Wednesday, November 20, 2013

SUSRET SA STARIM DRUGOM




"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija










 Piše Milan Santrač



               SUSRET   SA   STARIM   DRUGOM


"Čovječe,znaš li ti koliko ja volim našu zemlju? 

Valjda je volite i vi koji ste ostali tu,koji niste nikud otišli? Znam da vas ima koji govorite kako nemamo pravo ovako pričati, zato što smo otišli. Vi mislite da smo je izdali i time izgubili pravo da je volimo. E, vidiš niste u pravu. Otišli smo jer smo morali, bio je rat, nije se imalo od čega živjeti,kuće su nam spaljene i razrušene. Zato smo otišli ali nismo prestali voljeti svoju zemlju i nismo prestali misliti na nju i sve vas koji ste ovdje".

 


Ovako je počeo razgovor mene i mog starog druga koga nisam vidio četvrt vijeka. Ljetos sam bio tamo, u našoj čaršiji, na Grmeču čije se ime treba pisati sa svim velikim slovima i ostao kratko, samo par dana. Jebi ga, nisam  mogao ostati duže a tako sam želio. Obaveze, posao, mora se raditi jer ako staneš, na zapadu istog časa propadaš. Nema milosti, nema razumjevanja, nema izgovora.


 

Sjedili smo i razgovarali do kasno u noć. 


Ne, druže, ništa ja tebi ne zamjeram, ni ostalim koji su otišli. I ja sam trebao učiniti isto, ostao sam ovdje ali sada ne bih napravio takvu grešku.


Pričao mi je o svemu, o kriminalu, jeftinoj i falsifikovanoj robi, o nesigurnosti, o korupciji. 


"Znam, govorio sam mu, tek što sam stigao a ti mi pričaš sve te ružne stvari. Želim i ja tebi reći jednu važnu stvar, ja sam biljka koja se nije primila tamo na toj tuđoj zemlji. Korjeni su mi duboko ovdje u ovoj propaloj zemlji. I ako živim tamo ja pripadam ovdje. 

Kako to da tu pripadam? 

Ne znam, ni meni nije jasno da poslije četvrt vijeka provedenog po raznim četvrtima velikoga grade, te prebogate i velike zemlje, koja je, neću da griješim dušu, bacila i meni neki kolačić. Što jest, jest, malo da bi me usrećila ali i da bi me kupila. 

A da li se ovakav inadžija i ugursuz kakav sam ja, može kupiti? 

Možda bi to i moglo ljubavlju, podlošću ili nekim lukavstvom ali nikako za lovu, nisam ja taj tip".




 
"Idi, bježi odavde, kaže mi on, ovdje nema ničeg više, nismo više ono što smo nekad bili. Sve je propalo, rasprodano pa uništeno. Nije ovo ona čaršija u kojoj smo rasli i u kojoj su rasla naša djeca. Koji klinac još ti tražiš ovdje kad si već davno otišao? 

Ej, šta bih ja dao da sam u tom tvom velikom gradu, gdje su sve te zgradurine, aerodromi, razni poslovi, pozorišta, lova? Kako bih volio biti tamo gdje su imena ulica drugačija od ovih naših, balkanskih? 
Kako su im imena zvučna, Linkoln, Šaridan, Redvud drajv pa 114. ulica. Raskoš, svjetla i mirisne drangulije o kojima sam cijelog života sanjao, sve je tamo kod vas".


 
Gledam svog starog druga i žao mi ga je. Ne zna on šta znači živjeti negdje a ne pripadati tom dijelu svijeta, tom gradu, zemlji, ljudima? 

"Kažeš, sve je propalo, pitam ja?

 A znaš li kako je tamo sve propalo, sve se šljašti a opet ne vidiš ljepotu"? 


"To je, bolan, bogatstvo, ponavljao je on kao papagaj, pričali su mu neki naši ljudi koji su tamo. Razne mogućnosti imaš tamo, oportuniti, kako bi vi rekli. To je važno, taj oportuniti. 

Jebeš ti ovu našu čaršiju i Bihać i Banja Luku i Beograd i cijeli Balkan kad nemaš prebijenu paru u džepu a kriminalci i neki jebeni biznismeni iz bijelog svijeta ti kroje kapu. E, moj druže, šta bih ja dao da sam tamo u tom tvom Čikagu"?


 
Ponekad me nečije priče, jadikovke, kao ova mog starog druga, satjeraju u ćošak pa mi nema druge nego da posegnem za čašom. 

Napili smo se, gadno, te noći a onda izašli u centar čaršije gdje je on počeo glasno vikati:

"Bježi, druže, bježi odavde, vidiš li svu ovu žabokrečinu i krokodile koji nikad ne spavaju već uvijek čekaju da sve oko sebe progutaju". 


Policajac koji se odnekud tu stvorio je gledao u njega a meni se obratio: 

"Ovoga poznajem, on je budala i uvijek se ovako ponaša kada se napije, a ko si ti"? 


"I ja sam, isto budala",odgovorio sam". 

"Dobro",reče policajac i produži svojim putem sliježući ramenima. 


Poslije sam dugo razmišljao o svemu i trudio se da mom drugu ne vjerujem sve, možda je pretjerao jer ja sam biljka koja može da raste samo na tom Balkanu.


           Milan Santrač  




Sunday, November 17, 2013

BADNJE VEČE















Piše Milan Santrač


"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija

BADNJE   VEČE




Snijeg je padao tog davnog Božića hiljadu devetsto šezdeset i neke a vjetar je duvao tako silno i ljuto kao da je branio pahuljama da slete na tlo i odmore se od dugog puta. Majka se probijala naprijed a ja sam išao za njom. Polako smo se približavali kućici na kraju varoši gdje je živjela moja tetka. Teča je bio službenik na željeznici i već je dugo vremena na terenu a tetka je zajedno sa ćerkom i dvije mačke živjela u toj kućici, daleko od centra varoši. Par puta sam se saplitao o ogromne smetove i gurnut snažnim vjetrom zario nos u snijeg. Majka bi se tada vraćala, podizala me a zatim bismo, kad skupimo snagu, ponovo nastavljali prema tetkonoj kući.





