Piše Milan Santrač
Sanjao sam te majčice draga, često te sanjam i našu kuću, i naš zavičaj sanjam a snovi mi se miješaju sa sjećanjima , pretapaju jedno u drugo, stvarajući u meni sjetu sa kojom sve teže izlazim na kraj. Razgovaram sa tobom a ne znam da li me ti čuješ tamo gdje si sada, da li moj glas dopire do tebe?
Kad je novi dan prešao preko vrhova betonskih džinova koji nadvisuju grad, u kojem živim sa svim ovim ljudima kojima imena ne znam, jutro je osvanulo tmurno i kišovito. Koliko sam otvorio oči pogled mi privuče prizor ispod trema susjedne zgrade. Šćućurene dvije male ptice stoje naslanjene jedna na drugu ispod strehe koja ih štiti od kiše i hladnog vjetra. Taj prizor me potsjeti na gnijezdo koje se nalazilo čvrsto ugrađeno iznad prozora naše kuće a evo sada, poslije toliko godina vidim da je uglavljeno i u bezgraničnu traku vremena. Često smo u tom gnijezdu posmatrali lastavicu kako hrani svoje ptiće.
Eto, danas se sjćam kako si ti, poput te lastavice, nas, svoju djecu čuvala u savijenom gnijezdu naše kuće. U njemu smo se osjećali sigurno i iz njega posmatrali svijet koji se prostirao pred nama, spremni da ga osvajamo. Toplinu tog gnijezda nikad neću zaboraviti, nosiću je u sebi sve dok naše duše lete rijekom vremena bez kraja.
Svi smo odlazili iz tog našeg toplog doma i vraćali se u njega, ja najčešće, poslednji put preko sinjeg mora u svijet koji je velika zagonetka običnom ljudskom umu. Površno sam se pozdravio, vremena su bila takva, plamtio je rat, za složenija razmišljanja nije bilo prilike. Umjesto svojih ulica gazio sam tuđim kaldrmama. Ti si me uvijek ispraćala i dočekivala.
Kad god me je napuštala nada i kad sam tonuo u bez-izlaz, dolazio sam da me ohrabriš svojim osmjehom, da me kao lahor, nježno pomiluješ po kosi kao nekad, kad sam bio dječak, da mi kažeš: " Sine moj, ne plaši se, sve će biti dobro". I ne znam zašto, svaki put je, nekako, sve izlazilo na dobro?
Sada, tamo nije više kao nekad, ni ti nisi više tamo, rat je donio mnogo zla, došli su ljudi napojeni mržnjom, kidisali su i uništili sve. Nema više naše kuće, toplog doma, nema ni one trešnje koju si svojom rukom zasadila a ja je u pjesmu, posvećenu tebi, udjenuo da bih je sačuvao od zaborava. Ostala je pustoš i praznina, jad, čemer i tuga na sve strane. Fabrike su utihnule, sa proplanaka su nestala bijela stada ovaca i zanosni zvuci svirale pastira. Opustiše sela, njive neorane, livade nekošene, zaustaviše se vodenice potočare, sa njihovog kamena nas više ne doziva vesela igra čeketala, drumovi pusti, na njima se može sresti samo neki putnik koji se nije više mogao odupirati nostalgiji pa dođe da vidi rodni kraj. I ja ga obilazim kad stignem.
Ali ostala je naša planina, naša čaršija, okolna sela pusta ali ipak sela i po neke kuće razbacana pod oklinke i gajeve. Ne znam, ni meni nije jasno zašto, i poslije toliko godina provedenih u svijetu punom raskoši, osjećam da pripadam tu, da pripadam svome zavičaju. Draže su mi naše grmečke studeni koje sve okivaju ledom nego njihovi topli i okićeni saloni. Nisu me uspjeli kupiti svojim ponudama, ovakav inadžija se ne kupuje ili je to zato što u sebi nosim sjećanja na tebe i neke neostvarene snove koji u prkos neostvarenju izmame , makar , sjetni osmjeh na licu. Neostvareni snovi i sjećanja na stara dobra vremena vječno traju i kao dijamanti svjetlucaju u sumornim, mračnim tunelima životnog lavirinta. Oni me pokreću, daju energiju, izmamljuju nade da tmurne kolotečine života pretvaram u svjetle trenutke radosti. Moja sjećanja žive u meni, još osjećam miris tvojih, tek isprženih, uštipaka i bijele kafe koja me je svakog jutra čekala na stolu i tvojih uvelih i umornih ruku na mojoj kosi. I sve dok u meni živi to sjećanje i ova ljubav prema tebi, a znam i osjećam da će to trajati vječno, postojaćeš i ti kao i naše selo i naš zavičaj.
No comments:
Post a Comment