Piše Milan Santrač
"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija
MARKANOV LOV
Između dva planinska vijenca,sa sjevero-istočne strane,Risove a sa jugo-zapadne,Mačije Grede smjestlo se i proteglo pitomo selo Risovac. Niži planinski obronci,Lužine,Palež,Marina Poljana i drugi predstavljaju vezu sela sa dubokom višestoljetnom šumom u kojoj su vrijedne ruke njegovih stanovnika zarađivale za koru hljeba. Ispresjecano sa dosta potoka sa lijevu i desnu stranu seoskog puta u čijem su se blatu za vrijeme kišnih proljetnih ili jesenjih dana zaglavljivala i prazna kola,rasute su njive i livade. Selo je veliko i lijepo,pogotovo kad livade procvjetaju i žita klasaju. Košanice i zasijane njive se naizmjenično smjenjuju sa oklincima iskrčenih šuma i šumovitim dragama u kojima su ledeni izvori. Oni se slivaju u potoke koji na više mjesta presjecaju put. Kad potoci nabujaju od kiša i otopljenih snijegova sa planinskih obronaka,voda se izlije i potopi livade uz put stvarajući jezera koja nestaju samo nekoliko dana nakon prestanka padavina. Voda se povuče,potoci se smire i nastave svoja vjekovna šaputanja i klokotanja kroz vrbake sve dok ne stignu do brane koju su sagradili Risovčani za svoje vodenice ispod čijeg je žrvnja sipalo zlatno-žuto kukuruzno ili ne,sasvim bijelo pšenično i raženo brašno. Iza ovih vodenica potoci nastavljaju lagano da teku do neke uvale u koju uviru da bi se ponovo pojavili na nekom drugom mjestu. Na sve strane rasuti su zaseoci sa kućama crvenih krovova koje su upotpunjavale idiličnu sliku ovog planinskog sela. Ništa nije narušavalo mir koji je vjekovima vladao ovim prostorima,samo su ga ispunjavala zvona stada ovaca ili goveda koja su pastiri čuvali na visokim pašnjacima ili već pokošenim livadama.
U sredini sela na prostranim imanjima čije su njive dijelili samo kameni međaši nalazi se zaseok Dragosavaca. U selu ih niko ne zove tim njihovim,pravim imenom već po nadimku za koje niko ne zna kako je nastao,svi ih zovu Breše. Iznad njihovih kuća je Salarica,posna košanica koja većim dijelom nije pripadala njima,samo njen manji dio ali su je,kao i ostali,koristili za ispašu stoke kada je sijeno sa nje već u stogovima. Potok koji je proticao ispod njihovih kuća odvajao ih je od prostrane utrine,neobičnog imena,Kalavranje. Njihove prve komšije smo bili mi,svi ostali su bili udaljeni.Naša kuća je bila mala i skromna,okrecena u bijelo sa ogradjenom avlijom a ispred nje su rasle dvije lipe koje su činile veliki hlad u kome se nismo odmarali samo mi već i putnici,namjernici koji su prolazili putem. Zastali bi,zatražili hladne vode koje je uvijek bilo u vučiji pored vrata naše kuhinje,napili se i predahnuli na klupi ispod lipa. Vodu smo,kao i Breše,donosili sa vrela Karanovac koje nije bilo daleko od naše kuće a pričalo se da je to najbolja voda u cijelom kraju i da je nekad risovački beg kad je dolazio u selo tražio,iskljucivo,da pije baš tu vodu. Kalavranja je za nas i Breše bila važna. Svakodnevno se preko nje tjerala stoka u pašu,na njoj su pasle guske i mi smo se tu igrali sa Brešinom djecom.
