OSMANOVE KRUŠKE

Piše Milan Santrač

"zaštićeno autorskim pravom 2014 © Milan Santrač, sva prava zadržana, strogo zabranjeno neovlašćeno umnožavanje i distribucija.

                                        OSMANOVE   KRUŠKE



Davno je prošla ponoć. Nesanica ponekad piše pripovjetke a ponekad, bogami, i romane. Ja se sjetih davnih događaja iz djetinjstva i kad god mi se to desi a dešava se često, ja se latim olovke i papira. Žurim da uhvatim svaku misao, svako sjećanje, da mi ne pobjegne.


Vrijeme je trešanja. To su oni poslednji proljetni ili prvi ljetni dani. Za moje drugove i mene su ostali nezaboravni. Noći su svježe a dani topli ali ne previše vrući. Sve duža obdanica izvlačila je iz nas snagu dugim igrama. Sastajali smo se u jutarnjim časovima, kada se rosa presijava na suncu po još nepokošenoj travi. Sunce se ogledalo u svakoj kapi rose. Livade su izgledale kao da je neko po njima prosuo kristale. Trudili smo se početi naše igre što ranije, nismo dozvoljavali da nam ni jedan trenutak dana izmakne, htjeli smo biti njegov sastavni dio. Kada bi sunce odskočilo dan je postajao topliji a mi smo do tada već obišli većinu sokaka i bašta, preskačući sve ograde na kojima smo, ne rijetko, cijepali jedine pantalone koje smo imali. Teško smo se rastajali u vrijeme ručka. Majke su nas dozivale pa smo žurili, što je moguće, brže isprazniti tanjir toplog variva koji nas je čekao na stolu i ponovo se vraćali svojoj družini. U to doba godine, večeri su posebno lijepe i često obojene u crveno. Narod je govorio: "crveno veče, mokro jutro". Često je tako i bilo, padale su kratkotrajne i tople kiše od kojih je sve bujalo i raslo. Kad kiša prestane, sve živo se pokrene i mi izjurimo na naše zborno mjesto.


Danas sam, prolazeći kroz pijacu, vidio tezge pretrpane trešnjama i valjda, su me baš one vratile u ono vrijeme kada je sve bilo starije od nas. Naša jedina obaveza je bila da poslušamo roditelje kad nešto od nas zahtijevaju i da uživamo u svojim nestašlucima. Sjećanje mi lagano skliznu u godine kada smo moji drugovi i ja kretali u školu, kada smo našu čaršiju sasvim "osvojili". Nije postojao ni jedan njen dio u koji nismo zavirili, ni jedna nepoznata bašta, ni jedan sokak u kome nismo, za sebe, pronašli nešto zanimljivo. Ponašali smo se kao pravi suvereni, "osvojili" smo svijet to jest, čaršiju. Naši školski drugovi, čije su se kuće nalazile po bregovima i zaseocima odakle su svakodnevno dolazili u školu, su nas zvali čaršijancima. Nama je to prijalo, to nas je razlikovalo od drugih, ponašali smo se i osjećali važnim. Biti čaršijanac, značilo je imati neke prednosti nad onima koji su živjeli u okolini. Škola je bila u našoj čaršiji pa smo je, valjda, zbog toga više smatrali svojom. Mogli smo na njenom igralištu juriti za loptom i kad se završi nastava, imali smo pod nosom prodavnice i uvijek smo prvi znali kada su stigli novi medenjaci koji su koštali banku i nikad nisu poskupljivali. Bili su veliki i nevjerovatno ukusni.

 
U jednoj kući koja se nalazila na raskrsnici puteva, u samom centru postojala je radnja za koju ni danas ne znam kako bih je nazvao. U njoj se prodavalo svašta: ponešto od seoskog alata, neki lanac, kakva šerpa ili lonac za kućanstvo a moglo se za kakav praznik kupiti i pečenog mesa, popiti kafa ili koja ljuta. Mojim drugovima i meni nije bilo jasno kako da se obratimo čovjeku koji je tu radio. Svi su ga zvali Kalajdžija a mi nismo znali da li mu je to pravo ime jer nikad nismo čuli da se neko tako zove i da li ga smijemo osloviti tim imenom?  Za nas je to bio problem jer je on izgledao prilično opasno. Visok, savijen u plećima i rijetko kada obrijan. Više je ličio na nekog zemljoradnika ili drvosječu nego na trgovca. Vjerovatno se ni sam nije osjećao posve ugodno radeći svoj posao ali mu je sudbina to odredila i on se pomirio s njom. U njegovu radnju su, kad je bila sezona, stizale trešnje, šlame, tako smo ih zvali. U to vrijeme, mi smo pravili jasnu razliku između šlama i trešanja. Šlame su prodavane u prodavnici a trešnje su rasle i sazrijevale na nekom drugom mjestu, negdje pored nečije kuće ili u ogradi moga strica ispod Risove Grede. Šlame su krupne i sočne a naše, domaće trešnje su sitne. Poneko stablo trešnja daje gorke plpdove što je kod nas izazivalo veliko razočarenje. Kada pogled usmjerimo prema krošnji drveta one izgledaju primamljivo i već tada osjećamo njihov okus. A onda dolazi razočarenje, kada se prvi berač popne, počne da bere plodove i halapljivo ih stavlja u usta a zatim psujući počne pljuvati zbog njihove gorčine. Mi, ostali koji smo do tog časa bili samo posmatrači velikom brzinom se kačimo na prve grane, ne vjerujemo da tako lijepi, crveni plodovi nisu za jelo. Želimo sami provjeriti da li je u pitanju prevara ili su plodovi zaista gorki. Kada bi osjetili gorčinu, silazili smo razočarani sa drveta.