Tetka je sama provodila Badnje veče. Njena ćerka je zaspala a dvije mačke su se skupile ispod šporeta,grijale se i zadovoljno prele. Imala je ona i psa,nekog Žuću koji se svakom radovao i zalajao bi jedino od sreće ili da najavi goste. Tetka nam se obradovala, posula je kuću slamom i orasima a kandilo je gorilo ispred ikone Svetog Jovana. 


"Kako si sestro, sretno Badnje veče",reče moja majka? 

"Sretno i vama, hvala što ste došli"

reče tetka i pomilova me po glavi. Ona bi se uvijek zaplakala kada bi me vidjela, kad smo dolazili kod nje. 


"I ako si još mali", govorila mi je,"pljunuti si tvoj otac, koji je tako mlad otišao". 


Moja majka je bila sama, radila je neki prost posao u fabrici i jedva smo preživljavali sa njenom platom, a tetka je samovala u kućici pokrivenoj debelim slojem snijega na periferiji varoši. 


"Hajde, uđite, uđite, danas je vrlo hladno a ja sam dobro zagrijala kuću, govorila je moja tetka dok smo se mi čistili od snijega. 

Pas, Žućo je iskoristio priliku da se i on uvuče u kuću i, na moje veliko čuđenje, zavukao se ispod šporeta gdje su mačke zadovoljno prele. Ja sjedoh na stolicu za koju je moja tetka uvijek govorila da je na njoj sjedio moj otac kad bi došao iz vojske gdje je služio u aetiljeriji. 


"Evo uzmi slike i gledaj a ja ću nešto pripremiti za jelo", reče tetka i pruži mi veliki  album, pun starih, požutjelih slika. Poslije jela, možeš izaći napolje i napraviti Snješka Bjelića". 


Dok su njih dvije pričale i pripremale jelo ja sam listao slike i s vremena na vrijeme pogledao ispod šporeta gdje je Žućo spavao sa dvije mačke. Kandilo je gorjelo a na solu je, pored ostalih đakonija, bila i torta, moja omiljena poslastica.




Vratih se albumu. Visok, u uniformi sa epoletama, paradno obučen, stajao je moj otac. Snažan i jak, širokih ramena i pogleda zaštitnički blagog. Smješio se sa jedne požutjele slike i kao da mi je govorio:

"Ništa ti ne brini, ja sam uvijek pored tebe, pa evo i sada. Pruži mi ruku, slobodno, nemoj da se plašiš, ja sam tvoj otac". 

Ja mu zaista pružih promrzle prste i osjetih kako me on uhvati svojom velikom, snažnom rukom. 

"Eto, hajde sad malo da šetamo", reče mi on,"hajdemo napolje, snijeg je prestao padati a i vjetar je utihnuo. Hajde da se grudvamo". 


Ne znam šta su tada radile majka i tetka ali ja izađoh sa ocem na ulicu, gdje smo pravili velike grudve i smijali se a onda ih bacali jedan na drugog. On je uvijek, namjerno promašivao a ja ga pogađao u grudi, dok se on presrećan smijao. Onda smo pravili Snješka, velikog sa crvenim nosem od mrkve, metlom u ruci i šeširom na glavi. Čak je i Žućo bio sretan i trčao je okolo lajući i mašući repom kao peruškom za prašinu. Onda bi me otac podigao, stavio na ramena i tako trčao dugom ulicom punom snijega i pahulja. Crvenih obraza i umoran od trčanja, jedva sam čekao da se uvučem u toplu kuću, sjednem na stolicu i uzmem jedan od onih divnih kolača , sa roze filom od šećera. Osjetih kako me otac poljubi u obraz i pomilova me po glavi, a na licu mu ponovo vidjeh onaj isti lijepi osmjeh koji je govorio:

"ne brini, moj sine, ne boj se ničega, ja sam uvijek tu kraj tebe".



"Zadrijemao si", nježno me budila tetka,"hajde uzmi svoju omiljenu tortu, samo za tebe sam je pravila". 



Jeo sam poslasticu, gledao požutjelu sliku svoga oca u albumu a Žućo je mahao repom nadajući se parčetu. Kroz prozor se smješio Snješko Bjelić sa crvenim nosem, metlom i šeširom. 

Čuda se dešavaju samo onima koji vjeruju u čuda, bila je omiljena izreka moje majke, koje sam se tada sjetio, dok sam jeo tortu i kroz prozor gledao u Snješka Bjelića.






ZAŠTO OBILJEŽAVAMO NOVOUSTANOVLJENI DRŽAVNI PRAZNIK 11.NOVEMBAR


Piše Milan Santrač



ZAŠTO   OBILJEŽAVAMO NOVOUSTANOVLJENI   DRŽAVNI   PRAZNIK  11.NOVEMBAR

Prođete li kroz zemlju Srbiju i upitate njene građane,zašto obilježavamo novoustanovljeni praznik 11.novembar,niko vam neće znati odgovoriti?  Na to pitanje, ovim tekstom,pokušavam dati odgovor mojim sunarodnicima jer zaslužuju znati istinu. Novoustanovljeni državni praznik nazvan „Dan pomirenja“  koji počinje da se obilježava od 11. novembra 2012. u Srbiji je mnoge iznenadio, posebno zato što se ne zna ni ko ga je predložio, ni zašto je taj dan značajan za Srbiju?  Do juče ga nije bilo i onda je,najedanput postao važan. Srpski vlastodršci,kao vjerne sluge zapada su ga u ime svih nas,gotovo tajno, usvojili. Narod suočen sa mnogobrojnim životnim problemima nije imao vremena da pita kakav je to praznik? U stvari,do sada je bio značajan za Veliku Britaniju i slavi se u svim zemljma Britanskog Komnovelta a od prošle godine i u Srbiji i ako ona formalno ne pripada komonveltu. To su države koje su sa svojim običnim gradjanima  (možete čitati i robovima) pripojene Britanskoj Imperiji i njima se administrativno upravlja iz Londona.  Ne Londona običnih građana, već iz starog jezgra Londona u kome je već vjekovima finansijsko i političko sjedište trgovačkog kartela danas najmoćnije vlastele na svijetu. Gradonačelnik (Lord Mayor) ovog jezgra Londona (City of London)  je trenutno Dejvid Vuton, o kome običan narod veoma malo zna i koji se imenuje od nepoznatih ljudi na takozvanoj "nijemoj ceremoniji".  To znači da nema prigovora na njegovo imenovanje.  Postoji i onaj drugi, običani gradonačelnik Londona za obične gradjane,to  je trenutno Boris Džonson.



