RAZGOVOR SA MAJKOM KOJA JE OTIŠLA U VJEČNOST

Piše Milan Santrač

RAZGOVOR SA MAJKOM KOJA JE OTIŠLA U VJEČNOST

Sanjao sam te majčice draga, često te sanjam i našu kuću, i naš zavičaj sanjam a snovi mi se miješaju sa sjećanjima , pretapaju jedno u drugo, stvarajući u meni sjetu sa kojom sve teže izlazim na kraj. Razgovaram sa tobom a ne znam da li me ti čuješ tamo gdje si sada, da li moj glas dopire do tebe? 

 
Kad je novi dan prešao preko vrhova betonskih džinova koji nadvisuju grad, u kojem živim sa svim ovim ljudima kojima imena ne znam, jutro je osvanulo tmurno i kišovito. Koliko sam otvorio oči pogled mi privuče prizor ispod trema susjedne zgrade. Šćućurene dvije male ptice stoje naslanjene jedna na drugu ispod strehe koja ih štiti od kiše i hladnog vjetra. Taj prizor me potsjeti na gnijezdo koje se nalazilo čvrsto ugrađeno iznad prozora naše kuće a evo sada, poslije toliko godina vidim da je uglavljeno i u bezgraničnu traku vremena. Često smo u tom gnijezdu posmatrali lastavicu kako hrani svoje ptiće.

 
Eto, danas se sjćam kako si ti, poput te lastavice, nas, svoju djecu čuvala u savijenom gnijezdu naše kuće. U njemu smo se osjećali sigurno i iz njega posmatrali svijet koji se prostirao pred nama, spremni da ga osvajamo. Toplinu tog  gnijezda nikad neću zaboraviti, nosiću je u sebi sve dok naše duše lete rijekom vremena bez kraja.

 
Svi smo odlazili iz tog našeg toplog doma i vraćali se u njega, ja najčešće, poslednji put preko sinjeg mora u svijet koji je velika zagonetka običnom ljudskom umu. Površno sam se pozdravio, vremena su bila takva, plamtio je rat, za složenija razmišljanja nije bilo prilike. Umjesto svojih ulica gazio sam tuđim kaldrmama. Ti si me uvijek ispraćala i dočekivala.

 
Kad god me je napuštala nada i kad sam tonuo u bez-izlaz, dolazio sam da me ohrabriš svojim osmjehom, da me kao lahor, nježno pomiluješ po kosi kao nekad, kad sam bio dječak, da mi kažeš: " Sine moj, ne plaši se, sve će biti dobro". I ne znam zašto, svaki put je, nekako, sve izlazilo na dobro?

 
Sada, tamo nije više kao nekad, ni ti nisi više tamo, rat je donio mnogo zla, došli su ljudi napojeni mržnjom, kidisali su i uništili sve. Nema više naše kuće, toplog doma, nema ni one trešnje koju si svojom rukom zasadila a ja je u pjesmu, posvećenu tebi, udjenuo da bih je sačuvao od zaborava. Ostala je pustoš i praznina, jad, čemer i tuga na sve strane. Fabrike su utihnule, sa proplanaka su nestala bijela stada ovaca  i zanosni  zvuci svirale  pastira. Opustiše sela, njive neorane, livade nekošene, zaustaviše se vodenice potočare, sa njihovog kamena nas više ne doziva vesela igra čeketala, drumovi pusti, na njima se može sresti samo neki putnik koji se nije više mogao odupirati nostalgiji pa dođe da vidi rodni kraj. I ja ga obilazim kad stignem.

 
Ali ostala je naša planina, naša čaršija, okolna sela pusta ali ipak sela i po neke kuće razbacana pod oklinke i gajeve. Ne znam, ni meni nije jasno zašto, i poslije toliko godina provedenih u svijetu punom raskoši, osjećam da pripadam tu, da pripadam svome zavičaju. Draže su mi naše grmečke studeni koje sve okivaju ledom nego njihovi topli i okićeni saloni. Nisu me uspjeli kupiti svojim ponudama, ovakav inadžija se ne kupuje ili je to zato što u sebi nosim sjećanja na tebe i neke neostvarene snove koji u prkos neostvarenju izmame , makar , sjetni osmjeh na licu. Neostvareni snovi i sjećanja na stara dobra vremena vječno traju i kao dijamanti svjetlucaju u sumornim, mračnim tunelima životnog lavirinta. Oni me pokreću, daju energiju, izmamljuju nade da tmurne kolotečine života pretvaram u svjetle trenutke radosti. Moja sjećanja žive u meni, još osjećam miris tvojih, tek isprženih, uštipaka i bijele kafe koja me je svakog jutra čekala na stolu i tvojih uvelih i umornih ruku na mojoj kosi. I sve dok u meni živi to sjećanje i ova ljubav prema tebi, a  znam i osjećam da će to trajati vječno, postojaćeš i ti kao i naše selo i naš zavičaj.

VJEČITA DILEMA I RASPRAVA Da li je pravilno da se kaže i piše „srPski“ ili „srBski“?

Piše Milan Santrač

          VJEČITA  DILEMA  I RASPRAVA

Da li je pravilno da se kaže i piše „srPski“ ili „srBski“?

Sve češće se u štampi, kao i u raznoj literaturi, srećemo sa izrazima“srBski”, a da rijetko ko pokuša da objasni tu pojavu. Na ovom mjestu ćemo pažnju posvetiti upravo ovom pitanju, a za primjer ćemo uzeti gore pominjane riječi: srBski.

