KADA JE IGRAO FILM "BITKA NA KOZARI"

"zasticeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrac, sva prava zadrzana, strogo zabranjeno neovlasceno umnozavanje i distribucija


KADA  JE  IGRAO  FILM  "BITKA NA KOZARI"

Dan je protekao kao i obično.Radilo se puno radno vrijeme,onako udarnički.Svi koji žive i rade na zapadu,zapinju udarnički.Tako je to kod njih,dok možeš tjeraju te da vučeš,poslije više ne valjaš ni sebi ni njima.Svi željno očekujemo vikend.Za mene vikendi imaju posebno značenje.Valjda, zbog saznanja da pred sobom imam dva slobodna dana, osjećam poseban mir.Nije mi toliko važno što neću raditi već mi je važno što u miru mogu razmisljati o svemu onome što je meni važno a što ovdašnji ljudi ne bi razumjeli.Kad ne bi bilo tih vikenda život bi izgledao prazan kao konzerva ispijenog piva.

Sjedim i gledam neke stare fotografije pa mi za oko zapade jedna na kojoj nikoga ne poznajem. Pojma nemam kako je dospjela kod mene? Slikali se ljudi u uniformama,odmah poslije rata. Oni koji su obavljali neku funkciju  nosili su uniforme.Obuku uniforme,na glavu stave titovke i slikaju se. Na fotografijama iz tog vremena svi su imali nakrivljene kape,valjda je to bila moda,samo se moda nije tako zvala,ta riječ za nas tada nije postojala. Došla je mnogo godina kasnije kada su naši odlazili u Italiju da kupuju šuškavce i najlon čarape. Ko nije imao šuškavac nije mogao otići na zbor koji se svake godine održavao za 1.maj i 27.juli. Bez šuškavca momci nisu mogli pronaći za sebe djevojke,nisu ih gledale. 

Kad bi se momci udvarali djevojkama one su već imale spremne odgovore:"nemaš šuškavac,pa kako ću sa tobom proći kroz čaršiju,kakav si ti momak bez šuškavca? Kako je onaj zgodan,kako na njemu lijepo stoji šuškavac"?

Sa šuškavcima i najlon čarapama u našu zemlju je stigla moda i sa njom Versaće,Guči i ostala pederska svita. Dugo gledam fotografiju i poslije velikog napora  učini mi se da jednog poznajem. Imena mu se ne sjećam ali sam siguran da je to baš on,družio se sa mojim ujakom. Daleko je taj dogurao,bio je najprije u Sarajevu a poslije u Beogradu. Veliki glavešina.I pametan je bio,mada nije imao škole,to za glavešine nije važno,njih za školu nisu smjeli pitati. 
E,taj glavešina kojem se imena ne mogu sjetiti bio je one večeri u bioskopu,igrao je film "Bitka na Kozari". Mnogo naših ljudi nije znalo koji film se prikazuje,njima to nije bilo posebno bitno. Važno je da je ratni i da su u njima uvijek naši pobjeđivali. Oni su te filmove doživljavali kao stvarnos. Za glumce su govorili da ih poznaju,mesđusobno su se ubjeđivali gdje su se sa njima vidjeli i gdje su im pomagali za vrijeme neke ofanzive.