Pomenuti praznik naziva se još u Komonveltu i Dan sjećanja i on je označio kraj Prvog svjetskog rata 1918. u kome je Velika Britanija ostvarila fantastičnu dobit i praktično pokorila sve svoje dotadašnje najveće rivale, takozvane velike sile: Njemačku, Austrougarsku, Rusiju i Tursku. Njemačku će dodatno dokosuriti u Drugom svjetskom ratu, kao i Rusiju.Svoju moć Velika Britanija kontroliše kroz povezani bankarski sistem.Samo jedna banka je nezavisna od njih, a to je Evropska banka za međunarodna poravnjanja u Bazelu.

Danas je Velika Britanija neprikosnovena politička,  finansijska i vojna imperija. Ovaj praznik koji je „demokratskoj“ Srbiji, očigledno, nametnut kao državni praznik upravo iz Londona, koji punih 100 godina direktno kontroliše sve finansijske tokove i dešavanja u Srbiji , veoma eksplicitno pokazuje da je i Srbija  kolonija  Britanske imperije. To je simbolično pokazano i na srpskoj zastavi na kojoj stoji kruna i ako Srbija formalno nije kraljevina.  Srbija je jedina zemlja na svijetu koja je republika a na zastavi i grbu ima kraljevsku krunu.  Narodu su podvalili rog za svijeću i prodali mu priču kako je kruna tu zbog srpske tradicije i starih kraljevina iz ranijih vremena.  Sve to je,naravno,prevara o kojoj obični narod u Srbiji ne razmišlja. Onima koji znaju istinu je onemogućeno  da tu istinu prenesu širim masama građana što vladarima iz Londona i njihovim vazalima koje su postavili da vladaju Srbijom olakšava posao.

Ali, ovo se u školama još ne uči. Naprotiv, i Prvi i Drugi svjetski rat kao i Balkanski ratovi i ustanci protiv Turaka se prikazuju kao srpski oslobodilački ratovi protiv Turske, Austrougarske i  Njemačke.  Istina je da je Srbija vodila oslobodilačke ratove ali su interesi bili tuđi.  Ozbiljni istoričari vrlo dobro znaju da je Srbija u svim ovim ratovima samo upotrebljena zarad Britanskih i Francuskih interesa.  Još gore , nad Srbima je izvršen u više navrata perfidan i prikriveni genocid.

Tako današnja "demokratska" Srbija 11. novembra 2012. počinje da praznuje što joj je 1918. ekonomski najvrijedniji dio stanovništva smanjen za 1, 2 miliona i što joj je pričinjena materijalna šteta od preko milijardu ondašnjih švajcarskih franaka u zlatu.
Naravno ovakvu prevaru mogu da smisle samo jezuitski mozgovi koji sjede u Londonu i upravljaju svijetom.

Stvarnu dobit od Prvog svjetskog rata imala je samo britanska vlastela.  Nju i danas sačinjavaju potomci bogatih venecijanskih trgovačkih porodica koje su 300 godina prikriveno, sa svojim ogromnim bogatstvom i biznisom, iz Venecije migrirale u Holandiju, Njemačku, Englesku i SAD.
Englesku su praktično svojim investicijama u zlatu prvu pokorili i umjesto Venecije novo političko sjedište ove trgovačke vlastele je postao London City . Glavna poluga njihove moći je ogromna količina zlata kojom raspolažu, kontrola moneterne politike,  finansiranje država i korišćenje državnih vojski zarad zaštite sopstvenih trgovačkih monopola.  Popularno se danas nazivaju međunaodnim bankarima ili Iluminatima. Poznato je i da je u ovom venecijanskom kartelu došlo do velike podjele u 17. vijeku te da su se interesi porodica još tada teško sukobili.  To je, za posledicu, imalo i sukobe u njihovim masonskim ložama koje su pretrpile veliku reorganizaciju.

Podsticanjem ratova širom svijeta ovi moćninici su sebi uvijek obezbeđivali odličnu zaradu.  Nema bolje investicije od investicije u rat, čiji je ishod unaprijed poznat.  Uvijek finansiraju  obje zaraćene strane, a pobjednik odnosi sve.  I sve se opet vrati u njihovu lihvarsku kasu. Svima koji pročitaju ovaj tekst postaće jasno zašto se u Srbiji praznuje 11.novembar.


                 



        

Saturday, November 16, 2013

DRŽAVNI VRH SRBIJE NIJE PIZDIN DIM





 









Piše Milan Santrač



DRŽAVNI   VRH    SRBIJE   NIJE   PIZDIN   DIM

Deviza, hljeba i igara (panem circences) kojom je Neron vladao pa i mnogi carevi i kraljevi poslije njega mogla bi u zemlji Srbiji biti uskoro zamijenjena sa novom, igre bez hljeba(circences sinae panem).  Vlast je pronašla način i narodu svakodnevno nudi igre u rijaliti emisijama televizija sa nacionalnom frekvencijom a koliko će još imati hljeba, niko ne zna?  Poznat po svojoj strahovladi, Neron je ponekad činio i nešto dobro za svoje građane. Kada su njegovi poreski izvršitelji prekoračivali ovlaštenja on ih je dovodio u arenu gdje bi na njih pustio gladne lavove. Postoji li neko u državi Srbiji ko želi, hoće i može da zaustavi privatne sudske izvršitelje koji su krenuli da sirotinji ogule kožu sa leđa?  Svima je jasno da nema jer oni koji bi trebali kontrolisati njihovu alavost su ih stvorili i kao bijesne pse pustili na narod.

