Piše Milan Santrač
PONEŠTO O CIGANIMA
Jedna od najpoznatijih ciganskih legendi, o njihovom nastanku je ona koju je persijski pjesnik Firdusi zabiljležio u svojoj "Knjizi o kraljevima" još oko 420.godine prije naše ere. Legenda kaže kako je kralj Bahram-Gur primijetio da su njegovi podanici iz dana u dan sve tužniji jer su stalno radili, bez odmora i zabave. Želeći da svojim podanicima olakša život, došao na ideju da im pronađe neku razonodu, ne sluteći da će imati presudnu ulogu u istoriji jednog naroda.
Odlučio je od kralja Kambodže i indijskog maharadže Šankala zatražiti da među svojim podanicima izabere neku veću grupu ljudi, koja ima talente i sposobnosti da olakša život drugim ljudima. Indijski Maharadža mu je kao dar poslao 12.000 pjevača i svirača iz plemena Luri.
Da bi mogli živjeti od svog rada, Bahram je sviračima i pjevačima dao zemlju, oruđa i sjemenje raznih biljki. Kad je kasnije kralj otišao da provjeri šta Luri rade sa zemljom koju im je dao, imao je šta da vidi. Pošto su samo svirali i pjevali, nisu obrađivali zemlju koja im je poklonjena, a stoku, oruđe i sjeme su prodali u bescjenje.
Takođe, da ne bi gladovali, prosili su, što je njega posebno razljutilo, pa im je naredio da pokupe svoje instrumente i odu iz njegove zemlje.
Luri su ga poslušali i krenuli dalje, i od tad lutaju svijetom, zabavljajući druge, uz pomoć svojih instrumenata i nekih životinja, poput majmuna ili medvjeda.
Osim ove legende ima i drugih kao ona u kojoj je glavni lik ciganski car Penga, koji je poslije Boga bio najmoćniji na planeti.
Penga je jednog dana, izazivajući Boga, okupio svoju vojsku i izdao zapovijest da udaraju u bubnjeve, zemlja i nebo su se tresli od lupnjave.
Bogu se to nije svidjelo pa mu je predložio da prestanu sa lupanjem i da žive u miru i slozi ali ciganski car je nastavio da ga provocira, pokazujući da je i on u stanju praviti čuda, čas je izazivao grmljavinu, čas kišu, sve dok Bogu nije dosadilo. Tada je Bog silom nebeskom ubio Pengu, i razorio njegovo carstvo a podanike prokleo da neprastano idu od zemlje do zemlje, ne nalazeći nigdje mira.
Teško je utvrditi koliko zaista ima Cigana ali se pretpostavlja da ih širom svijeta ima oko 1.500 000. a najveći broj ih i danas živi u Rumuniji pa se zato njihova plemena skoro uvijek nazivaju vlaško-ciganska. Riječ Romi kako ih poslednjih godina kod nas nazivaju nema nikakve veze sa riječi Rumunija(Romania). Većina njih sebe i sada kod nas naziva Ciganima ali su vlasti poslednjih godina taj naziv doveli u vezu sa diskriminacijom za šta ne postoji nikakav osnov. Samo ime ne odražava diskriminaciju već postupci i nebriga vlasti prema njima koja umjesto da ih integriše među ostale građane vrši segregaciju smještajući ih u posebna naselja. Na ciganskom jeziku riječ Rom znači čovjek, suprug, muž pa je ta riječ iskorištena za njihovo ime.
Na prostorima bivše Jugoslavije, za neke ljude se kaže da se ponašaju ciganski(ciganski način, ciganska posla) što je proisteklo iz njhovog karaktera jer su neozbiljni, ne drže se date riječi, skloni su prevari, često i krađi.
Tokom Drugog svjetskog rata Cigani su stradali od nacista širom Evrope. Poslije rata su naseljavali prostor bivše Jugoslavije ali najviše u Srbiji. Iz Hrvatske se većina Cigana iselila što govori o odnosu hrvatske vlasti i naroda prema njima.
Zvanično se smatra da svi Cigani potiču iz Indije i da su se razišli po cijelom svijetu u desetom vijeku.
Ovaj nomadski narod vremenom se podijelio u više plemena i grupa, koje imaju zasebne nazive i karakteristike. Cigani su prihvatili hrišćanstvo i u manjoj mjeri islam. Većina ih je pravoslavne vjere mada ih ima i među drugim religijama.
Tako su nastali Banjaši, vlaško, cigansko pleme kome je maternji jezik rumunski. Ovako ih najčešće nazivaju njihovi saplemenici Džambasi, a njihovo ime u prevodu znači "rudari". Banjaše u Vojvodini i Slavoniji nazivaju Cigani koritari a u Bosni Karavlasi.
Džambasi govore ciganski jezik s mnogo primjesa rumunskog. Bave se trgovinom, najčešće konjima. Ime su dobili od rumunske riječi “geambas” što znači, poznavalac konja, dobar jahač, ali i mangup, lupež i probisvjet.
