Friday, June 19, 2015

NA ANTARTIKU POSTOJI LJUDSKO-VANZEMALJSKA BAZA














Piše Milan Santrač



NA  ANTARTIKU  POSTOJI  LJUDSKO-VANZEMALJSKA  BAZA 

vanzemaljci-antartik

Kao inženjer leta s više od 4000 sati leta imao sam priliku vidjeti stvari za koje većina ljudi ni u snu ne bi rekla da postoje na Antarktiku. Zemlja je ondje više izvanzemaljska nego zemaljska, izjavio je zagonetni inženjer Brajan.



Dana 2. januara 2015.godine u redakciju poznatog lista na adresu earthfiles@earthfiles.comi  na ime urednice Linde Moulton Howe stigao je e-mail od penzionisanog inženjera leta, inače nižeg oficira američke ratne mornarice. Radi lične sigurnosti je zamolio urednicu da ga zove samo "Brajan".
Njegova izrazito neobična iskustva koja je doživio na letovima kojima se prevozio teret, a koji su bili dio spasilačkih misija na Antarktiku, vezana su za razdoblje od 1983. do 1997. godine i uključuju nekoliko viđenja srebrnih, okruglih objekata u vazduhu koji su velikom brzinom jurili preko Trans-antarktičkih planina.
On i drugi članovi posade vidjeli su i veliku rupu u ledu, po prilici pet do deset milja od geografskog južnog pola , na mjestu koje je inače zona u kojoj ne bi trebalo biti letova. Međutim, tokom jedne vanredne medicinske evakuacije oni su ušli u taj prostor bez letova i vidjeli nešto što nisu trebali vidjeti: ono za šta se navodi da je ljudsko-izvanzemaljska naučno-istraživačka baza pod ledom.
Nakon toga u kampu u blizini područja Marie Byrd Land na dvije nedjelje je nestala  grupa od desetak naučnika. Kada su se ponovno pojavili Brianova letačka ekipa dobila je zaduženje da ode po njih i da ih doveze. Brian kaže da su odbijali govoriti i da su „izgledali prestrašeno“.
Brian i njegova ekipa na tom letu dobili su nekoliko naredbi da o tome ne govore i strogo im je napomenuto da nisu vidjeli ono što su vidjeli. Međutim, nikada od njega nisu tražili da potpiše službeni dokument o neodavanju tajne. Stoga je, sada kada je u penziji, odlučio iznijeti šta je vidio i doživio jer zna da ne-ljudski oblici života djeluju na našoj planeti.

Slijedi sadržaj Brajnovog e- maila:
Prima: earthfiles@earthfiles.com
Predmet: NLO na Antartiku
Datum: 2. februar 2015.
Pozdrav, Linda. Ja sam penzionisani inženjer leta na tipu aviona LC-130 u sklopu američke ratne mornarice. U  sam otišao  poslije 20 godina službe. Već Vam se dugo želim javiti i podijeliti s Vama svoje iskustvo koje sam doživio na antarktičkom kontinentu kada sam vidio leteće objekte o kojima, kako mi je naređeno, nisam smio govoriti. Tokom tih 20 godina u službi Mornarice služio sam i kao član eskadrile pod nazivom Antarctic Development Squadron Six, poznate još i kao VXE-6. U njoj sam bio aktivan od 1983. sve do penzionisanja.
Kao inženjer leta s više od 4000 sati leta imao sam priliku vidjeti stvari za koje većina ljudi ni u snu ne bi rekla da postoje na Antarktiku. Zemlja je ondje više izvanzemaljska nego zemaljska. Naše misije su tamo započinjale krajem juna, a završavale krajem februara svake godine, sve dok 1999. eskadrila nije prestala s djelovanjem. To je doba godine, ljetna sezona na Antartiku, kada se zbog viših temperatura i 24-satnog dnevnog svjetla obavlja većina naučnih operacija.
Za trajanja službe u eskadrili imao sam priliku letjeti u gotovo sve dijelove Antarktika, uključujući i Južni pol više od 300 puta.
Stanica McMurdo, smještena na 3,5 sata leta od stanice Južni pol, bila je mjesto djelovanja naše eskadrile tokom naših godišnjih operacija. Između tih dviju stanica proteže se planinski masiv pod nazivom Trans-antarktičke planine. Za vedra vremena koje vlada od stanice McMurdo do Južnog pola te se planine mogu vidjeti s visina na kojima je letio naš avion , otprilike 7500 do 9000 metara.
Na nekoliko letova od i do Južnog pola naša je posada opazila letjelice kako jure oko vrhova Trans-antarktičkih planina na gotovo identičnom mjestu svaki put kada bismo tamo letjeli. Vrlo je to neobično za vazdušni saobraćaj na tom dijelu Antartika, budući da su jedini avioni na tom dijelu kontinenta bili u sklopu naše eskadrile. Posada svakog od naših aviona znala je gdje su drugi, s obzirom na to da se poštovao raspored letova.

Još jedna specifičnost vezana za stanicu Južni pol bilo je to što našem avionu nije bilo dopušteno letjeti iznad određenog označenog područja pet milja od stanice. Objašnjenje koje nam je za to dano bio je kamp za testiranje vazduha na tom području. To nikom od nas nije imalo nikakvog smisla jer smo u dva navrata morali prelijetati to područje.
Jednom je to bilo zbog medicinske evakuacije iz australskog kampa Davis. Ona se nalazi na suprotnom kraju kontinenta, tako da smo morali napuniti rezervoare na Južnom polu. Direktna putanja do Davisa vodila je tačno iznad stanice za uzimanje uzoraka vazduha. Jedino što smo vidjeli dok smo letjeli iznad tog kampa bila je vrlo velika rupa u ledu. U nju bi mogao uletjeti i jedan od naših LC-130 aviona. Nakon te medicinske misije javili su nam se neki obavještajci iz Vašingtona i naredili nam da ne spominjemo područje iznad kojeg smo preletjeli.

Drugi put kad smo se približili "kampu za uzimanje uzoraka vazduha" bilo je kad smo imali problema s navigacijskim i električnim sistemu na avionu, pa nam je rečeno da smjesta napustimo to područje i javimo se glavnom komadantu eskadrile, čim se vratimo u McMurdo. Suvišno je i govoriti, našem je pilotu (komadantu aviona) održana prodika, a naša posada više od mjesec dana nije letjela na Južni pol.
Bilo je još mnogo sličnih situacija kada smo vidjeli neobične stvari.

Jedan udaljeni kamp (u blizini područja Marie Byrd Land) u kojem smo ostavili naučnike i njihovu opremu dvije nedjelje nije imao komunikaciju sa stanicom McMurdo. Naša se posada vratila u kamp da provjeri je li sa naučnicima sve u redu? Međutim, tamo nismo nikoga zatekli, ali nije bilo nikakvih zabrinjavajućih znakova. Radio je najnormalnije radio kad smo nazvali McMurdo da mu provjerimo ispravnost. Napustili smo kamp i po naređenju nadređenih odletjeli nazad za McMurdo. Nedjelju  dana kasnije naučnici su osvanuli u kampu i nazvali McMurdo da neko dođe po njih. Taj je zadatak pripao našoj posadi, budući da smo ih i prevezli do tog kampa i da smo poznavali teren i lokaciju. Niko od naučnika nije želio razgovarati s bilo kime u posadi aviona i izgledali su uplašeno.

Čim smo sletjeli u McMurdo naučnici su prebačeni na drugi avion iz naše eskadrile, s kojim su odletjeli u Christchurch na Novom Zelandu. Nikada više nismo čuli za njih.
Njihova oprema koju smo dopremili iz kampa stavljena je u karantin i prebačena u Sjedinjene Američke Države, u pratnji istih onih obavještajaca koji su s nama obavili informativni razgovor o letu iznad kampa za skupljanje uzoraka vazduha, dakle iznad velike rupe u ledu.