Kalajdžine šlame nas nikad nisu razočarale. Bile su ukusne. Jeli smo ih neoprane iz fišeka koji je on pravio od starih novina. Dok smo ih uzimali one su zbog zrelosti pucale i njihov slatki sok nam je farbao ruke. Brisali smo ih od košulje ili majice na sebi a niko nas nije grdio što smo se uflekali. Kad prođe vrijeme trešanja za nas je opet nastajao "sušni" period. U našem kraju se malo uzgajalo voće, uglavnom šljive, ali one su sazrijevale tek u avgustu pa i kasnije. Ponegdje, u nekoj živici rasle su divljake jabuke ili kruške. To su one od kojih se usta skupljaju kao da staviš u njih stipsu. Nisu bile za jelo, tek nekad bi naše majke u kasnu jesen stavile te divljake u žito da omekšaju i onda bi ih iznosile pred nas. Mi nismo imali vremena da čekamo kao naše majke, da voće omekša, željeli smo se što prije zasladiti kakvim plodom kojeg se dočepamo. Kad prođu trešnje vrijeme nam je prolazilo sporo, dani su se vukli kao puž. Umjesto šlama opet smo, kad bi se nekako dokopali koje banke, kupovali medenjake.


I kad smo već mislili da se ništa neće promjeniti, pojavljivao se "Turčin", Osman. Naravno, da nije bio Turčin, samo su ga tako, kad on to ne čuje, zvali čaršijanci. Tim imenom su oslovljavali Muslimane, koje su malo ili nikako nisu poznavali. Prenijelo se to sa koljena na koljeno još od davnih vremena, otomanskog carstva. Osman je stizao u svojim zaprežnim kolima koja su bila ljepša od drugih, nekako uredna, čak su neki dijelovi bili ofarbani. Djelovala su otmenije od onih kojima su se naši seljaci svakodnevno vozili do svojih njiva. Njegovi konji nisu bili posebno krupni ali su im se vratovi i sapi presijavale na suncu. Redovno timareni činili su sklad sa kolima i kočijašem . On je bio dobroćudan čovjek, blage naravi, tih i nenametljiv. Pantalone kakve je nosio kod nas niko nije imao. Nosili su ih samo stariji Muslimani, naslijeđe iz turskog vremena. Do koljena su bile uske, uz nogu a gore su se širile i imale su pozamašan tur. Danas takve pantalone možemo vidjeti samo kao dio narodne nošnje u folklornim društvima. Preko košulje je uvijek nosio mali prsluk, onaj koji čini cjelinu sa kaputom a njegov je bio žuto-braon boje i od somota. Sa glave nije skidao beretku koju je navlačio do pola čela. Sjedio je u kolima sa nogama spuštenim na rudu a iza njegovih leđa pokriveni ciradom nazirali su se sepeti napunjeni kruškama. Konji su išli nogu pred nogu sve dok ne stignu ispod lipe na raskrsnici gdje će provesti naredne dane. Osman je bio iz nekog sela nadomak Sanskog Mosta, miran i skroman domaćin koji je imao u kući puno gladnih usta. Trebalo ih je sve nahraniti, obući, spremiti za školu pa je sakupljao svaki dinar i izbijao ga iz svega što su mu njegovo imanje i trud pružali. Sepeti pleteni od rascjepljenog ljeskovog pruća bili su natrpani do vrha gdje je on stavio slamu da ih zaštiti od sunca putem koji je trajao više od pet sati. Polako je raspremao kola, isprezao konje, skidao sa njih ormu i stavljao pored kola. Znao je da će tu provesti nekoliko narednih dana, sve dok ne proda i poslednju krušku.


