi roditelji uspjeli pružiti.