Malo dalje,podjednako udaljene od naše i njihovih kuća,na ivici šumovitog oklinka živio je Markan Ilić u kući sa jednim sinom a drugi je imao kuću do njih sa zajedničkom avlijom. Markanovo prezime je zamjenjeno nadimkom Kraljević,ali se ne zna zašto,što ga je odvajalo od ostalih rođaka? I druge osobine su ga činile posebnim. Markan je davno ostao bez žene i sam je o sebi vodio brigu. Imanje mu je bilo kao kod drugih ali je on živio siromašnije,vjerovatno zbog svoje sudbine. Ostao je invalid u desnu ruku koja mu je u ramenu bila pokretna ali šake povijene i ukočenih prstiju,skoro potpuno nepokretnih. Pušio je lulu,onu ravnu koju mu je neko od vještih drvodjelja napravio. Skoro da je nije vadio iz usta osim da je napuni ili prodžara kad se ona pritaji pa slabije gori. Nije mogao gristi tvrdju koru hljeba zbog zuba koji su izgledali kao stara taraba. Većina ih je bila polomljena i imali su sivo-žutu boju,valjda od dima iz lule. Rijetko se brijao i nije mario za to. Sve na njemu je bilo u glavnom staro,pocijepano ali i okrpljeno. Nosio je ono sto su mu drugi davali,od pantalona,košulje,kaputa do kape koju nikad nije skidao a i ona je bila od dugog nošenja izlizana i masna. Svoju zemlju nije obradjivao,to je bio posao za njegove sinove na koje se oslanjao ali nije od njih ništa zahtijevao. I ono što je mogao nije radio a opravdanje mu je bila bolesna ruka. Njegovo ime se uvijek uzimalo u usta kada je trebalo pokazati neku lošu krajnost ili kad nešto ne valja. Ako jelo nije dobro skuvano rekli bi:"ni Markan ga ne bi jeo",ako je neko nešto pravio a to mu nije izgledalo dobro,opet bi rekli:"kao da je to Markan radio". Sve što drugi nisu mogli,Markan je mogao: pojesti najljuću papriku,popiti najljuću kuruzovaču rakiju koja je u kazanu prigorila pa je smrdila na dim. Kad nešto nije dobro nuđeno je njemu: kakav iznošen kaput i pantalone. Ako je veliki,daj ga Markanu,ako je mali,daj ga opet njemu. Bio je pošten čovjek i često je svraćao našoj kući i kod Breša jer smo mu bili najbliži. U avliji njegove kuće koja je bila niska brvnara i pokrivena šimlom vidjelo se siromaštvo. Nije tu bilo zasađenog voća, kakvih kola sa kojima se nešto prevozilo ili poljskog alata. Osim drvljanika sve ostalo je bilo nekako prazno.
Koliko god je sve Markanovo izgledalo sirotinjski još više je kod Breša izgledalo gazdinski,pogotovo kod kuće i na imanju Mile Breše koga su svi zvali Mićanom. Između kuća su posadjeni veliki jasenovi koji su zbog svoje veličine uvijek šumili,čak i onda kada je vjetar bio tako lagan da se nije ni osjećao. U njihovim avlijama se uvijek nešto radilo. Uz ogradu su stajale prislonjene kave alatke,zaprežna kola iz kojih je tek istovareno sijeno ili žito. Mićan je prvi u cijelom kraju imao vršalicu koju je pogonio motor "Aran" a bio je toliko bučan da su ljudi koji su pored njega radili morali vikati. Buku nisu mogli nadglasati samo su njihov glasan razgovor bolje čuli prolaznici putem nego što su se sami razumjeli. Iza kuće su na podignutim postoljima bile poredane košnice pčela. Mi smo uvijek znali i bili počašćeni kada su oni vrcali med. Imao je dobru narav,nije se ljutio čak ni onda kada je za to bilo posebnog razloga. Srednjeg rasta i skoro sasvim sijede kose. U ruci je nosio štap umjesto šljake na koji se samo povremeno oslanjao. Više mu je bio sigurnost nego potreba. Često je prolazio putem za svojim govedima tjerajući ih na pašu. On je davnih godina sa rođenim bratom otišao u Ameriku i radio u rudnicima Pensilvanije. Poslije nekoliko godina se vratio sam jer mu je brat stradao u rudniku i tamo,zauvijek ostavio svoje kosti. Iz razloga koji niko nije znao,rijetko je pričao o tom vremenu. Mićan je donio svoju i bratovljevu ušteđevinu koja mu je pripala i od tih para podigao svoje imanje. Sazidao je kuću od kamena,kupio vršalicu i zametnuo mnogo krupne i sitne stoke. Imao je po dvadeset grla rogate stoke,krava,bikova i junadi a držao je i dosta ovaca i svinja. Zemlju su obradjivali njegovi sinovi i često su uzimali nadničare. Mnogo zemlje je zahtijevalo dosta ruku pa su se oni siromašniji iz sela rado odazivali na njegov poziov da rade. Kod njih se dosta radilo,dobro jelo i pilo,zašto su svi govorili da su oni dobri ljudi i domaćini. Pošteni i vrijedni, gledali su svoja imanja i nikad nisu imali,sa nekim,kakve razmirice.
Markan Kraljević je bio vrstan lovac. Kakav je bio on,takva mu je bila i puška. Stara,sa ispravnim mehanizmom za okidanje ali oni dijelovi gdje su se spajale cijevi sa kundakom su bili klimavi. Učvršćivao je on to žicom pa je kod sebe uvijek imao kliješta da izvrši popravku. Niko nije smio pucati iz njegove puške ali se on nije plašio. Dešavalo se,kako su pričali oni sa kojima je povremeno išao u lov,da mu otpadnu neki dijelovi sa puške kada iz nje opali. On bi tada sjeo sastavio dijelove,uvezao žicom pa tek onda išao da donese lovinu. Kažu da je rijetko promašivao,kao da je u svom oku na koje je najčešće škiljio,imao nišansku spravu.
