VJEČITA DILEMA I RASPRAVA Da li je pravilno da se kaže i piše „srPski“ ili „srBski“?

Piše Milan Santrač

          VJEČITA  DILEMA  I RASPRAVA

Da li je pravilno da se kaže i piše „srPski“ ili „srBski“?

Sve češće se u štampi, kao i u raznoj literaturi, srećemo sa izrazima“srBski”, a da rijetko ko pokuša da objasni tu pojavu. Na ovom mjestu ćemo pažnju posvetiti upravo ovom pitanju, a za primjer ćemo uzeti gore pominjane riječi: srBski.

Kada čitalac naiđe na pridjev “srpski” napisan u obliku “srbski” prvo što mu padne na pamet je da se radi o greški autora koji nije najbolje upoznat sa pravilom jednačenja suglasnika po zvučnosti, koje nalaže da u ovom slučaju B prelazi u P.

Pa se često čuje i primjedba: “Ovaj nije čuo za Vuka Karadžića”.

No, da li je zaista tako?

Oblik “srbski” koriste uglavnom oni koji su vrlo dobro upoznati sa ovim pravilom, te namjerno skreću pažnju na njega.
Mnogi se iznenade kada čuju da je i sam Vuk Stefanović Karadžić koristio oblik sa slovom B.

Naime, ne samo što je prvi riječnik štampan kao “srBski” nego i sam Vuk o ovom pitanju korespondira sa Vladikom Lukijanom Mušickim, kada mu u svom pismu navodi: “u Rječniku će srbskom biti opisani gotovo svi običaji srbski”.

Na ovaj dio Mušicki odgovara u svom sledećem pismu Karadžiću riječima: “srbski, Srbkinja mora ostati… i Nijemci kažu Habsburg, i mi ljubko a ne ljupko…

Da znam da ćete pečatiti Srpski, a ne Srbski, raspisivao bih na sve strane i vikao iz petnih žila da vam ne daju ni krajcare”.

Sa ovakvim stavom, vjerujem, složio bi se i naš poznati pjesnik Pavle Popović Šabčanin, a naročito Milica Stojadinović Srbkinja.

U to vrijeme je naša najveća pjesnikinja bila na vrhuncu evropske slave, a svom je imenu sama dodala nastavak “Srbkinja”.

Vuk je s njom bio u vrlo dobrim odnosima i nije zabilježeno da je on, ili bilo ko drugi, prigovarao kako jedna od najpoznatijih poeta u ondašnjoj Evropi ne zna da se potpiše.

Na kraju krajeva, tu su i ondašnje “Novine Srbske” da paze na jezik.

Dakle, oblik “srbski” je dominirao u drugoj polovini XIX vijeka, jednako kao što je u prvoj dominirao oblik “serbski”, koji se izgovarao kao “sjerbski”.

Standardizacijom jezika “Matica Srpska” usvojila je oblik “srpski”, što nikako nije sporno.

Međutim, neki naši današnji lingvisti navode vrlo razumljive argumente u odbarnu oblika “srbski”.
Pa tako prof. Dr. Ljubomir T. Grujić kaže: “Pogledajmo primjer sa izvedenicama od riječi GRB. Pridjev od njega je grBski, a ne grPski. Zašto tu nije primenjeno pravilo o jednačenju po zvučnosti, pogotovo što je GRB vlastita imenica? Drugo pravilo kaže da kada je vlastita imenica korijen izvedene riječi, onda se ona zadržava u originalnom obliku, tj. ne mijenja se, u izvedenoj riječi, kao što su Srbkinja, Srbstvo, srbski izvedene riječi od imena (vlastite imenice) SRB”.

Dakle, kako i zašto smo mi Srbi promijenili ime sopstvenom jeziku?

Opet se vraćamo na Vuka Stefanovića Karadžića i njegovu reformu.

Opšte je poznato da je Vuk živio i radio u Beču. U to vrijeme je Turska imperija bila već u stanju raspadanja (nekoliko decenija kasnije se konačno i raspala) a za prevlast na Balkanu borila su se dva carstva, Austrougarska i Rusija.

Balkan je tada bio u geopolitičkom pogledu najbitnija tačka u svijetu, jer bi ona sila koja kontroliše Balkan, kontrolisala i koridor Istok – Zapad. To rivalstvo Rusije i Austrougarske, oko kontrole Balkana, dovelo je i do Prvog svjetskog rata, u kome su nestala oba carstva.

Srbi su tada bili najbrojniji i najsnažniji narod na Balkanu, a kao Sloveni, i to Pravoslavni Sloveni, bili su vrlo bliski Rusima. Beč je tu vezu pokušavao da ublaži što je moguće više, pa je iz tog razloga finansirao i Vukovu reformu, koja je u tadašnjoj Srbiji, Crnoj Gori dočekana “na nož”.

Između ostalog došlo je i do inicijative da se “srBski” mijenja u “srPski”, jer Nijemci nisu mogli drukčije da izgovore. O svemu ovome mnogo detaljnije piše Miloslav Samardžić u svojoj knjizi “Tajne Vukove Reforme”, koju preporučujem onima koji žele podrobnije da se informišu. Ovi primjeri govore o stranom uticaju i svodi se na “odrođavanje” Srba od Pravoslavnih slovenskih naroda.

Možda je najočigledniji dokaz za ovakvu tvrdnju ofanziva na ćirilicu, koja se nemilosrdno progoni iz Srbije. Nije strašno što Srbi pišu srpskim jezikom, a ne srbskim, ako znaju šta pišu tim jezikom i kakve i čije simbole (i u kakve svrhe) koriste. Ali strašno je ako toga nisu svjesni, pa im se sutra desi da se ćirilica potpuno ukine, a veze sa našim korjenima potpuno zatru.

U tom slučaju neće biti iznenađenje da za pola vijeka na Balkanu živi malo pleme Srpa, unijata, koji pišu Gajevom latinicom i svoje korijene traže u  Beču i Vatikanu.