Mogao bih još dugo pisati o stvarima i situacijama kojima sam svjedočio na svom VXE-6. Posade su govorile da se na Južnom polu nalazi NLO baza, a neki su članovi od pojedinih naučnika koji rade na Južnom polu čuli da izvanzemaljski biološki entiteti rade zajedno s njima u tom kampu za skupljanje uzoraka vazduha-iznad velikoj rupi u ledu.

Urednica Linda je nakon primljenog e-maila stupila u kontakt sa inženjerom Brajanom i razgovarala s njim. U tom razgovoru koji je ona objavila Brajan je potvrdio postojanje neobičnih letjelica, rupe u ledu i stanice o kojoj je zabranjeno govoriti.

Brajan je potvrdio sve što je napisao u e-mailu i dodatno dao objašnjenja o svemu što je on vidio ali i svi članovi  njegove i svih drugih posada.
 
Bili smo na samo nešto više od 3000 metara iznad tih planinskih vrhova i sve što smo uspjeli vidjeti pri prvom viđenju bio je blještavi odsjaj na srebrnim letećim objektima koji su velikom brzinom jurili kroz vazduh. Sjećam se da sam se okrenuo komadantu aviona , pilotu te da sam mu rekao: "Što je ono tamo"? On mi je rekao: "Nisu naši, to je sve što ti mogu reći".



Nikad nam se nisu približili uvijek su bili i ostajali ispod nas. Rečeno nam je da nikada ne razgovaramo među sobom nego isključivo s posadom. Vidjeti te objekte dolje i čuli da to nisu naše letjelice baš je čudesno i mislite: "Hej, što je sad to?! Zašto niko drugi ne zna za ovo"? Imali smo jednu misiju u australiskom kampu Davis. Da stignemo tamo morali smo odletjeti na Južni pol i obnoviti zalihe goriva u avionu, a potom odande odletjeti sve do kampa Davis. Rečeno nam je da moramo doći avionom radi medicinske evakuacije, budući da je jedan radnik pretrpio teške opekotine u požaru koji je uzrokovao bojler. Stoga smo pokušavali stići na odredište što je prije moguće. Radilo se o šest sati leta: 3,5 sata do Južnog pola, a onda još tri sata od Južnog pola do kampa Davis. Davis je najjužnija australska stanica na Antarktiku, smještena 2250 nautičkih milja jugo-jugoistočno od Pertha, na Obali Ingrid Christensen na teritoriju princeza Elizabeta. Kamp Davis udaljen je šest sati leta od Južnog pola. Na suprotnoj strani od Južnog pola nalazi se područje koje je bilo zona zabrane leta.  Kada smo došli na nekih 5-10 milja udaljenosti od Južnoga pola, na putu prema kampu Davis, preko radija nam je javljeno da ne nastavljamo let pravolinijski nego da skrenemo. Ntko je spomenuo: "Hej, pa tu je negdje u blizini sistem za uzorke vazduha". Kada smo pogledali dolje vidjeli smo ogromnu rupu u ledu koja je izgledala poput ulaza u pećinu, ali bila je toliko velika da je u nju mogao ući i LC-130. Rupa je išla prema dolje. Rečeno nam je da ne letimo iznad toga područja. Nastavili smo svoju misiju, odradili hitnu evakuaciju i zatim krenuli nazad. Morali smo se vratiti na Južni pol da natočimo gorivo, a kada smo se ponovno približili stanici za prikupljanje uzoraka vazduha rečeno nam je da skrenemo s tog kursa određeni broj milja, a potom se na njega vratimo. I tako smo natočili gorivo na Južnom polu, vratili se u McMurdo i sletjeli, na što je svim članovima posade naređeno da se jave komadantu. Svi smo morali sjediti u toj prostoriji, na što se pojavio taj neki tip kojega niko od nas prije nije vidio. Mogu ga samo opisati kao nekoga ko prikuplja tajne informacije u obavještajne svrhe. Mi smo tako sjedili, a on će na to: "OK, momci, vidjeli ste to što ste vidjeli. Ali niste to vidjeli". Rekao je da o rupi koju smo vidjeli nikad ne progovorimo.


Nama su službeno govorili da među sobom o tome ne razgovaramo. Međutim, nakon leta znate, momci odu u klub, popiju koje pivo, i onda razgovaraju i čujete stvari poput: "Čuo sam da ovi naučnici kažu da neki tipovi tamo na Južnom polu rade s tim nekim "ljudima" neobičnog izgleda". Naravno, oni to kažu tako da pritom ne spomenu riječi kao što su "izvanzemaljci" ili tome slično. A pričalo se isto tako i da je stanica za uzimanje uzoraka vazduha, ustvari zajednička baza u kojoj zajednički rade naučnici i i vanzemaljci. O tome smo više puta čuli kada su među sobom razgovarali naučnici koji tamo rade.



 

Chinese (Simplified)CzechDanishDutchEnglishFinnishFrenchGermanGreekHungarianIrishItalianNorwegianPolishPortugueseRomanianRussianSerbianSlovakSlovenianSpanishSwedish

Thursday, June 18, 2015

SVJETSKA FINASIJSKA ELITA JE STVORILA JE ROBOVLASNIČKI SISTEM, CILJ JE UNIŠTENJE LJUDI














Piče Milan Santrač



SVJETSKA FINASIJSKA ELITA JE STVORILA JE  ROBOVLASNIČKI  SISTEM, CILJ  JE  UNIŠTENJE  LJUDI


karen-hudes-banka-elita 

 

Ljudi osvijestite se, živite u feudalizmu, u kojem su sve naše vlade i kompanije te vi sami robovi duga. Ovaj sistem regulisan je od strane središnjih banaka i banke za međusobna poravnavanja s ciljem uzimanja bogagtstva svijeta koje se prenosi u ruke finansijske elite. Cilj je moderno robovlasničko društvo i uništenje čovjeka.

Karen Hudes je diplomirala pravo na univerzitetu Yale. Radila je u pravnom odjelu Svjetske banke više od dvadeset godina. Zapravo, u trenutku kada je javnosti dala vrlo važne informacije radila je na položaju višeg savjetnika.
Bila je na jedinstvenoj poziciji gdje je vidjela tačno kako globalna finasijska elita vlada svijetom, a informacije koje je do sada dala svijetu i više su nego zapanjujuće. Prema Hudes elita koristi vrlo čvrstu jezgru financijskih institucija i mega korporacija koje dominiraju u svijetu.

Cilj je potpuna kontrola. Žele da smo robovi duga, oni žele da su sve vlade zarobljene dugovima, a da su političari u potpunosti zavisni o ogromnim financijskim doprinosima koje se slijevaju raznim kompanijama. Hudes govori kako je finansijska elita unutar medijskog sistema blokirala sve informacije koje bi mogle otkriti kako je ovaj sistem namjerno napravljen da bi porobio sve vlade i ljude ovoga svijeta. Oni to rade u tišini.
Zapamtite, to nije teorija zavjere i ovo ne govori neki teoretičar zavjera, ovo govori univerzitetski obrazovana žena na Yale-u, pravnica koja je radila unutar Svjetske banke više od dvije decenije.
Naravno, nakon što je izašla u javnost s ovim informacijama dobila je otkaz, no istinu o Novom svjetskom poretku unutar sistema nastavila je širiti putem svoje internet stranice. Danas otkriva kako korumpirana elita ima u cilju pokupiti sve bogatstvo svijeta i porobiti ljude. Otkriva i informaciju kako sve to rade s našim dobrovoljnim pristankom.
Ona govori kako globalnim financijskim sistemom dominiraju male grupe korumpiranih ljudi gladnih moći, okupljenih oko američke Federalne rezerve. Navodi da je mreža preuzela kontrolu nad medijima da prikrije svoje zločine.
U razgovoru za News American spomenula je istraživanje koje je objavljeno u časopisu Plus One, a koje ukazuje na mrežu globalne kontrole. Istraživanje je napravljeno u Švajcarskoj a istraživale su se povezanosti i odnosi između 37 miliona kompanija i investitora širom svijeta.
Na kraju došli su do šokantnog broja 147 vrlo čvrsto povezanih mega korporacija koje vladaju svijetom i  trenutno kontrolišu više od 50 % svjetskog bogatstva. Hudes navodi kako ove korporacije konstantno mediji prikazuju kao dobronamjerne, a oni su krivci za sve zlo ovoga svijeta. No, ona govori kako nisu samo korporacije uključene u ovu krađu, ovdje dominiraju i sve nevladine organizacije.