 
Naš bioskop nije bio pravi ili u stvari jeste samo je radio na neobičnom mjestu.Za vrijeme rata ustaše su porušile i popalile sve pravoslavne crkve u Bosanskoj Krajini osim jedne u selu Bjelaju kod Bosanskog Petrovca koju su sačuvali tamošnji Muslimani. Ljudi nisu dozvolili da njihovim komšijama, Srbima ustaška legija sruši svetinju. Srušena je čak i ona u Bihaću koja se nalazila u samom centru i mogla se vidjeti iz bilo kojeg dijela grada. Kasnije su tamo "drugovi" sagradili zgradu opštine ali je ostao neporušen njen zvonik koji i danas ukrašava taj grad i predstavlja rijetku kulturno-istorijsku znamenitost. Isto se dogodilo i sa crkvom u našoj čaršiji. Ustaše su je zapalile odmah, čim su uzeli vlast u mjestu. Krov crkve i sve što se u njoj nalazilo je izgorilo a zvono je palo ali se nije razbilo,ostalo je da stoji unutar zvonika. Crva je zidana kamenom koji je dugo odolijevao zubu vremena. Kada su ustanici oslobodili čaršiju izvukli su zvono i na zaprežnim kolima ga odvukli na brdo  Buban,prema Risovcu. Tamo su od drvenih greda sagradili skelu na koju su podigli zvono. Služilo im je za uzbunjivanje naroda kada bi ustaška legija ili njemačka vojska bila primjećena. Prvi ko bi ugledao vojsku trčao je do zvona i zvonio. To je bio znak da se bježi u šumu dok opasnost ne prodje. U čaršiji je bila još jedna,katolička crkva koju su oslobodioci spalili do temelja. Nikad više u čaršiji nije podignuta katolička crkva jer su poslije poraza ustaša,katolici,većinom Hrvati medju kojima je bila poneka porodica Poljaka,Čeha ili koje druge manjine,napustili mjesto i više se nikad nisu vratili. Našu,pravoslavnu crkvu nisu obnavljali,stajala je razrušena kao nijemi svjedok burnog i za narod opasnog vremena. "Drugovi" su tada rekli da sa religijom treba rasčistiti i bogami je većina poslušala "drugove". Da bi pokazali kako su se "osvijestili" našla se jedna grupa skojevaca koji su zvono na Bubanu skinuli sa skele,odvukli u obližnji gaj i polupali teškim čekićima. Nikad se nije saznalo čime je ova grupa bila nagrađena za to "djelo". Pored crkve se nalazila velika crkvena kuća. Mi smo je zvali popova kuća jer su u njoj živjeli popovi dok potonji, Drago Savić, nije završio u ustaškom logoru u Capragu. Kuća je bila ofarbana žutom farbom i ostala je cijela uprkos svim ofanzivama a u njoj se nalazila pored stana i jedna velika prostorija. Do puta kuća je imala pet uskih,dugačkih prozora sa prljavim staklom koje nikad niko nije čistio. Da bi se prostorija zamračila i tako mogla koristiti za filmske projekcije na prozore su postavljeni drveni kapci koji su ofarbani zelenom farbom kakve su bile i klupe. Godinama ih niko nije otvarao pa se u njima sakupljala prljavština i prašina koja se dizala sa ceste ispod točkova  kamiona koji su prolazili tim pravcem. E,ta prostorija je bila naš bioskop. Uz nju je dograđena jedna mala prostorija,izgledala je kao kocka zalijepljena za zid kuće. Jednom stranom se naslanjala na kuću a drugu stranu su podupirala dva betonska stupca. Imala je samo vrata,bez prozora i u nju se ulazilo penjući se uz metalne merdevine. Njena namjena je bila očigledna,služila je za projektor koji je toliko drndao i zujao da su oni iz poslednjih redova umjesto tona filma slušali njeno kloparanje. Sala nije imala stolice već klupe poredane u redove i bile su ofarbane  veoma tamnom,zelenom farbom koja se zbog upotrebe na nekim dijelovima izlizala i obrisala.To im nije kvarilo izgled već ih je činilo posebnim i nekako, otmenijim.