Sudski izvršitelji i državni vrh svojim ponašanjem pokazuju da nisu pizdin dim već da su ozbiljni u namjeri da narodu otmu i zaplijene stvari iz domova koristeći pendrek metode. Poslije njihove naplate dugova mnogi će biti prisiljeni živjeti u karton naseljima a redovi za preturanje kontejnera će postati znatno duži.


Prethodna i sadašnja vlast su iste u odluci da izdaju Kosovo i Metohiju i da iz naroda iscijede poslednju crkavicu, ostavljajući veliku masu naroda, bukvalno, bez hljeba. Ali, ko jebe narod?  Važno je da su oni napunili vlastite džepove, da otvaraju sopstvene kompanije i da se dopadaju Briselu i Vašingtonu. Trebam li potsjećati na činjenicu kako na političke pozicije dolaze gologuzi sa imovinom koju nose u najlon kesi a da za kratko vrijeme postaju vlasnici po nekoliko kompanija? Prije slanja sudskih izvršitelja, državnih reketaša, Vučić, Nikolić i svi njihovi ministri, sekretari, podsekretai, direktori, članovi upravnih odbora u javnim preduzećima sistematski pljačkaju narod. Novac stavljaju na svoje lične račune ili račune kompanija koje su u njihovom vlasništvu. Potvrde ovakvog ponašanja su opljačkane i iz zemlje iznešene više od 50 milijardi dolara u vremenu od kako imamo "demokratsku" vlast, što su objavili i strani mediji. Možete li zamisliti kako bi se u Srbiji živjelo da je taj novac moguće vratiti?


I dok vlastodršci sve pokradoše i iznesoše iz zemlje novac čija bi svota, da je od njih pokradena, uzdrmala najveće i najbogatije zemlje oni na sirotinju šalju privatne sudske izvršitelje da plijene ljudima namještaj iz kuća za neplaćene račune struje, vode ili smeća. Zaklinjali su se Vučić i Nikolić da će srediti Kosovo i "sredili" su ga. Rekli su da će svi morati, ali ne i oni, stezati kaiševe i sad to primjenjuju. Nevjerovatno je kako uvijek pronalaze nove načine da pljačkaju. Rade to i preko sudskih izvršitelja. Donijeli su odluku da na naloge za prinudnu naplatu duga komunalnih usluga svoj faksimil stavlja i advokat, njihov čovjek, i da to od dužnika naplate dodatnih 6000 dinara. Kako su izdali 100 hiljada zahtjeva lako je izračunati da će na takav način od građana ukrasti oko pet miliona eura, samo što ne znamo kako će ih podijeliti između sebe? 


Drugo i važno pitanje je kako ti sudski izvršitelji vrše prinudnu naplatu? Kako su to radile dahije u vrijeme otomanskog carstva je mačiji kašalj za mjere koje oni primjenjuju? Podršku na terenu im pruža policija na način da građane najčešće vežu i drže ispred stana ili kuće, da ih komšije posmatraju, dok im iznose stvari. Niko ih ne pita da li su im, po ugovoru, pružene usluge, da li su imali grijanje, vodu, struju, da li im je smeće na vrijeme odvoženo? U Srbiji ne postoji zakon koji propisuje koje su osnovne, elementarne stvari potrebne za život i koje se ni u jednom slučaju ne smiju zaplenjivati. Ne postoji ni institut ličnog bankrota koji postoji u svim zapadnim zemljama pa kad čovjek ne može otplaćivati dugove u kratkom sudskom postupku provede proces bankrota i svi dugovi se otpišu. Privatni sudski izvršitelji su razvili vlastiti biznis oko prodaje zaplijenjene imovine građana kao i sa ucjenjivačima koji sa starijim ljudima, pod raznim prijetnjama, potpisuju ugovore o "doživotnom izdržavanju" i stanove predaju izvršiteljskoj mafiji.


"Usrećitelji" srpskog naroda, Vučić i njegovi ministri su na ovaj način samo u Beogradu "usrećili" više od 70 hiljada domaćinstava a koliko ih je u cijeloj Srbiji, sami Bog zna? Kakve mjere planiraju poduzeti vidjeće se u narednom periodu a do sada su svima pokazali da oni, to jest, državni vrh Srbije nisu pizdin dim već ozbilni vladari.


       




        



Thursday, November 14, 2013

ZALJUBLJENI PAVLE STRELJNIKOV




"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija
 







Piše Milan Santrač



ZALJUBLJENI   PAVLE   STRELJNIKOV


Skoro sam gledao neki ljubavni film. Glavni lik me potsjetio na jednog mog druga iz mladosti,na Pavla,kojeg sam ja zvao Streljnikov. Kad je Dejvid Lin snimo film "Doktor Živago" svi smo ga gledali po nekoliko puta. Od svih likova na njega je najveći utisak ostavio Streljnikov. Oduševljavao se njegovom odlučnosću,snagom pa i surovošću. Često je pričao o njemu,opisivao ga onima koji nisu gledali film i ja sam ga zbog toga prozvao Streljnikov. Nije se ljutio zbog tog nadimka, šta više, volio je da ga tako zovem. Kupio je kapu kavu je imao Streljnikov i uporno je nosio i ako to nije bilo u modi.


Sjetio sam se kako je Pavle bio zaljubljen u Ljilju,djevojku koju smo obojica poznavali od vajkada. Toliko je u nju bio zaljubljen da je više puta prijetio kako će skočiti pod voz zbog neuzvraćene ljubavi. Njegove prijetnje sam držao neozbiljnim jer sam računao da bi se predomislio dok bi stigao do voza koji je bio udaljen od naše čaršije trideset i više kilometara u Krupi ili Bihaću. Svašta je radio kako bi privukao njenu pažnju. Jednom je, kasno noću, polupijan otišao ispred njene kuće i vikao na sav glas tako da je probudio cijelu ulicu:

"Volim te, Ljiljo, ubiću te, majke mi, ako samo pokušaš otići u Njemačku sa onim kockarom Hercom"! 