Banka svih banaka!

MMF, sve središnje banke i Svjetska banka dobili su zadatak da kontrolišu sav protok novca u svijetu te da ga postepeno učine nedostupnim. Hudes spominje i vrhovnu banku koja je skrivena i obavijena velom tajne. Riječ je o Banci za međusobna poravnjavanja.
To je centralna banka svih banaka! Većina ljudi nikad nije čula za ovu banku, a ona je izuzetno važna organizacija. Hudes govori "To je neizmjerno moćna međunarodna organizacija koja nadzire novac cijelog svijeta. Banka za međusobna poravnavanja ima središte u Baselu u Švicarskoj i ima svoje podružnice u Hong Kongu i Mexico City-u. U osnovi to je neizabrana i nikom odgovorna banka koja ima potpuni imunitet od oporezivanja".
Ova banka je iznad svih zakona i statuta ovog svijeta. I nikad niko nije čuo za nju. Ova banka je prala novac za naciste tokom Drugog svijetskog rata, a ovih dana njezina je svrha voditi i usmjeravati centralno planirani globalni financijski sistem.
Danas postoji 58 svjetskih središnjih banaka koje joj pripadaju i ona ima moć upravljati sa svim ekonomijama svijeta. Svaka dva mjeseca bankari cijelog svijeta se sastaju tajno u Baselu na globalnom ekonomskom sastanku.
Tokom tih sastanaka oni odlučuju o sudbini, svakog čovijeka, svake žene, muškarca i djeteta na ovoj planeti. I to vam nikad niko neće reći! Banka za međusobna poravnavanja je banka osnovana od strane globalne,finansijske svjetske elite da djeluje u korist te elite a namijenjena je temeljnom uništavanju privrednih sistema" kaže  Hudes: "Ljudi osvijestite se, živite u feudalizmu, u kojem su sve naše vlade i kompanije te vi samo robovi duga. Ovaj sistem regulisan je od strane središnjih banaka i banke za međusobna poravnavanja s ciljem uzimanja bogatstva svijeta koje se prenosi u ruke elite. Cilj je moderno robovlasničko društvo i uništenje ljudi"!
Većina ljudi nema pojma da se to dogođa. Primjera radi, cijela američkoa privreda je u rukama samo šest globalnih kompanija. Slično stanje je i sa drugim državama, manje kompanije su u vlasništvu nekih drugih snažnijih i moćnije korporacije, a mi ljudi samo smo zaposlenici te korporacije kojoj je u cilju sistematsko uništenje ljudi i svih vrijednosti koje su hiljadama godina stvarane širom planete.

 

Saturday, June 13, 2015

PONEŠTO O CIGANIMA














Piše Milan Santrač



                           PONEŠTO  O  CIGANIMA






Jedna od najpoznatijih ciganskih legendi, o njihovom nastanku je ona  koju je persijski pjesnik Firdusi zabiljležio u svojoj "Knjizi o kraljevima" još oko 420.godine prije naše ere. Legenda kaže kako je kralj Bahram-Gur primijetio da su njegovi podanici iz dana u dan sve tužniji jer su stalno radili, bez odmora i zabaveŽeleći da svojim podanicima olakša život, došao na ideju da im pronađe neku razonodu, ne sluteći da će imati presudnu ulogu u istoriji jednog naroda.
Odlučio  je od kralja Kambodže i indijskog maharadže Šankala zatražiti da među svojim podanicima izabere neku veću grupu ljudi, koja ima talente i sposobnosti da olakša život drugim ljudima. Indijski Maharadža mu je kao dar poslao 12.000 pjevača i svirača iz plemena Luri.
Da bi mogli  živjeti od svog rada, Bahram je sviračima i pjevačima dao zemlju, oruđa i sjemenje raznih biljki. Kad je kasnije kralj otišao da provjeri šta Luri rade sa zemljom koju im je dao, imao je šta  da vidi. Pošto su samo svirali i pjevali, nisu obrađivali zemlju koja im je poklonjena, a stoku, oruđe i sjeme su prodali u bescjenje.
Takođe, da ne bi gladovali, prosili su, što je njega posebno razljutilo, pa im je naredio da pokupe svoje instrumente i odu iz njegove zemlje.
Luri su ga poslušali i krenuli dalje, i od tad lutaju svijetom, zabavljajući druge, uz pomoć svojih instrumenata i nekih životinja, poput majmuna ili medvjeda.

  
Osim ove legende ima i drugih kao ona  u kojoj je glavni lik ciganski car Penga, koji je poslije Boga bio najmoćniji na planeti.
Penga je jednog dana, izazivajući Boga, okupio svoju vojsku i izdao zapovijest da udaraju u bubnjeve, zemlja i nebo su se tresli od lupnjave.
Bogu se to nije svidjelo pa mu je predložio da prestanu sa lupanjem i da žive u miru i slozi ali ciganski car je nastavio da ga provocira, pokazujući da je i on u stanju  praviti čuda, čas je izazivao grmljavinu, čas kišu, sve dok Bogu nije dosadilo. Tada je Bog silom nebeskom ubio Pengu, i razorio njegovo carstvo a podanike prokleo da neprastano idu od zemlje do zemlje, ne nalazeći nigdje mira.

Teško je utvrditi koliko zaista ima Cigana ali se pretpostavlja da ih širom svijeta ima oko 1.500 000. a najveći broj ih i danas živi u Rumuniji pa se zato  njihova plemena skoro uvijek nazivaju vlaško-ciganska. Riječ Romi kako ih poslednjih godina kod nas nazivaju nema nikakve veze sa riječi Rumunija(Romania). Većina njih sebe i sada kod nas naziva Ciganima ali su vlasti poslednjih godina taj naziv doveli u vezu sa diskriminacijom za šta ne postoji nikakav osnov. Samo ime ne odražava diskriminaciju već postupci i nebriga vlasti prema njima koja umjesto da ih integriše među ostale građane vrši segregaciju smještajući ih u posebna naselja. Na ciganskom jeziku riječ Rom znači čovjek, suprug, muž pa je ta riječ iskorištena za njihovo ime.

Na prostorima bivše Jugoslavije, za neke ljude se kaže da se ponašaju ciganski(ciganski način, ciganska posla) što je proisteklo iz njhovog karaktera jer su neozbiljni, ne drže se date riječi, skloni su prevari, često i krađi.


Tokom Drugog svjetskog rata Cigani su stradali od nacista širom Evrope. Poslije rata su naseljavali prostor bivše Jugoslavije ali najviše u Srbiji. Iz Hrvatske se većina Cigana iselila što govori o odnosu hrvatske vlasti i naroda prema njima.  

Zvanično se smatra da svi Cigani potiču iz Indije i da su se razišli po cijelom svijetu u desetom vijeku.  
Ovaj nomadski narod vremenom se podijelio u više plemena i grupa, koje imaju zasebne nazive i karakteristike. Cigani su prihvatili hrišćanstvo i u manjoj mjeri islam. Većina ih je pravoslavne vjere mada ih ima i među drugim religijama.


Tako su nastali Banjaši, vlaško, cigansko pleme kome je maternji jezik rumunski. Ovako ih najčešće nazivaju njihovi saplemenici Džambasi, a njihovo ime u prevodu znači "rudari". Banjaše  u Vojvodini i Slavoniji nazivaju  Cigani koritari a u Bosni Karavlasi.

Džambasi govore ciganski jezik s mnogo primjesa rumunskog. Bave se trgovinom, najčešće konjima. Ime su dobili od rumunske riječi “geambas” što znači, poznavalac konja, dobar jahač, ali i mangup, lupež i probisvjet.


