Thursday, January 18, 2018

PUTOVANJE MLADOG DOKTORA




Piše Milan Santrač



PUTOVANJE MLADOG DOKTORA
Skup mojih predrasuda o Njemačkoj se može podvesti pod onu staru "njemačka medicina je najbolja na svijetu". Red, rad, disciplina, tačnost, ozbiljnost, planiranje, uređenost.
Povučen tim razmišljanjem isplanirao sam put od Fulde do Strazbura u minut. Tri presjedanja, Fulda-Frankfurt-Karlsrue-Strazbur, da bih stigao tačno na početak ljetne škole psihoterapije koju organizuje Evropska psihijatrijska asocijacija za koju sam se toliko spremao i kojoj sam se toliko radovao s obzirom na to da u Evropi bukvalno ne postoji ništa bolje na šta možete otići kako biste učili i porasli kao psihoterapeut.
Od Fulde do Frankfurta voz je šljakao perfektno, u sekund.
Mnogo ne našminkanih sređenih žena koje idu da rade, mnogo muškaraca u odijelima koji raspoloženi idu na posao, sa osjećanjem smisla i svrhe. Mnogo studenata koji hrle na univerzitet, ponosni što trenutno apgrejduju svoj softver na viši nivo i srećni što će sa tim parčetom papira poslije moći da biraju gdje će raditi, tj. kome će posvetiti svoje znanje, vrijeme i trud u zamjenu za gospodski način života. Voz stiže u minut, trčim sa sve koferom od centralne željezničke stanice u Frankfurtu do polazišta Fliksbusa, 300 metara dalje.
Razmišljam kako mora da je neko baš sa fakultetom pravio ove stanice i povezivao ih sa drugim sistemima prevoza na ovako logičan način, no to je druga i dosta mračnija priča.
Stigao sam tri minuta ranije, zauzeo busiju i posmatram putnike a onda se sa razglasa čulo saopštenje da će autobus kasniti 2,5 sata.
"Bombaš"Arapin, Afrikanac, intelektualac sa laptopom, grupa turista iz Koreje sa tabletima, Šveđanke sa osmjesima sjede na asfaltu, glasni gojazni Amerikanci sa kesama iz Meka, par fluorescentnih rejvera iz Njemačke i nekoliko srećnika iz Sirije koji su uspjeli da stignu tamo gdje su pošli i sad više ne znaju kud će sa svojom tugom. Cijelo čovečanstvo na tako malom prostoru.
Prolazi 15 minuta…30…45… autobusa i dalje nema. Radnik sa stajališta nam još jednom objašnjava da se desio karambol na auto-putu i da će autobus kasniti dva i po sata. Mislim se u sebi, jebiga, pa u Beogradu nikad ne bi toliko kasnio, ubacili bi nekako novi autobus, makar nas u tom trenutku bombardovali. Gotovo je, neću stići, neću uspjeti da presjednem na sledeći bus za Karlsrue. Zakasniću na ceremoniju otvaranja škole i predstavljanje učesnika. Plus ode 50 evra, bezveze.
Petnaest minuta kasnije na stanicu stiže autobus iz Berlina koji vozi za Štutgart. Letimično primjećujem da prolazi i kroz Karlsrue. Ushićen, stajem u red da uđem u njega, pokušavam da objasnim radniku sa stanice šta želim i da je po meni sasvim logično da zbog toga što autobus, za koji sam kupio kartu, kasni 2,5 sata imam potpuno pravo da idem bilo kojim njihovim autobusom do Karlsruea. Međutim, prema malim slovima na poleđini karte to je savršeno ok, samo što moram kupiti novu kartu od 30 eura i da se odreknem refundacije za staru.
Frustriran i nervozan, opsovah, onako sočno, po srpski. U tom trenutku otpoče čarolija. Kondukter iz autobusa, koji je stajao pored, pogleda u mene, nasmiješi se i reče:" Zemljače, odakle si ti?
" Iz Beograda".
"Baš iz Beograda"?
" Baš".
" Srbin, dakle"?
"Srbin".
" Bogami, od vas se ni u Evropi ne može pobeći."
Širok osmeh, bosanski akcenat, gorštačka visina, prijateljske oči, balkanska duša, slovenska potreba "da se snađe", da se nekako izigra sistem.
"Sačekaj, zemo samo da se pomjeri ovaj što nas kontroliše, pa ubacuj brzo kofer dolje i sjedaj tu iza mene".
Autobus polazi, kondukter, spasilac dolazi do mene, uzima mi kartu, ali je ne skenira. Smješi se, namiguje i kaže:
" Častiš kafu na pauzi, zemo".
Komentarišemo Evropsko prvenstvo u košarci, život u tuđini, situaciju u našim napaćenim zemljama, pljujemo političare i kriminalce. On odlazi dalje da radi. Ostajem sam nadahnut dobrotom.
Posmatram uređeni krajolik kroz prozor i potvrđujem u sebi odavno znane istine u koje se mogu zakleti.
Ili si čovjek ili nisi?
Ko misli da su svi Bosanci i Hrvati loši, taj je budala. Ko misli da su svi Srbi dobri i taj je budala.
Ko misli da postoji i jedna jedina pojedinačna karakteristika koja može definisati vrijednost cjelokupnog čovjeka, na primer boja kože, oblik očiju, boja kose, visina, količina novca, nivo obrazovanja, adresa prebivališta, veličina muške alatljike ili ženskih grudi, taj je budala. A posebno onaj koji misli da to može uraditi obala sa koje neko posmatra Drinu.
Ili različito predstavništvo na nebu kome se molimo za potpuno iste stvari.
Autobus staje na semaforu, posmatram vaspitanog rasnog njemačkog psa koji mirno čeka sa gazdom da pređe ulicu na zeleno i razmišljam .
Ko je više pas ovaj sa pasošem Evropske unije ili ona moja lutalica koju hranim ispred zgrade?
Ko je više životinja, mrav ili medved, svinja ili vuk, antilopa ili lav? I bi mi potpuno jasno da ni jedna životinja ne može biti više životinja od neke druge. Svaka je različita ali su sve potpuno iste, po željama, pravima i potrebama. Isto je i sa ljudima, ili si čovjek ili nisi.
Živjeli dobri ljudi !