Herc je povremeno svraćao u čaršiju a bio je, valjda, iz Drvara ili ko zna odakle? Za tog Herca se govorilo da nije majstor samo za karte već i za žene. Mogao je da smota svaku koju poželi a Ljilji se dopadao i kažu da su ih negdje vidjeli zajedno. Možda je to bila laž, čaršijanci često dodaju pričama pa je teško znati šta je istina, da li se nešto zaista dogodilo ili nije? Ljilja nije zarezivala  Pavla a on svoju ljubav prema njoj nije skrivao.


Koliko puta mi se žalio, plakao kao gladna godina. Uvijek mi se žalio poslije, ko zna koliko, popijenih časa vinjaka? Tješio sam ga kako sam znao i umio:

"Ti si Pavle bolji od nje, ako ona ne gleda u tebe nemoj ni ti u nju. Gdje ti je ponos, čovječe, nemoj da se ponižavaš pred njom. Ljudi ti se potsmijavaju kad te čuju kako cviliš. Zar misliš da bi se pravi Streljnikov tako ponašao, kao kukavica"?

Kako je on sve više očajavao ja sam bio prinuđen da ga žešće prekorim:

 "Pavle, pizdo jedna, kako to cmizdriš kao poslednji bilmez, ti si čovječe otrov za žene, koliko si ih samo smotao a sad plačeš zbog neke Ljilje. Nije ona neka riba, znam je sto godina, ima krive noge i male sise, eeejj, jebo te Bog, osvjesti se. Nije bila ni neki đak, ponavljala je dva razreda".


Ljilja je zaista bila prosječna djevojka ali njemu je bila posebna. Šta je on vidio na njoj nikad nisam mogao da shvatim i šta ga je toliko privlačilo pa je ludovao za njom? 

"Kako možeš da je voliš, sjećas se kakva je bila kad smo išli u školu, imala je punu kosu ušiju i smrdila je na petrolej kojim joj je majka mazala glavu kako bi ih istrijebila? Zar si zaboravio kako smo planirali osvajati ženske širom Evrope"? 


On je i dalje plakao a suze su tekle kao da mu je neko u dupe uključio crijevo za polijevanje bašte. 

"Druže moj, volim je i crkavam za njom, govorio je, hajde samnom, idem da crknem pred njenim vratima, na onom njenom brisaču za cipele". 

"Ne može, druže, znaš da tamo, pred vratima uvijek leži njeno kuče a i opasno je. Onomad je ugrizlo pijanog Vasu. Što ne nađeš neku drugu, ima ih toliko, pusti nju, jednom ćeš vidjeti da ona nije neka riba"?

 "Ja hoću samo nju, meni je najbolja, samo mi nije jasno zašto ona mene neće?"


Vrijeme je prolazilo, Pavle Streljnikov je završio u zatvoru. Potukao se sa nekim tipom, slaninarom, koji ništa nije radio osim što se vukao po kafanama i često tražio sa kime bi se obračunavao, najčesće bez razloga. Ljudi su ga se klonili a on se hvalio kako je negdje trenirao boks, što niko nije mogao provjriti pa je i to bio razlog što su ga svi zaobilazili. Nije mu pomoglo njegovo treniranje boksa. Pavle je opravdao svoj nadimak, Streljnikov, i pokazao da može biti veoma surov. Tako ga je pretukao i unakazio da je dobio godinu dana zatvora. Ljudima je bilo drago što je budalu svima skinuo sa kičme. 


Dok je on bio u zatvoru, Ljilja se udala za nekog konobara koji je tukao i na sve načine maltretirao. Nije dugo vremena ostala s njim, napustila ga je i otišla u Njemačku da radi, imala je tamo neke rođake koji su joj pomogli da se snađe. Pavle je izašao iz zatvora i ubrzo poslije toga je i on otišao u Njemačku. Proveo je tamo nekoliko godina i svi su pričali da se dobro snašao. Čime se bavio, nikom nije govorio?


Jednog dana je u Frankfurtu ušao u gradski autobus i susreo Ljilju. Ona se vraćala sa posla iz fabrike a on je išao do nekog hotela, trebao se naći sa nekim ljudima u vezi posla. Vidjevši čovjeka koji je ludo volio, obradovala se i skočila mu u zagrljaj.


"Pavle, kako si Pavle" uzviknula je?

 "Dobro sam, odgovorio je hladno, imam sastanak u hotelu pa sam pošao tamo".

 "Ja se vraćam sa posla, živim sama, patim se, nemam nikoga, mogao bi svratiti do mene". 

"Žao mi je Ljiljo, nemam vremena, silazim na sledećoj stanici, znaš posao je posao", rekao je i uputio se ka vratima autobusa koji se već zaustavljao. 
Dok je išao prema hotelu zaključio je, Ljilja je jedna baš obična žena, kao i sve druge, ništa na njoj nema posebno. Vrijeme mladalačke zaljubljenosti je bilo košmarno ali sad je čvrsto stajao na zemlji i znao šta hoće.


Susreo sam Streljnikova jednog ljeta u Bihaću, tamo gdje je nekad bilo korzo, ispred beogradske robne kuće. Sada je tamo neka druga trgovina, zgrada nije više onako lijepa, promijenili su joj fasadu. Ni korzo nije kao nekad, cijelom dužinom su kafići. Svi sjede u njihovim baštama, malo ko šeta kao mi nekad od pošte do bioskopa "29.novembar" pa tako, sve u krug. Učenici više ne bježe pred profesorima da ih ne vide u kafanama. Sada sjede zajedno. 


Kad sam ugledao Pavla rekoh:

"Gdje si Pavle, kućo stara, sto godina te nisam vidio"? 

I on je bio srdačan:

"Stigao sam na odmor, reče,da te upoznam, ovo je moja Helga". 

Upoznasmo se, oženio je Švabicu. Kratko smo popričali jer sam žurio. Kada smo se rastali razmišljao sam, ni ova mu Švabica nije nešto, pitao sam se šta je vidio na njoj? Imala je veliki nos, sitne oči i sva je pjegava a ni sise joj nisu nešto. Ljilja je za nju ribetina, kraljica.



