Piše Milan Santrač
Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču
Za one koji ne znaju, šos je vrsta uske suknje do koljena, često i duža.
PLAVI ŠOS
Mala skupina kuća smjestila se na sredini povelikog sela a između njih vijugaju i provlače se jedan put i jedan potok i odlaze svaki svom cilju, negdje u nepreglednu vječnost.
Tu malenu skupinu kuća sa jedne strane potoka činili su Dragovići a sa druge strane Sandići. Putem su prolazili mještani sela ali i putnici namjernici. Kada je put izgrađen niko ne zna ali svi znaju da je postojao još iz davnog vremena moćnog Rimskog Carstva. Putovalo se njime u to drevno vrijeme kao i vjekovima kasnije kada su turske age i begovi sijući strah među ljudima uzmali porez a putovalo se i kasnije kad je moćna njemačka armada gazila gotovo cijelu Evropu. Isčezli su veliki Rim, turske age i surovi Germani ali je ostao put po kojem su duboko urezani tragovi prošlosti pa ih ljudi pamte i prenose sa koljena na koljeno.
I potok je pamtio sve što se dešavako oko njega. Nije dozvoljavao čak ni to da ga zamute jer je Božija ruka popločala njegovo dno mekim kamenom pa se u toj njegovoj bistrini, tamo gdje ga nisu skrivali rakitnjaci, ogledalo Sunce, Mjesec ali i šumoviti, planinski vrhovi koji se uzdižu iznad sela. Ti vrhovi i šuma su stvarali surovu klimu koja je kidisala na seljane. I što je ona više bivala surova oni su postajali otporniji a u sebi su sačuvali blažen mir i dobrotu. Predano su radili i pomagali se međusobno. Našli su se jedni drugima u volji i nevolji, nikad među njima nije bilo svađa osim sitnih razmirica kada bi, zbog nedovoljne pažnje, nečija stoka ušla u baštu ili zeleno žito i napravila štetu. Ali te razmirice su trajale kratko i brzo su zaboravljane. I djeca su im se lijepo družila i slagala. Ipak, postoje događaji koje su neki od njih zapamtili sve do današnjih dana.
Tamo negdje, kad su pedesete uzmicale a šezdesete se približavale, majka Vere Dragović koja je mlada ostala udovica pa se vratila u roditeljsku kuću, pored seoskih poslova predano je sjedila za šivaćom mašinom šijući ženama u selu. Kad bi od svoje zarade uspjela sačuvati koji dinar, kupovala bi kakav štof za sebe i svoju ćerku. Vera je tada imala devet, deset, jedanaest, ne sjećam se tačno koliko, godina i sa dvije ili tri godine starijom Milicom Sandić je bila najodraslija među mnogobrojnom dječurlijom u zaseoku. Obe su bile lijepo vaspitane i dobre djevojčice. Zajedno su odlazile u školu i vraćale se, često su zajedno čuvale stoku a svaka od njih je bila velika pomoć majci u kućnim poslovima.
Tih godina, ljudi su u svemu oskudjevala pa je kupovina novih cipela, suknje ili bluze uvijek izazivala pažnju, budila i potsticala želju da se kupi slična stvar ali je izazivala i zavidnost.
Odlazeći nekim poslom u grad Verina majka je kupila plavi štof od kojeg će za svoju ćerku sašiti suknju. Vera je sa velikim nestrpljenjem čekala da majka završi šivanje. Ko zna koliko puta je pitala da li je suknja gotova i kad će moći da je obuče. Majka je smirivala i trudila se oko svakog detalja dok je šila, željela je da suknja na njoj izgleda savršeno. Kad je konačno bila završena Vera je molila majku da je istog časa obuče. Poslije kratkog premišljanja i upozorenja da pazi gdje će sjesti kako je ne bi isprljala, dozvolila joj je. Svjesna svoje ljepote i činjenice da je porasla i postala pravi curetak pažljivo se dotjerivala. Satima je stajala ispred ogledala, presvlačila se ili dotjerivala kosu. Sada je dobila i svoj prvi šos. Osjećala se važnom, zadovoljnom i srećnom i to svoje zadovoljstvo je željela podijeliti sa najboljom drugaricom, Milicom.
