SUSRET SA LANOM

Piše Milan Santrač


Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču                        

SUSRET  SA  LANOM



Krckali smo poslednje dane decembra i polako se približavali Novoj godini. U čaršiju sam stigao prije nekoliko dana. Obično dolazim ljeti, kada su dani topli i dugi a noći pune mjesečine. Ove godine nisam stigao ranije, nije se imalo vremena, jebiga, tako je to, samo trčiš i radiš, niko te ne pita da li si umoran ili željan rodnog kraja? Drugi ti određuje kad ćeš na odmor, nije ih briga za tvoje želje i potrebe. Mnogo ljudi je otpušteno sa posla pa svi ćute i strahuju da se i njima ne desi isto, niko ništa ne zahtijeva, niko se ne buni što im odmor daju u kasnu jesen ili hladne zimske dane. Ni ja nisam bio oduševljen vremenom ali kad sam stigao u čaršiju počeo sam se osjećati prijatno. Pretpraznična atmosfera me u sjećanjima vratila u ona stara dobra vremena kada nas je više bilo u čaršiji nego u bijelom svijetu, kada smo se danima pripremali za doček Nove godine i  za proslavu Božića. U ovih nekoliko dana sam prošetao kroz varoš, želio sam vidjeti šta se promijenilo? Osim najbližih komšija još nikog poznatog nisam sreo. 


 

Uđem u slabo osvjetljenu, zadimljenu, kafanu punu ljudi umornih lica. Pred njima gomile praznih, ispijenih flaša, pepeljare pune do vrha iz kojih se pepeo rasipa po stolovima i lijepi za  stoljnjake natopljene prosutim pićem. Skoro svi stolovi su zauzeti a ja sam namjeravao popiti topao čaj, možda i nešto žestoko? Okrećem se i gledam, nigdje praznog stola. U jednom uglu za stolom sjedi samo jedan gost. Odlučim se za to mjesto, priđem i pitam da li je slobodno i on klimne glavom u znak odobravanja? Napolju je zahladilo, temperatura se zaustavila negdje oko nule i lijeno čekala da počne snijeg. Atmosfera u kafani mi se nije naročito dopala ali mi je prijala toplota u kojoj su jedni uživali ispijajući, ko zna koje po redu, piće a drugi dremuckajući u nezanimljivim razgovorima. Sjednem i čekam konobara da me posluži. 

"A ti kao da mene ne poznaješ", obratio mi se čovjek za stolom?

"Ne, ne poznajem" odgovorim kratko.

" Kako me, bolan,  ne poznaješ, istina, prošlo je mnogo godina kada smo se poslednji put vidjeli ali svejedno, ja bih tebe prepoznao da sam te sreo bilo gdje? Morao bi i ti mene prepoznati. Nisam , valjda, toliko ostario"?

Sada sam, već pažljivije zagledao sagovornika. Nešto na njemu mi se učinilo poznato ali nedovoljno da bih znao ko je on? Nosio je izlizan i otrcan kaput zbog čega sam zaključio da je neki siromašak iz okoline koga sam , vjerovarno, rijetko viđao. Bio je polupijan, mršav, koštunjavog lica, sa naočarima koje su mu krivo stajale preko nosa na šta on nije obraćao pažnju.  Kako mu glas  ne poznajem, pomislio sam ali to nisam izgovorio?

"Ti si Mitar, jel' tako", upitao je?

"Da, jesam", odgovorio sam. 
"Izvini, prijatelju, ja tebe ne mogu prepoznati. Pokušavam ali ne mogu", zvučao sam kao da se opravdavam, " reci mi kako se zoveš "?

"Ja sam Slavko  Karan, znaš me, godine smo proveli u ovoj našoj čaršiji, igrali smo fudbal zajedno. Ja sam stariji od tebe, išao sam u školu sa tvojom sestrom".

" Sad, kad si mi rekao ime, naravno, znam ko si, promijenio si se, nekako si drugačiji. Da sam te negdje sreo, na nekom drugom mjestu nikad te ne bih prepoznao. I glas ti je nekako drugačiji". 

Pitao sam se šta mu se desilo, zašto je izgledao ovako bijedno, ličio na beskućnika i skitnicu ? Njegova familija je bila ugledna, otac mu je bio direktor i "drug" na položaju. Dok sam ja i većina mojih drugova oskudjevali u svemu, njemu je svako dobro bilo dostupno. Šta ga je učinilo ovakvim bijednikom, pomislio sam ali ništa nisam rekao? 