 
Nas,djecu su uvijek puštali da sjednemo na prve klupe,ponekad i na pod koji je bio od jelovih trenica i zaudarao je na prašinu. Samo sa tog mjesta smo mogli vidjeti platno. Dok je trajala projekcija po platnu su iskrile tamne varnice i čulo se pucketanje. To se,valjda,dešavalo zbog lošeg kvaliteta traka i projektora ali nama to nije smetalo,čak smo uživali u tome jer se takvo iskrenje i pucketanje više nigdje nije moglo čuti. Da,baš te večeri je ovaj čovjek sa fotografije čijeg se imena ne sjećam bio  prisutan na projekciji. On i njegov drugar su morali prisustvovati svakom sličnom okupljanju jer ko zna šta se sve može dogoditi kada se narod u tolikom broju okupi? Te večeri igrala je "Kozara",film čija se radnja poklapala sa dogadjajima iz života većine prisutnih,odraslih ljudi. U filmu se govorilo jezikom našeg kraja,činilo nam se da prepoznatljivi likovi sa filma stvarno ulaze u salu i opet se vraćaju na platno. Bili su napaćeni ali odvažni i hrabri. Njihova hrabrost je donosila pobjede koje smo mi,publika često propraćali oduševljenjem i aplauzima. Davno je bilo,teško da bi se neko sjetio u kom dijelu filma se zbio događaj o kojem se dugo pričalo i koji je uticao na razvojni put nekih pojedinaca. Publika se umirila,tajac,napetost da ti se krv sledi od straha i uzbudjenja. Sve to traje li traje,ne zna se šta će se desiti? Tad ,tu tišinu i neizvjesnost prekine neko kad tako jako prdne da se sve zatrese. 
Bio je to snažan i dugačak prdež da je neko iz mraka doviknuo: "Oooo,jebo te,ovaj tuče k'o šarac Nikoletine Bursaća na Hašanima".
I tako,većina u sali nije vidjela najuzbudljiviju scenu u filmu pa su rasrđeni gledaoci tražili od organa reda,onog druga sa fotografije i njegovog pomoćnika koji su u uniformama i sa titovkama na glavi izgledali kao da su sišli sa platna, da pronađu i uhvate tog prdonju i da mu zauvijek zabrane ulaz. Oni radikalniji su tražili oštrije kazne jer je on svojim prdežom spriječio kulturno uzdizanje narodnih masa i ugrozio tekovine revolucije. Nama,djeci je sve to bilo zabavno i smijali smo se,mada nam je bilo žao što je došlo do pometnje pa nećemo vidjeti film do kraja i još jednom čuti Joju kako na kraju filma započinje pjesmu "Oj Kozaro" nakon čega ga ostali prate pa i mnogi u sali bioskopa.


 
Prije nego se projektor zaustavio neko je upalio svjetlo. Sada smo,umjesto filmske,imali predstavu uživo. Onaj drug sa fotografije i njegov pomoćnik namrštena čela započeli su istragu da pronađu onog koji je tako zveknuo da je uzdrmao revoluciju. Tadašnji drugovi u uniformama su se rijetko smijali ili šalili, uvijek su se trudili da izgledaju strogo. Sami su često ispadali smiješni jer kad bi se dogodila neka vragolija koja je sve zabavljala oni su ostajali ledenih lica kojima se narod više smijao nego samoj vragoliji. Te večeri njih dvojica su izgledali posebno strogo. Skupljenih obrva i plamenica koje su im udarile uz lica izazvali su strah kod prisutnih. Laganim koracima išli su prema onom dijelu sale odakle se začuo "rafal". Kako bi se kome približili,unosili bi mu se u lice i zadržavali pogled,valjda su htjeli sa njih pročitaju ko se usudio tako nešto učiniti. Ljudi su se opravdavali klimanjem glave lijevo-desno ali ih strah nije napuštao. Znali su da svako od njih može biti proglašen krivcem. Kada su stali ispred Rade Egelje pa onaj prvi u uniformi,ljutito procjedio kroz zube:
"Da nisi ti,Sunce ti jebem reakcionarno"? 

Rade,mada krupan i plećat stariji momak,odjeven u izlizane pantalone koje je gurnuo u bijele vunene čarape i već iznošeni kaput koji mu je bar za jedan broj malen u obe ruke je stegao i zgužvao kapu,tiho da ga što manje ljudi čuje odgovori:

"Jesam,drugovi,jebiga omaklo se". 