Postoji pleme Kalderaši koji  takođe pripadaju vlaškim Ciganima i njima je ciganski jezik maternji. Ovo pleme je veoma rasprostranjeno po svijetu, kako zbog svoje brojnosti, tako i zbog specifičnog zanimanja koje ih je primoravalo da žive čergaškim načinom života. Naime, oni se bave kotlarstvom, po čemu su i dobili ime. Oni pri govoru otežu riječi pa ih drugi Cigani zbog toga ismijavaju.Veoma su ratoborni i nepovjerljivi. Istraživači pretpostavljaju da su Kalderaši iz naših krajeva rasprostranjeni po Australiji, Južnoj Americi kao i u  Severnoj Americi i Kanadi, koje tamo nazivaju Mačvaji jer vode porijeklo od mačvanskih Kalderaša.



Grupa vlaških Cigana koja se naziva Lejaši. Oni su nekad živjeli kao nomadi. Sada su ti Cigani, kao i gotovo svi ostali, naseljeni po selima i gradovima širom sjeverne i sjeveroistočne Srbije. Ime su dobili po tome što riječ lae, znači  "potok", pa ime tog ciganskog plemena prevode sa "potočari", oni koji žive pored potoka.


Lovari su vlaško, cigansko pleme čiji se pripadnici mogu naći po čitavoj Evropi, a sebe nazivaju "neustrašivim svjetskim skitnicama koje krstare mnogim zemljama". Lovari tvrde da su Mordvini, što je u stvari ime jednog finskog naroda koji žive u srednjem toku Volge. Njihov jezik je  oblik ciganskog sa velikim primesama mađarskog, što ukazuje na to da su dugo živjeli zajedno sa Rumunima i Mađarima.
Pošto, pretežno, imaju ruska imena, može se zaključiti da su i tamo živjeli, a narod ih je jednostavno prozvao "ruski Cigani". Naselili su se u Obrenovcu, selima kod Požarevca, Ćupriji, a jedan broj ih je ostao u Banatu. Porijeklo termina Lovar nije utvrđeno, već o tome postoje brojne pretpostavke. Sremski Cigani tvrde da ime ovog plemena potiče od riječi lova, odnosno novac.
 

Tamari je ime vlaško, ciganskog plemena čije ime nauka nije uspjela do kraja da odgonetne. Smatra se da su Tamari najstarija grupa Cigana koja se doselila u naše krajeve i koja je tokom godina izgubila maternji jezik i prihvatila jezik sredine. U prošlosti su se bavili kovačkim zanatom, a kasnije i poljoprivrednim zanimanjima. U Srbiji govore isključivo srpskim jezikom i veoma su ponosni što su ih Srbi prihvatili, jer su se praktično asimilovali u naš narod.
Foto: Milena Đorđević

Rijetko kad pokazuju svoje cigansko porijeklo i tek u novije vijreme počinju da se deklarišu kao Cigani što je najvjerovatnije uticaj političara kako bi prikupili veći broj glasača. Ostale ciganske grupe ih vrlo teško prihvataju "za svoje", prije svega zbog toga što ne govore ciganski jezik. Tamari su prihvatili pravoslavnu vjeru i uglavnom slave Sv. Petku. Imena i prezimena su im srpska.  Do nedavno su se ženili u udavali međusobno, a u novije vrijeme mješoviti brakovi su sve zastupljeniji.


Gurbeti je ime grupe Cigana, koji vuče korijen iz arapskog jezika. Ovo ime se u užem smislu  koristi za čergaše, ali se u Makedoniji između ova dva pojma pravi razlika.


Burgundžije su posebna grupa Cigana. Oni se ubrajaju u takozvane "grčke Cigane" jer u njihovom jeziku ima primjesa novogrčkog jezika. Mahom se bave kovačkim, burgijaškim, ili klinčarskim zanatima. Ima ih u Južnoj Srbiji, oko Aleksinca i Niša, ali su se zbog trgovine svojim proizvodima razišli po čitavom Balkanu. Svoja tradicionalna zanimanja poput izrađivanja crepulja ili mečkarenja, odavno su napustili.


Ciganski "zanat" koji je jedna od prvih asocijacija na ovaj narod je i muzika. Osim što je ovaj narod oduvijek živio od pesme i igre, ciganski muzikanti i ciganske igračice zauzimaju posebno mjesto i u srpskom folkloru.

Cigansko igranje je često vrlo lijepo, puno pokreta i figura, u kojima  se naizmenično ređaju i harmonično dopunjavaju istočnjački zanos i strast, tiha sentimentalnost i pritajeni sevdah.
U novije vrijeme, Cigani na jugu Srbije su počeli da formiraju duvačke orkestre koje čine klarinet, saksofon, razne vrste truba, daire, bubnjevi, tupani, zurle i tarabuka. Ti orkestri su vrlo popularni, kako po selima tako i u gradovima, a neki od njih su angažovani na saborima.



НИКО НЕМА ПРАВО ПРОВОДИТИ ПРИСИЛНУ ВАКЦИНАЦИЈУ














Пише Милан Сантрач 


 Разговор са Мери Холанд  водила новинар Биљана Ђоровић

 

НИКО  НЕМА  ПРАВО  ПРОВОДИТИ  ПРИСИЛНУ  ВАКЦИНАЦИЈУ

Вакцинација изазива читав низ оболења и то је научно доказано тврди позната научница Мери Холанд , професорица универзитета у Њујорку .

Она каже : "Ниједна влада и ниједна земља нема право да спроводе присилну вакцинацију без сагласности родитеља или старатеља или да је спроводе у школама или дечијим вртићима без пристанка родитеља"

 

 

Посланици Скупштине Србије усвојили су 17.априла измене Закона о заштити становништва од заразних болести, којима ће вакцинација деце убудуће бити обавезна за све и за њу неће бити потребан писмени пристанак пацијента, родитеља, односно законског заступника детета.
Изменама и допунама овог закона народни посланици изгласали су и превођење поступка вакцинације из инванзивне у превентивну меру заштите лица од заразних болести.
Будући да су измене у супротности са Законом о праву пацијената, званичници су најавили убрзану измену и овог Закона.
Држава је овим изменама увела мандаторну вакцинацију и наставила да прети високим казнама, отимањем деце и слањем родитеља на принудни рад, одузевши им право да самостално одлучују о животу и здрављу своје деце, гарантовано Уставом републике Србије.
Да ли су грађанима Србије увођењем мандаторне вакцинације укинута базична људска права? Које су међународне конвенције прекршене увођењем мандаторне вакцинације? Да ли правни документи показују да постоји веза између ММР вакцине и аутизма?
О овим питањима разговарамо са професорком Мери Холанд једним од водећих светских експерата за питања односа мандаторне вакцинације и људских права. Мери Холанд је научни истраживач на Правном факултету Универзитета Њујорк, Директор Програма за Правне вештине на Правном факултету Универзитета Њујорк, специјалиста за међународна људска права, Јавно право и Закон о сигурности вакцина и накнаду услед повреда од вакцина. Мери Холанд је коаутор студије „Епидемија вакцина: Како корпоративна похлепа, контролисана наука и силеџијска Влада угрожавају наша људска права, наше здравље и нашу децу“.



1. Као правни експерт за људска права извели сте изванредну анализу која показује да је мандаторна вакцинација у директној супротности са фундаменталним људским правима. Молим вас да читаоцима Геополитике представите главне правце своје анализе.

