Amerikanac postao pravoslavni pop: Srbi, oprostite za sva zlodjela Amerike!

                                                                                                                                                        

Neću zaboraviti dan kada sam kročio u pravoslavnu crkvu, osjećaj blaženstva, mira i tihe sreće. I ljudi koji ništa od mene nisu tražili, bili su srećni što sam i ja tu. Osjetio da sam stigao kući – kaže Majkl Vilson.Amerikanac Majkl Vilson, sveštenik u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Kanzas Sitiju u SAD, dolazio je u Crnu Goru i tom prilikom ispričao svoju čudesnu priču.

On je Amerikanac njemačkog porijekla, sticajem životnih okolnosti, od prije desetak godina je sveštenoslužitelj u SPC u Americi. Njegova životna priča je savim neobična. Čudesno je na koji je način otac Majkl ušao u svijet pravoslavlja, a potom i njegova kompletna porodica.

Pokušao je detaljno da objasni otkud on u SPC i šta za njega znači Pravoslavlje.

- Moja Crkva i pravi dom jeste Srpska pravoslavna crkva, počev od susreta sa Episkopom Longinom, upoznavanjem Serafima Rouza, manastira Potina. U početku smo služili pri Ruskoj crkvi, a onda nas je episkop Longin primio pod kupolu Srpske pravoslavne crkve. Bilo je to prije deceniju.

- Prije toga sam bio muzički urednik, i kao rastafarijanac, radio sam emisije, forsirajući rege muziku. Primijetio sam da su neki od muzičkih albuma sa Jamajke imali ikone na stranicama omota i albuma. Ubrzo sam počeo albume da kupujem zbog prelijepih ikona, a ne zbog muzike. Ubrzo sam u Kanzas Sitiju upoznao nekoliko pravoslavnih hrišćana i srpskog monaha, oca Pajsija – priča u dahu otac Majkl.

Kasnije, kao muzičar na nekom sajmu knjiga, sticajem okolnosti, ponovo je sreo monaha Pajsija. Tada ga je ovaj pozvao da posjetim Srpsku pravoslavnu crkvu, posvećenu Svetoj Mariji Egipćanki, koja se nalazi u siromašnoj četvrti Kanzas Sitija.

- Pravoslavna crkva se nalazila na trećem spratu. Nikada neću zaboraviti dan, kada sam kročio u tu malenu crkvu, taj osjećaj neobjašnjivog blaženstva, mira i tihe sreće. Te prelijepe ikone Isusa, Bogorodice i svetitelja i – ljudi pravoslavaca, koji ništa od mene nisu tražili, nego su bili srećni što sam i ja tu. Osjetio sam da sam stigao kući – dodaje Majkl.

Ističe da se poslije susreta sa monahom Pajsijem i našom svetinjom, postao dio žive srpske crkve i prije krštenja. Kako to?

- Jednostavno više se nisam odvajao od srpske bogomolje. Počeo sam da dolazim redovno na litirgije, da čitam knjige pravoslavne. Sve me je interesovalo što se odnosilo na svijet pravoslavlja i Svetosavlja. Rječju, sebe sam definitivno, hvala Bogu, pronašao u u pravoslavnom hrišćanstvu.

- Moja supruga Džozefina je odgojena kao katolkinja, u početku je bila nezainteresovana, ali nakon tri godine, naša kompletna porodica se krstila. Prvo sin i ja, a potom, i Džozefina. Mi smo srećna, ispunjena porodica, ona je sada popadija, a ja služim u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Živimo u obližnjem Lorensu u državi Kanzas. Za moju porodicu i mene – pravoslavlje je postalo sve, istinska ljubav, i odgovor na sva pitanja – kaže otac Majkl Vilson.

Na pitanje kako funkcioniše pravoslavlje na tlu SAD, nije imao baš dobro mišljenje.

- Rekao bih jadno i zbog toga sam, ovdje u Crnoj Gori, da se u vjeri učvrstim. Ovdje i na mnogim mjestima u vašim, kako često kažem, srpskim zemljama, postoji više snažnih nivoa pravoslavlja, ili barem to ja tako doživljavam. Mi u našoj crkvi sv. Marije Egipćanke, iako radimo u skromnim uslovima, trudimo se da nahranimo gladne, da pomognemo očajnima, da se nađemo svakom čovjeku koji traži pomoć. Srećan sam što sam dio tog svijetlog svijeta. Veliku pomoć dobijamo od Ruske pravoslavne crkve i što god od njih dobijemo – mi dajemo. Zato često kažem- pravoslavlje je bogato – dodaje otac Vilson.

Kakve utiske nosite iz susreta sa srpskim maštvom i narodnom u Crnoj Gori i Srbiji?

Volim,sem raskošnih srpskih svetinja i malene crkve, skitove, gdje nije lako doći, a kamo li ostati. Ovdje vidim i blagoslovene, ali i loše stvari. Ljudi su svugde ljudi, i trebalo bi da budu jedno u Hristu.

- Amerika je velika kao 50 Srbija, ali SAD nema drevnih manastira, svetinja, svetih otaca, kao što sam imao prilike da vidim i osjetim to u Srbiji i Crnoj Gori. Na tako malom geografskom prostoru, toliko mnogo svetinja, Božji je blagoslov i rijetkost u svijetu. To je za poimanje života, svetosti i svjetlosti, i ako hoćete i pobjede – prava i istinska moć. Moja supruga je nakon prvog dolaska i. susreta sa srpskim svetinjama i narodom, rekla nostalgično, da više nikada neće ići u Srbiju, sem da to ne bude definitivan ostanak. Želi da se preselimo.

Takođe, svjestan je agonije koju je srpski narod preživio tokom bombardovanja 1999.godine od strane NATO i SAD.

- Želim da budem pravilno shvaćen: tražim oproštaj od srpskog naroda za sve zlo koje im je nanijela SAD i njena politika. Mnogo poštenih i čestitih Amerikanaca duboko poštuje i voli srpski narod. Svi bismo trebali da budemo Hristovi. A kada bismo to uistinu i bili, ne bi u svijetu bilo ratova, mržnji, pritisaka, nesreća, smrti, i brisanja sa geografskih mapa celih naroda…

- Želim da poručim srpskom narodu da se drže moćnog pravoslavlja, svog izvorišta i zaštite. Stičem utisak da se nedovoljno poštuju velike svetinje. Pravoslavlje posjeduje najjače oružje! Srbi, ne shvataju kakvo blago posjeduju i kakva je to moć. Ne znaju šta imaju! Molite se za nas u SAD, i nemojte prestajati, da prođe ovo zlo, da svi budemo jedno – završava svoju priču otac Majkl Vilson