Rade je živio sa majkom u selu Vranovini. Taman kad je stigao za ženidbu,započeo je rat. On se,bez ičijeg nagovora,dohvatio očeve lovačke puške koju je kasnije zamijenio kratkom talijankom koju je skinuo sa ramena zarobljenog ustaše prilikom oslobadjanja čaršije. Onu očevu je ponovo sakrio ispod roga svoje kuće gdje je izgorila i kuća i puška za vrijeme njemačke ofanzive. Nije imao vremena za ženidbu zbog čega je njegova majka jako žalila a on se brinuo o njoj tokom i poslije rata. Kuću je nekako obnovio,kako je znao i umio,i eto,imao je krov nad glavom. Živio je skromno od svoga rada i posne planinske zemlje ali mu nikad nije padalo na pamet da od drugova traži kakvu pomoć za zasluge u ratu. I sad mu se desi ovaj slučaj za koji on i nije znao koliko su ga ozbiljno shvatili čuvari reda i revolucionarnih tekovina. Zar neko da se šali i podsmijava revoluciji,teškoj borbi sa krvnicima,neprijateljima svake vrste? Drug u uniformi pređe pogledom po licima koja su sjedila blizu Rade i primijeti drugaricu Kiku. Ne reče ništa samo lagano razvuče jedan brk što je ,valjda, trebalo da liči na osmjeh. Drugarica Kika ništa nije rekla,lagano je u znak pozdrava klimnula glavom i otišla.


Za nju su govorili da je bila važan omladinski rukovodilac tokom rata i da joj je spomenica izmakla za dlaku. Drugarica je bila "klasno svjesna" prije nego je Švabo udario pa nije postojala nikakva sumnja za koju će se stranu ona opredijeliti. Nije bila posebno lijepa ali je iz nje izbijala snaga i požuda zrele žene,imala je tada oko 35 godina. Nosila je suknje do koljena,ponekad uske ali većinom široke. Kratke pletene čarape je uvijek zavrtala,valjda su joj tako listovi na nogama izgledali duži što joj je,mora se priznati,dobro stajalo. Rijetko kad je imala na sebi nešto drugo osim bijele košulje a preko nje,ovisno o vremenu,nosila je vojničku bluzu ili neki kratki kaputić koji nije prelazio gornji rub suknje. Maramu crvene boje je vezala oko vrata ili nazad ispod kose,baš onako kako smo to vidjali na ženama sa filmskih plakata iz Oktobarske revolucije. U čaršiji i ostalim selima svi su je poznavali i cijenili njen rad i doprinos razvoju društva. Nije se udala zato što je njen izabranik zglajz'o i završio na Golom Otoku. Nekako,pred njihovo zakazano vjenčanje u Narodnom odboru, dogodio se informbiro. Jedne noći u njegovu malu sobicu u potkrovlju starog hotela gdje je stanova upali su drugovi u kožnim mantilima. Kratko i jasno su ga pitali,za koga je a on im još jasnije odgovorio da je za Brku i Tita? Taj Brko ga je koštao slobode a drugaricu Kiku udaje. Poslije dva-tri dana su i nju saslušavali ali je ona jasno osudila svog nesuđenog muža i odrekla ga se. Ona se,kao zrela ženska "dobro pokazala" kod druga predsjednika Narodnog odbora i to redovno poslije čestih sastanaka u kancelariji društvenog doma gdje su ostajali da "razrade" neke planove. Mislila je da će joj to "dobro zalaganje" biti dovoljno da napreduje pa i spomenicu da zaradi. Prevarila se jer nije stigla otići,zbog nekog zadatka,kod sekretara partijske organizacije kad je ovaj pitao da se i kod njega "dobro pokaže". Kasnije se ona nudila više puta da sa njim "razradi" neke materijale ali je on to već obavljao sa drugaricom Senkom. Od tada i zbog toga,ona je bila frustrirana. Nije mnogo govorila a kada jeste ličilo je to na vojničko obraćanje,kratko i jasno. Mi,djeca smo je doživljavali kao posebno važnu osobu. Da nje nije bilo možda bi rat još trajao. Kada smo u petom razredu učili iz istori sve o našoj NOB i revoluciji učitelj je jednom našem drugu koji je bio lošiji učenik rekao da nabroji bar tri narodna heroja iz naše opštine. Ovaj je na prvo mjesto stavio Radivoja Rodića po kome je naša škola nosila ime,na drugo je stavio Slavka Rodića,valjda zato što su imali isto prezime i kao treću je rekao drugarica Kika. Neki od nas su se nasmijali njegovom odgovoru a učitelj je sav važan objasnio da drugarica Kika jeste dala veliki doprinos revoluciji ali eto,nije proglašena za heroja što će drugovi,možda, kasnije učiniti.  


