Piše Milan Santrač
Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču
P O P A R A
Povremeno odlazim u crkvu na Palmer Square (Palmer skveru) i slušam propovjed prote Đure, kršnog Kordunaša koji je u ovoj zemlji i ovom gradu zaglavio prije skoro pedeset godina. Proto je dobar sveštenik i dobar čovjek. Svakom, ko mu se obratio za neku pomoć, našao se pri ruci a pomoć je, svakako, trebala ljudima koji su dolazili tražeći svoju šansu da zarade i da se okuće. U svemu ga prati i pruža podršku protinica Ana. Pripada trećoj generaciji doseljenih Srba koja je rođena u Pensilvaniji gdje je rođen i njen otac. Radio je u rudnicima dok je njena majka kuvala i prala radnička odijela rudarima koji su živjeli usamljeničkim životima a stigli su sa brdovitog Balkana. U crkvi je uvijek toplo i udobno , osim kad je neki praznik , na službi nikad nema mnogo ljudi. Uglavnom su to stari, penzionisani radnici čikaških čeličana koje su prije nekoliko decenija zatvorene. Izboranih lica stečenih teškim radom oko vrelog i hladnog čelika izgledali su kao sjenke koje hodaju i traže malo odmora, razgovora i druženja sa zemljacima koji dođu u crkvu.
Među njima se često nađe i David Cvjetić koji je u ovu zemlju doputovao u društvu, baš, sa protom Đurom. Prota mu je popunjavao papire i pomagao oko svega i svačega. David je bio kao vezana vreća, nije znao jezik niti šta ga može snaći ali je imao samo jedan cilj, da postane bogat. Niko nije znao kako je, bez znanja jezika, uspio položiti vozački ispit a prije dolaska u svom selu, bio je samo kočijaš. Vozio je kamion a kasnije za sebe kupio nekoliko i zaposlio neke, novopridošle Hercegovce.
Ispred umornih penzionera u crkvi je redovno stajala Vidosava Dakić kojoj se ostvario američki san. Ova vremešna, neškolovana žena nikad nije naučila engleski jezik ali je uprkos logici uspjela da kupi zgradu sa tridesetak stanova. Zgrada se nalazi nedaleko od jezera i vrijedna je nekoliko miliona dolara. Oni koji je dobro poznaju pričaju da je dugo radila u nekom restoranu, bila je dobra kuvarica. Ustajala je rano i kasno lijegala a neko je nagovorio da teško zarađeni i ušteđeni novac uloži u pravu stvar. Samo njih dvoje su primjeri, takozvanih, uspješnih Srba. Svi ostali su prosječni ili su nisko na poslovnoj ljestvici. Teško je znati zašto je to tako? Možda su se plašili uspjeha, možda su shvatili da bi im poslovni uspjeh uzimao previše onih lijepih životnih sitnica koje su važnije od kamiona, zgrada i novca.
Izašao sam iz crkve i pogledao prema nebu, da vidim hoće li padati kiša. Vrh crkve, iznad ogoljelih grana drveća, zabadao se u oblake. Osjetio sam da hladnoća prodire do koske i mjesečinu zakiva na pločnik Palmer Square. Čak su i ulična svjetla djelovala hladno i sumorno. Sve jače je duvalo a ja sam žurio kući kako bih uz vruć čaj proveo veče. Kad sam stigao čuo se vjetar kako zavija iza uglova i tup udarac neke grane koja je pala na krov i vjerovatno uplašila vrapce koji su se skrivali ispod streha. Čaj od nane koji sam skuvao, ugrijao me pa se udobno smjestih u fotelju. Napadoše me misli i sjećanja pa se rvem sa njima , kao da su postala stvarna , teško ih razlikujem od jave. Učini mi se da čujem majku kako me doziva. Glas joj je nekako spor, pomalo tužan , kao da je pri kraju snage od teškog posla. Uvijek sam osjećao spokoj od njene lagane, tihe i trome priče.
Potpuno sam se predao sjećanju , vidim je kako uzima petrolejku lampu, lagano skida cilidar i pažljivo u njega uvlači krpu kojom sa njega čisti čađ nastalu prethodne noći. Provjerava koliko ima petroleja pa dohvati flašu i dosipa a onda onim malim točkićem izvlači stijen na potrebnu dužinu. Kresne šibicu, zapali fitilj i opet pažljivo vraća cilidar a lampa toplom i blagom svjetlošću obasjava kuhinju.
Poslije toga uzima pladanj i odlazi u špajz da donese sira. Na šporetu je šerpa u kojoj je voda već provrela. Majka u nju dodaje sir, i priprema stari hljeb za poparu. Vatra pucketa, svremena na vrijeme kroz otvor na vratima izleti poneka varnica pa se izgubi prije nego što padne na pod. Dok ona čisti češljeve bijelog luka koji svojim mirisom ispunjava prostoriju, mačak se javlja na vratima. Stiže na vrijeme da i on dobije svoj dio popare. Majka mu otvara vrata i on podignutog repa, skoro svečano, ulazi u kuću kao da je važan gost.
Kako je divno uzmicanje jeseni i lagana najava hladne , surove zime u selu koja će ogoliti drveće i natjerati ljude da stave kape i obuku tople kapute sa velikim dugmadima u dva reda. Dok majka miješa poparu kuhinja miriše na sir i bijeli luk a meni se čini da taj miris i sad osjećam. Ponekad sjedim u polutami svoje sobe, kroz prozor posmatram smjenu godišnjih doba i zamišljam tu divnu, toplu i dragu sliku iz prošlosti. Majka, popara, mačak, na zidu ikona našeg sveca zaštitnika.
Ta sjećanja, te proste stvari uvijek mi ulivaju novu snagu, ispunjavaju me zadovoljstvom koje nije lako razumjeti. Te slike su uvijek tu kad poželim, da me podsjete da sam nekad bio bezgranično sretan a da to nisam znao.
