Wednesday, June 3, 2015

NOSTALGIJA














Piše Milan Santrač

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču



                                        NOSTALGIJA



Probudio sam se rano, kao i obično, i dok sam kuvao kafu razmišljao sam o tome da čovjeku, kako stari,  treba sve manje sna. Popio sam kafu poslije koje sam postao hitriji ili mi se bar tako činilo. Dan je osvanuo kišan i hladan kakvih je najviše u vrijeme kad zima pakuje svoje kofere i odlazi prijeteći nam da će se ponovo vratiti na krilima vjetra. Uključio sam radio, neka naša stanica, ova tehnička čuda nam dozvoljavaju da slušamo naše stanice i ako smo daleko od zavičaja, čak preko sinjeg mora. Neki stari šlageri koji bude sjećanja na davno prošlo vrijeme, događaje i ljude. 


Preko puta, na  prozoru zgrade dva goluba zaljubljeno guču, valjda osjećaju da će poslije ovih hladnih kiša stići sunčani proljetni dani. Ta njihova igra me za kratko odvodi u maštu ali se brzo vraćam u amove stvarnosti koja svojom surovošću boji u sivo i najljepše dane. Pretpostavio sam da će dan biti kao onaj juče u kome se ništa važno nije dogodilo osim što se poljak, Erik vratio iz Varšave i već se urokao u irskom pabu na obali jezera. Kad sam ga našao sjedio je na klupi nedaleko od paba, htio sam mu pomoći da ustane ali je toliko bio pijan da me nije prepoznao. Samo me opsovao što me nije iznenadilo jer znam koliko je prgav tip, lako ulazi u kavgu i zbog toga se često  vraća sašiven iz hitne pomoći. Imao je poljak djevojku, mađaricu, kuvaricu u  restoranu ali mađarica nije htjela da trpi njegovu žestoku narav i pijanstvo. Varala ga je sa dženitorom  zgrade u kojoj su stanovali a kad je za to saznao ona ga je već bila napustila. 

Saznanje da se poljak vratio iz Varšave uz zvuke šlagera sa radija još više je potstaklo moja sjećanja i probudilo nostalgiju. Često tako bude, neki potpuno nevažan detalj, kakava je i poljakov povratak, navedu neku nevidljivu silu da dotakne onu tananu, emotivnu žicu koja izazove poplavu osjećanja.

Kroz glavu mi prolaze slike događaja zbog kojih sam ja stigao u ovu indijansku zemlju. Da, sjećam se  vremena rata.  Dan pred moj odlazak je bio  lijep. Svi ljudi iz čaršije i okoline  su nekud odlazili i otud se vraćali noseći stolice, šerpe,  jorgane i razne druge stvari koje su već imali u svojim kućama. Pitao sam se šta se događa, gde jurišaju toliki ljudi? Većina njih se nije obazirali na čuđenje rijetkih pojedinaca iznenađenih onim što se dešavalo. Žurili su kao da će im tamo gde jure, ako ne stignu na vrijeme, neko nešto  uzeti ili oteti. Čak su i ćoravi i ćopavi krenuli u te pohode.

Ništa nije moglo zaustaviti te ljude.  Svi su nosili i vukli, punili svoje, već pretrpane, kuće. Za nekog su rekli kako je polomio nogu u svom "slavnom" jurišu. "Tako mu i treba", čuo sam komentare, "drčna guzica, važno je da je sebi i svojoj porodici obezbedio sve a za druge ga nije briga".

Još ranije sam se pobunio protiv takvog ponašanja ali oni nisu razumjeli moj glas. Svoje postupke su pravdali rijčima:"I oni nama isto rade". Uvjerio sam se da su i oni isto radili. Prijetili su naši njima i oni su prijetili našima, naši su ih nazivali balijama i ustašama a oni naše četnicima i svi su se ponosili što ih tako zovu. Naši su tvrdili da su hrabriji od njih a oni da su hrabriji od naših a svi zajedno smo ista govna i kučine. Pljačkali su i palili jedni druge a sad opet sjede zajedno po kafanama i , da bi sakrili svoja nedjela, okrivljuju nas koji u tome nismo učestvovali već smo se otisli u bijeli svijet koji nas ne prihvata a ni mi njega.