Kada čitalac naiđe na pridjev “srpski” napisan u obliku “srbski” prvo što mu padne na pamet je da se radi o greški autora koji nije najbolje upoznat sa pravilom jednačenja suglasnika po zvučnosti, koje nalaže da u ovom slučaju B prelazi u P.

Pa se često čuje i primjedba: “Ovaj nije čuo za Vuka Karadžića”.

No, da li je zaista tako?

Oblik “srbski” koriste uglavnom oni koji su vrlo dobro upoznati sa ovim pravilom, te namjerno skreću pažnju na njega.
Mnogi se iznenade kada čuju da je i sam Vuk Stefanović Karadžić koristio oblik sa slovom B.

Naime, ne samo što je prvi riječnik štampan kao “srBski” nego i sam Vuk o ovom pitanju korespondira sa Vladikom Lukijanom Mušickim, kada mu u svom pismu navodi: “u Rječniku će srbskom biti opisani gotovo svi običaji srbski”.

Na ovaj dio Mušicki odgovara u svom sledećem pismu Karadžiću riječima: “srbski, Srbkinja mora ostati… i Nijemci kažu Habsburg, i mi ljubko a ne ljupko…

Da znam da ćete pečatiti Srpski, a ne Srbski, raspisivao bih na sve strane i vikao iz petnih žila da vam ne daju ni krajcare”.

Sa ovakvim stavom, vjerujem, složio bi se i naš poznati pjesnik Pavle Popović Šabčanin, a naročito Milica Stojadinović Srbkinja.

U to vrijeme je naša najveća pjesnikinja bila na vrhuncu evropske slave, a svom je imenu sama dodala nastavak “Srbkinja”.

Vuk je s njom bio u vrlo dobrim odnosima i nije zabilježeno da je on, ili bilo ko drugi, prigovarao kako jedna od najpoznatijih poeta u ondašnjoj Evropi ne zna da se potpiše.

Na kraju krajeva, tu su i ondašnje “Novine Srbske” da paze na jezik.

Dakle, oblik “srbski” je dominirao u drugoj polovini XIX vijeka, jednako kao što je u prvoj dominirao oblik “serbski”, koji se izgovarao kao “sjerbski”.

Standardizacijom jezika “Matica Srpska” usvojila je oblik “srpski”, što nikako nije sporno.

Međutim, neki naši današnji lingvisti navode vrlo razumljive argumente u odbarnu oblika “srbski”.
Pa tako prof. Dr. Ljubomir T. Grujić kaže: “Pogledajmo primjer sa izvedenicama od riječi GRB. Pridjev od njega je grBski, a ne grPski. Zašto tu nije primenjeno pravilo o jednačenju po zvučnosti, pogotovo što je GRB vlastita imenica? Drugo pravilo kaže da kada je vlastita imenica korijen izvedene riječi, onda se ona zadržava u originalnom obliku, tj. ne mijenja se, u izvedenoj riječi, kao što su Srbkinja, Srbstvo, srbski izvedene riječi od imena (vlastite imenice) SRB”.

Dakle, kako i zašto smo mi Srbi promijenili ime sopstvenom jeziku?

Opet se vraćamo na Vuka Stefanovića Karadžića i njegovu reformu.

Opšte je poznato da je Vuk živio i radio u Beču. U to vrijeme je Turska imperija bila već u stanju raspadanja (nekoliko decenija kasnije se konačno i raspala) a za prevlast na Balkanu borila su se dva carstva, Austrougarska i Rusija.

Balkan je tada bio u geopolitičkom pogledu najbitnija tačka u svijetu, jer bi ona sila koja kontroliše Balkan, kontrolisala i koridor Istok – Zapad. To rivalstvo Rusije i Austrougarske, oko kontrole Balkana, dovelo je i do Prvog svjetskog rata, u kome su nestala oba carstva.

Srbi su tada bili najbrojniji i najsnažniji narod na Balkanu, a kao Sloveni, i to Pravoslavni Sloveni, bili su vrlo bliski Rusima. Beč je tu vezu pokušavao da ublaži što je moguće više, pa je iz tog razloga finansirao i Vukovu reformu, koja je u tadašnjoj Srbiji, Crnoj Gori dočekana “na nož”.

Između ostalog došlo je i do inicijative da se “srBski” mijenja u “srPski”, jer Nijemci nisu mogli drukčije da izgovore. O svemu ovome mnogo detaljnije piše Miloslav Samardžić u svojoj knjizi “Tajne Vukove Reforme”, koju preporučujem onima koji žele podrobnije da se informišu. Ovi primjeri govore o stranom uticaju i svodi se na “odrođavanje” Srba od Pravoslavnih slovenskih naroda.

Možda je najočigledniji dokaz za ovakvu tvrdnju ofanziva na ćirilicu, koja se nemilosrdno progoni iz Srbije. Nije strašno što Srbi pišu srpskim jezikom, a ne srbskim, ako znaju šta pišu tim jezikom i kakve i čije simbole (i u kakve svrhe) koriste. Ali strašno je ako toga nisu svjesni, pa im se sutra desi da se ćirilica potpuno ukine, a veze sa našim korjenima potpuno zatru.

U tom slučaju neće biti iznenađenje da za pola vijeka na Balkanu živi malo pleme Srpa, unijata, koji pišu Gajevom latinicom i svoje korijene traže u  Beču i Vatikanu.