Интернационално су призната права на живот, слободу и сигурност сваког појединца. Право на избор када је у питању вакцинација спада у фундаментално људско право. Фундаментално – значи основно, базично, неотуђиво. Људско – значи да га поседујемо самом чињеницом да припадамо људском роду и оно не зависи од узраста, пола, расе или класне припадности. ‘Право’ – значи да се на њега можемо позвати и употребити га против влада или других појединаца. Одлука да ли ћемо и када вакцинисати своје дете, неотуђиво је право сваког родитеља или старатеља. Избор када је у питању вакцинација је фундаментално људско право, зато што се тиче нашег фундаменталног права на живот, слободу и сигурност појединца. Универзална деклерација о људским правима и међународни закони које би свака земља морала да поштује – постоје како би заштитили инхерентно људско достојанство и једнака и неотуђива права људске расе. Суочени са ратним злочинима, геноцидом и злочинима против човечности током Другог светског рата, државе су експлицитно прихватиле људска права Повељом Уједињених Нација. Државе су препознале и усвојиле одреднице без којих би било немогуће осигурати миран, праведан свет, које су садржане у Универзалној деклaрацији о људским правима која прокламује „заједничке основне стандарде за све људе и све нације“. Након Другог светског рата, свет је прихватио принципе људских права Нирнбершког кодекса, сет етичких принципа који забрањују експериментисање на људским бићима без њиховог слободног и информисаног пристанка. Данас је универзално прихваћено да све медицинске интервенције морају бити засноване на добровољном и информисаном пристанку. Суђење у Нирнбергу представља темељ савремене медицинске етике и информисаног пристанка и обезбеђује право пацијента на одбијање медицинског поступка. Закон САД сматра вакцине „несумњиво небезбедним“. Вакцине представљају специфичну врсту лека и као и сви лекови могу да изазову бројне нежељене ефекте и представљају ризик по здравље. Сваки организам је специфичан у извесној мери, и ми не можемо знати унапред ко ће имати нежељене реакције или лоше реаговати на лекове. Дакле вакцинација се тиче права на живот и свакако се тиче права на слободу. Убацити неку супстанцу инјекцијом у крвоток представља веома озбиљно полагање права на нечију слободу. По мом мишљењу постоје други начини за спречавање инфективних болести и они се морају примењивати уместо убризгавања вакцина. Безбедност појединца припада истом спектру питања. Уколико неко нема права да заштити свој крвоток – онда заиста губи базично право на безбедност. Дакле, права на слободу, живот и безбедност се доводе у питање форсираном а поготово присилном вакцинацијом.

2. Један од фундаменталних докумената на којима почива право на избор када је у питању вакцинација је Нирнбершки кодекс. Да ли је овај веома значајан документ изгубио на снази у светлу корпоративе похлепе усклађене и координисане са еугеничким плановима о редукцији становништва планете?

– Нирнбершки кодекс је произишао из медицинских злочина које су спроводили нацистички лекари током Другог светског рата. Након увида о кршењу људских права и медицинских злочина било је веома јасно да се мора увести нови кодекс медицинске етике по коме ће се спречити експериментисање на људима без њихове сагласности. Нирнбершки кодекс је формулисао концепт „информисаног пристанка“ а тај концепт је од тада проширен. У Европи је 1997., Савет Европе усвојио конвенцију о људским правима и биомедицини којом је проширио информисани пристинак – од пристанка на експерименте и на одлуку о медицинском третману. Потом је 2005. светска заједница усвојила ове шире стандарде, када је УНЕСКО усвојио Универзалну декларацију о биоетици и људским правима коју је потписало 193 земаља међу којима је и Србија. Ради се о Декларацији а не о уговору и она не производи директне правне последице али, попут декларације о људским правима представља репер, односно стандард. Члан 6 Декларације о биоетици и људским правима захтева правовремени претходни информисани пристанак за све медицинске интервенције што укључује и превентивне медицинске интервенције. Веома је јасно из преговарачког транскрипта да су преговарачи разматрали да ли у те поступке треба укључити и вакцинацију и одлучили су да треба. То значи да је глобални стандард – да не сме бити принудне вакцинације и да вакцинацији мора претходити благовремен, слободан и информисан пристанак зато што се ради о превентивном медицинском третману. И то се изричито поштује у многим земљама попут Канаде, Новог Зеланда, Аустралије, Шведске, Немачке… 

3. Са којим универзалним документима који штите људска права је мандаторна вакцинација у супротности?

– Присилна, мандаторна вакцинација представља кршење Универзалне декларације о биоетици и људским правима и представља кршење принципа информисаног пристанка. Вакцинација није специфично садржана у Универзалној декларацији о људским правима али се подразумевала, но сада је информисани пристанак проширен на било који тип медицинског третмана и уколико погледамо било коју област медицине- хирургију, хемотерапију и било шта друго – подвргавање третману је увек добровољно а упадљиву разлику представљају вакцине. Рационализација за то пронађена је у тврдњи да нам је неопходан тзв.“имунитет крда“ (колективни имунитет) који ће једино моћи да обезбеди заштиту друштва од инфективних болести уколико сви буду вакцинисани. Али, много је проблема са теоријом о колективном имунитету. Та теорија је развијена на основу природног имунитета који се постиже када чланови друштва добију болест, прележе је и постану имуни на њу. Имунитет добијен вакцинацијом није исти: вакцине не раде увек на различитим људима, вакцинациони имунитет се губи током времена. Истина је да ми не постижемо колективни имунитет против инфективних болести против којих вакцинишемо. Оно што постижемо је ‘ефекат крда’ . То није савршени имунитет. Рационализација по којој се свако мора вакцинисати је више комерцијалне природе него што је медицинска рационализација. Уколико се прихвати тврдња да су невакцинисани можда подложнији болестима и уколико се ради о смртоносној инфекцији (а највећи број болести због којих се вакцинација спроводи нису смртоносне), друштво би могло да ограничи њихово кретање уколико је особа инфективна и уколико се ради о ваздушно преносивој инфекцији – дакле у ситуацији када може да буде заразна по околину. То је неупоредиво мање инвазиван метод и далеко мање опасан по живот од присилне вакцинације. 



4. Др. Роберт Ровен је учествујући на Светском самиту о вакцинама, који је недавно у форми радијског програма организовао Џонатан Лендсман, подвукао: „Вакцине се нису потврдиле као ефикасне и сасвим сигурно нису безбедне. У овом вакцинашком бешчашћу једини сигурни имунитет је онај који је фармацеутска индустрија добила од влада држава, намећући свету своје ‘несумњиво небезбедне’ производе – вакцине“.
Како су фармацеутске корпорације стекле могућност и право да намећу своје ‘несумњиво небезбедне’ вакцине (како је то формуслисано законом САД) а да при том избегну одговорност за њихове последице?