"Glas mi je promukao od prehlade, možda te to zbunilo ili si se pretvarao da me ne poznaješ"?

"Zašto bih se pretvarao, drago mi je da sam te sreo, radujem se svim ljudima koje poznajem u ovoj našoj čaršiji. Često razmišljam o svima ali vas pamtim kakvi ste nekad bili. Rijetko dolazim a još rijeđe susretnem nekog od vas ".


 

Konobar nas je poslužio, odustao sam od čaja i odlučio se za konjak i mi smo nastavili  razgovor u kome sam ja više slušao njega, povremeno mu postavljajući pitanja. Stekao sam utisak da mu je bilo prijatno u razgovoru samnom. Kaže, odavno ga niko nije tako pažljivo slušao kao ja. A pričao je o svemu, najviše o tome kako ga je žena napustila i o tome da mu je penzija mala pa mu je zbog toga život težak. I o svojoj nacionalnoj  osvješćenosti je pričao. Kao većina komunističkih sinova i on je, navodno, postao svjestan nacionalne pripadnosti. Svojom pričom me podsjetio na činjenicu kako su komunisti preko noći postali vjernici i najgrlatiji nacionalisti. Pomislih kako on jadno izgleda iz čega se vidi da nije u stanju urediti vlastiti život a misli da je nekom važna njegova  nacionalnost.  



"Šta ti tražiš ovdje, zašto si došao, šta tražiš u zemlji iz koje većina želi otići", pitao je? "Tamo gdje si otišao, jesi li našao ono što si tražio ili to isto, ponovo tražiš ovdje"?



"Ne znam, šta tražim, odgovorio sam tiho, ali znam da me nešto snažno privlači, možda nam je svima suđeno tako da nas privlači ono mjesto gdje smo rasli, gdje smo sazreli, postali ljudi? Nekima život nije dozvolio da mrdnu iz svog sela ili čaršije. Oni ne znaju šta su velika prostranstva, svjetske metropole, svjetlosti, raskoši i bijeda velikih gradova. Čuvali su stoku, radili u obližnjoj fabrici, ispijali pivo u nekoj od čaršijskih kafana i u tome su osjećali zadovoljstvo. Meni je sudbina odredila da odem, vidim i osjetim taj svijet ali me, pored svega što tamo postoji, nešto vuče ovdje, pod ovo naše nebo".



"Nebo je isto i zvjezde na njemu su iste, od vajkada ali sve ostalo nije", prekinuo me Slavko.  "Sve se promijenilo, nema više ovdje onog što je nekad bilo. Sve je sjebano, uništili su nam fabrike, razjebali stara prijateljstva. Mnogo je ljudi otišlo kao ti , rasuli se po cijelom svijetu. Ni kurve više nisu iste, stare se negdje preselile, došle neke mlađe, nove i totalno nezanimljive. Rijetko kad vidim neki zagrljeni par kako šetaju pored rijeke ili kako sjede u parku. Nije ovo više ona nekadašnja čaršija ni ona ista zemlja.
Vidio sam te juče kako po onom hladnom vjetru ideš kejom, gledaš okolo kao da nešto tražiš. Pitao sam se da li je ovaj  pijan , zbunjen ili blesav, ne znam? Bio sam u  kolima, svirnem ti dva-tri puta, kad sam vidio da ne haješ produžio sam dalje. Kasnije sam cijelim putem mislio, šta li radi ovaj čovjek ovdje u čaršiji iz koje bi svi rado otišli"? 

 
Dok mi je pričao i postavljao pitanja na koja sam ja kratko odgovarao ili ih prećutkivao, Slavkovo lice je zaista imalo znatiželjan izraz. Kao i većina, Slavko je mislio da je svuda bolje gdje on nije. Nisam imao volje da mu objašnjavam i ispravljam njegova zablude, samo sam mu kratko odgovorio: 

"E, moj prijatelju, ne znam da li sam blesav , zašto sam otišao, možda zato što su mojim, radoznalim očima jedina hrana bjelosvjetske kaldrme? Ne znam ni zašto dolazim, valjda zbog sitnih, bisernih uspomena koje nikad nisam izgubio i ako sam decenije proveo u bijelom  svijetu"? 


Popio sam piće i već mislio da krenem kad mi on reče:

"Vidio sam ti školsku drugaricu Lanu, i ona je došla prije neki dan".
Razvukao je svoje pijano lice u osmjeh i nastavio:

"znaš i sam , pričalo se kako ti ona nije bila samo drugarica, ti najbolje znaš kako je i šta bilo"?