Sve gledajući u svoj šos požurila je do Miličine kuće. Zatekla je u dvorištu kako širi veš koji je majka oprala. Milica je vidjela drugaricu još kad je prelazila mali most na potoku i njenoj pažnji nije promakla nova suknja koju je imala na sebi. Kad je Vera ušla u dvorište nije skrivala svoje ushićenje, već je sa kapije doviknula:
"Milice, pogledaj šta sam dobila, imam novi šos" !
Vragolasto se okretala ispred drugarice kako bi je ona mogla što bolje vidjeti.
Milica je pogledala ispod oka pretvarajući se nezainteresovanom. Dobro je vidjela svaki detalj na njoj, sviđao joj se Verin šos ali to nije htjela pokazati. I ako je bila nešto starija od svoje drugarice nije bila dovoljno odrasla da obuzda u sebi ljubomoru i zavidnost što njena drugarica ima tako lijepu novu suknju a ona nema i vjerovatno još dugo vremena neće imati. Voljela je drugaricu ali je ni to nije spriječilo da kaže:
"Ništa ti ne valja taj tvoj šos, baš ti ružno stoji".
Veri je sa lica nestao onaj radosni osmjeh sa kojim je došla. Nije znala šta da kaže. Zaboljele su je te Miličine riječi jer je do njenog mišljenja najviše držala. Mislila je i nadala se da će se zajedno radovati a dočekao je drugaričin oštri pogled i mišljenje kojim je porazila njenu sreću i zadovoljstvo. U tim trenucima nije mogla razmišljati šta nedostaje njenoj suknji, zašto ona misli da joj ružno stoji, nije imala snage ni da je sve to pita? Okrenula se i izašla iz dvorišta. Vratila se kući, skinula sa sebe šos i više ga nikad nije obukla i ako ga je volila. Majka je više puta pitala zašto ga ne nosi, nagovarala je da ga obuče kad ide u školu ali je ona uvijek nalazila neko opravdanje da to ne učini. Djevojčice u tim godinama brzo uzrastaju pa je šos postao mali i Vera više nije morala pronalaziti izgovore zašto ga ne oblači.
Prolazile su godine,Vera i Milica su se družile ali nikad nisu spominjale njen plavi šos. Uzrasle su u lijepe djevojke, otišle su svaka svojim putem, učile i završavale škole, radile. Decenijama se nisu viđale. Kad bi susrele nekog iz svog sela pitale su jedna za drugu, samo da čuju kako su i šta rade?
Onda je došao poslednji rat i odnio malu skupinu kuća sa obe strane potoka i raselio širom svijeta ljude koji su u njemu živjeli. Ostao je onaj put i potok da pamte i čuvaju sjećanje na ljude i događaje. Sada već vremešne žene, Vera i Milica su se uputile u zavičaj, željne da obiđu mjesto gdje su napravile svoje prve korake, gdje su prvi put uprtile svoje đačke torbe, gdje su provele svoje djetinjstvo. Nisu znale da su posjetu isplanirale u istom vremenu. Saznale su to tek kad su stigle. Sastale su se i iskreno se radovale tom susretu. Dugo su razgovarale o svemu i svačemu, obe su se sjećale ljudi i događaja iz svog djetinjstva. Ta sjećanja su ih napajala novom snagom.
Kada su se konačno pozdravljale jer su morale krenuti, Vera je rekla Milici:
"Još nešto ti želim reći Milice, nikad ti nisam zaboravila ono što si rekla za moj plavi šos ali to sad više nije važno".
Milica se osjetila neprijatno, nadala se da je Vera to zaboravila ali eto, pamtila je to a pamtila je i ona i mnogo puta sebe prekorila zašto je to učinila. Nikad sebi nije oprostila što nije uspjela obuzdati svoju ljubomoru i zavidnost.
Naravoučenije: dobro pazite šta ćete nekom reći jer riječi mogu biti oštrije od mača i ostavljati teške rane.