Sad smo podijeljeni, oni su ostali tamo u našoj zemlji gdje se živi, gdje se ljudi i pored svega što su činili, druže, opijaju i zajedno pjevaju. A mi smo tu, gdje jesmo, gdje se pare prave a onda kad ih napraviš dovoljno, kasno je za njihovo trošenje. Jebi ga, tako je iskustvo većine koji su, svojom ali češće tuđom voljom, postali pečalbari.

Onomad, kad sam posjetio zavičaj, gledam ih i mislim kako neki od njih imaju sreće pa su nešto nasledili od roditelja ili čak svojih predaka. U glavnom žive na tuđi račun. Neki, poput mene, ne naslede ništa osim jakih ruku , oštrog uma koga život čini bistrijim svojim udarcima i vatre u grudima koja uvijek titra čak i kad hladne kiše padaju i kad nevolje šamaraju. Draže mi je to moje nasleđe od gomile novca koji se lako i brzo potroši  kao kad kockar stavi sve na pogrešan broj ruleta ili kad padne staks na Vol Stritu.

Pitali su me kako se nosimo sa nostalgijom, razdire li nas, nedostaje li nam zavičaj ili se samo pretvaramo da je tako? Pokušao sam im objasniti da su nostalgičari u stvari bogati ljudi. Možete nam zavidjeti što imamo taj osjećaj. Nostalgija je ona topla varnica koja grije grudi, bodri dušu, koja nas hrabri, pravi filmove od sjećanja i slika po hodnicima prošlosti. Zavidite našim očima koje vide poljanu prvih koraka, pravih ljubavi, lijepih igara, zrelih trešanja, pjesama i nevještih poljubaca. Mi umijemo da uživamo u svojim sjetnim, toplim sjećanjima sačuvanim u džepovima djetinjstva od hladne ruke zaborava.  Moji drugovi koji su ostali u zavičaju nikad neće saznati kakvo je to osjećanje, nikad neće voljeti tako žestoko naš zavičaj zato što ne znaju koliko vrijedi, jer iz njega nisu otišli. Mi koji smo otišli znamo, ostavili smo naše mladosti, rijeke, zelena polja i brežuljke, njih koji su nam imena znali.  Ja sam veliki zalet napravio, prekomorski pa sada sve više i bolje vidim i volim sve što je u zavičaju ostalo.  Čudna je ta nostalgija a čuda su skupa, neobjašnjiva i često nenadmašna.

Nisu čuli moj glas, baš kao ni onda kada sam se pobunio protiv njihovih "slavnih" pohoda, nastavili su živjeti u svojim zabludama i nikad neće spoznati to osjećanje o kojem sam im govorio.


Dugo sam slušao te naše šlagere i putovao kroz prošlost a onda, kad je dan već uveliko zagazio u drugu polovinu, riješih da izađem iz stana i budžaka sjećanja. Išao sam do jezera, kad god imam priliku odlazim tamo, čini mi se da sam na tom mjestu bliže rodnom kraju. Vraćajući se sa jezera prolazim kroz veliki park, prijatno mjesto u sred grada a opet nekako djeluje zaštitnički od gradske gužve, automobila i ogromnih zgrada koje se završavaju negdje gore, visoko na nebu. Nisam ni slutio da ću sresti Patriciju, ženu koju sam upoznao prije dvadeset i više godina. Ona je iz Čilea, lijepa, zgodna, nadasve inteligentna i pametna. Bili smo prijatelji, zajedno smo radili u poslijepodnevnoj smjeni, često ostajali duže, nekad do duboko u noć. Takva je Amerika, kući se vraćaš tek kad završiš sve planirano za taj dan. Zajedno smo pili mirisnu američku kafu koja nam je davala snagu da izdržimo do kraja. Iz te zgrade u kojoj smo radili, gledali smo kroz prozor svjetla Čikaga koji je, kako smo onda mislili, obećavao, nudio i izazivao svojom ljepotom i raskoši.