У САД 1980-их, услед повреда изазваних вакцинама – нарочито од ММР (вакцина против малих богиња, заушака и рубеоле), ДТП (вакцина против дифтерије, тетануса и великог кашља) и полио вакцине (против дечије парализе), људи чија су деца била оштећена тужили су произвођаче вакцина. Добра, савесна наука је тада показала да је ДТП вакцина проузроковала оштећења мозга код великог броја деце. Фармацеутске компаније у САД су тада рекле: „знате шта, ми служимо јавном добру и не желимо да се суочавамо са правном одговорношћу. Ми не желимо и нећемо да наставимо да производимо ове вакцине уколико нам Конгрес и влада САД не обезбеде комплетну заштиту од одговорности“. Желеле су, дакле, да се у потпуности избегне могућност да буду тужене од људи чија су деца оштећена вакцинама. И влада САД им је омогућила да то постигну. „Ниједан произвођач вакцина неће бити одговоран … за штету од вакцина повезаних са оштећењима или смрћу“ – изјавио је тадашњи Председник САД Роналд Реган 1986.године стављајући свој потпис на „Национални закон о повредама деце изазваним вакцинама“ („National Childhood Vaccine Injury Act“ – NCVIA) и тако ослободио фармацеутске компаније од сваке медицинско-правне одговорности када деца умру или задобију повреде након примања вакцине. Влада САД је основала „Национални програм компензације“ и захтевала да нико ко сматра да је оштећен због примања вакцине препоручене на федералном нивоу, не буде у могућности да поднесе тужбу и захтев за одштету регуларним судовима, већ су морали да то ураде у овом специјалном „суду за децу оштећену вакцинама“ у Вашингтону. На тај начин успели су да дуго времена изолују и држе у тајности застрашујуће извештаје о веома тешким повредама изазваним вакцинама. Циљ овог програма је био да проблеме везане са повредама изазваним вакцинама држи изван очију јавности. И, заиста, они су у томе успевали током неколико деценија, али након што су доктори, здравствени радници и корпорације ослобођени од било какве одговорности, они су додали огроман број вакцина у програм вакцинације. У САД смо крајем 1980-их додали вакцине против Хепатитиса Б, Хемофилус инфлуенце Б, Рота вируса… и тако је број вакцина које препоручује CDC од 23 дозе 7 вакцина порастао на 69 доза 16 вакцина са којима се почиње од дана рођења. То је довело до експлозије поремећаја. Аутизам је крајем 1980-тих почео вртоглаво да расте у САД. 5000 породица поднело је 2002. петицију „Програму за обештећење узроковано вакцинама“ (VICP) у којој су захтевали да се призна њихова тврдња да су њихова деца као последицу вакцинације добила неуролошки поремећај под називом аутизам. У поступку пред без преседана под називом „Оmnibus autism proceeding“ који је тим поводом спровео, VICP је „одредио“ да вакцине не изазивају аутизам. Након тога сам ја са својим колегама објавила рад у научном часопису „Pace Environmental Law Review“ под насловом: „Питања без одговора од Програма за обештећење за повреда узрокованих вакцинама: Преглед компензованих случајева за повреде мозга индукованих вакцинама“ (Unanswered Questions from the Vaccine Injury Compensation Program: A Review of Compensated Cases of Vaccine-Induced Brain Injury). У том раду смо изнели све случајеве којима је Програм за обештећење надокнадио последично узрокован аутизам. Ми сматрамо да докази који произилазе на основу самог Програма за обештећење довољна потврда да вакцине могу изазвати аутизам. Ти докази су веома јаки и највећа грешка коју је Конгрес САД направио била је што је ослободио произвођаче вакцина од одговорности за оштећења која производе. Правовремени, добро информисан пристанак је апсолутно неопходан. Уколико би родитељи били објективно информисани и на основу тога схватили да вакцине могу изазвати повреде и смрт и након тога одлучили да је вакцинација вредна ризика којима излажу своје дете – тада родитељи не би имали права да траже компензацију у случају повреда узрокованих вакцинама јер су дали свој пристанак на основу добре информисаности. Данас људи нису адекватно информисани о ризицима од вакцина.



5. Др Златибор Лончар, Министар здравља у влади Србије, непрекидно истиче у јавности како нема доказа да ММР вакцине изазивају аутизам. Ви сте се опсежно бавили правном анализом докумената који су релевантни за ову изузетно важну тему. Какви су ваши закључци?

– Једна од веома значајних ствари на којој тренутно радим је анализа пресуда којима је на италијанском суду потврђено да вакцине, или прецизније ММР изазивају аутизам. Одлуке које је VICP у САД донео у току поступка „Оmnibus autism proceeding“ биле су погрешне одлуке. Са друге стране неки разумни судови, попут италијанског, пресудили су у складу са чињеницама. Оно што смо ми открили у вези са поступком пред VICP 2002. године је да када су подносиоци захтева „Програму за обештећење за повреде изазване вакцинама“, изјављивали да је као последица вакцина наступило оштећење мозга или напади – они су били обештећени. Оно што смо открили је да су особе које су имале оштећење мозга и нападе као последице ММР вакцине, такође имали и аутизам. И било је веома јасно на основу објективних критеријума да су те особе имале аутизам. Ја сам дошла до поузданог закључка да је аутизам једно од оштећења изазвано вакцинама. Смрт је најстрашнија последица изазвана вакцинама а ту су и друге: парализе, астма, дијабетес, аутоимуне болести, когнитивна оштећења… Ми не знамо колики је проценат случајева тешких оштећења изазваних вакцинама. Многи од ових случајева се не доводе отворено у везу са вакцинама и велики је проценат заташкавања и прикривања узрочно-последичних веза. То је велики, велики проблем.


6. Нормализација незамисливог и орвелијанска употреба језика видљиви су у обележавању дана који се назива „Светски дан особа са аутизмом“. Због чега је одређен дан под овим називом? Због чега се тај дан не назива „Светски дан борбе против аутизма“? Неке новинске агенције у Србији су овај дан назвале „церемонијом“ – што је упућивало на карактер прославе. Огромна је прогресија аутизма у Србији: једно од 68-оро деце је аутистично. При том су навођени различити узроци настанка аутизма у спектру од генетског до развојног поремећаја. Вакцине нису споменуте. Шта се у Новом светском поретку слави тога дана?

Потпуно се са вама слажем: Прослављање аутизма је орвелијанска операција и ради се о веома значајном, координисаном покушају нормализације епидемије аутизма. Нема ништа нормално у вези са аутизмом. Нема ништа нормално када мало дете изгуби способност говора и социјализације, способност да нормално једе и спава. То је огроман поремећај. Ради се о нечему веома погрешном када глобална и медицинска заједница раде на томе да нормализују нешто што је јасан и крупан поремећај. Ради се о процесу у коме човечанство треба да заборави период када готово нико није боловао од аутизма. Једна од мојих колегиница, Ким Стаглиано која је уредник веома доброг вебсајта „Доба аутизма“, објавила је текст у Вашингтон посту на сам дан који се обележава као „Светски дан особа са аутизмом“ у коме је написала да дубоко презире начин на који се третира аутизам. Ким има три ћерке жестоко оштећене аутизмом и дубоко је повређена прослављањем овог поремећаја. Аутизам није нешто што треба славити. Постоје неки људи са аутизмом који су развили високи степен функционисања на начин који их издваја од других али то није оно о чему говоримо када се ради о правом аутизму. Прави аутизам имају људи који не могу да говоре, који имају жестоке когнитивне проблеме, склони су самоповређивању, немају социјалне способности, захтевају трајну бригу, имају страшне поремећаје сензорне обраде и проблеме са исхраном. То је оно што заиста мислимо када говоримо о аутизму. Церемонијални тон обележавања „дана особа са аутизмом“ делимично је условљен захваљујући утицају корпорација које стичу огромне профите од епидемије аутизма. Фармацеутске корпорације не само да су зарадиле на узроковању ове епидемије већ сада зарађују продајући лекове за „третман“ аутизма. За овако устројен систем – превенција аутизма не постоји. Пре тридесет година проблем са аутизмом није постојао. У Србији нисте имали 1:68 аутистичне деце и ми у САД нисмо имали 1:50 пре тридесет година. Нисмо имали готово ни једно дете, ни једну особу са аутизмом. И, јасно је да се ради о проблему који је узрокован факторима средине при чему је једна од водећих компоненти – вакцинација. Жива у вакцинама је велики, велики проблем. Читаоцима „Геополитике“ препоручујем да обавезно погледају документарни филм који је управо премијерно приказан у САД под називом „Trace amount“ и можете га гледати на Интернету. Ради се о бриљантном 90. минутном истраживачком документарном филму у коме се истражује веза између на живи заснованом конзервансу тимеросалу и епидемије аутизма. „У траговима“ је истинита прича о Ерику Глејдену који је оболео од адултног облика аутизма након што је због мање посекотине примио вакцину тетануса. Филм представља изванредну анализу корупције и прогона истинске науке и улоге вакцина у прогресији епидемије аутизма.



7. Изменама Закона о заштити становништва од заразних болести, према речима министра здравља у влади Србије др. Лончара, та област ће бити усклађена са европским законодавством, које, међутим, у највећем броју случајева препоручује вакцинацију која се заснива на добро информисаном пристанку и искључује мандаторну вакцинацију. 

– Увођење форсиране вакцинације је веома опасан потез. Као експерт за људска права, увођење мандаторне и присилне вакцинације видим као веома озбиљно кршење људских права и грађани Србије би требало да туже владу Србије пред Европским судом за људска права. Србија је потписница Европске конвенције о људским правима тако да би тужба за кршење фундаменталних људских права грађана Србије била веома значајна и обезбедила би правни оквир за решење проблема са којим сте суочени. Влада може да строго препоручи вакцинацију у правном и етичком смислу. Она може чак да иде тако далеко да ограничи право кретања невакцинисаних особа, али ниједна влада и ниједна земља нема право да спроводе присилну вакцинацију без сагласности родитеља или старатеља или да је спроводе у школама или дечијим вртићима без пристанка родитеља. 