    Milan Santrač     



Saturday, November 9, 2013

MILIŠINA KOBILA





"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija
                                   

 







Piše Milan Santrač
                                       




                                   MILIŠINA   KOBILA





Dugo vremena je Miliša Pjevac razmišljao prije nego je donio odluku da proda kobilu. Više se i ne sjeća koliko godina mu služi ali je ostarila i morao je,zbog posla,kupiti drugog konja. Njemu,kao i ostalim seljacima,konji su predstavljali nezamjenjivo radilo. Sa njima se oralo,drljalo,dovlačila ljetina iz njiva i drva. Sa njima se odlazilo na pijace i vašare,katkad i u goste kod udaljenijih rođaka ili prijatelja. Koliko puta je uprezao kobilu pod kola i odlazio na vašare u Krupu,Petrovac,Kulen Vakuf ili Ključ. Za takvu priliku obavezno je na nju stavljao novu ormu,gizdao je kao kakvu djevojku koja je trebala da se pokaže na nekom crkvenom saboru ili kakvoj svetkovini. Prije nego bi je upregao pod kola,dobro bi isčetkao njenu dlaku. Volio je da vidi sjaj na njenim sapima i rasčešljanu grivu koja je bila toliko crna da je izgledala masna dok se presijavala na suncu. Onda bi na nju stavio ajam,pa širove sve napravljene od prave kože i vještim rukama sarača ukrašene crvenim i žutim trakama. Poseban sjaj su davali ukrasni dijelovi od nekog žutog metala,legure mesinga,na širovima i kite ofarbane u crvenu boju koje su kačene   na oglav sa lijeve i desne strane. Kad je praporce koji su pri svakom pokretu kobile zvečali,stavio na ajam,smatrao je ormu kompletnom. Imao je i posebnu kandžiju za odlaske na vašare. Napravljena od šipkovog drveta,gornje polovine kandžilišta ispletenog u okruglu pletenicu i pri samom vrhu opšivenog kožom na koji je zakačen bič od terkije. Skoro da je nije koristio. Njegova kobila je poslušno izvršavala komande pa je bilo dovoljno samo da čuje njegov glas. Kandžojom je vitlao i pucao,više iz zadovoljstva nego iz potrebe. I kola je posebno opremao za te prilike. Dobro bi ih očistio,stavio na njih lotre i šarage koje je za takve prilike čuvao okačene u kolnici. Podmazivao je osovine na točkovima,pritezao i utezao sve dijelove kako bi bio siguran da mu nešto ne otkaže na putu. U kola je stavljao dobar naviljak sijena,omanji meč zobi i zobnicu da uz put nahrani kobilu. Sebe je,takođe dotjerivao, oblačio je novo somotno, braon odijelo i stavljao šešir na glavu. Sve te slike su mu prolazile kroz glavu a odluku,da proda kobilu, činile veoma teškom. Toliko vremena mu njegova Doruša vjerno služi,nikad ga nije iznevjerila i ostavila kola zaglavljena u blatu. Povlačila je i dovlačila pred kuću sve što mu je bilo potrebno. Dala mu je nekoliko ždrebadi kao i ovo zadnje što još nije doraslo za posao i koje je Doruša još dojila. Svakog jutra,kad je ulazio u štalu,ona mu se na poseban način javljala. Razumjeli su se kao da su imali neki poseban,samo njima razumljiv,jezik. Koliko god nije želio razmišljati o tome,morao je. Trebao mu je jači konj,radilo za sve poslove od kojih su živjeli svi ukućani.  


Prošle su zimske studeni i kišovito rano, proljetno vrijeme. Dani su sve duži,sunčaniji i topliji. Približavao se Uskrs i vašar u Krupi za Usksni ponedjeljak na koji je odlazio svake godine. Planirao je to učiniti i ove,samo neće ići kolima već će preko Dorušinih leđa prebaciti bisage sa nešto zobi u njima i polako,nogu pred nogu sići do grada. Mislio je,kad proda Dorušu da kupi mlađeg konja i biće mu lakše dovesti ga kući za ular nego uprezati pod kola. I ormu bi za novog konja trebao prilagoti a još ne zna ni kakav će biti. Kako je planirao tako je i učinio. Spremio se za puta i žurno izveo Dorušu iz štale. Bilo mu je teško slušati kako se javlja ždrebetu koje je ostalo vezano. Pošao je rano,još iz noći jer je na vašar trebalo stići što ranije dok ima više kupaca. Odmarao je samo jednom,tek da nešto prezalogaji i da kobili da zob. Stigao je među prvima i vezao Dorušu a onda polako motao cigar duvana. Sad je tu i ako mu se posreći mogao bi obaviti uspješnu trgovinu,mislio je provjeravajući često da li mu je zakopčan džep u koji je stavio nešto ušteđevine koju je planirao dodati uz ono što dobije za kobilu jer su jači konji skuplji.


Vrijeme je prolazilo,ljudi su se muvali oko njega,neki su zagledali kobilu ali je već na prvi pogled cijenio da oni nisu ozbiljni kupci. Bilo je i nekih švercera koji su mu nudili posve malu cijenu da o njoj nije htio razgovarati. Takvi su šverceri,uvijek zarađuju na tuđoj muci. Gledaju da prevare nekog ko nije dobro upućen u cijene na pijaci. Miliša nije htio sa njima razgovarati,sve ih je odbijao nadajući se da će naići ozbiljan kupac. Dan je odmicao i on je Doruši ponovo stavljao zobnicu na glavu. Dok ona bude zobala i on će ručati. Kad je i ručak prošao pijaca je jenjavala. Sve manje je ljudi prilazilo i pitalo za cijenu. Oni što su uspješno pazarili već su otišli svojim kućama. Sada je Miliša već vidio da bi se mogao vratiti kući neobavljena posla. Kad se već premišljao da ovog puta odustane od prodaje pojaviše se cigani,traže da kupe kobilu jer je vrijeme njihovog čergarenja. U početku ih je odbijao misleći da se oni zavitlavaju,da su to ciganska posla. Kad mu je prišao jedan stariji ciganin i rekao da su ozbiljni u namjeri da kupe kobilu,pristao je da se pogađa sa njima. Bilo je tu natezanja i ubjeđivanja. Oni su kobilu kudili a Miliša je hvalio. Pružali su više puta jedni drugima ruke da mahnu u znak pogodbe pa odustajali. Konačno su se pogodili i cigani su mu isplatili dogovorenu cijenu. Teško se rastao od Doruše,bilo mu je žao,nije je mogao pogledati,plašio se kao da će ga ona prekoriti što je prodao. Cigani su galamili,pola su pričali na ciganskom a pola na srpskom jeziku pa ih je bilo teško pratiti. Okolo su skakali cigančići i radovali se. Kako je Miliša uzeo novac okrenuo se i žurnim korakom otišao. Tako mu je bilo lakše da podnese rastanak sa Dorušom. 


