Piše Milan Santrač
ČEMU SLUŽE SVA TA ULIZIVANJA
Čitajući razne novine i gledajući televiziju svakodnevno u prilici smo saznati kako se neko naš ulizuje njima ili neko njihov ulizuje nama. Koji su to naše i njihove ulizice? Ima ih na raznim mjestima i oblastima od sportista, glumaca, muzičara, zabavljača raznih vrsta, političara i svih ostalih sorta pa i onih koji nisu sa, takozvane, javne scene. Strašno me nerviraju a ponajviše oni koji su tu negdje oko nas, koji su dio naše svakodnevice. Nešto ih iz prošlosti muči, tišti, neda im mira, čini im san nemirnim. Nešto su, u ne tako davno vrijeme, učinili, nešto što je zabranjeno, neljudsko, grešno pa bi sada da se iskupe, da poprave nepopravljivo, da svoju krivicu prebace na druge.
U nedavnoj prošlosti, kada je snaga išla ispred pameti oni su pokazali svoje pravo lice, svoju mržnju prema onima koji su se po nečem razlikovali od njih, koji su pripadali drugoj naciji, vjeri, čije je mišljenje bilo drugačije od njihovog. Svoj stav su i dokazali raznoraznim postupcima, manjim ili većim nedjelima koja su počinili. Za to njihovo pomahnitalo ponašanje od koga su mnogi stradali, od koga je veliki broj domova spaljen ili srušen, prepreku smo predstavljali mi, koji smo pokušavali u svakom pronaći zrno razuma, smiriti strasti, zaustaviti mržnju. Tada smo za njihove sulude ideje i namjere bili prepreka koju su, svako na svojoj strani ali na isti način, uklanjali. Proglašavali su nas izdajnicima sopstvenog naroda. Odbacivali su nas, bojkotovali, okretali od nas glavu na drugu stranu, prijetili, zatvarali a često i likvidirali. Oni su tada mislili da je došlo njihovo vrijeme i da nikad neće proći. Mislili su da će konačno mržnjom i silom prema onim drugim doći do onoga što svojim jadnim neznanjem i neradom nikad ne bi zaslužili. Mislili su da će postati bogati a time pametni i cijenjeni od drugih. I sve su činili da to ostvare, životi drugih za njih nisu imali nikakvu vrijednost a o čuvanju obraza nisu razmišljali.
Eto, to su te naše i njihove ulizice. Jebe se njima za nas i za vas, za ove i one. Oni su samo sebi važni. Svjesni su svega što su učinili i zbog čega nemaju miran san pa umjesto da se iskreno pokaju i kako-tako pronađu svoj mir oni nas pokušavaju zavarati i sakriti svoja nedjela, ratnohuškačke govore i mržnju. Valjda misle, ako o njima ne govore, ako ih sada zatrpaju, usiljenom i neiskrenom, ljubaznošću da će ta njihova nedjela nestati, da će biti zaboravljena. Svakodnevno smo svjedoci "ljubavnih izjava" onih koji su, koliko juče, držali u rukama oružje, harali, pljačkali, palili i držali ratnohuškačke govore. Sada se oni hvataju u "bratski" zagrljaj, sada oni upućuju poruke mira "nekim" koji su ih, kao, zavađali. Oni hoće da od nas, običnih, normalnih, iskrenih i poštenih koji se nismo prije sukoba grlili sa pripadnicima onih drugih ali smo ih poštovali, naprave krivce za svoja nedjela. Kako se onda nisam sa drugima grlio ne namjeravam to činiti ni sada ali ću poštovati sve koji to iskrenošću i poštenjem zasluže.
"Dođe, tako vrijeme kad fukara progovori i ispliva na površinu", rekao je Andrić. Ta njegova misao je potvrđena u ovim našim vremenima jer su na vrh isplivale ulizice. Primjera je svuda, gdje god se okreneš netrčaćeš na takve. Jedan od najžešćih šovinista, sadašnji predsjednik Srbije, kragujevački grobar T.Nikolić odlazi na noge ustašoidnom kaptolu u Zagreb gdje ispijaju šampanjac. Miloševićeva uzdanica, I.Dačić zagrljen sa Alijinim pjevačem iz ratnog doba H.Bešlićem pjeva "Miljacku". Alijin sin Bakir u sred Beograda ponavlja očeve riječi:"more biti da smo imali neke nesporazume ali smo ih otklonili". Hvalisavi, deklarisani srbomrzac, S.Mesić odlazi na partije švaleracije u Beograd i sa osmjehom od uha do uha učestvuje u zabavnim televizijskim emisijama. To su samo primjeri ulizivanja koje smo vidjeli na javnoj sceni. Pogledajte oko sebe i vidjećete slično, prepoznaćete svoje komšije koji se isto tako ponašaju, čime pokušavaju učiniti zaboravljenim nedjela i mržnju kojom su se hvalili. Ne dajte se prevariti, nisu oni postali bolji, isti su oni i ponovo bi pokazali svoju mržnju i silu već prve prilike koja bi im se ukazala.
Da me ne razumijete pogrešno, nisam ja protiv pomirenja nego mi je dopizdilo da o bratstvu, slozi i razumijevanju govore oni koji su rušili i palili. Oni nemaju pravo da o tome govore već trebaju odgovarati za ono šta su činili. Želio bih da vidite kako ovaj moj tekst nema nacionalnu , već boju ljudskosti. Da svi pošteni ljudi, ma kome pripadali, nama, njima, ovima ili onima zaustave ulizice i prevarante u namjeri skrivanja svojih nedjela i tako druge proglase krivcima. Varali su nas više puta, ne dozvolimo im da to ponovo učine.