Prvih godina, kada je Osman počeo dovoziti svoje kruške čaršijanci su se pitali, ko je i odakle je? Bilo im je važno da to saznaju jer je dolazio iz podgrmečkog kraja odakle su malo ljudi poznavali. Plašili su se da nije neko ko je u ratu koji je već odavno iza njih ali su sjećanja na njega svježa, učinio kakva nedjela pa se tako pritajio u dobroćudnog prodavača krušaka .Ili , da nije kakav rođak onom Hasici, ustaši iz Krupe koji je mučki, kad ga on nije vidio, skočio na leđa jednom gorštaku iz Suvaje i izbo ga nožem a ovaj ga tako ranjen nosio na leđima više od pedeset koraka dok na kraju nije pao. Hasica se zvao Hasan a bio je posve sitan čovjek zbog čega su ga prozvali Hasicom, veliki kavgadžija i prznica. Stalno je nekoga izazivao pa su ga ljudi više puta premlaćivali. Isto mu se desilo sa tim gorštakom. Kad je sa njim započeo kavgu čovjek ga je podigao jednom rukom, tako ga iznio iz kafane i bacio na put. Ovaj mu to nikad nije oprostio, čekao je i dočekao svoju priliku. Obukao je ustašku uniformu i činio svakojake zulume nad nedužnim narodom. Njega je kasnije, kada su ustanici oslobađali Krupu, lično i svojom rukom, kako je volio reći, zarobio Pepara Šijan iz Risovca. Uhvatio ga u podrumu neke kuće gdje se bio sakrio i vezao mu ruke terkijom. Vodio ga je kroz cijelu Krupu, prema Pučeniku, uzvišenju iznad grada gdje je bila ustanička komanda. Dozvoljavao je narodu da ga, tako vezanog udarju štapovima, motikama ili pesnicama sve govoreći:
"Nemojte udarati Hasicu, njemu će suditi oni u komandi" a i sam ga je sve vrijeme udarao kundakom stare tandžare koju je godinama krio i sa kojom je konačno krenuo u rat protiv zlikovaca.


Osman, nije poznavao Hasicu niti je znao za sve što se s njim događalo a eto, ljudi su se plašili i provjeravali ga.  Takvi su Krajišnici, Grmečlije, čaršijanci, nepovjerljivi ali kada nekog prihvate, onda su mu vječni i odani prijatelji. Sada im je i Osman prijatelj i ne raduju mu se samo djeca zbog krušaka nego i stariji ljudi. Prihvatili su ga kao što su prihvatili i Ismeta inžinjera i Atifa bolničara ili Remzu veterinarskog pomoćnika koji su, takođe, došli u varoš iz nekih drugih krajeva.


Osman je kruške prodavao bez kantara ili koje druge vage. Njegova mjera je bila neki lončić, lima kako se tada govorilo za takvu posudu. Pravio je fišeke od starih novina ili od papirnih vreća u kojima je bilo upakovano brašno. Cijenu nije mijenjao godinama. Laganim pokretima je motao fišeke i stavljao kruške u lončić započinjući neki razgovor. Blago se osmjehivao svim ljudima i, valjda tako svojom dobrom naravi, na sve prenosio pozitivnu energiju. Odlazeći od njega svima je lice izgledalo slatko kao što su bile slatke i njegove sitne kruške. Kada bi kruške rasprodao, polako se pakovao, nikud nije žurio. Slagao je sepete jedan pored drugog, kačio zobnice na dirjeke kola, vezao fenjer na lotre. Ormu na konje je stavljao poslednju i oni su frktali kao da žele pokazati radost što odlaze kući. Kako je tiho ulazio u čaršiju jednako tiho, skoro neprimjetno je iz nje i odlazio.


Tako je Osman ispunjavao i sladio naše dane, poslije trešanja, dok ne dozore prve šljive koje su rasle po živicama sokaka. Mi smo im se radovali i zvali smo ih prskuljama jer su na lagani dodir ruke prskale.Od njih ili od prljavštine sa sokaka redovno smo dobivali sraćku ali se nismo predavali, jeli smo ih i uživali u njihovoj slasti.


I tako, moji mostovi sjećanja na te dane djetinjstva polako tonu u modričasto plavetnilo noći poput ptice koja je bila negdje zalutala pa se umorna vrća u svoje gnijezdo. Već naredne noći ću ponovo putovati po vremenu koje je iza mene i čiju ljepotu ću pokušati sa neprekinutom niti ukucavati u ovo "čudo" tehnike što se kompjuterom zove.

           Milan Santrač