Nisam komentarisao njegovu provokaciju, izašao sam iz kafane zadovoljan zbog saznanja da je Lana u čaršiji. U trenutku sam shvatio da je želim vidjeti. Uputih se do prve cvjećare, kupim  buket ruža i uputim se prema Laninoj kući. Lana je živjela u velikom gradu, u čaršiju je dolazila povremeno i boravila u staroj ali lijepoj i dobro održavanoj porodičnoj kući. Put do nje me vodio pored zgrade u kojoj je od vajkada živio moj sagovornik iz kafane Slavko Karan. Za trenutak zastadoh pored nje i sjetih se kako se u ovoj čaršiji nekad živilo lijepo. Ja sam bio sretan što me je zapalo da živim baš tu, da rastem i učim se životu sa ostalom siromašnom djecom. Kad je neko, kao mi tada na dnu, želje su mu ljepše i imaju više šanse da isplivaju iz mulja nataloženih nadanja i postanu stvarnost. Ne vjerujem da se više od nas, životu radovao Slavko i njegove dvije sestre koji su sa roditeljima živjeli u toj plavoj zgradi i imali sve što su mogli poželiti. Njegov otac je djelovao strogo i malo ko se usuđivao razgovarati s njim, poštujući više  njegov položaj nego ličnost. Lice njegove majke je svakodnevno bilo namršteno a sestre su se pravile važne i rijetko su se miješale među nas, ostalu djecu. Sva moć koja je Slavka okruživala je isčezla, potonuo je na dno i sada , dane provodi u kafani gušeći u alkoholu svoje nezadovoljstvo i frustracije. 



 
Produžio sam do Lanine kuće i uskoro pozvonio na vrata. Otvorila je vrata i pojavila se na njima vidno iznenađena. 

"Svakog sam mogla očekivati da pozvoni ali tebe nisam. Ulazi, čovječe, u kuću, vidiš koliko je hladno".

Bila je srdačna i rekao bih da se radovala mojoj posjeti. Dok sam joj pružao ruže, pitala me kad sam stigao, koliko dugo planiram ostati i još štošta me pitala a ja sam odgovarao kratko?  Ušli smo u dnevnu sobu koju je  prijatno zagrijavala krekina peć. Sjeli smo i ona me pitala da li sam za kafu ili čaj? 

Odgovorio sam:

"čaj, više će mi prijati zbog ove zime".

"Koliko dugo se nismo vidjeli", pitala je?

"Pa, prošlo je trinaest-četrnaest godina, zadnji put smo se sreli one zime u Parizu", odgovario sam.