8. Изменама Закона о заштити од инфективних болести поступак вакцинације је у Србији преведен из инванзивне у превентивну медицинску меру. По европским законима (са којима Одбор за здравље и породицу Скупштине РС тежи да се усагласи), апсолутно је забрањено вршити инвазивне методе над пацијентом без његовог пристанка, а по тим истим законима сваки убод се сматра инвазивном методом. Како ће се, онда, предложеним изменама постићи та усаглашеност? Да ли се на основу законских промена инвазивни поступак може трансформисати у превентивни?

– Ради се, о још једном аспекту употребе орвелијанског двоструког говора који се у великој мери примењује у контексту вакцина. У САД вакцине су са једне стране проглашене „неминовно небезбедним“ док је званични неизбежни слоган којим се вакцине пласирају – да су вакцине сигурне и безбедне. У случају законског третирања вакцинације као превентивне мере, вакцинација се представља као мера која ће заштити ваш живот и превенирати болест. Са друге стране она се третира као медицинска мера и ради се о потпуно контрадикторним појмовима.

Вакцинација је озбиљна медицинска интервенција и мора подразумевати примену информисаног пристанка. 




9. Како коментаришете недавно снижавање критеријума прописаних од стране Светске здравствене организације (WHO) и представљених у шеми за процену под називом: ‘Реакције након вакцинације’ (Adverse Events Following Immunisation – AEFI) којима је Светска здравствена организација омогућила да се у земљама Трећег света случајеви преране смрти деце проузроковане вакцинама, лажно забележе као неизазвани вакцинама?

– Светска здравствена организација је снизила критеријуме у односу на претходну шему утврђивања узрока смрти након вакцинације за све државе, како развијене тако и државе у развоју. Но, ова нова шема одређује да се чак и у случају да су докази непобитни и да задовољавају критеријум нове шеме – у земљама Трећег света прерана смрт може забележити као ‘not an AEFI – није последица реакције на вакцину’. Првобитна шема је садржала јасну могућност сагледавања штетних ефеката вакцинације, који често значе и смртни исход и СЗО није желела да то призна или бар да то буде исувише јасно и дошло је до промене дефиниције по којој ће бити изостављена или неће бити пријављена смрт као последица вакцинације. То је потребно сагледати у светлу увођења поливалентних вакцина, пето и шестовалентних. Мултивалентне вакцине носе већи ризик од моновалентних. СЗО се овде нашла у проблему и усвојила је проблематичну политику. Индијски доктор Пулијел (Jacob M Puliyel) је писао о промени шеме класификације AEFI по којој СЗО маргинализује смрт након вакцинације у земљама Трећег света. Разуме се, то је веома, веома узнемиравајуће. У недавном раду који је објавио на свом вебсајту, доктор Пулијел представио је веома значајан документ који се појавио на спору посвећеном вакцинама вођеном у Белгији. Ради се о извештају Глаксо Смит Клајна на 1.500 страница који никада није био намењен јавности. Овај документ је постао јавни документ током суђења у Италији и италијански вебсајт „Вакцине и аутизам“ га је објавио у целости. Др Пулијел је у овом документу пронашао списак нежељених ефеката које изазива вакцина Инфанрикс, Глаксо Смит Клајна. Др Пулијел је упоредио овај списак са узроцима смрти деце у Индији након пријема ове вакцине и дошао до закључка да се ради о значајној подударности. Сугерисала бих свима да веома темељно погледају извештај ове фармацеутске корпорације који је веома проблематичан и прочитају анализу др Пулијела. Ја сам такође написала текст на блогу „Доба аутизма“ о пресудама италијанског суда који је утврдио да је аутизам наступио као последица вакцинације.
На крају, желела бих да нагласим да се грађани Србије као и свих земаља на свету морају изборити за право на правовремени информисани пристанак. То није само наш проблем и проблем наше деце већ се ради о будућим генерацијама. Право на избор да ли желите или не желите да будете вакцинисани је фундаментално људско право. 



Разговор са Мери Холанд за ГЕОПОЛИТИКУ је водила новинар Биљана Ђоровић,магистар теорије културе, докторант на теорији културе и медија на ФДУ, уредница на Радио Београду 2




Wednesday, June 3, 2015

NOSTALGIJA














Piše Milan Santrač

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču



                                        NOSTALGIJA



Probudio sam se rano, kao i obično, i dok sam kuvao kafu razmišljao sam o tome da čovjeku, kako stari,  treba sve manje sna. Popio sam kafu poslije koje sam postao hitriji ili mi se bar tako činilo. Dan je osvanuo kišan i hladan kakvih je najviše u vrijeme kad zima pakuje svoje kofere i odlazi prijeteći nam da će se ponovo vratiti na krilima vjetra. Uključio sam radio, neka naša stanica, ova tehnička čuda nam dozvoljavaju da slušamo naše stanice i ako smo daleko od zavičaja, čak preko sinjeg mora. Neki stari šlageri koji bude sjećanja na davno prošlo vrijeme, događaje i ljude. 


Preko puta, na  prozoru zgrade dva goluba zaljubljeno guču, valjda osjećaju da će poslije ovih hladnih kiša stići sunčani proljetni dani. Ta njihova igra me za kratko odvodi u maštu ali se brzo vraćam u amove stvarnosti koja svojom surovošću boji u sivo i najljepše dane. Pretpostavio sam da će dan biti kao onaj juče u kome se ništa važno nije dogodilo osim što se poljak, Erik vratio iz Varšave i već se urokao u irskom pabu na obali jezera. Kad sam ga našao sjedio je na klupi nedaleko od paba, htio sam mu pomoći da ustane ali je toliko bio pijan da me nije prepoznao. Samo me opsovao što me nije iznenadilo jer znam koliko je prgav tip, lako ulazi u kavgu i zbog toga se često  vraća sašiven iz hitne pomoći. Imao je poljak djevojku, mađaricu, kuvaricu u  restoranu ali mađarica nije htjela da trpi njegovu žestoku narav i pijanstvo. Varala ga je sa dženitorom  zgrade u kojoj su stanovali a kad je za to saznao ona ga je već bila napustila. 

Saznanje da se poljak vratio iz Varšave uz zvuke šlagera sa radija još više je potstaklo moja sjećanja i probudilo nostalgiju. Često tako bude, neki potpuno nevažan detalj, kakava je i poljakov povratak, navedu neku nevidljivu silu da dotakne onu tananu, emotivnu žicu koja izazove poplavu osjećanja.

Kroz glavu mi prolaze slike događaja zbog kojih sam ja stigao u ovu indijansku zemlju. Da, sjećam se  vremena rata.  Dan pred moj odlazak je bio  lijep. Svi ljudi iz čaršije i okoline  su nekud odlazili i otud se vraćali noseći stolice, šerpe,  jorgane i razne druge stvari koje su već imali u svojim kućama. Pitao sam se šta se događa, gde jurišaju toliki ljudi? Većina njih se nije obazirali na čuđenje rijetkih pojedinaca iznenađenih onim što se dešavalo. Žurili su kao da će im tamo gde jure, ako ne stignu na vrijeme, neko nešto  uzeti ili oteti. Čak su i ćoravi i ćopavi krenuli u te pohode.

Ništa nije moglo zaustaviti te ljude.  Svi su nosili i vukli, punili svoje, već pretrpane, kuće. Za nekog su rekli kako je polomio nogu u svom "slavnom" jurišu. "Tako mu i treba", čuo sam komentare, "drčna guzica, važno je da je sebi i svojoj porodici obezbedio sve a za druge ga nije briga".

