ČEKAJUĆI PRED ŠALTEROM

Piše Milan Santrač


ČEKAJUĆI  PRED  ŠALTEROM


Onomad, odem da produžim registraciju kola, kad tamo pred šalterom red dugačak kao gladna godina. Pitam čovjeka ispred sebe, da li je takva gužva svaki dan a on potvrdno klima glavom pa dodaje: 
"Nema nam drugog načina da završimo registraciju već da strpljivo čekamo u redu". 

Prihvatio sam njegovu sugestiju shvativši da se za završavanje obaveze na nekom šalteru potrebno naoružati strpljenjem. Od osam postojećih, aktivna su četiri. Čemu služe ostali niko od nas ne zna ali je jasno da službenici na njih odlažu one kutije koje zovu registratorima gdje se čuvaju razni papiri? Da li su i koliko važni, takođe ne znamo jer ih niko ne dira i ne otvara, jedino u šta smo sigurni je da skupljaju prašinu? Prostorija u kojoj čekamo je prilično velika a ljudi u redovima poslije nekog vremena sve glasnije razgovaraju dok neka od službenica ne podvikne pa se svi malo primirimo ali samo za kratko. Malo zatim sve se vraća u prethodno stanje. Oni koji su se od dugog stajanja zamorili su se izdvojili i sjede na klupi pored zida za koju sam gotovo siguran da se tu našla slučajno ili nekom greškom. Obična, od upotrebe izlizana, stara klupa, svakako nije bila namjenjena za ovo mjesto ali, eto, poslužiće da se spuste umorne kosti nekog od prisutnih. 


Ispred mene razgovaraju dvojica muškaraca, jedan mlađi, četrdesetogodišnjak a drugi, rekao bih, da je prešao pedesetu. Za razliku od mene, oni su u rukama držali mnogo više papira. Iz njihovog razgovora saznajem da su obojica došli registrovati tek kupljene automobile i da je to razlog što su im fascikle sa papirima pozamašne. Sporo se približavamo šalteru pa se priča među njima sve više razvijala. 

Onaj mlađi se žalio na sve i svašta. Ništa mu ne valja, od vanjske i unutrašnje politike, ekonomije, obrazovanja pa svega redom šta god mu je padalo na pamet. Kritikovao je vlasti, žalio se na skupoću, pljuvao po svemu i žarko iskazivao namjeru da ode u inostranstvo.

Onaj drugi, stariji je podržavao njegovu namjeru potkrepljujući to činjenicom da on živi u Njemačkoj i da dobro zna kako tamo sve štima, kako se dobro zarađuje i nigdje nema redova na šalterima u kakvom smo se tog dana našli. Povremeno sam se, za kratko, uključivao u njihov razgovor postavljajući neka pitanja. Valjda je to potsticalo gastarbajtera iz Njemačke pa je širio priču navodeći sve više detalja o uspješnom životu u toj zemlji što je onog mlađeg  oduševljavalo. Potom se srdio i sve žešće osuđivao i psovao svoj grad, zemlju i stanje za koje je tvrdio kako ne može biti gore. Zanesen željom da se i on dokopa blagostanja govorio je da treba, što prije, otići bilo gdje. 

Kako je razgovor odmicao mi smo se približili šalteru. Pošto smo stajali blizu jasno smo čuli razgovor službenice i onog mlađeg čovjeka. Žalio se kako je za porez platio mnogo na šta mu je službenica odgovorila kako je cijena od 18 hiljada eura, koliko je platio auto, odredila visinu poreza. Na to joj ništa nije odgovorio ali se njegov sagovornik okrenuo prema meni i začuđenog lica rekao: 

"On ovdje živi i platio je auto 18 hiljada eura a žali se kako mu nije dobro, nezadovoljan je, a ja sam iz Njemačke dovezao auto koje sam platio 2 hiljade i sad ga registrujem. Imam ja temo bolji od ovog ali ni on nije nov i ne košta ni polovinu njegovog a kod Švaba radim više od 15 godina". 

Pitam ga:
"Zašto si mu govorio kako tamo teče med i mlijeko, kako nema problema, zašto si mu podgrijavao želju da ode u inostranstvo"?

 

Odgovorio je:
"Da sam mu rekao kako se tamo mnogo i teško radi, ne bi mi vjerovao, ovako sam ga bar naljutio i nasekirao", nasmijao se pomalo cinično i pružio papire službenici.

Nisam više imao volju za razgovor, čekao sam dalje u redu razmišljajući kako je teško razumjeti ljude, pogotovo kad su neiskreni.