Ostalo mu je još dovoljno vremena do mraka da izabere jačeg konja sa kojim će moći obavljati sve svoje poslove. Hodao je po pijaci,razgledao i zagledao razne konje. Dobro se razumio u to,gledao im zube,podizao noge i zagledao se u kopita,opipavao sapi. Kod nekih je pronalazio mane a neki su,i ako su mu se dopadali,bili skupi. Dan je neumitno izmicao i već se suton uvukao u pijacu. Dok je gledao druge konje razmišljao je šta se dešava sa njegovom Dorušom,da li će se cigani brinuti o njoj, hoće li je dobro hraniti ?


Cigani su Dorušu odveli,uskom stazom,zaraslom u vrbu,do Une. Pazili su da ih neko ne vidi. Okupali su kobilu i ošišali joj grivu i rep a preko leđa su joj stavili neku ponjavu. Tako,promijenitog izgleda vratili su je na pijacu i vezali za ogradu,čekali su kupca koji će im platiti nešto više nego što su oni dali za nju. Među rijetko zainteresovanim kupcima pojavio se i Miliša. Sada je mrak bivao sve gušći pa je slabije vidio a cigani su ga svojom galamom zbunjivali. Svi su govorili u glas i tvrdili kako je ždrebica mlada što je potvrđivala kratka griva i rep. Nešto ga je privlačilo ždrebici,posebno njeno rzanje,nekako ga je razumio. Nešto zbog ciganskog navaljivanja da kupi ždrebicu a nešto zbog tog što mu se najviše dopala riješio se pogađati s njima. Oni su ždrebicu cijenili mnogo više nego što je dobio za Dorušu pa je odustajao ali su ga cigani vraćali spuštajući cijenu. Bilo je natezanja a na kraju,kad je Miliša kupio ždrebicu i isplatio ciganima novac,već je sasvim pao mrak. Zadovoljan što je uspio završiti planiranu trgovinu uputio se kući. 


Dao je ždrebici preostali dio zobi iz bisaga,a i sam je založio malo slanine i kajmaka iz svoje torbe. Vraćao se kući i već vidio zadovoljna lica ostalih ukućana. Ponovo će imati konja sa kojim će završavati sve svoje potrebe. Kad je stigao kući već je minula ponoć. Na kapiji ga je čekala njegova Desanka sa kojom je djecu izrodio i na pravi put izveo. Uvijek ga je tako dočekivala kad se vraćao sa vašara ili sa kakvog posla. Čekala ga je i radovala mu se kao nekad kad su bili mladi pa joj on pod prozor,krišom dolazio. Još izdaleka,čim je čula njegove korake javila mu se,kao da mu je htjela potvrditi svoju odanos a on njoj uzvratio kako je uspješno obavio trgovinu. Zadovoljni oboje su se uputili prema štali da najprije smjeste ždrebicu. Ispred njega je išla Desanka osvetljavajući put fenjerom koji je nosila u ruci. Uveli su je unutra a ona je zarzala na dobro im poznati način. Ždrijebe koje je do tog časa ležalo skočilo je i jurnulo pod kobilu da doji. Miliša i Desanka su se samo ćutke pogledali,toliko su se poznavali da im riječi nisu bile potrebne. Oboje su shvatili da su Milišu prevarili cigani,da nije dovoljno dobro gledao i da je kupio svoju kobilu. Ostalim ukućanima je ispričao šta se dogodilo,kako je prodavao i kupovao,da je to bila njegova nepažnja i ciganska prevara. Nije se srdio zbog toga a ni ostali ukućani,čak im je bilo drago zbog svega što se dogodilo i što je kobila vraćena kući jer su je mnogo voljeli. Dorušu više nije prodavao. Te godine mu je,u poslovima,pomagao brat sa svojim konjima a on je sledeće godine kupio ždrepca sa kojim je radio dok nije poraslo Dorušino ždrijebe koje je sa njim upario.


          Milan Santrač            


Thursday, November 7, 2013

ZEMLJE UŽIVANJA, ŽENA I ČISTIH KLOZETA










  Piše Milan Santrač
"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija
ZEMLJE   UŽIVANJA,  ŽENA  I  ČISTIH  KLOZETA

Mili Bože, šta smo se laži naslušali od naših gastarbajtera o svemu i svačemu. Samo ni jedan nije tako mnogo lagao kao Marinko Školnik. Tako smo ga zvali jer je bio loš đak i svaki razred ponavljao ali je uporno išao u školu dok nije prestario pa su ga zbog godina izbacili. Mali i zdepast, sitnih i nemirnih očiju, nije privlačio pažnju djevojaka iz svog okruženja. Radio je nekoliko godina u fabrici a onda se negdje izgubio. Nije se više pojavljivao u kafanama, ni na kakvim priredbama koje su se rijetko održavale u čaršiji ili na kojem drugom mjestu. Neko je pitao njegovog oca, šta se sa njim desilo, gdje je i on je ispričao da je otišao u Vojvodinu, imao je tamo neku familiju, našao je posao u šećerani i radi? Poslije godinu, dvije dana pojavio se u čarsiji i svakodnevno svraćao u kafane.


