ĆUTATI NE MOGU MORAM, DA URLAM

Piše Milan Santrač


ĆUTATI   NE MOGU,  MORAM  DA  URLAM

Koliko vas misli da smo mi Srbi pošten i dobar narod? Vjerovatno većina,da ne kažem svi. Tako sam mislio i ja ali me poslednji dogadjaji navode da se upitam,šta to sa nama nije u redu,sa kakvim felerom smo svi redom rođeni? Mora da imamo neki feler čim se ovako ponašamo. Vlasti vuku nerazumne poteze i donose lude deklaracije i svi znaju da je to nerazumno ali svi ćute,kao da se ništa nije dogodilo. U svemu postoji granica osim u ljudskim glupostima. Vladajući državni aparat je granicu razuma davno prešao pa me njihove deklaracije više ne iznenađuju ali se čudim činjenici da narod i dalje ćuti. Vrijeme je da svi zajedno prestanemo ćutati,da vičemo,urlamo i uzmemo motke u ruke pa da očistimo "gubu iz torine".


Srpska (ne)narodna skupština je izglasala deklaraciju kojom se osudjuju zločini nad mađarskim fašistima u Drugom svjetskom ratu u Vojvodini. Priznaćete da tako nešto sramno niste davno čuli i da je to prosto, nevjerovatno. Žrtve su osudile sebe i oslobađaju odgovornosti svoje dželate za zločine koji su nad njima učinjeni. Valjda nisu dovoljno vristali i jaukali dok su ih streljali i bacali u zaleđeni Dunav,samo u dva dana njih oko 2000 u Novom Sadu a kasnije se ni broja ne zna. U vrijeme autokratske,da ne kažem diktatorske, Tadićeve vladavine skupština je usvojila deklaraciju o Srebrenici a sada pod neo-komunističkom koalicijom Dačić,Vučić,Krkobabić usvojena je i ova. 

U vremenu ispred nas ostaje da donesu deklaraciju kojom osuđuju sve žrtve Jasenovca,Jadovna,Golubnjače,Kravica,Bratunca i da se izvinu ustašama,Naseru Oriću i ostalim dželatima a tek na kraju da to učine i prema Nijemcima. Kakve su prilike moraćemo im osim izvinjenja što su nas bacali u jame,streljali,palili i kosti lomili, plaćati i ratnu reparaciju zato što su našu zemlju okupirali. Nisam zaboravio cjelokupni Nato pakt kome se moramo izvinjavati što nas je,pored žrtava,rušenja fabrika,kuća,mostova  obogatio osiromašenim uranijumom.


Usvajanje ove deklaracije je jedinstven slučaj u svijetu. Nigdje,osim u Srbiji,nije zabilježen slučaj da je država sama na sebe prihvatila krivicu za zločine koje su drugi učinili nad njenim narodom. Može li se učiniti veće poniženje? Pravnički gledano,sada Mađari imaju puno pravo da nas tuže što su nas oni ubijali. Zamislite kada bi Jevreji donijeli deklaraciju i osudili sebe za holokaust ili kada bi Iračani osudili sebe što su ih ubijali Amerikanci pa im se još na sav glas izvinjavali.
Vladajuća koalicija se nije sjetila zahtijevati da takve deklaracije donesu Hrvati,Mađari,Muslimani i Šiptari kojima bi se,makar kurtoazno, izvinuli srpskim žrtvama. Nisu se sjetili da protestvuju što je za vrijeme predsjedavanja Mađarske E.U. u Briselu zid u sali bio ukrašen  tepihom na kojem je stajala karta velike Mađarske sa Vojvodinom u svom sastavu ili kako je oni zovu Delvidek. Zašto se tako ponašaju?


Sve za rad, jebenog datuma o pridruživanju, koji ne znači ništa,kojim ništa nećemo dobiti a svakodnevno gubimo mnogo. Dokle tako? Dok ne izgubimo i ovo malo što je u državi i od države ostalo. Sjetio sam se jedne izreke:"kad ti se kurva tiput ponudi,pristani samo jednom". Nismo sačekali da nam se kurva E.U. ponudi ni jednom već su nas naše vlasti ponudile njoj i to bez našeg pristanka. 
Zašto nije organizovan referendum,sada dok još nije kasno,na kojem će se narod izjasniti da li je za tu kurvu ili nije? Zašto čekati da nam sve rasprodaju,unište,da nas ponize i kao ovce odvedu tamo gdje ne želimo otići? Ja nemam načina i moći da vas nagovorim da se bunite,da uzmete svoju sudbinu u vlastite ruke,da vičete i protestujete ali ne mogu ni da ćutim i zato urlam. Dolje vlada,dolje (ne)narodna skupština,neću da budem dio unije gdje je umjesto čojstva,poštenja i pravde jedini ponos parada sa duginim bojama.