Tog ljeta,kada su livade pokošene i sijeno uplastito ili doveženo i smješteno u pojate,ljudi su pašnjake po obroncima brda zamjenili tim livadama na kojaima su napasali stoku. Tako je i Mićan istjerivao svoja goveda na onu posnu košanicu,Salaricu. Čuvao je goveda nedaleko svoje kuće i bilo mu se zgodno skloniti ako udari kakav ljetni pljusak. Tako je bilo i tog dana. Poslije velike vrućine,počeše se zidati oblaci kao ogromne kule. Pogledao je na oblake više puta,obraćao paznju da ga kiša ne iznenadi. I mada je dobro poznavao vremenske ćudi ovog kraja,ponekad nije stizao da umakne pljusku ili gradu. Oblaci su postali sve tamniji,skoro crni. "Nebo se naguzilo kao šokica Kata",promrmljao je Mićan sebi u bradu, baš kako su govorili seoski bećari i ženskaroši. Katu su svi dobro poznavali. Živjela je u susjednom selu Krnjeuši. Imala je pozamašnu zadnjicu i nosila je široke suknje a bila je vesela,dobra žena i radodajka zbog čega su je,valjda,ovi često i spominjali. Dan je već bio na izmaku,sunce je zašlo iza najviseg vrha i polako je stizao mrak. Najpre je ulazio u drage i uvale a potom je obavijao i ostali prostor. Vjetar je počeo nanositi prve,krupne kapi kiše kada je Mićan potjerao goveda kući. Žurio je koliko je mogao ali je teško izmicao mraku i kiši koja je bilvala sve jača. U toj žurbi,pasući ostatke trave oko jednog velikog grma kojih je tu i tamo bilo na košanicama jer ih ljudi nisu uklanjali zbog hladovine u koju su se sklanjali kada su radili na livadama,zaostao je jedan bik. Nije ga vidio u žurbi a njemu je bila slatka trava,baš ispod tog grma i nije mario za kišu. Goveda su se sklonila u staje ali Mićan nije obratio pažnju da li su sva na broju.
U predvečerje Markan se odlučio uzeti svoju pušku i okušati lovačku sreću. Dugo se premišljao,baš zbog vremena ali je prelomio i krenuo. Neće ići daleko,odmah poviše kuća,znao je i viđao da tu ima zečeva pa možda stigne nekog uloviti prije mraka. Rijetko ko bi se,osim njega,pred takvim nevremenom uputio izaći iz kuće a o lovu ne bi ni razmišljao. Kada je prošao iznad Brešinih kuća, Mićan je već tada utjerivao stoku u staje. Nije ga vidio zbog mraka i brige o govedima. Markan se uputio u pravcu onog velikog grma,računao je da se može ispod njega skloniti ako pljusne kiša. Sada je mrak već bio obavio cijelu livadu a munje su parale nebo uz strašnu grmljavinu. Kada je bio na dvadesetak metara od grma primjetio je da se nešto mrda oko podnožja i zaključio da je to dugouhi zekan koga će uloviti i dobro se počastiti. Podigao je pušku,umirio ruku i nanišanio. Opalio je, puška je sijevnula i nešto krupno je ljuljnulo na zemlju. Svašta je Markan lovio sa ovom svojom puškom ali nikad ranije nije čuo takav zvuk kad nešto pogodi. Prišao je polako i začuđen stao. Na zemlji je ležao Mićanov bik Šaronja. U mraku nije znao šta je iza tog velikog grma. Vidio je samo njegovu njušku dok je dohvaćao travu. Zbunjen,skoro u panici pitao se,kako to da mu se dogodi,da pogodi bika i to Mićanovog? Šta će ljudi reći,u njihovu kuću je ulazio kao u svoju,poštovali su ga i pomagali kad god mu je nešto trebalo a sad im je učinio toliku štetu? Svašta mu je prolazilo kroz glavu. Znao je da štetu treba platiti ali kako,čime,pa on nije imao novca za lulu duvana a kamo li za bika? Kiša je uveliko pljuštala dok je on tako zbunjen premišljao šta da radi? Okrenuo se oko sebe i vidio da nigdje nikog u blizini nema,niko ga nije vidio a ni čuo njegov pucanj zbog silne grmljavine. Jedino što mu je palo na pamet bilo je da pobjegne sa tog mjesta i da poslije o tome ćuti. Znao je da to nije pošteno ali nije imao izbora,mora tako učiniti jer drugi način ne postoji. Ako bi oni saznali da je on to učinio,osim što bi morao platiti štetu,oni bi ga odbacili kao prijatelja a to bi mu bilo teže od svake druge kazne. Okrenuo se i otišao svojoj kući,sjeo kraj svoje zidane peći u kojoj je pucketala vatra i sušio pokislu odjeću.