Pričao je kako je, za to vrijeme dok ga nije bilo, putovao po Evropi. Bio je u Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj. Obišao je Budimpeštu, Beč, Frankfurt, i još neke gradove. Nije stigao da ode do Švedske i Danske ali će to sigurno uskoro učiniti. Svuda je, kaže, radio po malo i mlatio velike pare. Ludo se provodio i sad mu je kod nas već bilo dosadno. Znali smo da laže ali smo ga slušali i puštali da priča. Tu priču o velikim parama i ludim provodima po evropskim gradovima je, vjerovatno, pokupio od nekog našeg probisvjeta koga je, ko zna gdje sreo? Taj je njemu pričao priču bez pokrića jer pare sigurno nije lako mlatio već je krao po samoposlugama da se prehrani a policija ga redovno hapsila sve dok ga nisu protjerali. Lagao je probisvjet njemu a onda je on lagao nama, ili nekom drugom koga uhvati u kafani dok je ispijao pivo. Laže, ali lijepo laže, rekao mi je jedne prilike moj drug. Kaže, pričao mu njegov otac da radi u Vojvodini u nekoj šećerani, nije taj vidio ni Sloveniju a kamoli Austriju i Njemačku.


Školnik nije obraćao pažnju na povremeni podsmijeh nekog od prisutnih već je nastavljao svoju priču o vatrenim i jedrim Mađaricama, dugonogim Švabicama koje, kaže, ne nose brushaltere, a često ni gaće, kako puše travu i spavaju sa nogama podignutim u vis. Same se nude, odvedu te u svoj stan u udoban krevet sa svilenom posteljinom. I o nesposobnim Švabama je pričao kako nisu u stanju da zadovolje žene, nemaju alat za to pa je za naše tamo pravi raj. Naši su u tome dobri, vole ih te strankinje, izginuše za njima. One malo starije i bogatije, za jednu noć provedenu sa nekim našim tipom daju na poklon auto, novog mercedesa. Slušamo ga mi otvorenih usta a jedan nas drug, da bi ga potsakao, da ne prekida priču, kaže:


"Jeb'o vas Bog, šta čekamo, što ne idemo i mi tamo"? 

Pričao je Školnik takve priče cijelo to ljeto i onda je ponovo otišao u tu Evropu, hoću reći u tu Vojvodinu i svoju šećeranu jer je počinjala nova kampanja prerade šećerne repe. Vratio se u čaršiju nakon godinu dana sa gipsom na nozi i štakama. Srušili se na njega džakovi u magacinu, jedva ga izvukli ispod njih. Mislili su da je sav polomljen. Ponovo je izlazio po kafanama i pričao priče o zgodnim Švabicama i velikim parama.


Jedne noći sam se kasno vraćao sa puta i svratio u kafanu. Među malobrojnim gostima, za jednim stolom prepunim praznih flaša, stolnjaka natopljenog pivom i prepunom pepeljarom sjedio je pijan Školnik. Koliko me ugledao počeo je svoju priču. Njemačka i Švetska su zemlje za nas, burazeru. To su zemlje pune svega, života, žena, uživanja, skupih kola i mirišljavih klozeta. Pogledaj ovaj naš WC i pokaza rukom prema vratima, prljav je i smrdljiv, ne možeš u njega ući, osjeća se na kilometar a tamo mirišu čak i oni na stanici. Dobro, ponekad u tebe pilji neki ulickani manijak ali ti mu priđes, lupiš nekoliko šamara, skineš mu sa ruke zlatni sat i pošalješ ga u pizdu materinu. I to sam radio dok me kola nisu udarila na pješačkom prelazu, nisam bio dovoljno oprezan a tamo je veliki saobraćaj. Ćutao sam znajući da laže i za njegovu nesreću u šećerani sam znao. Nije mi bilo jasno, šta će mu sve te laži? Vidio sam da je slomljen, invalid, usamljen i pijanica a koliko juče, svojim pričama je raspaljivao mladićima avanturističku maštu. Platio sam mu piće i napustio zadimljenu i zagušljivu kafanu.


Poslije dosta godina nekim poslom sam putovao u Švedsku. U grad sam doputovao kasno noću i sa aerodroma se uputio taksijem. Taksisti sam rekao da me vozi u neki hostel a on me upitao, hotel ili hostel. Ponovio sam hostel, hoteli su u Švedskoj skupi. Da, potvrdio je on. Ovezao me pred jedan, kaže tamo često vozi svoje mušterije. Ušao sam unutra a na recepciji, nije bilo nikoga, čak je bio navučen neki paravan. Kako i Švedjani znaju biti neposlovni, pomislio sam. Da su Švabe takve uvjerio sam se još ranije. Nisu oni baš tako perfektni kako se pričalo kod nas.


Umoran, sjedoh na udobnu fotelju da sačekam kad će se neko pojaviti. Toliko je bila udobna da sam pomislio kako bih u njoj mogao dočekati  jutro ako se niko ne pojavi. Skoro me počeo hvatati san kad sam začuo iza tog paravana neko dahtanje. Ustanem, primaknem uho i oslušnem, tada sam već bio siguran da je neko iza paravana. Nisam odolio radoznalosti i malo, skoro neprimjetno, sam pomjerio paravan. U omanjoj prostoriji je bio neki otoman, pored njega stolić na kome je svjetlila mala stolna lampa a na zidu polica sa uredno složenim, rezervnim čaršafima i ćebadima. Na otomanu su bili njih dvoje. Mladić je ležao na otomanu skoro potpuno go a ona sa zadignutom suknjom je plazala po njemu. Imala je svijetlu plavu kosu i duge noge. Igrala je po njemu a meni se učinilo da joj mladić nije pružao ono što je željela jer je on sve vrijeme nešto govorio dok je ona pokušavala da se, valjda, bolje namjesti. Bilo je jasno da nešto nije kako treba. I meni u sjećanje dođe Školnikova priča o napaljenim, dugonogim i zgodnim strankinjama i njihovim muškarcima kojima alat ne radi kako treba. Polako i tiho sam izašao i na ulicu i zaustavio taksi. Odvezao me na drugo mjesto da prespavam a ja sam razmisljao kako Školnikova priča i nije u svemu bila laž.


   Milan Santrač