Brzo je otišla do kuhinje da skuva čaj sve vrijeme razgovarajući samnom veoma glasno kako bih je čuo jer je kuhinju od dnevne sobe razvajao hodnik. Vratila se sa dvije šolje čaja od lipe čiji se opojni miris širio po kući. Sjela je na fotelju pored moje, prebacila nogu preko noge i bezuspješno pokušavala da pokrije golo koljeno jednim krajem svoje kućne haljine. Sjedila je ispravljenih leđa, lijepa, elegantna i još uvijek izazovna. Davno se razvela od muža, nije ga naročito volila a njemu je čašica bila važnija od nje. Ostavila ga je i živjela sa ćerkom sve dok se ona nije preselila u drugi grad da živi sa vjerenikom. Ostala je sama i sve češće dolazila u našu čaršiju. Možda je i ona tražila nešto tamo gdje je otišla ili ovdje gdje  povremeno dolazi, kako je rekao Slavko dok je razgovarao samnom u kafani? Možda su i nju vraćale uspomene iz mladosti u ove naše ulice i sokake koji su za nas lijepi bez obzira kako  stvarno izgledaju? Dok je u šolju sa čajem dodavala malo mirisnog meda i miješala ga srebrnom kašičicom, posmatrao sam njenu ruku. Djelovala je nježno a prsten na njoj je pojačavao utisak elegantnih pokreta. Oduvijek je bila prava dama. Još u ranoj mladost i kasnije, naravno, vodila je računa o svemu, šta će obući, reći, kakav će pokret napraviti. Te osobine nije samo zadržala već ih je učinila savršenijim. Gledajući je dok vješto prsima vrti kašičicu i spušta je na tanjir pored šolje, skoro da osjetih toplinu  njene ruke kao u ono vrijeme kada sam joj držao ruke u svojim i duvao u njih kako bi ih zagrijao po hladnom vremenu, baš kakvo je danas. 
Pričala je o davno prošlim vremenima, onda o sadašnjim, o sudbinama nekih naših zajedničkih prijatelja. Malo se hvalila uspjesima svoje ćerke a nakon toga se žalila na sve i svakoga. Kritikovala je i pokazivala nezadovoljstvo sa većinom onoga što se u zemlji dešavalo. Na televiziji je bila neka muzička emisija u kojoj su  pjevačice vulgarno pokazivale svoje sise uz taktove muzike koja je odvaljivala uši. Lana je ustala, namjestila svoju krasnu haljinu i lijepu šnalu od slonovače zadjevenu u crnu kosu , utišala je televizor i ponovo sjela na fotelju. Gledam je i mislim, kako je divna a usamljena žena. Već godinama živi sama i prevrće po starim fotografijama i uspomenama. Zašto je izabrala sebičnog i neodgovornog čovjeka za životnog saputnika, zašto je poslije razvoda ostala sama? Toliko pitanja koja se ne usuđujem postaviti, plašim se da je ne povrijedim. Možda je muža  izabrala jer je privlačio njegov položaj ili je na to nagovorila majka? Oduvijek je želila za nju nekog na položaju, nije volila kada se družila sa nama, čaršijskim siromasima, nije je volila vidjeti samnom. Nikad nismo razgovarali o tome ali smo oboje znali šta njena majka misli o meni. Mislila je da nisam dovoljno vrijedan njene ćerke, da samnom ne bi pronašla sreću i da joj nikad ne bih mogao pružiti koliko je ona smatrala potrebnim. I ako je govorila o stvarima koje joj se nisu sviđale i koje bi rado mijenjala, pogled joj  je pokazivao da se pomirila sa nastalim vremenom. Nas dvoje smo u rijetkim susretima razgovarali o svemu ali nikad o onome što nas je nekad spajalo i što nismo uspjeli sačuvati. Kao da smo se oboje plašili dotaći tako važnu temu. Tako je bilo i ovog puta.

 

"Mitre", po značaju kojim je izgovorila moje ime shvatio  sam da mi  nešto, posebno važno, želi reći, "ovaj prokleti svijet je prepun jeftinih žena, jedna fina, gradska dama od njih više ne može doći do poštenog muškog prijateljstva ako to još, uopšte, postoji?  Evo  mene, nemam nikog sa kime bih dijelila osjećanja, venem bez pažnje i ljubavi dok ove prostakuše sa silikonima opsjedaju skorojeviće ali i fine muškarce. Zbog toga mi je život lišen svake romantike". 

 
Uzimjući šolju kako bi mi dolila čaj, prišla mi je sasvim blizu i ja sam osjetio miris njenog parfema koji me je, kao nekad opijao. Poželio sam da joj to kažem ali sam se suzdržao. 

 
"Razumijem te, dama poput tebe ne može ostati sama, već će se naći neki gospodin koji će ti pružiti pažnju i ljubav", pokušao sam je ohrabriti.

 

Nisam se pretjerano zadržao u posjeti. Rekoh da moram poći jer imam obaveze. Dohvatila mi je kaput i šešir a ja sam je na odlasku poljubio u obraz i rekao da ćemo se sigurno još koji put vidjeti dok smo u čaršiji. Putem prema kući sam razmišljao kako žena, ma koliko bila dama treba čvrstu ruku i snažan zagrljaj nekog grubijana koji bi vršljao po njenom tijelu. Ona je to, svakako, zaslužila.


 

Prošlo je još nekoliko dana i stigla je Nova godina. Telefonom sam se čuo sa djecom. Pitali su me jesam li dobro, šta ima novo u čaršiji, treba li mi nešto, poželili mi sreću u novoj godini? Razgovor sa njima me uvijek čini sretnim i zadovoljnim pa sam u dobrom raspoloženju otišao u kafanu gdje sam ostao do sitnih sati. Odlazeći kući vidio sam svjetlo na prozoru Lanine kuće. Bila je budna i sama kao što sam i ja stajao sam na ulici. Dok su se pahulje u rojevima spuštale ka zemlji, stajao sam i mislio kako je lijepa i okićena novogodišnja noć ali ne koliko je lijepo ono davno vrijeme koje je stajalo između Lane i mene i koje nas je povezivalo uprkos činjenici da je ona tamo sama a ja ovdje sam.  


Milan Santrač