Osvanuo je sunčan dan. Sve je mirisalo na pokošene livade. Sa kišom se uvijek pojačaju mirisi njiva i livada. Svaki klas žita,kukuruz,bašte,sve je pjevalo poput ptica za koje je ovo vrijeme blagostanja jer su njive pune svekolike hrane. Markan je ustao,kao i obično,veoma rano. Skoro da nije spavao,cijele noći se prevrtao po krevetu,grizla ga je savjest zbog onog što je učinio. Nije se dobro osjećao i još uvijek se pitao da li je mogao nekako drugačije postupiti ali je odgovor bio isti. Morao je pobjeći i nikom ne smije nista reći. Sačekaće još malo pa će otići da vidi šta ljudi govore,šta se dogodilo sa bikom?
Veliki poslovi i obaveze oko stoke seljake tjeraju da budu ranoranioci. Svi su u zaseoku Breša odavno na nogama. Spremaju se za poslove i istjeruju stoku na pašu. Mićan će opet na Salaricu,sada je trava još mokra od kiše i prijace njegovim govedima. Dok je stoka izlazila iz torova primijetio je da nema Šaronje, kako i ne bi kad je bio najkruniji i često prvi bio na kapiji da krene u pašu? Svi su se pitali šta je s njim,zavirivali su nazad u staje,da nije zaostao ali ga nije bilo. Kada su goveda stigla na livadu Mićan je riješio pogledati okolo ima li traga Šaronji. Kad je prolazio pored grma vidio je Šaronju kako leži i prišao. Na biku nije bilo nikakvih tragova koje je mogao vidjeti. Sitna,olovna sačma kojom ga je Markan pogodio u glavu nije se primjećivala. Tragove olova sakrivala je njegova gusta dlaka. Vratio se kući i ispričao šta je zatekao na Salarici a onda su mu se pridružili i ostali ukućani. Došle su i neke komšije. Svi su gledali ali nisu mogli zaključiti šta se biku dogodilo. Jedni su govorili da ga je napala neka stočna bolest,drugi da ga je vjerovatno ujela zmija ili je stradao od groma ali niko nije pouzdano znao istinu. U to vrijeme do njih je stigao i Markan. Malo je ćutao a onda se,kao,čudio šta se dogodilo. Svi su zaključili da je velika šteta. Toliki bik,koliko je to mesa koje će baciti? Kad god bi Markan pogledao Mićana,poželio je da mu kaže istinu ali ga je zaustavljala njegova sirotinja. Kako će mu reći kad nema čime platiti štetu? Kako nisu znali šta se dogodilo,zaključeno je da se meso ne smije jesti. Mićan je rekao da dovedu konje i da bika odvuku u šumu,tamo je postojala pećina u koju su bacali uginulu stoku?
Markanu je bilo žao tolikog mesa a znao je zašto je bik ležao na travi pa je rekao: "meso nemojte baciti,odvucite bika do moje kuće,ja ću ga jesti". Znali su ga dobro,on je i ranije jeo i pio što drugi nisu smjeli i mogli pa nisu bili iznenađeni njegovom odlukom. Govorili su mu,naročito Mićan,da to ne čini,da to nije pametno ali je on ostao pri svojoj odluci. Odvukli su bika njegovoj kući gdje je on danima,sredjivao meso. Kuvao ga u velikom loncu,pržio,pravio čorbu od njega a najveći dio je stavljao u salamuru i spremio za sušenje. Te jeseni i zime za Markana je svakodnevno bila gozba. Penjao se na tavan,dohvaćao meso i sa uzivanjem ga jeo. Tokom zime se udebljao a ljudi su opet vjerovali da Markan može što drugi ne mogu. Čak ni ovo meso mu nije zasmetalo a niko nije znao od čega je bik uginuo.
Proslo je od tog događaja dosta godina,većina ljudi ga je zaboravila ali Markan i Mićan nisu. Markan zbog svoje greške koju je učinio a Mićan zbog velike štete. U dugim zimskih noćima kada snjegovi okuju selo pa njegovi stanovnici nahrane stoku a onda sa komšijama i prijateljima sjede na prelima riješi Markan da isprica istinu o Mićanovom biku. Sjedili su razgovarali,svakakve priče pričali,smijali se i zbijali šale. Markan ispriča istinitu priču kako je od bika mislio da je zec pa ga upucao. Priča je toliko bila nevjerovatna da mu niko u nju nije povjerovao,čak ni Mićan. Shvatili su to kao Markanovu šalu kojom je te zimske noći uveseljavao preldžije.
Milan Santrač