 
Kad se narod razišao i sa čuvarima reda i poretka ostao sam Rade shvatio je u kakva se govna uvalio. Počela su pitanja:

"Jesi ti svjestan sta si uradio,Bog te jeb'o da te jeb'o",grmio je onaj sa fotografije?

Kad je htio reći da i on voli gledati taj film i da mu je ovo peti put kako se lomata po pomrčini kroz blatnjave sokake samo da ga vidi,čuvar poretka je siktao:

"Ćuti,Sunce ti kalajisano jebem".Zašto si to uradio,znaš li ti šta znači film "Bitka na Kozari" za našu revoluciju? S kim si se sastajao u poslednje vrijeme"? 

Opet je Rade htio reći da osim kuma Jandrije Drljače iz Risovca i ovih njegovih seljana još od lani u ovo doba godine nikog drugog nije vidio ali ga je isljednik opet prekinuo,sada već prijeteći prstom ispred nosa. 
Ni sam nije znao kako,Rade se izborio da kaže:

"Druže,omaklo mi se,reko' vam. Majka je svarila gra' još prekjuče pa sam ga ručao,onda sam juče do kasno izvlačio drva iz gaja i kad sam se vratio ponovo jeo taj gra' i večeras pred polazak ovamo nisam im'o vremena čekati da majka ispeče pitu sa basom pa sam ga večer'o. Napuv'o me k'o loptu.Ja sam se stez'o,suzdržav'o a ono se otelo i izletilo". 

Vidio je on da mu ovaj ništa ne vjeruje pa je izgubio volju da više objašnjava. 
"Sad idi kući" reče onaj sa fotografije,"sutra ćemo vidjeti šta ćemo"?
Otišao je kući sav zabrinut ali riješen da ništa majci ne priča kako se ona ne bi brinula.

 
Sutra,negdje pred podne ugleda Rade milicajsku kampanjolu kako sokakom ide prema njegovoj kući. Da majka ne bi vidjela nezvane goste on žurnim korakom siđe niz plećinu sa tek pokošenom djetelinom i stade pred njih.Nije ih stigao ni pozdraviti a oni ga već uguraše u kampanjolu. Samo je rogulje sa kojima je nešto radio uspio da zabode u jedan deblji otkos djetaline. Za manje od sat vremena našao se u zgradi milicije u sobi gdje osim dvije stolice i pisaćeg stola nije bilo ništa drugo. Milicioneri ga sjedoše  na jednu od stolica i izađoše. Za malo vremena uđoše u sobu dvojica ljudi,onaj sa fotografije u uniforni i još jedan u civilnom odijelu. Vidi Rade da je đavo odnio šalu i da mu se ne piše dobro.Pitali su ga sva ona pitanja koja su mu postavljali u bioskopu i svašta su mu govorili:kako je on reakcija,kako koči razvoj,kako sa takvima treba po kratkom postupku i t.d. Počeli su sa saslušanjem oko podne a tad je bilo već četiri sata. Čuo je onog u civilu kade je telefonirao ženi i rekao:

"Šta onda ako je već četiri sata, još sam zauzet i ne znam kada ću kući". 