Patricija je bila crnka sa dugom ravnom kosom, veselim i nemirnim očima koje su raspaljivale ljubavne želje. Na usnama je uvijek imala, ne pretjerano jak crveni karmin, lijepu figuru i pokrete elegantne poput balerine. Kao većina novopridošlih ljudi i mi smo se pitali da li će taj ogromni grad ispuniti naša očekivanja i da li u njemu ima bar malo ljubavi za nas? Razmišljali smo o tome koliko treba muke i vremena da bi se došlo do kakvog-takvog uspjeha u toj gradskoj grdosiji punoj nama sličnih koji su pristgli u potrazi za svojom srećom? 
Ona je imala želju da počne neki svoj biznis, mada nije znala kakav a ja sam želio samo ljepotu običnog života. Sviđala mi se ta Čileanka, rekao sam joj to jedne noći kad smo radili do kasno. 


"I ti se meni sviđaš, rekla je, ali nisam ja za tebe i nisi ti za mene. Tebi i meni treba neko ko je već uspio u ovoj velikoj zemlji, neko ko će nas sa dna povući na gore, ka nekom uspjehu. Zato je najbolje, ti na jednu a ja ću na drugu stranu". 

"Iskreno sam sanjala o tebi, o nama ali snovi se ne ostvaruju uvijek. Ne znam, možda ćeš ti  ostati moj san cijelog života". Tako je govorila Patricija i plakala onog dana kada smo se rastajali , kad je ona odlazila. 


Prošlo je mnogo godina od tad, nisam ni slutio da ću je ponovo sresti u tom parku, tog kišovitog dana koji je bio kao stvoren za potsticanje nostalgije.  Bili smo iznenađeni i iskreno se radovali ponovnom susretu. Prošetali smo kroz park a onda se uputili u jedan grčki restoran na večeru.

Pitala me kako živim, da li sam se snašao? Kratko sam joj odgovarao da živim kao većona i deveram kako znam i umijem.

"A, šta je sa tobom", upitao sam?

"Nešto slično, kao kod tebe, mnogo pokušaja, početaka i ništa na kraju.  Vlastiti biznis nikad nisam uspjela ostvariti, još radim običan kancelarijski posao. Onaj za koga sam se nadala da ću ga sresti, da me povuče sa dna, nikad se nije pojavio. Da budem iskrena, još uvijek sam sama, na dnu, na početku".

Gledao sam je, još uvijek je lijepa ali se bore poznaju na licu, usne se nekako stanjile a oči joj postale umorne. Od onog žestokog plamena koji je podgijavao mušku strast ostao je plamičak vatre koji dogorijeva. Kako je vrijeme satralo njenu snažnu volju i želju koje je nosila u svojim očima i koje su  se osjećale u njenom glasu. 

Htjedoh joj reći: "Ali, Patricija, ti si odbila nešto najljepše što život pruža, odbila si moju ljubav jer si željela i planirala nešto drugo". U njenom sjetnom pogledu sam vidio da je znala o čemu sam razmišljao i šta sam htio reći, zato sam prećutao.
Svojom rukom sam pomilovao njenu, tek da je utješim i ohrabrim a ona me uhvatila za šaku i poljubila je. Niz njene obraze su se kotrljale suze koje nije željela skrivati. Noseći sa sobom sjećanja i nostalgiju za vremenom koje je odavno postalo prošlost, poslije večere smo se uputili svako na svoju stranu, baš kao u ono vrijeme prije dvadeset i više godina. 

Odavno sam shvatio da nostalgiju cijelog života nosimo u sebi. A neki kišni dani ili stari šlageri sa radija su tu, tek da je pokrenu i sačuvaju nas od zaborava.




Milan Santrač