Još ranije sam se pobunio protiv takvog ponašanja ali oni nisu razumjeli moj glas. Svoje postupke su pravdali rijčima:"I oni nama isto rade". Uvjerio sam se da su i oni isto radili. Prijetili su naši njima i oni su prijetili našima, naši su ih nazivali balijama i ustašama a oni naše četnicima i svi su se ponosili što ih tako zovu. Naši su tvrdili da su hrabriji od njih a oni da su hrabriji od naših a svi zajedno smo ista govna i kučine. Pljačkali su i palili jedni druge a sad opet sjede zajedno po kafanama i , da bi sakrili svoja nedjela, okrivljuju nas koji u tome nismo učestvovali već smo se otisli u bijeli svijet koji nas ne prihvata a ni mi njega.


Sad smo podijeljeni, oni su ostali tamo u našoj zemlji gdje se živi, gdje se ljudi i pored svega što su činili, druže, opijaju i zajedno pjevaju. A mi smo tu, gdje jesmo, gdje se pare prave a onda kad ih napraviš dovoljno, kasno je za njihovo trošenje. Jebi ga, tako je iskustvo većine koji su, svojom ali češće tuđom voljom, postali pečalbari.

Onomad, kad sam posjetio zavičaj, gledam ih i mislim kako neki od njih imaju sreće pa su nešto nasledili od roditelja ili čak svojih predaka. U glavnom žive na tuđi račun. Neki, poput mene, ne naslede ništa osim jakih ruku , oštrog uma koga život čini bistrijim svojim udarcima i vatre u grudima koja uvijek titra čak i kad hladne kiše padaju i kad nevolje šamaraju. Draže mi je to moje nasleđe od gomile novca koji se lako i brzo potroši  kao kad kockar stavi sve na pogrešan broj ruleta ili kad padne staks na Vol Stritu.

Pitali su me kako se nosimo sa nostalgijom, razdire li nas, nedostaje li nam zavičaj ili se samo pretvaramo da je tako? Pokušao sam im objasniti da su nostalgičari u stvari bogati ljudi. Možete nam zavidjeti što imamo taj osjećaj. Nostalgija je ona topla varnica koja grije grudi, bodri dušu, koja nas hrabri, pravi filmove od sjećanja i slika po hodnicima prošlosti. Zavidite našim očima koje vide poljanu prvih koraka, pravih ljubavi, lijepih igara, zrelih trešanja, pjesama i nevještih poljubaca. Mi umijemo da uživamo u svojim sjetnim, toplim sjećanjima sačuvanim u džepovima djetinjstva od hladne ruke zaborava.  Moji drugovi koji su ostali u zavičaju nikad neće saznati kakvo je to osjećanje, nikad neće voljeti tako žestoko naš zavičaj zato što ne znaju koliko vrijedi, jer iz njega nisu otišli. Mi koji smo otišli znamo, ostavili smo naše mladosti, rijeke, zelena polja i brežuljke, njih koji su nam imena znali.  Ja sam veliki zalet napravio, prekomorski pa sada sve više i bolje vidim i volim sve što je u zavičaju ostalo.  Čudna je ta nostalgija a čuda su skupa, neobjašnjiva i često nenadmašna.

Nisu čuli moj glas, baš kao ni onda kada sam se pobunio protiv njihovih "slavnih" pohoda, nastavili su živjeti u svojim zabludama i nikad neće spoznati to osjećanje o kojem sam im govorio.


Dugo sam slušao te naše šlagere i putovao kroz prošlost a onda, kad je dan već uveliko zagazio u drugu polovinu, riješih da izađem iz stana i budžaka sjećanja. Išao sam do jezera, kad god imam priliku odlazim tamo, čini mi se da sam na tom mjestu bliže rodnom kraju. Vraćajući se sa jezera prolazim kroz veliki park, prijatno mjesto u sred grada a opet nekako djeluje zaštitnički od gradske gužve, automobila i ogromnih zgrada koje se završavaju negdje gore, visoko na nebu. Nisam ni slutio da ću sresti Patriciju, ženu koju sam upoznao prije dvadeset i više godina. Ona je iz Čilea, lijepa, zgodna, nadasve inteligentna i pametna. Bili smo prijatelji, zajedno smo radili u poslijepodnevnoj smjeni, često ostajali duže, nekad do duboko u noć. Takva je Amerika, kući se vraćaš tek kad završiš sve planirano za taj dan. Zajedno smo pili mirisnu američku kafu koja nam je davala snagu da izdržimo do kraja. Iz te zgrade u kojoj smo radili, gledali smo kroz prozor svjetla Čikaga koji je, kako smo onda mislili, obećavao, nudio i izazivao svojom ljepotom i raskoši.


Patricija je bila crnka sa dugom ravnom kosom, veselim i nemirnim očima koje su raspaljivale ljubavne želje. Na usnama je uvijek imala, ne pretjerano jak crveni karmin, lijepu figuru i pokrete elegantne poput balerine. Kao većina novopridošlih ljudi i mi smo se pitali da li će taj ogromni grad ispuniti naša očekivanja i da li u njemu ima bar malo ljubavi za nas? Razmišljali smo o tome koliko treba muke i vremena da bi se došlo do kakvog-takvog uspjeha u toj gradskoj grdosiji punoj nama sličnih koji su pristgli u potrazi za svojom srećom? 
Ona je imala želju da počne neki svoj biznis, mada nije znala kakav a ja sam želio samo ljepotu običnog života. Sviđala mi se ta Čileanka, rekao sam joj to jedne noći kad smo radili do kasno. 


"I ti se meni sviđaš, rekla je, ali nisam ja za tebe i nisi ti za mene. Tebi i meni treba neko ko je već uspio u ovoj velikoj zemlji, neko ko će nas sa dna povući na gore, ka nekom uspjehu. Zato je najbolje, ti na jednu a ja ću na drugu stranu". 

"Iskreno sam sanjala o tebi, o nama ali snovi se ne ostvaruju uvijek. Ne znam, možda ćeš ti  ostati moj san cijelog života". Tako je govorila Patricija i plakala onog dana kada smo se rastajali , kad je ona odlazila. 


Prošlo je mnogo godina od tad, nisam ni slutio da ću je ponovo sresti u tom parku, tog kišovitog dana koji je bio kao stvoren za potsticanje nostalgije.  Bili smo iznenađeni i iskreno se radovali ponovnom susretu. Prošetali smo kroz park a onda se uputili u jedan grčki restoran na večeru.

Pitala me kako živim, da li sam se snašao? Kratko sam joj odgovarao da živim kao većona i deveram kako znam i umijem.

"A, šta je sa tobom", upitao sam?

"Nešto slično, kao kod tebe, mnogo pokušaja, početaka i ništa na kraju.  Vlastiti biznis nikad nisam uspjela ostvariti, još radim običan kancelarijski posao. Onaj za koga sam se nadala da ću ga sresti, da me povuče sa dna, nikad se nije pojavio. Da budem iskrena, još uvijek sam sama, na dnu, na početku".

Gledao sam je, još uvijek je lijepa ali se bore poznaju na licu, usne se nekako stanjile a oči joj postale umorne. Od onog žestokog plamena koji je podgijavao mušku strast ostao je plamičak vatre koji dogorijeva. Kako je vrijeme satralo njenu snažnu volju i želju koje je nosila u svojim očima i koje su  se osjećale u njenom glasu. 

Htjedoh joj reći: "Ali, Patricija, ti si odbila nešto najljepše što život pruža, odbila si moju ljubav jer si željela i planirala nešto drugo". U njenom sjetnom pogledu sam vidio da je znala o čemu sam razmišljao i šta sam htio reći, zato sam prećutao.
Svojom rukom sam pomilovao njenu, tek da je utješim i ohrabrim a ona me uhvatila za šaku i poljubila je. Niz njene obraze su se kotrljale suze koje nije željela skrivati. Noseći sa sobom sjećanja i nostalgiju za vremenom koje je odavno postalo prošlost, poslije večere smo se uputili svako na svoju stranu, baš kao u ono vrijeme prije dvadeset i više godina. 

Odavno sam shvatio da nostalgiju cijelog života nosimo u sebi. A neki kišni dani ili stari šlageri sa radija su tu, tek da je pokrenu i sačuvaju nas od zaborava.




Milan Santrač