Unosili su mu se u lice,udarali pesnicama o sto,prijetili. Bili su veoma zabrinuti,vidio je to i Rade jer su mu se stalno obraćali pitanjima:

"Misliš li ti šta će reći drugovi u komitetu,šta će reći oni drugovi odozgo,šta mi ovdje radimo,pomisliće da se mi ovdje zajebavamo? Nema zajebancije sa takvim svarima,revoluciom se niko ne smije igrati. Kako ćemo napisati izvještaj, projekcija filma prekinuta jer se drug Rade isprđivao s njom"? 

Mnogo pitanja,premalo odgovora a previše prijetnji i osuda. Rade se nije mogao čudom načuditi kakva se drama stvorila oko običnog prdeža. Jako je brinuo za majku,kako će sama dok je on u pritvoru,nije joj ništa rekao? Bog zna šta će misliti,šta se sa njim dogodilo? Toliko su ga izmučili da mu je postalo svejedno šta će odlučiti,da li je kriv ili nije? Samo je želio da se ovo završi.

 
Kad više nisu znali sta da rade,kako da riješe slučaj koji su sami stvorili nervozno su trljali čela i lomili prste na rukama. Mrak je polako ulazio u prostoriju kad su se odjednom vrata otvorila i na njima se pojavila drugarica Kika u pratnji predsjednika Narodnog odbora. Svi su bili zatečeni iznenadnom posjetom,nisu se snašli i nisu znali šta da kažu.

Onda je ona kratko rekla:
"Ja sam to uradila".

Za trenutak je nastao tajac a onda je onaj sa fotografije upitao:

"Drugarice Kiko,šta ste vi uradili"?

"To u bioskopu sam ja uradila,ponovila je,nije to uradio Rade nego ja",sada je to rekla povišenim tonom i kratko. 

"Kako to,drugarice,kako vama da se to desi? Zar i vi drugarice to radite? Ma nije moguće da se to vama omaklo? Mogao sam se kladiti da to drugarice ne rade". 

"Ma nije to ništa,dodao je onaj u civilu,to treba zaboraviti,jednostavno kao da se nije ni dogodilo".

Rade je sve to nijemo posmatrao dok mu jednog trenutka Kika nije uhvatila pogled. Tiho,da se jedva čulo  prozborila je:
"Hvala ti druže Rade što si me zaštitio i rekao da si ti to učinio".

On joj se blago osmjehnuo i rekao:

"Ma,nije to ništa,nisam mogao dozvoliti da takva sitnica upropasti djevojačku čast".

Radu su milicajskom kampanjolom vratili u selo. Bila su večernja doba kada je ušao u kuću a majka ga zabrinuto upitala gdje se toliko zadržao? 

"Prevrtao sam one otkose djeteline na plećini,sutra će opet biti sunčan dan pa će se,valjda,osušiti da ih sakupimo i prevezemo do kotarine",odgovorio je zadovoljan što majka nije saznala šta se sve dešavalo?

 
Djetelina se osušila i Rade je prevezao do kotarine,potom je radio druge poslove oko kuće. Poslije nekoliko dana Rade je u jutro izašao iz kuće i  na klupi pored zida gdje je volio sjesti da se odmori našao nove ispletene čarape. Uzeo ih je u ruke i tad vidio da se izmedju njih nalazi manji list presavijenog papira. Otvorio je i pročitao,na njemu je pisalo:

"Hvala ti Rade". 

Bio je ponosan i zadovoljan. Čaršijanci su još dugo godina poslije toga prepričavali priču o njegovom "rafalu" u toku filmske projekcije kad je igrao film "Bitka na Kozari". Onaj drug sa fotografije je zbog velikog zalaganja napredovao i otišao "gore",zato se,valjda,nikad nisam mogao sjetiti kako se zove?


         Milan Santrač