Postoji pleme Kalderaši koji takođe pripadaju vlaškim Ciganima i njima je ciganski jezik maternji. Ovo pleme je veoma rasprostranjeno po svijetu, kako zbog svoje brojnosti, tako i zbog specifičnog zanimanja koje ih je primoravalo da žive čergaškim načinom života. Naime, oni se bave kotlarstvom, po čemu su i dobili ime. Oni pri govoru otežu riječi pa ih drugi Cigani zbog toga ismijavaju.Veoma su ratoborni i nepovjerljivi. Istraživači pretpostavljaju da su Kalderaši iz naših krajeva rasprostranjeni po Australiji, Južnoj Americi kao i u Severnoj Americi i Kanadi, koje tamo nazivaju Mačvaji jer vode porijeklo od mačvanskih Kalderaša.
Grupa vlaških Cigana koja se naziva Lejaši. Oni su nekad živjeli kao nomadi. Sada su ti Cigani, kao i gotovo svi ostali, naseljeni po selima i gradovima širom sjeverne i sjeveroistočne Srbije. Ime su dobili po tome što riječ lae, znači "potok", pa ime tog ciganskog plemena prevode sa "potočari", oni koji žive pored potoka.
Lovari su vlaško, cigansko pleme čiji se pripadnici mogu naći po čitavoj Evropi, a sebe nazivaju "neustrašivim svjetskim skitnicama koje krstare mnogim zemljama". Lovari tvrde da su Mordvini, što je u stvari ime jednog finskog naroda koji žive u srednjem toku Volge. Njihov jezik je oblik ciganskog sa velikim primesama mađarskog, što ukazuje na to da su dugo živjeli zajedno sa Rumunima i Mađarima.
Pošto, pretežno, imaju ruska imena, može se zaključiti da su i tamo živjeli, a narod ih je jednostavno prozvao "ruski Cigani". Naselili su se u Obrenovcu, selima kod Požarevca, Ćupriji, a jedan broj ih je ostao u Banatu. Porijeklo termina Lovar nije utvrđeno, već o tome postoje brojne pretpostavke. Sremski Cigani tvrde da ime ovog plemena potiče od riječi lova, odnosno novac.
Tamari je ime vlaško, ciganskog plemena čije ime nauka nije uspjela do kraja da odgonetne. Smatra se da su Tamari najstarija grupa Cigana koja se doselila u naše krajeve i koja je tokom godina izgubila maternji jezik i prihvatila jezik sredine. U prošlosti su se bavili kovačkim zanatom, a kasnije i poljoprivrednim zanimanjima. U Srbiji govore isključivo srpskim jezikom i veoma su ponosni što su ih Srbi prihvatili, jer su se praktično asimilovali u naš narod.
Rijetko kad pokazuju svoje cigansko porijeklo i tek u novije vijreme počinju da se deklarišu kao Cigani što je najvjerovatnije uticaj političara kako bi prikupili veći broj glasača. Ostale ciganske grupe ih vrlo teško prihvataju "za svoje", prije svega zbog toga što ne govore ciganski jezik. Tamari su prihvatili pravoslavnu vjeru i uglavnom slave Sv. Petku. Imena i prezimena su im srpska. Do nedavno su se ženili u udavali međusobno, a u novije vrijeme mješoviti brakovi su sve zastupljeniji.
Gurbeti je ime grupe Cigana, koji vuče korijen iz arapskog jezika. Ovo ime se u užem smislu koristi za čergaše, ali se u Makedoniji između ova dva pojma pravi razlika.
Burgundžije su posebna grupa Cigana. Oni se ubrajaju u takozvane "grčke Cigane" jer u njihovom jeziku ima primjesa novogrčkog jezika. Mahom se bave kovačkim, burgijaškim, ili klinčarskim zanatima. Ima ih u Južnoj Srbiji, oko Aleksinca i Niša, ali su se zbog trgovine svojim proizvodima razišli po čitavom Balkanu. Svoja tradicionalna zanimanja poput izrađivanja crepulja ili mečkarenja, odavno su napustili.
Ciganski "zanat" koji je jedna od prvih asocijacija na ovaj narod je i muzika. Osim što je ovaj narod oduvijek živio od pesme i igre, ciganski muzikanti i ciganske igračice zauzimaju posebno mjesto i u srpskom folkloru.
Cigansko igranje je često vrlo lijepo, puno pokreta i figura, u kojima se naizmenično ređaju i harmonično dopunjavaju istočnjački zanos i strast, tiha sentimentalnost i pritajeni sevdah.
U novije vrijeme, Cigani na jugu Srbije su počeli da formiraju duvačke orkestre koje čine klarinet, saksofon, razne vrste truba, daire, bubnjevi, tupani, zurle i tarabuka. Ti orkestri su vrlo popularni, kako po selima tako i u gradovima, a neki od njih su angažovani na saborima.
No comments:
Post a Comment